Napokon dolazimo do ogromnog zdanja Payerhutte. Još davne 1875. Godine postavio ju je Pichler, građevinar koji se među prvima uspinjao na Ortler na strmoj stijeni Tabaretskog grebena na 3.020 metara . Tada je imala samo dvije prostorije, ali i to je bilo dovoljno da se u nju smjesti 30 odvažnih osvajača kralja Istočnog dijela alpa. Nekoliko godina poslije, 1886. proširena je za još jedan kat, a svoj današnji oblik na tri kata sa potkrovljem dobila je 1905. godine. U domu se nalaze domaćice uredno odjevene u nošnje Južnog Tirola. Ona najmlađa je naravno – najzgodnija. Nama došljacima to izgleda jako lijepo, nekako posebno, pogotovo na ovim visinama. Na zidu se nalazi mnogo prekrasnih razglednica na kojima je uglavnom pozira sam Ortler. Jedna ljepša od druge.
- “ Koja ti je najljepša ? “ – pitam prijatelja.
- “ Ona najmlađa u nošnji ! “ – dobijam hvale vrijedan i nadasve točan odgovor.
Do našeg stola dolazi ipak nešto starija gospođa također primjereno odjevena, a mi naručujemo juhu od povrća sa hrenovkom, a za poslije kućni specijalitet. Hrenovka u juhi bila je jedna od najvećih koje sam vidio u životu. No i Anđelkova, kao i moja brzo su nestale u gladnim želucima. Na stol dolazi glavno jelo. Zapečeni krumpir sa jednom veeelikom zapečenom – hrenovkom! Grupica iza nas umjereno se smješka. No nas dvojicu ništa ne može obeshrabriti pa još naručujemo uz nove hrenovke svakome i po jedno malo pivo!
Krevete smo dobili svaka grupica na svojem katu. Da ne smetamo jedni drugima! Tako smo nas dvojica završili na potkrovlju, sami u zajedničkoj ogromnoj spavaonici. Iste noći oboje smo imali neobične i čudne snove. Meni se u snovima javio pokojni otac, koji mi je prilazio nasmiješena lica, kao da mi želi nešto objasniti, ali ja to u stvari već znam i sam. Samo da me podsjeti. Da li je to nekakvo upozorenje za sutrašnji dan?
Ujutro, oko četiri sata, ustajem i izlazim ispred doma. Već pri prvome koraku poskliznuo sam se. Snijeg ! Preko noći napadalo je par milimetara snijega nošenog sjevernim vjetrom. Po jutarnjem hladnome nebu, šetaju mutno sivi oblaci nošeni sjevercem. Tu i tamo između njihovih mrenastih pokrova proviruje mnoštvo zvijezda. I ispod mene, u dolinama sjaji se mnoštvo zvjezdica, svjetala uz cestu, po ulicama i kućama. Tu i tamo u lice mi se zaleti još pokoja snježna pahulja. Iza mojih leđa izlazi još jedan nestrpljiv ranoranioc:
- “ Da li ste vi gorski vodič za nas ? “ pita me na njemačkom ? “
- “ Only for my wife! “ – odgovaram na engleskom !
Čovjek se nasmiješi, a ja se vraćam u potkrovlje. Anđelko me zapita kako je vani.
- “ Tak kak da je Božić! “ – odgovaram
- “ Ma daj ne zezaj ! “
- “ Vani ti je pao snijeg, puše sjeverni vjetar, nosi pahulje po zraku, u dolini se blješte svjetla kuća, a na nebu tu i tamo pokoja zvjezdica koja se pojavi iza oblaka. Kaj ti to ne liči na Božić?”- odgovaram.
