WEISSKUGEL - prvi dio

Sunčevi zraci presijavali su se i odbijali o kristalno bijelim seracima pod samim vrhom Ortlera. Tamnoplavo nebo, plave boje poput cvjetova gencijana, bljesak sunca u odrazu leda i snijega, te tamnozeleni vrhovi jela i borova koji vode do nas.   Iz turistički obojenog Suldena šaljemo razglednice, fotografiramo raznorazne upečatljive stare alpske kuće prepune cvijeća. Kako oni mogu iz  najobičnijih stvari koje ih okružuju napraviti nešto posebno. Stara debla borova sa ispucalom i izbrazdanom korom izdubljena su, te je u njih posađeno šareno cvijeće, planinske trave i pokoji planinski bor - klekovina. Pred starom, drvenom, obiteljskom alpskom kućom, njenim dvorištem, cvijećem, stajama i omanjom kućicom u privitku za koju suglasno utvrđujemo da je bila za “kad ga žena rasrdi” zastajemo bez daha. Molim Anđelka da me fotografira sa istom.

Bilo bi lijepo ostati još malo u ovome lijepo gradiću, ali sa druge strane Vintschgau doline čeka nas Weisskugel. Prvi puta vidjeli smo ga kada smo na Tabarettahutte pred dvije godine pitali djevojčicu koja je posluživala:

- “Koji se ono vrh tamo blješti u večernjem svjetlu?”

- “ Weisskugel!” – odgovorila je.

Puno sam puta na karti Otztalerskih alpi gledao gomile ledenjaka sa sjeverne strane Weisskugela i maštao da jednog dana sve to vidim izbliza. Stabilna jesenska anticiklona podržavati će prekrasno vrijeme još nekoliko dana! Pisalo je na meteorološkoj tabli Alpinschule Ortler u Suldenu.

Sjedamo u Terios i krećemo putem sjevera. Mjestašce Mals. Skrećemo  u desno. Prosušna, suncem zagrijana, južna dolina Matscher Tal vodi prema njemu. Weiskugelu. Dok Sulden odiše zvucima i slikama turističkog mjestašca pod vrhom Ortlera, dolina Matscher Tall sa mjestašcem Matsch idilična je alpska dolina prepuna urednih seoskih gazdinstava koja crpeći vodu iz ledenjačkih potoka Weisskugela neumorno natapaju kišenjem, a zatim kose svoje alpske livade. Nekad davno, prije nego su postojali motori i pumpe, vodu koja se slijeva sa padina usmjeravali su kopanjem bezbrojnih jaraka, njihovim položnim skretanjem i tako već prije dvjesto godina bili neovisni o kiši. Posebno uređenim traktorima skupljaju sijeno i otkose sa strmih pašnjaka, livada, te ih odvoze u svoja dvorišta.

Na kraju ceste kod pansiona Glieshofe odlučujemo da na vlastitom kuhalu pripremimo juhicu i tjesteninu. Sakupljam oveće kamenje i nosim ih oko jednog ogromnog kako bih napravio kuhinjski prostor sa stolom, stolićem za pripremu hrane, dvije stolice. Sve teče idealno dok ne shvatim kako sam u žurbi pakiranja prije tri dana, (oko 20,00 nakon prognoze odlučili  smo da idemo, a u 23,00 bio sam u Grazzu) zaboravio uzeti žlicu i vilicu. No zar bi to trebao biti problem? Ako si je Otzi pred 3000 godina mogao sam od drveta napraviti žlicu, zašto ne bih mogao i ja? Uzimam švicarski nožić i odlazim u potragu za komadićem drveta čiji bi parametri mogli odgovarati izgledu buduće žlice. Odabirem deblje rašlje borove grane sa središnjim nastavkom tako da mogu izrezbariti nešto između žlice i vilice. Počinjem sa rezbarenjem dok Anđelko zakuhava juhicu.

-“ To bu se zvalo žvlica ili žvilica?” – pita Anđelko

-“ Ak je mogel Otzi, mogu i ja!”

