Sa svojih 3.905 metara visoko se uzdiže između dviju dolina. Trafoiske i Suldenske. Između njih pruža se čuveni Tabaretski greben koji vodi prema vrhu ovog snijegom pokrivenog velikana.
Nakon odmora i dobro prospavane noći u šatoru pod Berninom uslijedilo je jutarnje pakiranje, punjenje baterije kamere u restoranu željezničke stanice u Morterachu, pisanje razglednica i pokret prema našem novom cilju. Ortleru. Put nas vodi kroz prelijepa sela i gradiće u kojima se ne možemo nadiviti cvjetnim prozorima, balkonima te žardinjerama pokraj kuća. Izdubljena kamena gromada ili oveći drveni trupac, prepuni raznobojnog cvijeća savršeno pristaju u tom krajoliku. Posebno nas oduševljava balkon na kojem se preko četiri nivoa rasprostrla zavjesa raznobojnih, gotovo idealno simetričih boja cvijeća.
Asfaltne ceste vode nas dalje prema visokom alpskom prijevoju Stiflersjochu. Sa svih strana oko nas uzdižu se visoke alpske livade, koje Švicarci neumorno natapaju kišenjem kako bi uspjeli dobiti čim više otkosa sijena za svoje visoko mliječne krave. Strma cesta uzdiže se u nebrojeno mnogo zavoja i serpentina, a kućice u selima ispod nas postaju sve više i više samo malene točkice unutar zelenih travnatih oaza. Na dvije tisuće metara nadmorske visine zalazimo u pojas kamenja i visinskih pašnjaka obraslih najrazličitijim cvijećem. Po usjecima se slijevaju potoci nastali topljenjem snjegova pod vrhovima ovih planina. Travnate strmine djelomično su pokrivene kamenjem, a djelomičnom sipinom. Tu mora da je raj za svizce. Prolazimo pokraj oveće skupine alpskih krava najrazličitijih boja i šara. Ponovno konstatiramo kako su one ljubičaste kravice sa omota čokolada izgleda samo bajka za djecu! Nigdje ih zapravo nema! Rubovi asfaltne ceste već dobrano načete zubom vremena obrasli su najrazličitijim cvijećem. Posebno se ističe skalna zvončica, malena plava zvončica, koja za razliku od svoje ostale cvjetne braće i sestara upravo traži najnegostoljubiviji kraj na čistom kamenu sa tek pokojom mrvicom zemlje. Kao da joj uopće i ne treba tlo. Kiselinama iz svojeg korijenja otapa kamenje i dobiva za sebe dovoljno hranjiva.
Bližimo se visini od 2.700 metara nadmorske visine. Prelazimo idiličnu Švicarsko –Italijansku granicu. Nitko nas ne zaustavlja, ne gleda. Nešto dalje, nalazi se mnoštvo domova, hotela i skijaških žičara na ledenjacima čija visina prelazi 3.000 metara . Jedan od hotela zove se “Tibet “. Kojeg li neprimjerenog imena za ovakav prelijep alpski kraj . Na samome prijevoju bezbroj je motorista sa svojim teškim motorima među kojima je mnogo i onih marke “Harley Devidson “. Pretežno jači, bradati tipovi, poprilično istetovirani, u crnim kožnim hlačama i jaknama pošteno se poslužuju obilnim količinama piva, hrenovki, kobasica koje se peku ili kuhaju na svakih nekoliko metara. Štandova sa suvenirima koliko ti srce želi. Samo što se ne usudimo ni pogledati cijene. Nešto dalje, mirisi crne kave preuzimaju dominaciju nad onima od hrenovki, kobasica i piva. Mirisa koliko ti srce želi!
- “ Eto, ak se hoćeš pokazati frajer onda dođi doma i reci ženi: - Ženo, obuci se vodim te na pivo, klobase i kavu na Stiflerchjoch ! “ – u šali dobacuje Anđelko.
Sa druge strane doline otvara nam se pogled na vrtoglave serpentine po kojima se polako vuku automobili i još više nego li oni ponovno nove grupe motociklista. No, ima i onih ustrajnih koji su gore došli sa mountainbike - ovima. Svaka im čast!
Visoko iznad svih nas iz oblaka proviruje vrh kralja i gospodara istočnog dijela alpa. Ortlera! Ne mari on za nas, sitne i beznačajne figurice koje se vozimo po serpentinama ispod njegovog kraljevstva. Zagrnuo se oblačnom zavjesom kao da se želi malo odmoriti od silne buke i gužve što mu se stvara pod podnožjem.
