Spavanje je po običaju bilo kratko, već oko
3 sata iščekivao sam jutarnje zrake na prozoru.
Oko pola šest ustajem i odlazim na umivanje. Anđelko pakira stvari i
iznosi ruksake iz madraclagera. Ustaje i domar, otvara kuhinju. Sjedam za stol
u iščekivanju novog jutarnjeg okidača za pogon neurotransmiterskih veza centra
razmišljanja sa bazalnim osnovama sinapsi veza ligamenata i mišića…mmmm, tri
puta mi je došao natočiti, bog ga blagoslovio !
Dva veća kruheka sa putrom i
pekmezom i možemo dalje. A možda još ipak koji gutljaj kavice, molim….
- „ Ako sam se moral
dići prije šest za vaš doručak, neću vas više iza šest vidjeti u domu! Jasno!“
– u šali dobacuje veseli domar koji tu i tamo ujutro otrči na Pfaff tek da vidi
je li sve u redu.
Ipak kao prvi izlazimo iz doma i pogled nam
odlazi prema našem današnjem vrhu – Wilder Freigeru. Današnje jutro nije tako
čisto kao što je to bilo prethodna dva dana. Wilder Freiger, kućni je vrh Becherhaus,
na njega oni najbrži „skoče“ za manje od sat vremena. Slijedimo sajle gelendera
koji nas po grebenu spušta na ledenjak. Kako mi nikako ne spadamo u one „koji
skoče“ polako se uspinjemo prema vršnom dijelu grebena Freigera. Uskoro nas
dostižu dvije mlade djevojke i mladić. Puštamo ih naprijed i gledamo kako
mladost ima snage više od nas. Da bi ublažio situaciju Anđelko se sjeti:
- „ Mi dva zbrojeno imamo više godina nego oni svi
tri zajedno!“
- „ Kaj s tim oćeš reći, da sam ja već tolko stari?“
- „ Ma uopće ne izgledaš staro, sam ti nejde više kak
nekad!“
- „ Ja hodam polako da upoznam svaki detalj s puta!“
Predvrh Freigera je ogroman ledeni plato sa
kojeg se na lijevu stranu razvukao uski, gotovo ravni, većim dijelom snijegom
pokriven greben. Oblaci su već pomalo zakrili vrhove oko nas, ne želim si ni
misliti što se sve može desiti ukoliko nas nevrijeme i magla zahvate prije nego
što se spustimo na kojih 2.000
m . Ostavljamo ruksake uzimamo samo kameru i fotoaparat i
krećemo prema križu udaljenom kojih 200 m od nas. Strmina koja se sa desne strane
nalazi pod vrhom i ledenjak čiji se kraj ni ne vidi zbog ogromnog ledopada čini
me nekako nesigurnim. Nikako ne bih želio otklizati negdje dolje u nešto čemu
ni ne vidim kraj.
- „ Ja ti tu nejdem nenavezan!“ – velim Anđelku
- „ Pa to ti je ravno, samo izgleda strmo, a kad si
na stazi ravno je i ima utrti gaz!“
- „ Znam ,ali ja se bi ipak radije navezal, psihčki
bu mi lakše!“
- „ Ajde onda, navežimo se brzo prije nego dođe gužva
iz doma!“
Krećemo još jednom navezani, a meni je sve
nekako čudno zašto sam tražio da se navežemo. Stvarno je staza dovoljno široka
i gaz prošlotjednih prethodnika je velik i uz sasvim najnormalniju pažnju bez
problema stojimo na trećem metalnome križu. Bolje je ipak tako. Anđelko priča
sa dva Austrijanca i gle čuda i oni su iz Graca. Ne samo to, oni su bili
nekoliko puta i na planinarenju u Hrvatskoj. Svi skupa uviđamo da vrijeme danas
neće dugo izdržati te se spremamo za brzi spust u dolinu. Uzimamo ruksake i
opremu koju smo ostavili kod kamenih ostataka srušene karaule iz nekog davnog
doba, te se preko niza ledenjačkih ploča spuštamo prema dolini na suprotnoj
strani. Na kamenim dijelovima slijedimo kamene možice koji su dosta rijetko
postavljeni pa se čak i po nekoliko puta malo i izgubimo. Na kraju najvećih strmina,
na ovećim kamenim pločama i početku vidljive stazice, na mjestu gdje ledenjačka
voda teče preko malih kamenih kaskada uzimamo odmor.
Na curku hladne vode puni se originalna bergwasser, stavljaju se multivitaminske tabletice, klopaju se energetske čokoladne pločice. Odmor.
Na curku hladne vode puni se originalna bergwasser, stavljaju se multivitaminske tabletice, klopaju se energetske čokoladne pločice. Odmor.
Do nas dopiru dječji glasovi. Nekoliko vesele djece u patikama dolazi do
nas, što nas navodi na zaključak da je dalje, prema dolini i Nurnbergerhutte
zapravo - dječja igra.
Nešto niže, na kamenoj ploči opažam igru dva
svisca. Čim su nas opazili zavukli su se u svoju jazbinu pod kamenom. Anđelko
vadi kameru i čeka da se ponovno pojave.
