Te, 2010. godine ulazio sam u Abrahamove
godine. Čekalo se da navršim pedesetu. Kad se malo u svojim mislima vratim
unazad do 1984. kada sam prvi puta zašao u svijet planina, Alpa, prošlo je
punih 25 godina. Veli se da one godine koje imaš, više nemaš! Imaš zapravo samo
one koje još nemaš. A te onda nastojiš što više ispuniti starim neispunjenim
željama. U sjećanjima je mnogo toga iza mene, no ako se poslužim modernim
informatičkim izrazima, vjerujem da je na hard memoriji u mojoj glavi još dosta
slobodnog prostora, a u planinama još uvijek na pretek sunca, plavog neba,
bjeline leda i snijega, kamena, kao i prijateljstva.
Pred dosta godina kupio sam prekrasnu
monografiju “Ostalpen” i u njoj ostao impresioniram fotografijama ogromnog
ledenog prostranstva na kojem su se smjestila dva planinarska doma. Mullerhutte
i Becherhaus. Već tada sam se zarekao da ću kad tad pojesti apfelstrudl u
Mullerhutte, a poslije odšetati do Becherhaus na kavicu. Jednostavne želje koje
nekome ne znače ništa. Kavica i štrukla? Ali tamo gore, to ima sasvim drugačiji
značaj. Osjećaš da je to najljepše mjesto na svijetu na kojem se može pojesti
ta štrukla. Ma ne radi se opće o kavi i štrukli. Radi se o nekim drugim
stvarima. Stvarima kaje je teško i opisati riječima. A kad na to čekaš par godina,
uff, zar moram dalje o tome? Čudni su ponekad ti spletovi naših misli i
osjećaja. Sasvim drugačiji od onih koje
susrećemo u napučenim dolinama.
Iz Graca se vozimo autoputom prema
Innsbrucku, dok nas ljubazni ženski glas iz auto navigacije lijepo upozorava
kuda da skrenemo, a kako je naučila napamet i sva moguća ograničenja brzine na
našem putu, ponekad nas i upozori da vozimo prebrzo:
- „ Vozite iznad ograničenja, smanjite brzinu na dozvoljeno.“
- „ Upozorila sam vas da vozite prebrzo, smanjite brzinu…“
- „ Pošto se ne
obazirete na moja upozorenja, sa vašeg tekućeg računa je upravo skinuto…“
Ulazimo u Stubaitall. U koritima rijeka
valja se mutna zelena voda nastala topljenjem ledenjaka na ovim vrućinama pa se
doima se kao da je uzavrela. Ne uzavrela od vrućine, nego od kaskada i slapova
koji su se sjurili sa okolnih brda preko granitnih kaskada po mirnim pašnjacima
na kojima pasu debele i mirne kravice. Kao i uvijek, ponovno se divim starim
kamenim i drvenim tirolskim kućama na čijim balkonima i terasama se njihovi
vlasnici nadmeću tko će posaditi više cvijeća. Zeleni pašnjaci dolina uspinju
se preko šuma smreka i cembri sve dok se pogled ne izgubi na beskonačnim livadama
rododendrona iznad kojih se sramežljivo vuku dugi jezici ostarjelih alpskih ledenjaka.
Iznad svega, samo plavo nebo.
Plan da se prvog dana dignemo žičarom do
gornje stanice skijaške žičare na 3000 m je propao, pošto je upravo taj dio
žičare u remontu. Vraćamo se natrag prema ulasku u dolinu koja vodi prema
Sulzenauhutte. Na velikom parkiralištu kraj malog potočića koji se slijeva sa strmine
ostavljamo auto. U neposrednoj se blizini nalazi i ogroman kaskadni granitni
slap. Prvi koraci vode u staru, gustu smrekovu šumu. Čak ni debela sjena starih
debelih smreka ne može pomoći u savladavanju dolinske vlage zraka pa već nakon
prvih sto metara uspona moram vaditi mali ručnik za brisanje znoja.
