Treći dan. Kao i uvijek, spavanje se svodi na period od
dok zaspem do nekih 3- 4 sata ujutro. Dalje se provodi u očekivanju prvih zraka
sunca, a zatim u dizanju domara i nestrpljivom čekanju „okidača za pogon
neurotransmiterskih veza centra razmišljanja sa bazalnim osnovama sinapsi veza
ligamenata i mišića…“ - da skratim – jutarnja kavica! Tek poslije nje slijedi i
jutarnji uspon na Wilder Pfaf! Oblačimo se, stavljamo pojaseve i opremu.
Opažamo kako iz Becherhaus prema nama dolazi neki ranoranioc. Prolazi po
ledenjaku ispod doma i juri ravno na greben Wlder Pfaffa. Ajmo mi za njim. Već
na trećem metru ledenjaka ispod doma, interesantna prepreka. Ledenjački potok.
Obje strane potoka čvrsti su led, potok širine kojih metar, a po njemu juri
kristalno bistra tirkizno plava voda. Kako mi se ne da odmah ovdje stavljati
dereze, tražimo najuže mjesto na kojem možemo preskočiti potok koliko toliko
sigurno. Štapove zabijem u led druge strane potoka i lagano – hop. Anđelko
prepreku svladava sa zaletom.
Polako dolazimo do grebena Wilder Pfaffa koji se
postepeno uzdiže izmađu ledenjaka Fernerstube sa sjeverne strane i ovog na
kojem leže Mullerhutte i Becherhaus. Korak po korak se uspinjemo po toj oštroj
liniji. Greben je širok gotovo metar, a zatim se naiđe na par kamenih skokova
širine samo po pola metra. No stijena grebena je čvrsta, a sve što je ikada
moglo otpasti, vjerojatno je davno otpalo, barem tako mislim. Upravo u tom
trenutku začujem iza sebe strašan zvuk kamene lavine. Zrakom protutnji
grmjavina kamenja koji se kotrlja. Zastanem. Još neko vrijeme čuje se jeka,
osjećam kao da mi je u nosnice došao teški miris lomljenog kamenja. Nakon toga
zavlada gotovo bolna tišina.
- „Opet se odlomilo nešt na starom putu prema
Mullerhutte!“ – velim
- „Je, izgleda da je bilo negdje ispod nas duboko,
baš tam gdje ide put!“
Greben postaje sve strmiji i sve ljepši. Čim
je strmiji, stijena je čvršća i bogatija sa hvatištima. Opažamo tipa od jutra
kako se već spušta sa vrha. Mi prema gore, on prema dolje. Srećemo se!
- „ E, ja sam domar od Becherhaus, nemam nikog u domu
pa samo malo skočio ujutro do vrha da vidim je li sve u redu sa putem i
klinovima.!“
Anđelko predstavi nas dvojicu.
- „ Aaa, vi ste oni koji dolaze posle k meni na
kavicu i apfelstrudel !“
Pozdravljamo se do skorog viđenja.
Nastavljamo po grebenu i nailazimo na dugačku
glatku nagnutu kamenu ploču po kojoj je stavljen čak i gelender. Još par poteza
rukom, par koraka po najstrmijem dijelu grebena i pred sobom ugledam metalni
križ vrha. Wilder Pfaff, 3458
m . Uzimamo kraći odmor, potrebno je unesti nešto vode
koju smo otpustili u obliku znoja. Anđelko namješta fotić na obližnji kamen za
zajedničku fotku sa križem na vrhu. Klik! Pogled nam nekako naviše bježi prema
Zuckerhutlu, koji je od nas udaljen koji sat vremena. Vrijeme drži, gotovo da nema
oblačka na nebu iznad nas. Dolje ispod nas opažamo kako sa Suzenaufernera dolazi
navez od četiri čovjeka i kreće se prema podnožju Zukija.
-
„Ajmo i mi onda dalje!“- malo forisram dok vidim
kakvo je lijepo vrijeme.
-
„ E sad će ti se ispuniti najveća želja ove ture.
Zukiii!“ – velim Anđelku.
Silaz sa Wilder Pfaffa na drugu stranu izgleda
lagano, no na kraju ti se ispriječi ili ledena strmina ili krupni crni kameni
sipar. Odlučujem se za sipar. Bljak, fuj, grozno. Jedva sam dočekao led i
snijeg. Priječimo vršni dio ledenjaka između ova dva vrha prema Zukiju. Opet idem prvi u navezu i kao
obično opet pronađem jednu pukotinu. Noga propadne sve do bedra. Uz malo muke
se iskobeljam van, skrenem sa utabane staze na kojoj smo naišli na pukotinu i nastavljamo
dalje.