Ponovno se zavlačimo u krevete i pokrivamo dekama preko glava. Ni u šest sati nije bilo ništa bolje. Sa prozora naše sobe gledamo kako se vrh Ortlera zavlači u oblačne zavjese, dok ispred naših lica još uvijek tu i tamo zaleprša pokoja pahulja snijega. Silazimo u blagovaonicu da pitamo gospođu je li itko otišao na Orter. Većina ih je otišla nazad ili u drugu dolinu, a samo jedna grupa sa vodičem otišla je na vrh. Odlučujemo sačekati novu prognozu sa Interneta koja stiže oko 11 sati sa teretnom žičarom iz doline. Ukoliko će sutra u Subotu biti ponovno lijepo, ostat ćemo još jedan dan, kad smo već ovdje. Anđelka malo uhvati groznica i temperatura. Izgleda da od jučerašnjeg pranja na kiši bez jakni. No naša apoteka ima mnoštvo andola, aspirina, miofleksa, magnezijevih kapsula…Dok čekamo razmišljamo i razgovaramo o razlici ovog penjanja i onog na Hochlantschu. Iako je tamo daleko veća strmina, stijena, vertikalni cugovi od 40 metara , kako ona topla i osunčana vertikalna stijena djeluje lakše i umirujuće od ovog nesigurnog vremena, nepoznatog puta u labirintima ledenjačkih pukotina prekrivenih oblacima i sjevernim vjetrom. Razmišljamo kako čak i nemao jakne. A tu su i naši žuljevi! Ne vrijedi riskirati. Ortler je tu stajao tisućljećima, stajat će i dalje. Možda nam se ponovno ukaže prilika. Za njega i njegova susjeda Weisskugella.Ta penjemo da bismo uživali, a ne da bi riskirali. Možda su upravo i ove odluke vezane uz moj noćašnji san. Tko zna što bi sve bilo da smo se ipak zaputili na vrh.
Nova internet prognoza stiže na vrijeme sa teretnom žičarom doma. Ni za subotu ne predviđa se poboljšanje vremena. Znači, ako se oblaci i hladnoća ne žele povući, morati ćemo se povući nas dvojica. Često puta teže je okrenuti leđa vrhu o kojem si sanjao nego li otići gore i riskirati nadomak samome cilju. Teško je objasniti samome sebi zašto to tako mora biti, teško je objasniti drugima zašto smo se morali povući. Ali za nas je to bila jedina ispravna odluka u tom trenutku. Pakiramo svu opremu i opraštamo se sa kraljem istočnih alpa. Silazimo istim putem kojim smo se jučer uspinjali. Kod Tabarettahutte ponovno nailazimo na mnoštvo mladih svizaca koji jure čas na jednu, čas na drugu stranu. Dvojica najnemirnijih započinju i pravu malu tučnjavu. Do doline su nas ponovno ispratili rododendroni, vitki borovi, ariši i vrh Ortlera koji je još uvijek bio zagrnut sivim, vjetrom nošenim oblacima .
Kući smo se odvezli preko Dolomita. U njihovom srcu prespavali u lijepoj i mirnoj noći u šatoru, ujutro se poslužili sa nescafe zagrijanom na benzinskom kuhalu, pecivom i pekmezima. U rano dolomitsko jutro, posvuda oko nas, budili su se penjači u svojim tijekom noći krišom postavljenim šatorima, pa čak i oni koji su prespavali u svojim autima. Po lijepim alpskim cestama i visokim prijevojima obišli smo sve dolomittske velkane. Langkofella, Sellu, Marmoladu, Civettu, Monte Pelma, Tofane, Sorapisa, Crisstalla i nezaobilazne Tre cime. Ogledali smo se u hladnim vodama jezera Fedaia pod Marmoladom, u mutnim zelenim vodama sa odsjajem Ciwette jezera Alleghe, a na kraju uživali u čistim i za sad još uvijek bistrim vodama Missurine. Stajali smo pod tim visokim tornjevima, gledali u njihove strme stijene i pravili planove kako ćemo jednom doći i ovamo. Vitki Antelao i ponosni Pelmo moje su davne neostvarene želje, još otkako sam prije deset godina prvi puta posjetio carstvo ovih purpurnih tornjeva. S godinama na leđima nagomilava se i brdo novih želja.
