Grasstoterdiagonale

           Ako je neka godina ikada bila pretplaćena na loše vrijeme za vikend, onda je to bila sigurno 2004. Kao po nekom pravilu, svakog petka slušali smo na televiziji o kiši i zahlađenju za naredni vikend. Rijetki kraći trenuci lijepog vremena tijekom subote ili nedjelje  često su se upotpunjavali traženjem novih smjerova na stjenovitim dijelovima Ivanščice. Pregledali smo nove stijene pod Konjem, otkrili dvije spilje. Kada smo krenuli da ispenjemo neke od stijena, trebalo ih je prvo očistiti od lomljivih detalja. Sa najniže, prve, odlomili smo i pobacali toliko stijenja da smo se već počeli pribojavati da li će išta od stijene na kraju iI ostati. U višim stijenama, pronašli smo čak i male prevjese, kvalitetniju stijenu, lijepe strme travnate žlijebove za zimske uspone. Svaku stijenu, svaki detalj oko nje, brižljivo sam skicirao na papir. Jednog vikenda otišli smo u Ziu, abseilali sa balkona prema potoku, završili na stražnjici spuštajući se po siparu, obišli kaskade i male slapove te krenuli u “još neistraženi dio desnog grebena”. Pronašli smo lijepi amfiteatar okružen stijenama, dva okna, naravno ispenjiva kroz koja “još nije kročila ljudska noga!”

            Tako sam se naprosto naučio ignorirati loše vrijeme. Vele da kad neki problem dovoljno dugo ignoriraš, on se riješi sam od sebe. Tako je bilo i ovog puta. Krajem maja vremenoslovka Katja Jevšek je na POP TV-u napovedala celo lepo in sončno nedeljo.

            Grastoterdiagonale. Simpatična četvorka od devet cugova u Grazzer berglandu. Konačno! No javio se novi problem. Na malo sunca u prirodu htjele su izaći i Ksenija i Suzana. Ksenija u stijenu sa nama, a Suzana na malu šetnju. Misao da bi Ksenija po prvi puta u životu išla u četvorku od devet cugova nikako mi se nije dopadala. Jedno je penjati u opremljenom penjalištu, stajati na čvrstom tlu i penjati kad je razmak između kompleta metar – dva. No znati sastaviti štand koji će izdržati eventualni pad, ne daj bože ga znati zadržati, pravilno postaviti matičare, polulađarac u smjeru onoga koji penje, penjati kad je razmak između osiguranja nekad i po pet, šest metara, znati pripremiti abseil u slučaju odustajanja, znati sam abseilati ako ti uže zapne ispod štanda, sasvim je nešto drugo. Barenszutzkalm je sutjeska nalik našem Vrajžem prolazu, samo što je nešto viša i daleko bolje posjećena. Ksenijine želje trebalo je malo spustiti, a Suzanine malo pojačati da bi ipak na kraju njih obije završile na drvenim mostićima i lojtricama iznad nabujalih slapova, a Anđelko i ja u stijeni iznad njih. Osim toga, taj je dan bio poseban. Bila je godišnjica naše lavine na Hochgallu. 30. Maj! Bilo bi zaista potpuno nepotrebno da se baš danas opet nešto dogodi.

            Parkiralište pred Barenszutzkalmom ne da je bilo prepuno, već je i livada iznad njega bila prepuna automobila. Eto što znači prva lijepa sunčana nedjelja u godini na koju se čekalo tri mjeseca, od kraja zime. Osim toga, puno snijega i stalne kiše napunile su sutjesku koja je zadnjih dvije godine bila tako reći skoro bez vode. Rezultat svega, pola Štajerske u sutjesci, baš na današnji dan.

            Kod trećeg mostića i malog simpatičnog pojila razilazimo se. Ženski dio ekipe ravno prema sutjeski, Anđelko i ja desno prema stijeni Rampenwulst. Naš smjer, Grasstoterdiagonale vodi dijagonalno desno preko cijele stijene sa nekoliko vertikalnih cugova u izlazu. Pod stijenom srećemo dječaka sa njegovim ocem.