Tu i tamo koja borovnica, šumska jagoda, koji gutljaj iz flaše. Kapi
znoja su na velikoj vrućini velike. Idemo polako, jer do Sulzenauhutte treba
samo dva i pol sata, a mi imamo čitavo popodne. Prolazimo pokraj prvih Pinus
Cembra, alpskog bora. Tirkizno plavo zelena boja sa srebrnastim odsjajem njihovih
iglica na vjetrom šibanim granama odiše mirisom i izgledom. Kao da mi psihički
pomažu, pa malo zaboravljam sunce koje prži u leđa i debele kapi znoja koje
klize sa čela. Na rubu prvog skoka nalazi se stanica teretne žičare. Odmah iza
nje otvara se široka i duboka dolina kroz koju teče brzi ledenjački potok
tirkizno zelene mutne vode. Sa druge strane doline do nas dopire šum ogromnog
vodopada koji se obrušava preko 200 metarne stijene te se pretvara u bujicu
koja u nekoliko plitkih korita vrluda ravnim dnom doline do slijedećeg
stjenovitog skoka duboko ispod nas, kraj parkirališta. Na ulasku u dolinu stara
drvena ograda i vrata. Otvaram ih i začuđeno gledam spoj moderne tehnike i
kamenog doba. Na vratima koja sprječavaju da životinje sa ispaše odu izvan
ograde nalazi se „prethistorijski oblik hidrauličnih vratiju.“ Vrata se mogu
otvoriti samo u jednu stranu prilikom čega se diže oveći kamen vezan užetom za
susjedni kolac. Kad pustimo vrata, težina kamena sama zatvori vrata.
Jednostavno, praktično. Dolina je popularno izletište sa pravom planinskom
gostionicom kraj koje pasu krave, koze, dok je drvena ograda ukrašena
rezbarijama kipova vještica, životinja, ljudi….
Put nas vodi u podnožje ogromnog slapa.
Silina njegova zvuka onemogućuje da se normalno razgovaramo, pa moramo vikati i
mahati rukama. Na vrhu stijene neposredno kraj vrha slapa nazire se i naš
današnji cilj. Sulzenauhutte. Vjetar zanosi sitne raspršene kapi ledenjačke
vode i na naša lica. Korak po korak, ponovno se uspinjemo po stazici do vrha
stijene. I ovdje je užasno vruće, a vele da je u Čakovcu danas 34°C . Ne žurimo. Tek su dva
sata. Polako, imamo čitavo popodne pred sobom.
Po starom uvaženom
običaju, čim se ruksaci bace na klupe doma, naručuje se radler. Odmor uz hladno
osvježavajuće piće. Ne možemo, a da ne uočimo kako se iznad doma se vijore
austrijska zastava i zastava Australije. Neposredno iza doma nalazi se i mali
kanjon našeg već dobro upoznatog ledenjačkog potoka. U njegovim je stijenama
nedavno postavljen i mali kleterštajg. (osigurani penjački put sa klinovima i
sajlama) Iza doma prostiru se livade sa planinskim cvijećem te sa pokojim grmom
rascvjetanog rododendrona, a daleko u pozadini se bijeli Sulzenauferner. I kako
da onda čovjek malo ne legne i ne odmori u ovome raju. Možda čak i zaspe u
travi na sat vremena….
Po spavancu treba kavica, a za vrijeme kavice saznajemo da je gazdarica,
australka koje se udala za mladog gazdu koji vodi Sulzenauhutte. Slušamo kako
se govori njemački sa engleskim naglaskom.
Prva noć kao i obično, spava se do 1-2 sata a dalje se čeka jutro.
DRUGI DAN
Jedina utjeha u čekanju jutra je neosporna
činjenica kako svakog dana ipak jednom dođe jutro i pojavi se sunce. Samo za to treba strpljenja u krevetu i ne se previše
okretati da se ne probudi cijeli madraclager….
Prve zrake sunca ušle su napokon u sobu. Čekam da se toliko razdani da
ne moram baš paliti čeonu svjetiljku. Anđelko leži tik do mene. Doručak je tek
u šest sati.
- Kolko je ?
- Četiri i trideset!
- Ajd, još malo počekamo.
- Kolko je sad?
Dižem se, odlazim na WC, umivam se, čujem da se diže i gazda. Imamo
sreću, doručak smo dobili i prije šest sati. Već po tradiciji uvijek prvi
izlazimo iz doma. Čisto, plavo nebo, prve zrake sunca polako se penju preko
grebena. Uhodana turistička planinarska stazica vodi nas preko usamljenih
šumica niskih grmova rododendrona u cvatu do jezera Grunausee. Tik pred jezerom
zastajemo iznenađeni cijelom livadom obraslom grmovima ovog ružičasto crvenog
grmolikog cvijeta. Između grmova rododendrona, nalazi se nebrojeno mnogo malih
i velikih kamenih možica, što svjedoči o brojnoj turističkoj posjeti izletnika
ovom jezeru. Jezero je oveća udubina napunjena vodom koja se otapa sa svih
stijena i litica bliže okoline, tirkizno zelene vode. Sve je ovdje tirkizno
zeleno. Cembre, voda, ledenjaci, čak i nebo ponekad ode u tom smjeru.
Tik kod jezera stazica skreće na vrh
nekadašnje morene koja danas samo tiho svjedoči o nekadašnjoj snazi alpskih
ledenjaka. Vrh morene izdiže se preko pedeset metara od dna doline po čijem
šljunčanom dnu danas put utvrđuje i nedisciplinirano mijenja svoje korito mutna
ledenjačka rijeka. Ostaci nekad ogromnog Sulzenauferenra vise preko nekad
kamenih ploča koje je davno brusio svojim ledenim dnom.
