Novo jutro i novi dan. Na terasi doma ponovno se
čuje zvuk našeg kuhala.
Čaj
za doručak, čaj za termosice. Domar koji je ustao tik za nama objašnjava nam
kako je prije mjesec dana otvoren novi put za Weisskugel, jer je onaj kroz
Hollerscharte, u ljeti, kad u njega upre sunce pravi “Steinschlag”. Nije još
baš ugažen, ali je jako dobro markiran.
-“ Lagano je! Treba malo pripaziti na pukotine, ali može se za tri i pol
sata, no ajde, najviše četiri sata stići na vrh.”
Dobar savjet treba poslušati. Po malenoj tek ugaženoj stazici krećemo od doma u
potragu za novim doživljajima. Stazica se polako uspinje u serpentinama kroz
travnate strmine na kojima pasu ovce.
-“ Pa zar u cijelom Južnom tirolu crne ovce pasu same za sebe? “ -
čudimo se vječitom ponavljanju iste slike ovdje i na Ortleru.
Ono što je prije bilo tek ugažena stazica, sada se
svodi na jedva vidljive tragove malobrojnih planinarskih gojzerica koje su u
proteklih mjesec dana ovuda prošle. Markacije su jasno vidljive. Buseni i
otočići trave postaju sve rijeđi, stazica se uspinje sve do narančastog
zamrznutog sipara. Oprezno da ne odvalimo još uvijek nestabilno kamenje,
uspinjemo se na greben. Ogroman možic. Dva metra! Sa njega puca pogled prema
ledenjaku Weisskugela, dok se nešto niže, ispod nas iskri maleno ledenjačko
jezerce. Nebo je još uvijek nezadrživo dubinski čisto, skoro do zvijezda
prozirno plavo. Sunčeve zrake koje su nas dočekale na grebenu počele su svoju
jutarnju igru sa narančastim kristalima Weisskugelovog granita. Tu i tamo iz te
neobične boje likera Pinus muga izranja po koja bijela kvarcna žila. Spuštamo
se preko ogromnih rasipanih blokova obojenog granita. Kao da je neka divovska
ruka prosula ovo kamenje. Sitne jamice u kojima se inače nalazi voda, zamrznute
su, pa je svaki naš korak preko njih ispunjem zvucima praskanja ledenih korica.
Plavo se nebo ogleda u mirnoj vodi malenog jezerca. Plava, bijela, narančasta!
Zar bi netko mogao ljepše oblikovati ili obojiti sliku koja se pruža pred nama?
Ne mogu a da ne citiram starog mačka Cesare Maestrija:
“ Na planine nisam nikada gledao kao na nešto što
treba pobijediti. Kada govorimo o pobjednicima onda moraju postojati i
pobjeđeni. Planina nikako ne može biti pobjeđena. One mi ne mogu biti ni
prijatelj, ni neprijatelj, ne mogu u njih udahnuti onaj personificirani život
koji one nemaju. One su samo prelijepe gromade kamenja zato, jer ih ja ili
netko drugi želi baš takvima vidjeti.”
Silazimo na ledenjak. Matscher Ferner je samo jedan
od manjih ledenjaka u Otztalercima. Na noge se ponovno navlače dereze. Pojasevi
također. Zelena osimca uvlači se u pojaseve. Fiksiramo cepine lađarcem na dio
užeta pred sobom, matičar u pojas i krećemo. Led je tvrdi, gotovo kao staklo.
Zupci dereza ponovno grebu i odavaju škripavi zvuk dok se uspinjemo prema
donjim seracima i labirintu pukotina. Sa
osunčanog granita spustili smo se u hladnu sjenu na tisuće godina stari led.
Pogled prema nazad odaje nam žalosno saznanje da smo se od naračastog možica
morali na ledenjak spustiti gotovo dvjesto metara koje ćemo sada morati ponovno
pridobiti.
-“ Čuj, kaj bu ak mi sat tu najdemo Otzticu, kak su oni našli Otztija?”
– pitam Anđelka.
-“ Znaš da su nakon nekoliko godina suda dobili par miliona Eura za njega?
– uzvraća.
-“ Čuj, ak mi dobimo par miliona Eura, onda mi sam tu ostavi kuhalo. Ak
treba ja bum za milion Eura čekal na licu mjesta i tri tjedna u bivak vreći dok
ti ne urediš fomrlanosti oko isplate.”
-“ Kaj buš jel?”- pita.
-“ Ak malo sfali mesa na kojoj ruci ništ ne bu strašno, ne?”
-“ Zamisli naslov u novinama nakon objave otkrića Otztice: Nakon 23.000
godina ljudsko meso još uvijek jestivo!”
Opažam na lijevoj strani niz zanimljivih pukotina i
manjih seraka. Sa desne strane, kraj stijene nema pukotina, ali kao što
svjedoči gomila razbacanog kamenja, kad u te stijene upre sunčeva svjetlost,
kamenje koje se oslobodi okova zime može napraviti dobre probleme. Kako je još
uvijek sve savršeno dobro zamrznuto, odabirem put preko malih seraka i
pukotina. Duboke, uske, široke. Prekinute mostićima, nagurane jedna na drugu,
no za sad još uvijek savršeno tvrde, čvrste i stabilne. Najčešće ih
zaobilazimo, no neki mostići, jaki i tvrdi, pravi su izazov za mene.