Kao i nebrojeno puta do sada ponovno otpočinje razgovor na njemačkome:

“ Tu kreće grasstoterdiagonale? “

“  Da, ali u smjeru je penjački tečaj, nekoliko naveza, spori su i već sat vremena čekamo da se maknu sa prvog štanda!”

“ Kaj sad?”

Da čekamo? Da odustanemo? Da li da idemo pod neki drugi smjer za koji nemamo topo skicu?

“ Znaš kaj? Toliko sam se nadal tom smjeru i današnjem danu da ne mislim tu odustati. Čekali bumo i za njima lagano penjali pa kad god dojdemo doma, dojdemo!”- odlučan sam.

            Rečeno učinjeno. Anđelko ostavlja poruku na Ksenijin mobitel da je u smjeru gužva te da će naš uspon možda potrajati. Odjednom sa stijene doleti nekoliko manjih kamena od tečajaca koji se nalaze baš na samoj polici koja vodi u desno preko stijene. Tek što su se i zadnji tečajci maknuli sa prvog štanda, u smjer kreće mali klinac. Oprezno, polako, metar po metar, klinac nam nestane iz vida. Uskoro sa prvog štanda začujemo njegov glas i za njim kreće njegov tata. Za tatom polako krećem ja. Pogled je uprti visoko, preko polica i žlijebova, vrat se krivi sve tamo gore do ruba koji prelazi u modro plavo nebo. Naša želja, naša stijena, naš strah. Pogled koji u svakom normalnom čovjeku mora barem malo izazvati strah pošto nam baš i nije svojstveno kretanje u takovom ambijentu. U tim trenucima strah treba biti pokretač adrenalina koji uključuje mozak i pokreće ga na razmišljanje. Kako se pripremiti na najveću pribranost, na osjećaj prepoznavanja stijene i naizgel nekog čudnog suživota sa njom u tim dugim i uzbuđujućim, a istovremeno i opuštajućim trenucima. Uopće nije važno koja je ocjena smjera, težina, visina. Najvažnije od svega je da u njemu nađemo ono što tamo tražimo. Netko upotpunjuje samog sebe slikajući, netko pišući pjesme. Netko to pronalazi u znanstvenom radu….Važno je jedino da neku stvar radiš sa zadovoljstvom, da te usrećuje energija koju u tome pronalaziš, kao i rezultati svega toga.

            Tek što sam zakoračio u prve metre, spoznao sam da ova stijena možda i neće biti baš tako laka. Osiguranje, spitovi,  jako su rijetki,  zapravo si sam moram postavljati cijele nizove zamki uvlačenjem u sanuhre (rupa u stijeni sa dva otvora). Pod menom raste dubina, ali i broj novih naveza koji dolaze pod stijenu. Pred menom je mokri, blatni žlijeb. Još jučer je lijevala kiša pa se sva voda iz stijene skupila baš u ovome žlijebu. Zbog rijetkog osiguranja moram zagaziti baš u mokru i sklisku zemlju ispranu u žlijeb. Nakon toga, naravno, penjačica više uopće ne prima stijenu. Pa onaj klinac je to ispenjao kao da se šeće po parku! Cijeli detalj u suhoj stijeni ne prelazi ni trojku, ali ja se naprosto ne mogu maknuti sa mjesta. Čistim penjačice, mažem ih magnezijem, pokušavam ponovno, vraćam se. Razmišljam. Pod menom već čekaju tri nova naveza i baš mi odgovara što ne razumijem njihov jezik. Tko zna što o meni pričaju? Pošto nejde lijepim riječima, pokušavam psovkama. Kad uvidim da niti one ne pomažu prebacim se na korištenje koljena. Znoj curi sa čela, naočale su već zamagljene, a do mene polako dopire i miris cigaretnog dima od nervoznih pušača pod menom. Pa to je trojka, čovječe! Lijevo koljeno počinje drhtati u brzom ritmu kao da se trzam na nekvu brzu rave ili twist glazbu. Strah prelazi u očaj koji počinje naređivati mozgu i tijelu. Nekako se dovučem do ruba police. Uf, hvala bogu, dalje je suha stijena. Brzo ubacujem komplet i zamagljenih naočala nestajem iz vidokruga čekajučih.. No za slijedeći spit više nemam kompleta. Zato se spuštam, uzimam spodnji, prebacujem ga gore…