- “ Sam on nije imal švicarski nož!”

Uporan sam i dalje, a Anđelko već srče svoju juhu.

- “ Jedni već jedu, a drugi se tek escajga delaju!” – dobacuje

No moja “ Žvilica” pokazala se savršenom. Od tjestenine sa gljivama u tanjuriću nije ostalo ništa! 

Odlazim u ledenjačku, sivu, od pijeska umazanu rijeku da operem posuđe. Pijesak na obali savršen je da zamijeni vim. No onaj drugi dio pijeska koji se nalazi u mutnoj vodi nikako ne može doprinjeti da posuđe izađe  čisto i isplahnuto.

            Naša današnja stazica počinje na livadi, kraj seoskog turizma. Prašna makadamska cesta odvoji se od asfaltiranog turističkog prilaza, neopazno uđe u gustu, prekrasno zelenu ariševu šumu. Vodi daleko, negdje, gdje se nalazi kraj ove doline. Obećava nam još nekoliko uzbudljivih dana na jednom novom vrhu. Ogromna stabla starih ariša na sivo bijele kamenčiće ceste bacaju sjenu te nam omogućuju da u ovo vruće popodne malo predahnemo sjedeći na travi. Sa svih strana slijevaju se maleni potočići.  Dobar znak da smo  ponovno na pravome granitu. Pod nama, ledenjački potok gromoglasno šumi  jureći prema dolini prepun pijeska, kamenja i ostalog materijala kojeg bezobzirno otkida na svom putu. Nad nama, još uvijek je plavo nebo, bez oblačka, koje kao da želi olakšati našim mislima put do novog cilja. Weisskugela. Gledam mala drvca ariša i borova, kad jednom opazim da ti borovi kojima sam se tako divio i pod Orterom imaju zapravo pet iglica, a ne par, odnosno dvije, kao naš Pinus Silvestris.

-         “ Anđelko, pa to je Pinus Pentafila! Vrsta bijelog bora od koje japanci rade bonsaie! “

-         “ Japanski borovi u Alpama? Samo da ne sretnemo Japance na vrhu!“ – čudi se Anđelko

Nešto dalje, cestica nas vodi prema livadama na kojima pasu alpske krave. Svaka ima uredno obješeno zvono oko vrata. Neke stoje na putu pa ih moramo ljubazno zamoliti da se maknu. Dok smo pod Ortlerom sretali mlade cure, ovdje nažalost srećemo samo mlade junice!  No u jednom sam ovdje pod Weisskugelom ipak bolji. Pod Orterom nisam uspio pogladiti po čelu i njušci ni jednu mladu damu! Uska šumska cestica vodi nas dalje, sve do spodnje stanice žičare kojom se opskrbljuje Oberetes Hutte. Čitavo vrijeme, sunce nam prži u leđa. Na leđima ruksak, u njemu mineralna. Sjednem u sjenu kolibe i iz ruksaka vadim mineralnu. Potegnem iz flaše kad ono ….

- “ Hodi si popij dok je još topla!” – zovnem Anđelka.

Cestica se odjednom pretvara u malenu stazicu koja zamiče u travnate strmine i u serpentinama vodi prema od daleka vidljivoj Oberettes Hutte. Tu i tamo ogromni granitni blokovi služe kao stepenice. Sa svih se strana slijevaju maleni potočići. Pravi granit se ovdje dobrano osjeća, a bogme i naše noge!

- “ Noge? Kaj je to? Aha, to je ono kaj sam još jučer osjećal!” – dobacuje Anđelko.

Sunce zalazi za grebene, a dvije sjenke nas neumorno prate u dubini jesensko obojene livade. Kako se livada uspinje prema stazici tako su i dvije sjenke sve bliže nama, sve dok se odjednom njihove noge ne spoje sa našima.

- “ Konačno opet imam svoju sjenu!” – izjavljujem.

