Prema večeri sve mi je jasnije da
sam zgrabio virozu koju mi je prodala Suzana putem zajedničke flaše piva na
terasi kuće prije par dana. Večeru nekako jedem bez volje i bez teka. Anđelko
odlazi na greben iza doma snimati zalazak sunca i večernje panorame. Sjedim sam
za stolom, ne izlazi mi se ovakav na jak sjeverni vjetar. Grlo je u komi. Odlazim
gore u sobu i pokrivam se. Grlo sve jače boli, počinje curiti iz nosa. Nekoliko
puta ustajem i odlazim na WC po rolne papira. Oblačim jaknu, nabijam traku oko
ušiju i kabanicu preko glave, kragnu stegnem oko grla i odlazim van da potražim
Anđelka. U sumrak, vraćamo se u dom. Na našem lageru, večeras je gužva.
Popunjen je do zadnjeg mjesta baš onom grupom koja je vježbala kod pukotina.
Oblačim sve na sebe, pokrivam se sa dvije deke, lovi me groznica, sve jače curi
iz nosa. Anđelko mi daje aspirin. Malko zadrijemam no uskoro se budim u znoju
uz neizostavnu poplavu iz nosa. Skidam jednu deku, ispuhavanjem iz nosa budim
cijeli lager. Pokušavam ponovno zaspati no dvojica kraj mene uhvatili su
naizmjenični ritam hrkanja ko da su dogovoreni. Dok jedan udiše, drugi ishrkava
i obrnuto. Jedno vrijeme ih slušam a onda se i ja ubacujem sa uvlačenjem svojih
curkača natrag u nos. No ni to ne traje dugo jer mi je nos ograničenog
kapaciteta. Uzimam maramicu i koliko mogu ispuhnem sve natrag iz nosa u
maramicu. Ona dvojica u trenu prestanu hrkati, a još nekoliko lageraša se budi,
mrmlja i okreće. Skidam još jednu deku sa sebe. Dvadesetak ljudi svojim
tijelima i disanjem zagrije mali lager. Slijedi kratak period tišine, no ne za
dugo cijeli se scenarij ubrzo ponovi. Zaključujem da ovako više neće ići. Hrkači
bude mene, ja budim ostale i Anđelka ispuhivanjem iz nosa. Odlazim do WC-a po
novi kolut papira i povlačim se dolje u Trockenraum.
U njemu još uvijek radi
klima za sušenje odjeće i obuće. Tražim najmekše uže za pod glavu. Namještam ga
na klupici. Rolna WC papira je pri ruci. Okrećem se, ispuhujem nos, dremuckam,
ponovno se okrećem, namještam to uže ko da se radi o jastuku, sve u nekom
polusnu. Palim mobitel da vidim koliko je sati. Pola tri! Juuuuupi, treba
izdržati još samo tri sata do jutra. A kak da onda velim Anđelku da ja danas
nemrem nikam? Situacija se malo smiruje, iz nosa više tako jako ne curi pa se
vraćam sa drvenih dasaka gore u lager na malo mekše madrace i pravi jastuk za
glavu.. Dvojica sinergista i dalje simultano izvode „alpski hrkanjac“. No
usprkos tome nekako uspijevam spavati u duljim cugovima. Prvi zraci svjetla
prodiru kroz prozor. Završno ispuhavanje iz nosa. Sad više nije bitno dal sam
koga probudil. Osjećam se malo bolje. Umivanje, ispiranje svih šupljina na
glavi. Ponovno legnem na svoj madrac i razmišljam. Prvo ću se spustiti sa doma
na ledenjak. Ako budem vidio da mi ide, probati ćemo priječiti isti do podnožja
sjeverozapadnog grebena Fuschera. Ako vidim da ne ide, spuštamo se istim putem
kojim sam se spustio sa Andreom. Ako ću moći, onda slijedi lagano penjanje bez
žurbe, jer ionako imamo cijeli dan na raspolaganju.
Doručak. Ne jede mi se, samo
pijem puuno kave, u nadi da će me malko dignuti.
Jutro je predivno. Cijeli horizont bez ijednog oblačka.
Šteta bi bila ne iskoristiti tako lijep dan.
-
Znaš kaj! Idemo polako dolje, pa preko
ledenjaka. Ak bum videl da mi ide, onda s puno živci za mene dalje na greben.“
– obraćam se Anđelku.
-
„ Ma moooreš ti to, poznam te dobro da znam da
buš mogel!“
Spuštamo se polako sa velikog Burgstala
od doma na ledenjak. Ide! Priječimo ledenjak prema sedlu i početku grebena.
Ide! Sa sedla se uspinjem na prve metre grebena Fuscherkarkopfa. Lagano se
prisjećam stazica koje smo Andrea i ja ubirali, griješili, vraćali se. Anđelko
kreće prvi, ja sam ko bolesna koza na užetu. Ali Ide! Osjećam se kao koza koja
zna kamo ide i mora gazdi davati upute. Hmmm daa, to su rijetki slučajevi kod
seljaka, no možda u alpama je sve drugačije…. Svejedno, polako se uspinjemo
grebenom. E, pazi tu smo otišli previše u lijevo, pa smo se vraćali, tu smo pazili
jer je bilo krušljivo, tu smo se provlačili, tuodi gore jer je dio sa lijepim
pločama, točno tu smo i mi prešli preko srednjeg žlijeba u stijeni. Kako se
uspinjemo, otvara nam se sve ljepši i veći horizont bez ijednog obačka. Crno
bijeli zvonik Glocknera na plavoj pozadini neba. Kako se uspinjemo nekako sve
više zaboravljamo ljudske nevolje svakodnevice. Čine se nebitne, a misli se
čiste i postaju slobodne. Dolazimo do mjesta na kojem sam odustao sa Andreom
pred desetak godina. Ovog puta nailazimo na spit za štand, malo više vidimo i
prvu zamku kojih tada nije bilo. Izradim mali jednostavni štand, a Anđelko
kreće u napad na nekoliko metra vršne dvojke. Kako se danas sve to čini
jednostavno.