Put nas vodi u drugu usjeklinu kroz koju je
isto tako nekada klizio ledenjak Fernerstube koji se pred nama ispružio. Ne
izgleda ni on baš veličanstveno, nije tako bijeli, ni tako velik kao nekada.
Više me podsjeća na nekog u abrahamovima kojeg je život već dosta izmučio i
oslabio, no još uvijek se drži koliko to u svome okruženju uspijeva. Znam da je
smiješno, no povlačim paralelu kako sa mog čela u ovom vrućem danu teče znoj,
dok sa njegova čela isto teče i klizi voda niz sve dijelove tijela nekada
veličanstvenog, a danas umornog diva.
- „Vruće je, nije teško, ali se vleče…!“ – veli
Anđelko
- „On se polako vleče prema dole, a mi prema gore!“ -
dodajem, makar se neakak posle pedesete i ja polako več vlečem na dole....
Uskoro dolazimo do table sa natpisom.
„Pfaffennieder gesperrt“. Nekada je put do Mulerhutte bio mnogo jednostavniji.
Na mjestu gdje Fernerstube skreće na lijevo, nastavilo se ravno preko ledenjaka,
preko pukotina i došlo do podnožja stijene na kojoj se nalazi Mulerhuute. No
pred par godina se cijeli dio stijene sa sajlama počeo lomiti i u nekoliko
navrata urušio se cijeli put. Stijena je u takvom stanju da ga zbog sigurnosti
više na istom mjestu neće obnavljati. Danas moramo prijeći vršnu ledenu koru te
uz stijene nastaviti put po starom Lubeckerwegu. Pratimo rub ledenjaka sve do
sedla u grebenu koji se spušta sa Wilder Freigera.
Iza leđa kroz magle proviruje oštri greben
Wilder Pfaffa po kojem ćemo se sutra ujutro uspinjati na vrh. Slijedi uspon na
greben i iznenađenje. Greben je na mjestima izloženiji nego smo to mislili, no guste
narančaste markacije i tu i tamo poneki klin i sajla stvar vraćaju u sigurne
okvire. Nesigurnost mi jedino stvaraju ovi oblaci koji se sve više omataju oko
vrhova. Bojim se da će nam zatvoriti pogled koji mi stalno odlazi u smjeru
ovećeg putokaza na sedlu u grebenu do kojeg moramo doći. Još je tako mali i
daleki. Da barem zapamtim njegovo mjesto. Žurim, želim doći do doma prije nego
što magle sve zatvore, dobro znam kako je tražiti dom u gustoj magli. Napokon
sedlo u grebenu, no izmaglica je zatvorila čitavu pokrajinu. Nema smisla ići
dalje dok barem ne vidimo neku orijentacijsku toku. Uzimamo zasluženi odmor. Tabletice
magnezija i multivitaminske tabletice u vodu, dvije čokoladice za snagu koja će
biti usmjerena na traženje Mulerhutte u magli. Radije bi radlera u domu. Nakon
par minuta odmora odlazim u smjeru u kojem pokazuje tabla za nastavak puta do
Mullerhutte. Nekoliko metara niže na snijegu ledenjaka naziru se slabi
tragovi.
- „ Ima tragova, a mislim da valjda ne
moreju nikam drugam voditi nego do Mullerhutte!
- „ Puno se nemre fulati, koča je smještena
negde uz rub grebena ispred nas i ledenjaka!“ – dodaje Anđelko.
U magli hodamo po mokrome snijegu ledenjaka, nemamo pojma kuda će nas
loše vidljivi tragovi odvesti. Možda sretnemo i kojeg alpskog Yetija. Sjetim se
starog vica.
- „ Znaš onog, kad se sretnu dva yetija i
jedan veli drugome. Čuuuj znaš kaj mi se jučer dogodilo, u magli sam se
odjemput srel sa Messnerom!“
- „Kaaaaaj, pa znači on stvarno postoji?“
Raspoloženje je odmah bolje, a kako oko nas
još uvijek ničeg nema na vidiku osim magle, nastavljam u tom duhu:
- „
Znaš onu od Arsena – Ničeg neeema, ničeg neeeema…“ zapjevam, a Anđelko dodaje:
-
„ Josipa Lisac je još popularnija - Maaagla, maaglaa, svuda oko naaaas, iz
daljine jedva čuješ s Mullerhutte glas.. e, a znaš da nekad kad su jake magle domar iz
Mullerhutte izađe i svira u neki rog da daje znak onima koji tapkaju u magli na
ledenjaku?- dodaje Anđelko.