Pred prelaskom na greben Zuckerhutla
dostižemo četvoricu mlađih ljudi iz naveza. Odmaraju se prije ulaska u stijene.
Puštamo ih naprijed jer je uvijek lakše kad ide ispred tebe netko tko zna taj
put. No na nađe iznenađenje, već prvi koraci ka ulasku na stijene pokazuju kako
se zapravo radi o neiskusnome vodiču sa trojicom isto takovih, koji baš nemaju puno iskustva na ledu i u stijeni. Vodič
ulazi u stijenu ravno preko strmog zaleđenog dijela. Tu treba dobro odraditi
udaranjem cepina i dereza. Kako će to tek odraditi klijenti. Malo odmora i nama
odgovara pa sve to gledamo i čekamo. Vodič dolazi u stijenu, postavlja štand,
povlači užetom prvog klijenta preko leda. Uz nekoliko proklizavanja ovaj se
jedva dokopao se stijene. Slijedi djevojka. Njoj pa ne ide nikako. Gotovo da ju
je morao povući na gore užetom.
- „Mi ove nemremo čekati, moramo ići! Ako čekamo njih
treba nam do večeri za vrh.“- veli Anđelko.
- „ Znaš kaj, idem ja malo bolje lijevo van smjera,
tam je više snijega i lakše se prijeđe na stijenu. Ti zabodi cepin duboko i
zihraj.“
Rečeno učinjeno. Anđelko zabije svoj cepin i
omota uže oko njega. Krećem. Sa nekoliko udaraca malog cepina u led, dokopam se
snijega i po njemu stijene. Na širokoj polici povučem uže prebacim preko ramena
i zovnem:
- „ Ajd sat ti da ove preteknemo, još se petljaju !“
Po lijevom dijelu stijena zaobilazimo
četvoricu u navezu, skidamo dereze i nastavljamo laganim otpenjavanjem dvojke
prema vrhu. Greben Zukija je malo teži nego onaj od Pfaffa, ali je zato ljepši,
čvršća je stijena i kako to kod čudno izgledalo pruža mi veći užitak u
penjanju, a to je najvažnije. Dišem punim plućima, osjećaji su tako daleki od
uobičajenih životnih trenutaka. Uski greben, strma stijena, male police, čvrsti
i veliki oprimci, poneki klin za nogu ili ruku. Čudna je to situacija. Pažnja,
uživanje, pravilno razmišljanje, potraga za unutrašnjim mirom i možda čudno rečeno, stapanjem sa stijenom,
zamjenjuju strah (uvijek imam dozu straha) pa igra stijene i tijela slobodno
teče. Na vrhu se nalazi prekrasan križ. 3505 m . Uz onaj na vrhu Hochalmspitze jedan od
najljepših. Anđelko je sretniji od mene. Zukija je jako želio kao glavni cilj. Panorama
opet fantastična. Na četiri strane svijeta prostiru se četiri ledenjaka, iz
njih izranjaju vrhovi preko 3.000 metara . Sonklarspitze, Botzer, Wilder
Freiger, Feuerstein, Hofmanspitze. Na horizontu se
naziru Zillertalci, a sa druge stane ledenjaci i vrhovi Otztalerskih alpi. Iza
svih bijele se snjegovi Ortlera. Nebo nad nama je još uvijek modro plavo, tek
tu i tamo pokoji oblak nadolazi i z dolina. Koliko god da su lagani, nikako da
se izdignu u ove suncem obasjane visine. Prozračnost svijetla, tišine. Vrhovi
oko nas pa čak i samo nebo kao da su nadohvat
ruke. Granica stvarnosti i onog nečeg drugog, zbog čega dolazimo ovdje. Vrijeme
prolazi, čekao da do vrha stigne navez one četvorice, jer ne želimo izazivati
gužvu. Vrijeme prolazi, njih nema.
- „ E, sjećaš se da smo na karti vidjeli dva smjera
na vrh od ulaznog dijela.!“ – veli Anđelko.
Odlazim malo niže, držim se bolje desno od
smjera kojem smo se popeli i nalazim novu utabanu stazicu koja polako prelazi u
stijene.
- „Evo ga tu je, idemo polako!“
Spakiramo stvari i počinjemo sa silaskom.
Uskoro opazimo četvoricu u navezu kako polako penju kojih dvadesetak metara
lijevo pokraj nas. Odjednom su jako uzbuđeni i nešto mrmljaju, prigovaraju vodiču.