“ Adrian, vele da si već prešao prvi štand, par metara lijevo je pod tobom!”

“ Ahhhhh, j…ga, sad pa mi je već …pun...”

Anđelko počinje penjati prema meni, a iza njega odjekuju duboki uzdasi olakšanja te nešto što bi se moglo prevesti kao :

“ Koooonačno!”

Drugi cug, suh kao barut, obojica smo ispenjali dok si rekao KEKS! Mali čvrsti oprimci, lijepa uporišta, solidno osiguranje, vraćaju mi moral i govore da ipak ima ljepote i uživancije u onome što radimo. Ponovno osjećam zadovoljstvo u onome što radim, a potraga za unutrašnjim mirom zamjenjuje protekle minute nesigurnosti.

 Drugi štand.

“ Čuj, sad bi ti trebal ići nekam tu gore, ali meni ti to baš i ne izgleda sjajno!” priopćava mi Anđelko

Gledam glatki žlijeb te ploču pred menom i nikako mi nije jasno kako to može biti četvorka. Dobrih sedam metara bez klina! Iz nas su već krenula dva naveza i najmanje je što si želim da sam opet ja onaj zbog kojeg će u stijeni svi čekati!

“ Čekaj, nejdemo tam, gore ide Rotter kamin, 5+, a mi idemo sad dolje desno na policu!”- konačno prokuži Anđelko gledajući topo skicu smjera.

Započinjem sa dugim prečenjem po uskoj polici po kojoj su nebrojene penjačice već utrle pravu stazu. Osiguranja nema, čista jedinica. No baš tu treba često i najveća pažnja. U malu pukotinu uguram zamku i ubacim komplet. Bolje išta nego ništa, vele. Sa kraja police kreće slijedeći cug desno u dijagonalno prečenje preko kosih pomalo mokrih ploča. No dobra hvatišta omogućuju prijelaz čak i preko vlažnih, mokrih detalja. Kao i do sada, spitova baš i nema pa je potrebno dobro paziti da se ne propusti koji sanuhr za zamku i komplet. Radi se vjerojatno o najdužem cugu u stijeni. Razmišljam kako bi sad sa mojeg štanda bile lijepe fotografije ili snimka. Vidljiva je cijela vertikala nad Anđelkom, kose ploče pod njegovim nogama te vertikalna dubina sa vrhovima krošanja pod nama. Penjanje u rangu solidne trojke ponovno se svodi na neku igru laganog baleta, u kojem se ne troši snaga, ne treba ulagati napor, već samo dobro razmišljati, oprezno postavljati penjačice, hvatati se za idealna hvatišta i u svemu naprosto uživati. Čak i slijedeći cug, koji je dopao mene bio je čista uživancija. Lijepa Grazzer berglandska hvatišta koja nebično potsjećaju na gornji dio “Bijelog očnjaka“ na Kalničkom prvom zubu. No osiguranje nije ni blizu onome nacrtanome u topo skici. Za sigurnost je ponovno potrebno tražiti sanuhre. Sanuhr, zamka, komplet, uže, dražestan zvuk – klik - idemo dalje. Osobito zadovoljstvo predstavlja nam novitet u stijeni. Mogućnost da gotovo u svakoj rupi u hvatištu operemo prste. Rupe su pune vode od sinoćnje kiše, pa ne mali broj puta moramo bristi prste o hlače i ponovno ih gurati u vrećice sa magnezijem.