Pluća
napunim zrakom te i ja počnem oponašati alpski rog, ko zna, možda dobijem odgovor.
Par puta odsviram koju sonatu no od roga iz Mullerhutte ni traga ni glasa. Kad
već nema zvučnih signala dobro je da su barem ovi u snijegu malo bolje
vidljivi. Stari tragovi su sve jače vidljivi, jedino me brine je to što vode u
priječenje vrlo lijepe strmine, a što se nje tiče ne vidi se ni kuda vodi, ni
što je ispod nje ni štoje iznad nje. Barem nema straha, vidi se samo dva tri
koraka pred sobom. A onda se odjednom magla razgrne i konačno opazimo na stijeni
kojih sto metara ispred nas šank sa radlerima oko kojega je u starinsko alpskom
kameno drvenom slogu izgrađen planinarski dom. Mulerhutte. 3148
m . No još nije kraj našim mukama. Radler treba zaraditi
do zadnjeg metra pred domom, pa nas još čeka i lagano otpenjavanje, čak ni završni korak uspinjanja sa snježne strmine na
terasu doma nije dječja igra.
Dočekuju nas maldi
domar i njegov Moses. Iza
doma, snijeg još uvijek prekriva dio krova, a da bi se sigurno došlo do vratiju zimske sobe,
dobro je uzeti i cepin.
- „ Dva radlera hitno, molim!“ – Obraća se Anđelko
mladome domaru.
- „ Kak izgleda vas dvojica ćete mi biti jedini gosti
večeras, može polupansion ?“
- „ Može polupansion?“
- „ Može!“
Prvo treba potamaniti rezerve suhog
Bergsteigeressena iz ruksaka kako se sve to ne bi dalje nosilo. Negdje tamo na
suprotnoj strani ledenjaka nalazi se i Becherhaus, no oblaci koji se stalno
navlače oko cijelog masiva za sad nam je još skrivaju. Negdje tamo, na oko pola
radlera, trećini kobase i polovini sira, odjednom se maglena zavjesa razmakne i
na vrhu stijene na suprotnoj strani ledenjak osvane Becherhaus.
Pas mješanac kojem je glavno zadovoljstvo u domu dočekivati goste, te svakome od njih jednom sjesti u krilo, staviti glavu na koljena, nježno ga blago telećim pogledom pogledati u oči pokušavajući dati do znanja – malo me mazi i češkaj….
Pošto smo
potamanili zadnje zalihe suhe hane, obnovili energiju, odlazimo malo na razgibavanje
na stazu iza doma po kojoj se nekad stizalo do doma sa Fernerstube. Na malenom
sedlu, sve je krušljivo, markacije prestaju na mjestu gdje se dogodila velika
kamena lavina. I danas su jasno vidljivi ostaci triju ovogodišnjih kamenih
lavina. Gomile sipara i ovećih stijena nalaze se razbacane po bijelom ledu i
snijegu ledenjaka Fernerstube. Šećem lijevo, desno i opažam ostatke nekadašnjeg
kamenog graničnog bunkera pošto se upravo nalazimo na samoj granici Austrije i
Italije. Podižem staru zahrđalu tablu koja još uvijek stoji na velikom
željeznom stupu. Na njoj piše: „Achtung- Statgrenze“. Vraćamo se u dom, ulazimo
u našu sobu. Madrac lager u kojem ima samo dva madraca na podu i jedan krevet
na kat. Više soba nego madraclager. Malo, ugodno, prijatno. Prozor veličine 20
x 60 cm
gleda ravno na Botzer iza Becherhaus.
- „A da mi nazovemo Becherhaus i rezerviramo noćenje
za sutra?“-pita Anđelko.
- „Je, sutra je petak, bilo bi poželjno znati da
spavamo na krevetu, a ne an podu!“
- „ Haalo, Becherhaus, ……slijedi na njemačkome….“
- „ E, rezerviraj mi i kavicu i apfelstrudel“
U kutu blagovaone, Mullerhute nalazi se
stara, okrugla, visoka, umjetnička gusnata peć. Domar u donja vrata gura papir,
drva i pali vatru. Sjedamo za stol, uz još pokoji radler. Listamo razne
časopise, a vatrica u peći sve jače pucketa, domar kroz gornja vrata u nju
ubacuje nova drva. Stiže i naša večera.
Krem juhica od cukina, kima i češnjaka, teleći gulaš i tirolske knedle (kruh,
šunka, češnja, kim), a za kraj umjetnička vizija mlađe „ugodno popunjene“ kuharice
- slatko od rabarbare sa mixom šumskog
voća i šlagom …
A na najviši vrh Stubajci se v jutro nemre iti neobrijan,
kaj ne ???
