Kraj je mjeseca jula. Već tjedan
dana sunce je nemilosrdno. Prži svakodnevno na preko 30°C . Treba otići nekamo na
led, na snijeg, na zimu i hladnoću. Treba otići nekamo iznad 3000 m . Pedeset i tri su na
leđima, a kondicija u nogama na nuli. Zato moram odabrati cilj, put, na kojem
ću moći uživati sa trenutnim sposobnostima, bez skrivenih nada da ću se možda
nekako uspjeti nemoguće, moći izmaknuti opasnostima, teškoćama ili bez njih
doseći cilj. Iz sjećanja mi naviru Oberwalderhutte, Jochanisberg,
Fucherkarkopf, na koje sam se već pokušao uspeti. Sa starijom kćeri Andreom,
odustao sam od Fuscherkarkopfa, samo pedesetak metara od predvrha jer sam
procijenio da daljnji uspon bez pravog partnera za osiguravanje ne bi bio
pametan. Par godina kasnije cijelo mnoštvo otvorenih, laganim snijegom
pokrivenih ledenjačkih pukotina i magla koja nam je zakrila sav vidik, natjerali
su nas na povratak sa Jochanisberga. Nije sramota povući se kad osjećamo da je
to najpametniji izbor. Planina čeka, ona je uvijek tamo. Nju će i dalje brusiti
vjetrovi, snijeg, lavine, sunce otapati njene ledenjake i nadživjeti će malog,
ranjivog čovjeka kojeg na kraju može preživjeti i običan detalj majke prirode
- bonsai.
Anđelkova Opel Zafira ubire svoje
kilometre po već uhodanim cestama. Tu smo skretali za Hochalmspitze, ovdje sam
bio na Riesecku sa zubatom željeznicom, ovdje u dolini pod Hocharnom. Stižemo u
Hailigenblut. Možda najbolje razvikan maleni turistički gradić u Austriji. Meni
je ovo već 5 posjet, Anđelku prvi, ako izuzmemo skijanje zimi kad nema cvijeća.
Obilazimo balkone sa raznoraznim cvijećem, drvećem, drvene žadrinjere sa
nevjerojatno lijepim raznobojnim cvijećem.
- „ Kak je tu uvijek cvijeće
bolje i ljepše nego kod nas. Valjda mu pašu hladne alpske noći pa se korijen ne
pregrijava u žardinjerama i teglama.“ – glasno razmišljam.
Tu je i fontana sa kristalima,
prekrasna alpska crkvica sa uskim i visokim zvonikom koji se iz doline bezuspješno
pokušava (ili možda i uspješno) nadmetati sa „Velikim zvonikom“ -
Grossglockenrom. Ponovno obilazimo jedno od najljepših groblja Austrije.
Anđelku pokazujem metalnu knjigu, spomenik u koji su upisana imena svih koji su
još od 18 stoljeća, od početaka osvajanja Grossglocknera i njegovih susjeda
stradali.
-„Gle, kak idem prema kraju knjige
sve su manja slova!“ – dobacujem.
-„Očito je sve veća gužva zadnjih
godina!“ – odgovra Anđelko
Tražimo grob, spomenik, za koji
je Suzana zadnji puta kad smo bili ovdje rekla da takav mora meni napraviti.
Križ sa užetom i grozdovima vinove loze na njemu.
Nastavljamo najpoznatijom
austrijskom alpskom cestom. Grossglockner Hochalpenstrasse. Rampa, cestarina 33
EU, serpentine, vodopadi, i na kraju najpoznatije ceste i najpoznatije
parkiralište. Franz Josef. Tri ogromna parkirališta jedno za drugim, a na kraju
ono najveće - na tri kata. Tu se sve naplaćuje. Uspon liftom na 20 m viši i bolji pogled,
spust liftom na ledenjak kojeg više nema, pogled na lijevo, pogled na desno. Najbolje
je zažmiriti i produžiti. Nebrojeni suvenir shopovi, restorani, turisti. Mnogi
od njih naginju se na ogradu na mjestima gdje stoji tabla sa nacrtanim svizcem.
No tko zna. Možda će jednog dana turistički djelatnici shvatiti da se može
naplatiti i naginjanje preko ograde! Pad i spašavanje preko ograde naplaćivat
će se - posebno!
- „Pogledaj
tamo gore, čiju zastavu vidiš' – Pita Anđelko
- „Japansku?“
– pravim se blesav.