        Najteži cug  ujedno je i najkraći u stijeni. A osiguran čak i više nego što treba. Zapravo je to vrlo česta situacija u ovim stijenama. U smjeru koji je ocijenjen sa četvorkom, detalj petice je jako dobro osiguran. Pretpostavka je da su u njemu oni kojima je četvorka gornja granica sigurnosti. No kada bi odabrali smjer koji ima ocjenu pet, plakali bi kao mala djeca za spitovima i zamkicama. Cug je dopao Anđelka. Gledam ga kako penje, a u nosnice mi dolazi miris nekoliko čikova ugašenih u rupi iznad štanda. Pa ko ovdje puši? Tih petnaest metara otpenjao je bez ikakovih problema. Oni su počeli tek za mene. I to ne na penjanju več na rastepanju štanda. Zaštekao mi matičar. Stiskam, odvrćem maticu, savijam si prste i sve moguće mišiće na ruci, a on ni makac. Kvrckam maticom po stijeni, opet ništa. Stavljam na nju prusika, opet ništa.

“ No, ideš? Kaj štekaš?” – dopire glas odozgo

“ Čuj, zaštekal mi je matičar, nemrem ga otšrafiti nit za boga!”

“ Maaa dajj!”

“ Nejde da ga ubiješ!”

“ Lupi maticom o stijenu!”

“ Neejde!”

         Boli me već cijela ruka i rame. Moram ih malo odmoriti pa pokušati ponovno. Pogled mi ponovno odluta do onih čikova i najradije bih od muke uzeo onaj na kojem ima još nešto malo bijelog iznad filtera. Otresujem ruku i rame, prste guram u vrećicu za magnezij, pokušavam ponovo. Pokrenulo se! Fala ti bogek! Par koraka desno, mali prevjes, vadim komplet, prebacujem se lijevo rukama na ljusku, noge idu ispod mene na glatke ploče, ruka preko ruke. Malo snage, više razmišljanja. Zaposlenost mojih misli visoko iznad doline u kojoj se kreću u ovome trenutku neki drugi ljudi. Drugi komplet izlazi iz spita i detalj je iza nas obojice. Na štandu upisna knjiga.

           Smjer me vodi dalje, preko lijepih ploča iznad kutne pukotine koja me neodoljivo potsjeća na neke detalje iz “Vzhodne” u Maloj Rinki. Onih spitova nacrtanih u topo skici naravno opet nema, pa stalno lutam pogledom za rupicama u koje uvlačim zamke. Sve to tako lijepo teče, uživam u penjanju dok ne potrošim i zadnji komplet i zadnju zamku, a do štanda je još desetak metara i nekoliko rupica za zamke. Ne usuđujem se dalje gore bez da si postavim u toj vertikali još koje osiguranje. Spuštam se do ariša koji raste iz vertikalne stijene par metara pod mojim nogama. Nadam se da će poslužiti kao štand. Oko njegove raspucale kore ovijam gurtnicu štanda, fiksiram sebe, Anđelka i pozovem ga da penje. Uže koje povlačim pada vertikalno pod deblo po glatkim pločama koje na ovome mjestu sežu sve do podnožja stijene. Čitavih 200 metara. Čudna je i uzbudljiva ova situacija. Ariš je nekada davno izrastao iz malene rupice u stijeni. Rastao je, rastao, sve dok je u njoj bilo malo zemljice i vage. Onda je jednog dana to malo zemljice bilo utrošeno i ugrađeno u njegove grane i deblo. Kada je uvidio da više za njega nema hrane, počeo je kiselinama iz svog korijena otapati stijenu, hranjive sastojke iz nje koristiti kao svoju hranu, a kroz rupice nastale otapanjem pružati svoje novo korijenje. Danas će nam ponosito poslužiti kao pomoć svojim dvadesetak cm debelim deblom. Tako godinama, polako, on će rasti, sve dok ga nekog razbjesnjelog dana ne udari stijena, kamen, grom, dok ga ne otrgnu iz njegove rupice u stijeni, odbace preko ovih glatkih ploča sve do dna stijene na vlažno iglicama i lišćem posuto šumsko tlo na kojem će biti osuđen na lagano raspadanje i truljenje kako bi u nesmiljenom ciklusu prirode ponovno postao hrana nekim novim mladim izdancima bukvi, smreka, jela… Postane ti jasno kako zapravo svako živo biće u prirodi, pa čak i mi sami moramo postati iz nečega, živjeti te ponovno poslužiti kao osnovna hranjiva materija za nastavak nečijeg drugog života. Zapravo te neko tiho dostojanstvo obuhvati kada razmišljaš o ovakvim stvarima na ovakvom čudnome mjestu. Vrijedno je to zapisati, često je teško naći ostatke ovih misli skrivenih u zabitim dijelovima srca.