Sulden. Parkiramo Teriosa u centru kod mjesne crkve gdje se ujedno nalazi i škola za alpinizam i planinarenje. Vodi je sam Franz Ortler! Promatramo svoje žuljeve na nogama sa Bernine, pa zatim vrh Ortlera u oblacima i Payerhutte visoko na grebanu iznad nas. Na Bernini smo se pošteno natovarili jer smo imali cijelo prečenje. Ovdje krećemo iz doma na 3.020 metara pa razmišljamo kako da olakšamo ruksake i s obzirom na naše žuljeve učinimo si uspon što lakšim.
“ Ja ostavljam gornje rukavice, cijelu hranu jer imamo još novaca da klopamo u domu, idem sa praznom termosicom, a i jaknu neću uzimati. Dva dana na Bernini uopće je nisam trebao. Ako bude lijepo vrijeme dva flisa su mi više nego dovoljno, a ako bude loše ionako ne idemo. Uzeti ću samo jedan cepin, dereze, jedan matičar, osmicu i dva kompleta. I više ništa ! Bivak vreću uzimam jer nemam jaknu…. “ razmišljam na glas. Anđelko malo negoduje oko onog sa jaknom, ali ni njemu se ne da opet, nakon dva dana prečenja Bernine ponovno penjati sa punim ruksacima. Po svim kompletima prve pomoći i onim planinarskim i onima iz auta skupljamo flastere za naše tako nam drage žuljeve na nogama .
Stazica nas polagano vodi kroz šumovite obronke nad slikovitim Sulednom.
- “ Kad dođem doma odmah idem na internet i pregledati ću sve što ima na www. zuljevi.com ! “ – pokušavam što ozbiljnije izjaviti prijatelju.
- “ Znam da tu i tamo pomognu ženske najlonke kad se obuku ispod čarapa na nogu, ako imaš žuljeve. Onda čarapa po najlonki lijepo skliže pa nema takovog trenja na kožu. Sjećaš se kad smo Andrei dali Ksenijine najlonske kratke čarape.” – potsjećam Anđelka na Hochalmspitze.
- “ Da samo kak buš otišel u trgovinu i rekel prodavačici da trebaš sprobati najlonke? “
Stazica se i dalje uspinje kroz gustu crnogoričnu šumu. Ogromni ariši I crni planinski borovi kao da se natječu u starosti i veličini sa samim Ortlerom. Posebno nas oduševljavaju vitka borova stabla čije su grane povijene na dolje poput onih kod jele u našim šumama. Općenito mi po rastu više potsjećaju na jelu nego li na prave borove. Kako je vegetacija na tim visinama relativno kratka, tako je i jednogodišnji prirast kratki, a tanke se grane povijaju nadolje pod težinom snjegova koji na njima ostaju i po nekoliko mjeseci. Jedino sam vrh ovih gorostasa uspije svakog proljeća propeti se u nove visine. Svaki novi oblik koji susrećemo na svom putu za nas je poseban doživljaj. Na rubnim dijelovima šume još uvijek cvatu tu i tamo pokoji rododendroni. Livade pod visokim morenama prepune su svakojakog planinskog cvijeća. Visoko nad našim glavama, iz oblaka, proviruje ogromna Payerhutte, smještena na litici grebena poput orlovog gnijezda. Stazica priječi ostatke nekadašnje morene.
-“ Zamisli,- obraćam se Anđelku, - sve do ovog se mjesta, vjerojatno prije ne mnogo godina prostirao Martlglečer ! “
Promatramo ostatke nekada ogromnog glečera koji se slijeva preko stijenja sa samog vrha Ortlera. Opažamo kako zapravo postoje dva nanosa morena. Vanjski, stariji, već pomalo obrastao cvijećem i vegetacijom te ovaj unutarnji preko kojeg upravo priječimo, a koji je zapravo još uvijek jedan veliki sipar. Očigledno je kako je ledenjak imao fazu povlačenja pa zatim novu fazu napredovanja. U posljednjih pedesetak godina povukao se ponovno otkrivši siparnu golet pod svojim nogama. Tu i tamo opaža se maleni potočić koji se slijeva sa sivog i blatnjavog kraja nekada ponosnog ledenjačkog jezika. Kraj staze nalaze se stupići koji nose tablice sa brojevima.