- „Ma
ne onu pokraj!“
- „Ahaaa,
hrvatsku! Jeee, pa sad smo i mi u EU! Čekaj, a i Japan je u EU?“
- „Znaš,
kad sam bil tu prvi put pred desetak godina, Pasterza je bila bijela sve do
lifta za spust do ledenjaka. A pogledaj sad. Deset godina se skratila za kojih 100 metara ! Užasno. Sad
mi je tek jasna simbolika zašto je svih ovih godina baš veliki čamac simbolični
spomenik na ovom mjestu!“
- „
Jer bu jednog dana sa ovog mjesta početak rafting ture „ Od Glocknera do Crnog
mora!“
Gamsgrubenweg, turistički put po
tunelima i širokoj stazi pod Glocknerom je zatvoren. Na tabli stoji „Samo za
alpiniste i iskusne“. Jači odron sa Fuscherkarkopfa oštetio je staru stazu, pa
je ista u rekonstrukciji. Turistički dio je zatvoren, a prolaz je moguć starom
uskom stazom u strmini koja vodi pokraj turističkih tunela. Dolazimo do bagera
u radu. Gotovo je nevjerojatno da se netko usudi raditi bagerom na takovom
mjestu. Širina puta koji bager štema, do centimatra je jednaka širini gusjenica
samog bagera. Pod njim strmina sve do samih ostataka ledenjak pasterze. U
nevjerici gledamo kako ćemo za boga miloga zaobići bager.
-
„Eee, tu znači počinju prve teškoće! – veli
Anđelko
-
„Odi prvi, stavi zamku za mjenjač, ubaci
komplet, pa da te pozihram, veilm!“
Šalu na stranu, no obilaženje
bagera je zaista bio jedno od opasnijih mjesta ture.
Malo dalje na stazici pred nama ugledam
manje krdo kozoroga. Nikad nisu bili tako blizu parkingu Franz Josef.
Vjerojatno zato jer je turistička staza zatvorena pa nema toliko ljudi. Mirni
su i puštaju nas vrlo blizu. Vrlo su tolerantni ovog puta. Prilazim jednom na
svega kojih 5 metara .
Gledam ja njega, gleda on mene. Korak naprijed, on je miran. Napravim još jedan
korak naprijed, a on zazviždi, skokne u stranu, spusti glavu i okrene je tako
da me gleda sa jedim široko otvorenim okom i zakopa po travi s prednjim nogama.
Znak je to da sam počeo prelaziti granicu pristojnosti.
-
„Miči se
pajdo dok je sve još samo na psihičkom odmjeravanju snaga.“ – dobacuje
Anđelko.
Malo dalje nailazimo na još
tolerantniju vrstu životinjica. Alpski svizci ovog puta kao da uopće ne mare za
nas. Prilazimo im na svega dva metra. Izlaze iz svojih rupica kraj staze,
skakuću po ovećim kamenim blokovima. Uvijek je jedan stariji na straži na
zadnjim nogama i zazviždi kad se sprema koja opasnost. No izgleda da nas
dvojicu ne vide kao opasnost. S godinama planinarenja smo se možda stopili sa
planinom? S obzirom da nas ne vide ni kao hranu, očito smo samo dosadni
turisti. Pripremaju se za svoj zimski san i žvaču bujne buseve alpskog bilja. Jednog
od njih pokušavam uvjeriti da je baš taj komad trave koju sam ja ubrao i žvačem
pred njim najbolji. Na svega metar udaljenosti žvačemo svaki svoj komad trave i
gledamo se. Odjednom on zaključi da sam predosadan sa svojim menijem i ode. Iza
svakog zavoja, kamena nalazimo po kojeg svizca.
- „ Pa tu bi uz table da se ne
smije gaziti po cvijeću trebalo staviti i table da se ne smije gaziti po
svizcima!“ - zaključak je Anđelka.
Dolazimo do Wasservinkelsharte-a.
Zanimljivo ime. Mjesto na kojem se nalazi vodopad i jezerce, staza skreće u
veliko zavoju i sve je na omanjem prijevoju. Wasservinkelscharte! Ledenjačko
jezerce, koje skuplja vode sa ledenjaka pod Oberwalderhutte iskri se u tirkizno
plavim bojama na popodnevnom suncu. Iz njega istječe brzi i uski potočić preko
kojeg vodi maleni drveni mostić. Slijedi uspon na glatke, od davnih ledenjaka uglancane
i izbrušene stijene. Uz sve to nezaobilazni pogledi prema kralju,
Grossglockneru, Velikom zvoniku. Preko omanjih snježnih polja uspinjemo se na
Veliki Burgstal na kojem se smjestila Oberwalderhutte. Dom je zapravo Alpski
visokogorski tečajni centar, gdje dolaze grupe na tečaj i obuku za visokogorske
uspone, ledenjačke tečajeve i slično. Blagovaona doma je ispunjena skoro do
zadnjeg mjesta. Tu je i oveća grupa austrijske vojske na obuci.
Za večerom sjedimo za stolom sa grupom koja je jučer
došla od Hainrich Sweigerhutte pod Wissbachornom po izuzetno lošem vremenu.
Padao je snijeg, sve je bilo u oblacima, magli, i puhao je jak sjeverni vjetar.
Da nisu imali zadane koordinate sa svoju GPS navigaciju, vele, izgubili bi se i
tko zna gdje bi bili. Po večeri se povlačimo na naše madrace na lageru. U biti,
samo smo četvoro na cijelom lageru. Znači da će se relativno dobro prospavati
prva noć.