       U međuvremenu Anđelko prolazi pored mene, te nastavlja dalje prema gornjem štandu, prolazi kraj njega i nastavlja prema rubu stijene.

“ Ahhh, pa ovo zapravo uopće nije teško. Tu i ne treba osiguranje, to ti je za prave dečke!”- dobacuje odozgo, naravno u šali.

“ Pa ti i jesi pravi dečko! Još se nisi oženil, a ni deca te ne gnjave. Ja pa sam matori  japa čija deca najesen idu na faks! “ – uzvraćam, naravno opet u šali.

        Krećem za njim. Osjećam kako putujem kroz jedan nevjerojatan svijet, koji se tako razlikuje od svagdašnjega, a opet je tako lijep i smirujući. Zapravo je nevjerojatno koliko sam puta kad se lijepo upenjem i steknem sigurnost osjetio kako sve to zapravo djeluje lijepo i opuštajuće. Svijet sadašnjeg trenutka prostire se samo do mjesta do kojeg mogu ispružiti ruku u potrazi za novim, sigurnim hvatištem, a pogled prema visini, prema rubu stijene, kao i onaj prema vrhovima jela, bukava pod mojim nogama samo su bajkovita slika pozadine jedne nove priče u kojoj trenutno živimo. Savršenu idilu odjednom prekidaju svađa rupe u stijeni i moje penjačice. Ona bi van iz rupe, ali rupica to ne dozvoljava. Uzaludni pokušaji povlačenja noge, trzanja nisu urodili plodom.

“ No, hodi, kaj čekaš?” – dopire do mene glas Anđelka

“ Ne buš veroval, noga mi nejde van iz rupe!”

“ Pa ti si majstor za specijalne efekte, Prvo zašteka matičar pa sad penjačica!”

“ Daj olabavi uže da se spustim metar dole!”

         Napokon, penjačica izlazi iz rupe u stijeni, a sa njom ujedno i moja noga. Kako je noga sastavni dio tijela, a moje je navezano užetom na supenjačevog, znači možemo opet svi zajedno dalje prema rubu stijene. Zadnji metri stijene položeniji su i lakši, ali je zato sve teže izdržati žeđ. Tek tada nam se u glavama uključi signal da zapravo ni na jednom štandu nismo stali da pijemo ili jedemo. Stalno smo išli samo naprijed kako nas ne bi dostigli spodnji navezi. Na vrhu konačno žednom grlu dozvoljavamo da i ono malo uživa u blagodatima tekućih osvježenja. Zatim treba malo zaleći, a zatim potražiti neuglednu lovačku stazicu koja će nas odvesti u podnožje stijene. Kratki abseil u lišćem zapunjen žlijeb, sa njega u lijevo prema jedva vidljivoj stazici. Polako, ali sigurno, moje lijevo koljeno već daje do znanja da mu je ovaj puta bilo dosta. Vjerojatno od onog brzog ritma rock end rolla i twista na ulazu u smjer.

            U stijeni iznad nas, još uvijek je prava promenada. Penje navez za navezom. Dođe mi da zapjevam - Na straaaaduuunu…