-“ Vidiš, tu je oznaka da gdje je još do jučer bio ledenjak ! “ – šalim se s prijateljem, poučen oznakama s ledenjaka Morterach pod Berninom, ali u toj šali ima i mnogo istine.
Odjednom su niski oblaci zagrnuli okolne vrhove i Payerhutte na grebenu iznad nas te počeli prosipati sitne kapi kiše, koja postepeno prelazi u susnježicu.
- “ Sad bu nam još žal da nismo uzeli i jakne ! “ – govorim sam sebi i Anđelku.
Ubrzanim koracima nastojimo što prije stići do Tabarettahutte koju već jasno vidimo iznad nas na livadama grebena.
- “ Znaš, nije mi baš svejedno što pada, ali ja i u tome uživam ! Sad bi neko rekel da nisam normalan! “ – dobacuje Anđelko, tim više što se susnježica pretvorila načas i u lagani snijeg. Moj flis, dvjestotka za sad ne propušta mokrotu koja se na nju nahvatala, ali Anđelkova košulja baš i ne! No usprkos tome ne želi skinuti košulju i obući flis. Snijeg ponovno prelazi u kišne kapi koje tik pred domom prestaju padati, a iz oblaka se na trenutke pojavi i sunce. Na strmim travnatim livadama oko doma pojavljuju se svizci pa kao i nas dvojica promatraju vrijeme. Sjede na kamenim policama kao da žele pozirati. U Tabarettahutte, iz kamina se širi ugodna toplina plinskog plamenika. Kod mlade, zgodne domarke, gotovo djevojčice naručujemo dva čaja. Skidamo mokru odjeću i stavljamo je na stolice kraj kamina. Dok se odjeća suši izvana, iznutra nas griju šalice vrućeg planinskog čaja. Pogled nam tu i tamo odluta kroz prozor gdje sunčevi zraci u daljini obasjavaju ledenjake nepoznatog nam vrha.
- “ Koji je ono vrh kojeg sunce tamo obasjava ? “ – pitamo mladu djevojku za šankom
- “ Weisskugel!” – odgovara.
- “ A to si znači ti! Vidjeti ćemo se mi za par godina, nadam se !”- misli mi slobodno zaplešu u glavi.
Stazica iza doma ponovno vijuga preko strmih sipara i greda podno stijenja Tabaretskog grebena. Iza naših leđa opažamo nekog kome se strašno žuri.
- “ Gledaj, frajer trči na Payer ! Makni mu se jer se očito ne misli zaustaviti.“ – dobacuje prijatelj.
- “ I onda nam je čudno da postoje tipovi koji ispenju Biancograt za samo 5 sati ! “ odgovaram .
- “ Pogledaj mu samo mišiće na nogama pa ti bude sve odmah jasno! “
Uspinjemo se po dobro uhodanoj i laganoj stazici na greben. Sa druge strane otvara nam se pogled u dubinu Trafoiske doline, te na Stiflerschjoch, preko čijih smo se serpentina spuštali prije par sati.Tanka linija asfaltne ceste vrtoglavo se spušta sa prijevoja na 2.790metara u Trafoisku dolinu.
- “ Dobro da smo se autom tu dolje živi dopeljali ! “ – u šali dobacuje Anđelko.
Čas široka, čas uska stazica vodi nas po grebenu. Sa vremena na vrijeme oblaci nailaze na oštro kamenje tabaretskog grebena, paraju se i ponovno sastavljaju sa suprotne strane. Tu i tamo ponovno se razmaknu pa se iza zareza u grebenu kroz prozorčiće u maglenoj zavjesi ukaže i suncem osvijetljena dolina. Tada sjeverni vjetar ponovno pomakne maglene zavjese i otvori nove prozorčiće prema Ortlerovim vršnim ledenjacima i ogromnom zdanju Payerhutte na grebenu. U daljini se u suncu kupaju zaleđeni vrhovi Weisskogela, a jedno maleno seoce smješteno usred zelene doline nikako da nadviju oblaci. Cijelo ga vrijeme promatramo i stalno je obasjano suncem.
-“ To mora da je neko sveto mjesto “ – komentira Anđelko .
Sjeverni vjetar tada ponovno zagrne svoju zavjesu od sivih oblaka oko naših glava, no mi se i dalje uspinjemo uskom stazicom po desnom boku vršnog grebena. Iza ugla dočekuje nas mali drveni mostić sa stupićem na kojem se nalazi zvono! Anđelko pozvoni .
- “ Toliko da nas znaju čekati na večeri ! – dodaje