Anđelko im objašnjava da ipak idu dobro, jer mi idemo dolje drugim putem da im
ne bi smetali. Uskoro shvaćamo dobru strane dva smjera na vrh. Po onom kojem
smo se uspinjali nastala je prava gužva. Još nekoliko naveza ušlo je u stijenu.
Kakva bi tek bila da još netko silazi. Put do najbližeg radlera na Mullerhutte
vodi nas ponovno preko vrha Wilder Pfaffa. Glasno uzvikujem.
- „ Dva puta u istom danu na istom vrhu od 3.500 m , - to nemre bilo ko!“
Ledenjački potok pod Mullerhutte obasjan suncem pod bistrim, plavom
bojom okupanom nebom je prekrasan. Snimamo i fotografiramo se na raznorazne
načine. Šećem uz rub potoka i nekoliko puta ga prelazim sa jedne na drugu
stranu. Ne mogu se nagledati tog prelijevanja plavih boja od tirkiznoplave, preko
ultramarin prema pariško plavoj boji u ovisnosti o kutu svijetla, sjene, dubine
vode….
Kod doma nam prvi dobrodošlicu ukazuje, a ko bi drugi nego – Moses.
Anđelko po običaju naručuje dva radlera, kucnemo se, pružimo si ruke i sjednemo
na topli, suncem ugrijani betonski prag doma. Moses je odmah kraj nas, zavalio
nam se kraj nogu i blago telećim pogledom u stranu prema nama, daje nam do
znanja kako bi želio da se ga opet češka.
Ležimo i odmaramo se na ugrijanom
betonu. Gledam kako se lijevo od mene po njemu cijedi snježnica otopljena
zrakama sunca. U Čakovcu je 35°C ,
a mi ovdje tražimo ugrijani beton za odmor. Uživam, razmišljam opuštam se
maksimalno sve dok me odjednom ne razbudi poznati miris, trkne me Anđelko i pod
nos mi uvali – Apfelstrudel.
- „ Bok te poživio, pa kaj stvarno bu mi se ispunila
davna želja? Odkud ti sad to?“
- „ Ušao sam unutra i nisam mogao odoljeti friškom
mirisu! Friško su ga izvukli iz pećnice!“
- „ Još i kavica posle na Becheraus…mmmmmm .“
Anđelko gleda prema Sonklarspitze. Izgleda
mu jako blizu. Još jedan tri i pol tisućnjak? Vidim da bi najradije bi otrčao
još i tamo gore, ali ja stalno prigovaram:
- „Odmori si noge za sutra, sutra hodamo
cijeli dan!“
- „ Maaa nejdi, kaj bu ak se kaj zategne, pa
ostaneš do mraka!“
- “ Kaj bu ak ti se kaj desi, a nema mene…“
- „ A kaj da velim Kseniji, ak ti se kaj
desi, ma ubila bu me, nejdi radi mene…!
Čovjek uviđa da mu kraj mene nema spasa i
napokon odustaje.
Nakon dužeg odmora pakiramo se i odlazimo
prema susjednoj Becherhaus udaljenoj
kojih sat vremena. Put vodi po ogromnom ledenjaku i označen je drvenim
štapovima crvene boje. Pod samom Becherhaus jedan put ide lijevo, na greben
kojim se uspinje na Wilder Freiger, a drugi obilazi gromadu na kojoj se smjestila
Becherhaus pa odlučujemo da idemo
zaobilaznim putem kako bi vidjeli i što se sve skriva sa druge strane stijena i
ledenjaka. Ljudi koji se nalaze kojih 150 m nad nama na terasi kao da se smiju na
našu odluku da zaobiđemo ogromnu 200 metarnu gromadu na kojoj se smjestila
Becherhaus. Nakon nekoliko minuta shvaćamo i zašto. Prvo se moramo se moramo
spustiti kojih pedesetak metara, a zatim nas čeka 200 metarna stijena, naizgled okomita po kojoj vodi
osigurani put sa klinovima i sajlama sve do samog gelendera Becherhaus. Na
prelasku sa ledenjaka na stijene noga mi propadne, a s koljenom pošteno lupim u
kamen u snježnoj rupi. Bol je za tren nepodnošljiva. Moram nakratko stati i
pričekati.
- „ Ovo mi nikak nije trebalo!“ – dobacujem.
- „ Pa kaj je sad, ne buš valjda na kraju posustal!“
- „ Ne bum ja, nego moje koljeno!“
- „ A tak je lepo napravljeno, kladim se da bu kraj
sajle ujedno i gelender na koči!“
Jutro je rezervirano za Wilder Freiger.