- „Kad ja čekam, oni ne žele!“ – izjavljuje tihim
glasom.
Ma znam ja kak se svizci glasaju zviždanjem.
Ak ja zazviždim, ima da im pokrenem radoznalost.
- „ Fiiiii, fiiiii, fiii, fiiiiii…“
Mali svizac izađe na kamenu terasu pred
svojim domom da vidi koji veliki brat to daje izjave!
- „ Bravo, majstore, ovo ti je na svaku čast. Nakon
toliko godina u bregima uspio si savladati i jedan novi jezik!“
- „ Fiiiii, fiii, fiii, fiiiiii…“
Velika, dobro opremljena Nurnbergehute. Vele
nam da ukoliko se želimo istuširati i osvježiti imaju i toplu vodu! Radije se
odlučujemo za hladne radlere, i malo sjene iza doma. Oblaci su već dobrano
pokrili nebo, a kako se spuštamo u doline ljetna sparina i vlaga zraka sve je veća
i veća. Pomalo me već bole koljena, osobito ono udareno, nožni prsti pate od
nabijanja, a ipak žurimo, jer se oblaci sve više i više namataju oko vrhova,
htjeli bi doći do auta prije kiše. Kao za inat, zadnji dio od Nurnbergerhutte u
dolinu se vleče i vleče. Nikad kraja tim serpentinicama, nikako naći malo
sjene, sa čela ponovno teku krupne kapi znoja. Baš kao što smo se na početku
naše ture uspinjali pokraj ogromnog slapa ispod Sulzenauhutte, tako i sada
prolazimo pokraj novog slapa koji u ovu dolinu dovodi vode otopljenih snjegova
ledenjaka koji okružuju Wilder Freigera, Fuersteina i ostale tritisućnjake.
Pred samim slapom, na posljednjem zavoju stazice pred nama se iz stijene
nadvije mala Pinus Cembra. Raste iz omanje gomile mahovine i treseta koji se
nadvio niz stijenu tako da bi je mogao skinuti sa svim korijenjem samo jednom
rukom. Kraj brzaka potoka koji je nastao nakon ogromnog slapa, spuštamo se
prema začetku makadamske ceste koja nas mora odvesti do glavne asfaltne ceste
na kojoj smo ostavili Anđelkov auto. Ostaje nam i zadnji problem. Prije tri
dana ušli smo u planinu u drugoj dolini koja je sad kojih 4 kilometra udaljena po
asfaltnoj cesti. Tamo je naravno i auto. Moja koljena i nožni palci su već na
izdisaju.
- „ Kak bumo, ja čuvam ruksake, ti polako ideš i
stopiraš?“
- „ Drugo nam ništ ne preostaje!“
Do nas već dopiru zvuci automobila koji se
kreću po cesti negdje ispred nas, a prve kapi kiše počinju padati. Anđelko
zastaje da si preveže cipele koje su ga već malo počele žuljati. Nastavljam
prema već vidljivim počecima asfaltirane civilizacije kad odjednom u daljini
opažam gotovo nevjerojatnu stvar. Autobus. Trčim koliko me noge još mogu
poslužiti pred autobus. Stanem na sredini ceste, raširim ruke. Ma nemreš me
pregaziti, vragu, moraš stati. Vozač raširenih očiju gleda u mene i koči. Jednu
ruku držim uzdignutu, drugom mašem Anđelku i zovem:
-“ Ejj, trči brzo, zastavil sam autobusa,
objasni mu da nas prepela do auta!“
Vozač nam uredno naplati dvije karte za jednu
stanicu, a kako su vani upravo počele i prve kapi kiše sretni smo ko dva mala
svisca koja su se pred kišu uspjela skloniti u svoju jazbinu. Vozač nam priča o
olujnom nevremenu i tuči koja je upravo prohujala kroz Innsbruck. Čudno da
ovdje u brdima još uvijek koliko toliko drži. Istovaruje nas točno pred
Anđelkovim autom. Fala ti majstore, spasio si nas. Na malenom potočiću tik
pokraj auta peremo znojne i izmučene prste na nogama, hladimo ih, umivamo se i
peremo mokrim ručnicima, presvlačimo u čistu odjeću za put kući.
A put kući je bio zaista poseban. Vožnja po
olujnom nevremenu od samo 40
km /sat po autoputu kad ne vidiš dalje od dva metra pred
sobom, bježanje pred tučom na lokalne ceste, skrivanje pred tučom po hangarima
i nadstrešnicama kuća, poplave na kružnim tokovima i pothodnicima, poplavljeni
dućan Spara, ljudi koji gaze vodu preko gležnja da bi došli do svojih
auta…. fala Bogeku da nas ništ od toga
nije zakačilo u planini. Što reći za kraj? Najljepše su uspomene na ture na
kojima se toliko toga „dogodilo“ a sve je ipak bilo samo jedan veliki užitak,
radost, veselje, opuštanje…. a umor i koljena se već drugi dan zaborave.