-
„Kaj ima gore? Je to kraj ili ima još? „ - pitam
-
„Malo ravnog grebena, još jedan kraći skok i to
je predvrh!“
-
„ I tih par metara me vrnulo pred desetak
godina?“
-
„ E, onda ne bi sad tu bili skupa! Dobro je
tak!“
Na predvrhu sam s obzirom na
moje stanje prezadovoljan postignutim i jedva čekam da se počnemo spuštati po
južnom grebenu prema dolje.
-
Ma daaaj,
pa ne buš valjda sad odustal od vrha koji je tu ni 50 metara visinske!“
-
Opće nemam volje za vrh, nisam si ni misli da
bum do sim došel!“
-
Ma daj, pogledaj, greben je ravni, čvrsti,
cijela autocesta do vrha. Ne bi tražil to od tebe da ne znam da to moreš! Pa
tek je prošlo deset sati!“
-
„Ajde, dobro, nek ti bu, al polako, da se
previše ne umorim za silazak!“
Polako krećem za Anđelkom. Poslušna
sam koza na užetu. Vršni greben podsjeća me u mnogo čemu na vršni krov Antelaa.
Laganica na kraju snaga. Greben je čvrsti, nema traga lomljivim mjestima. Samo
se treba skoncentrirati na ponekad i pola metra širine, kako se ne bi završilo
na nekoliko stotina metara dubine. Kad malo bolje razmislim sad mi je žao što
me trebalo tako nagovarati. Ovo je zapravo prekrasno. Samo zbog ovog vršnog
grebena se isplatilo penjati ovamo gore. Korak po korak i pred nama se ukazuje
veliki metalni križ. A oko njega raj na zemlji. Sve počinje u daljini sa
obrisima Kamniških alpi. Pa slijede Julijci u daljini sa Triglavom. Visoki
tornjevi Lienzer dolomita, Glockner, Venediger, Zillertalci, Wissbachorn, Wilder
Kaiser, Dachstein….. sve je tako blizu pa pomisliš kako je svijet zapravo mali
u takovim trenucima. Papir, tekst, priča može ispričati samo dio mojih
vidokruga, misli, metafora, osjećaja. Sve je to daleko od prostranstva koje
ljudska duša doživljava u takovim trenucima na granici stvarnosti i realnosti. Osjećam lagani sjeverni visokogorski vjetar
koji spaja nebo sa snijegom i kamenom. Dišem, koliko mogu uz prehladu, duboko
da dio toga svega što dublje pohranim u sebi.
Vraćamo se. Spust po „ laganom
južnom grebenu“ zapravo je jedna obična koma. Staza zapuštena, krušljivi
sipari, stazica je čak i mjestimično preuska za normalne planinare, dapače čak
i preopasna ako nisi navezan, a za to nigdje nema upozorenja. Glavno da je postavljen
novi gelender na svim stjenovitim mjestima na kojima ionako sve čvrsto stoji i
drži se. Anđelko stalno mrmlja i negoduje:
-
„Najradije bi se vratio po sjeverozapadnom
grebenu…“ ovo je živa koma. I to je njima lagani južni pristup. Pa dolje bi
trebala biti tabla da je ovo samo za iskusne. I onda se čude dok netko
nastrada! „
Na siparnim gredama svaki korak je
povezan sa maksimalnim oprezom. Prsti u visokogorskim cipelama već su se
natiskali, no noge su sasvim u redu. Za sada sam još uvijek prezadovoljan
svojim stanjem. Jutros mi ni na kraju pameti nije bilo da bi bio čak i na vrhu
Fuschera. Na livadama pod južnim grebenom ponovno stanemo na turistički
Gamsgrubenweg, pijemo vodu sa ledenjačkog potoka koji se spušta sa stijena
Fuschrea, pridružujemo se čavrljanju sa svizcima i polako nastavljamo prema
velikom turističkom parkiralištu. Kako se sve više približavam autu, sve mi
bolje i bolje teče iz nosa. Tik pred autom trošim posljednju maramicu. Kod
Anđelkovog auta nastaje novi problem. Skinuli smo cipele i čarape, a treba ući
u auto na vožnju od nekoliko sati.
-
„ Ništ se ti ne sekiraj, imam ja rješenje!“ veli
Anđelko
Vadi iz auta oveću kutiju punu osvježavajućih mirisnih
maramica koje jaaaako dobro pašu našim nogama. Zapravo ja baš i ne osjećam
previše mirise, ali kako je Anđelko uspio bez većih problema dovesti do Graca,
mislim da sam i ja svoje dosta dobro oprao.
Jedini problem imao sam ja kod spuštanja po Hochalpenstrasse
sa 2500 mnm na 600 mnm. Začepljeni sinusi, nos nisu mogli izjednačavati tlak pa
sam prilikom spuštanja imao dosta jake bolove u ušima koji su trajali još
cijeli naredni dan. Tek toliko da ne mogu reći kako mi se ništa nije dogodilo.
Jer najljepše su uspomene na ovakve ture. Kada je sve prošlo zanimljivo, pomalo
naporno, uspješno, raznoliko, kada je sve bilo jedna radost, užitak i iskreno
druženje sa prijateljem. Negdje sam pročitao misao:
„V gorah nekaj iščemo, čeprav tam nismo ničesar izgubili.
Če bomo imeli iskati tudi v prihodnje, smo verjetno na pravi poti.«