Oko 5 sati, prve zrake sunca
prodiru kroz prozor. Jutro je hladno, Jochanis je još uvijek u magli, sređujemo
sobu i odlazimo na doručak. Iz doma izlazimo gotovo prvi. Isto tako, prvi
utiremo novi gaz prema Jochanisbergu pošto je stari gaz gotovo zameten
prekjučerašnjim novim snijegom. Misli mi se vraćaju par godina unazad. Tu je
već bilo dosta pukotina. Znam i da nisu bile baš male. Sjećam se kako su bile
okrenute i gdje bi trebalo paziti. Kod svakog previše bijelog, friškog nanosa
snijega provjeravam sondiranjem štapovima drži li to mjesto za prijelaz. Na moje
iznenađenje, gotovo uvijek drži.
-
„ Znaš, tu je bilo dosta velikih pukotina, a sad
sve na kaj stanem drži!“- velim Anđelku.
-
„ Izgleda da je to zato jer je bila zima sa jako
puno snijega pa su sve dobro još uvijek zatrpane.!“
Polako se vučemo uz sondiranje
preko velikog ledenjaka između Oberwalderhutte i Jochanisberga. Nije ni teško,
ni naporno, „al vleče se“ i treba paziti. Ravni dio ledenjaka polako prelazi u
strminu Jochanisbergove piramide. Na strmijem dijelu vodstvo preuzima Anđelko.
Vrh je od jutra u magli i oblacima koje sjeverni vjetrovi prebacuju baš na ovom
mjestu, pa odlučujemo da se više držimo kamenog grebena sa naše desne strane koji
još uvijek naziremo kroz maglu i oblake. Iako to nije pravi put za uspon, tako
se bar ne možemo izgubiti, a znamo da greben vodi na vrh. Jedino može biti malo
teže nego po klasičnoj snijegom i ledom pokrivenoj strmini na kojoj se danas baš
lako i izgubiti u oblaku. Sličnu sam situaciju imao i prije par godina baš na
ovom istom mjestu. Na grebenu se izmjenjuju strme ploče, siparni uski greben,
čas nailazimo na pravu malu ugaženu stazicu. Problem je jedino što vidimo samo
kojih par metara pred nama pa nemamo pojma koliko još imamo zapravo do vrha!
-
„Čuj, Anđelko, ima smisla ići dalje? U magli i
oblaku možemo lahko uživati i tu!“
-
„Ma daj, ajd još malo, nemre biti još puno do
vrha!“
-
„A kaj bum videl sa vrha bolje neg od ovud?
Megla je se po sud ista!“
-
„Ma ništ, al buš znal da si bil na vrhu!“
Gombam i dalje, ledeni vjetar mi
polako smrzava tekućinu koja curi iz nosa, a na obrvama mi se složilo inje. Ponekad,
kad baš i ne vidim smisao pentranja na vrh samo zato jer se radi o vrhu, mala
inicijativa prijatelja, pokoja riječ koja ulijeva vjeru u ostvarenje cilja
pomogne da se nađe volje za još koji korak. Ionako nam se nikuda ne žuri. Imamo
cijeli dan pred nama samo za taj Jochanisberg. Popeti ćemo se gore, vratiti sa
njega i ostaviti ga svim drugima koji su bili i koji će još dugo poslije nas
penjati se ovamo gore u nadi za prekrasne vidike kojih smo nas dvojica ovog
puta nažalost uskraćeni.
-
„Eto, pogledaj pred nama, vrh!“ – uzikne
Anđelko.
-
„Strašna stvar, vidim samo maglu oko nas. A oni
silni pogledi na Weissee, Tauernmossee, Moserboden, cijelu drugu stranu?“
Skidamo ruksake, zavlačimo se u
malu zavjetrinu iza kamenog stupa na vrhu, no ledeni vjetar i nulta vidljivost
nas tjeraju da se što prije pokupimo sa vrha.
-
„ Daj vidi kolko je stupnjeva na termometru
ruksaka? Pita Anđelko
-
„ -5°C ,
daaaaj idemo dole, ak se oblaci nemreju pobrati, onda se bumo mi dva pobrali,
hooodi idemo!“ – inzisitram.
Vraćamo se. Pred domom se
okrećemo. Oblaci se i dalje prevaljuju preko Jochanisa i Hocher Docka. Tek na
koju sekundu vjetar razmakne oblake i ukaže se vršna piramida Jochanisberga. Na
velikim ledenjačkim pukotinama opažamo cijele grupe ljudi. U domu se naručuju
nezaobilazni radleri, kojima slijedi juha od gljiva, špetzli sa špekom i sirom.
Neposredno po ručku sve više i više se javlja bol u grlu, sve više mi curi iz
nosa…. no noge ne bole… što je najvažnije. Do doma dolazi grupa dolazi sa
cijelim kupom ledenih klinova, opreme. Broje i skupljaju, opremu, gledamo ih i
pitamo se od kud su se ovi našli? Prvo
jedan priča da je bio u pukotini, pa drugi kak su ga izvlačili, pa cura priča
da joj baš nije bilo lijepo u pukotini, pa druga veli da je njoj bilo, pa vođa
priča da se to sve mora proći …. Na kraju Anđelko zaključuje da su to tečajci
koje smo vidjeli na najvećim ledopadima gornje pasterze, jer baš svi nisu mogli
danas pasti u pukotinu, osim ako baš to nisu svi vježbali.