Zadnje su serpentine najteže. Nad nama se nazire krov doma. U meni raste znatiželja. Kakav je dom u kojem ćemo boraviti naredna dva dana? Pred domom trčkara mladi psić kojeg se nikako ne možemo riješiti.

- “ Eh, sad ću te zeznuti! Av,avavav,av,avav!” - zalajem onako kako mi odnekada jako dobro ide imitacija lajanja psa.

Jadničak se toliko uspaničario da je otrčao niz stepenice na livadu, pa natrag, pa u hodnik, pa u podrum, pa opet natrag, van, cijelo vrijeme lajući tražeći svog suparnika. Anđelko nije mogao da se dobro ne nasmije.

Ulazim u dom i razgledavam ga.

- “Pa ovo je savršenstvo!” – izjavljujem očaran urednim prostorom za odlaganje opreme, cipela, sušionom za mokri veš, dva kupatila sa iznenađujuće toplom vodom, lijepom salom. Toplu vodu, dobrano sam ponovno iskoristio, skinuo se do pazduha i oprao kosu. I tako je na red došla večera. Pošto je na meniu Oberetehutte bila tjestenina sa gljivama, a mi smo je na našem meniu imali već u Payerhutte te prije par sati u dolini, odlučno ustrajemo da spreme nešto drugo. Pečene krumpiriće, jajca i sudtirolische spek! Naravno i dva radlera. Nakon večere do nas je došla gazdarica i na stol pred naše oči stavila dvije melene čašice nečeg lijepo, poput Weisskugelovog granita narančasto obojenog, čime časti kuća!

- “ Mmmmm, ovo im je dobro!” – klimam sa nevjericom,

Čudim se kako meni, čistom vinskom čovjeku (radleri u bregima se izuzimaju) koji ne podnosi žestoko, može nešto nalik ovome biti dobro.

- “ Kao da si neki visoki vinski predikat izmješao sa najboljim vinjakom!” - komentiram.

Gazdarica se smješka za šankom i promatra kako polako njuškam i otpijuckavam narančastu tekućinu. Pričamo mi još o ovome, pa o onome sve dok ne opazim kako u ruci držim praznu čašicu. Gledam u nju, razmišljam.

- “ Znaš kaj? Ja bum si naručil još jednoga! “ Nikaj interesantnije u životu nisam pil.”

Anđelko se smješka, diže se te zamoli gazdaricu doma da mi natoči još jednu čašicu, jer se ja kao jako dobro razumijem u te stvari, pa kad velim da je dobro, onda to i mora biti. Tko zna kako je to shvatila? Tako mi i dalje pričamo, ja polako ispijami drugu čašicu, dok gazdarica doma za šankom časti sa istom narančastom tekućinom slijedećeg gosta koji je došao poravnati račun prije spavanja. Anđelko malo zakrivi glavu, posluša razgovor i veli:

- “ Znaš od čeg je to? Od mladih izbojaka, mladih češera ili nečeg sličnog planinskog bora!”

U trenutku mi je bilo jasno zašto je ta narančasta tekućina već na prvi pogled djelovala na mene privlačno. Planinskog bora koji se povija preko kamenja poput malenih kaskada, ispunjava ljetni topli zrak mirisom smole koja se polako cijedi po njegovim granana, pa onaj narančasto žuti pelud kjeg tresemo sa grana kad se provlačimo kroz njega na ulazu ili izlazu iz nekog penjačkog smjera, obožavam. Nije to sve, kod kuće uzgajam za svoje zadovoljstvo bonsaie, a najdraži su mi upravo - Borovi! Eto, toliko o sudbinskoj privlačnosti. Anđelko opaža moje oduševljenje pa odlazi do gazdarice da posudi bocu za fotografiranje. 

No da bi fotka bila savršena, tri čašice od kojih u jednoj još ima nešto narančaste tekućine moramo staviti uz flašu na stol, a kraj njih mora ležati na stolu i moja glava. Gazdarica gleda i misli si:

- “ Čovjek se stvarno dobro razumije u te stvari!”