-“ Daj molim te pozihraj, ja tam prek onoga moram iti prek!” – govorim
prijatelju.
Izlazimo iz malog, spodnjeg, labirinta pukotina,
uspinjemo se prema središnjem platou. Ispod nas još uvijek sjena, hladnoća.
Iznad nas čisto, plavo nebo, dok se sunce ogleda u bijeloj, ledenoj strmoj
rijeci koja se izvija iz planine iznad nas, teče pod našim nogama duboko u
dolinu.
-“ Daj da se sad namažemo. Vadi onu kremu od Bernine! “ – javlja se
Anđelko
-“ OK! Vadi ti svoju zaštitu za usne!”
Namazati treba baš svaki dio lica, ušiju i vrata.
Svaka nepažnja na ovom ledu i suncu plaća se opeklinama ili raspucalim usnama.
-“ Daj skini sad taj tamnoplavi flis i ostani u crvenoj majici da bar
par fotki budu onak kak treba!” – žali se Anđelko. Već nekoliko puta molio me da kad nešto kupujem to bude u
crvenoj ili žutoj boji kako bi fotke bile bolje.
Sunce postaje sve jače, sa naših čela polako počinje
kapljati znoj. Nova zaleđena strmina. Nove kapi znoja. Nova pukotina. Traži
zaobilaz, jer tragova pred nama nema. Sa naše desne strane nalazi se
Holerscharte, a ledenjak pod njom sav je posut kamenjem koje je popadalo sa
nestabilne granitne stijene. Pred našim očima pojavljue se vršna kupola
Weisskugela. Odlučujemo se za mali odmor. Skidamo ruksake, otvaramo termosicu.
-“ Još pol sata pa smo gore! “ – dobacujem Anđelku koji me gleda sa
nevjericom. Ali ako je domar rekao maksimalo 4 sata onda je to to!
Sa desne strane, ispod ogromnog, visećeg, preko 20
metara visokog seraka, dolazi troje u navezu. Sa nevjericom gledam kako put od
Weisskugelhutte, koji dolazi sa druge strane može voditi baš pod ovim serakom.
Sjećanje na Hochgall još uvijek je živo. Naučio nas je što znači jako sunce i
velike snježne strijehe. Matscher Ferner, ledenjak po kojem gazimo, vuče se kao
gladna godina. Sve izgleda tako blizu, ali na ovim ogromnim prostranstvima puno
toga izgleda poput optičke varke. Nije nešto malo nego je daleko, pa izgleda
malo. Kad se sjetim da je to tek jedan
od malih ledenjaka u Otztalercima!
-“Još pol sata pa smo gore!” – ponavljam.
-“ Nisi to rekel pred pola sata!” – dodaje.
Na red dolazi vršna kupola. Ugažena stazica vodi
lijevo, desno, iznad onog ogromnog seraka. Još uvijek, snijeg je tvrd i ne rade
se skije pod derezama. Vršna kupola. Na suprotnoj strani otvarju se pogledi
duboko u ledenjake. Hintereisferner, dugačak dobrih četiri kilometara. Gepatchferner,
zaprepašćujuće površine oko četrnaest kvadratnih kilometara. Usred njega,
namalenom grebenu je smještena lijepa Brandenburgerhutte. Iza nje, bijeli se
vrh Wildspitze, drugog najvišeg vrha Austrije. Iza nas sunce obasjava bijeli
Similaun, te tamni Hintere Schwarze. Duboko ispd nas, na ledenjaku Langtauferer
Ferner nekoliko naveza koji kao i mi korak po korak uspinju se tko zna kuda.
Još par koraka, nadamo se da ćemo ugledati
i naš vrh.
-“ Pogledaj! Pa još nas čeka i penjanje po grebenu kao na Glockneru i
Hochalmspitze!” – dovikuje mi Anđelko.
Na kupolastom vrhu, pokrivenom bijelim snijegom,
nalazi se mali, izloženi granitni vrh. Koje boje? Naravno, narančastosmeđe!
Boje Amaro di Pinus Mugo! Kao što su učinili ljudi pred nama koji sjede na
vrhu, mi također na uskom strehastom zasnježenom grebenu pred prelaskom na
granit ostavljamo dereze i cepine. Tko bi ih ovdje uzeo? Otpočinje oprezno
otpenjavanje. Nije toliko teško, no dubina koja se nalazi na obje strane nalaže
oprez. Detalji do dvojke, bez klinova, štandova. U nekoliko kraćih cugova
otpenjavamo vršni greben.
Vrh. Križ sa šest plamenova narančaste boje. Očito
je kako sve što ovdje nije nebo ili snijeg, narančaste je boje! 3.739 m. Treći
vrh Austije. Rukovanje. Kako je na vrhu izuzetno malo prostora, a Anđelko će
još okolo snimati fotićem i kamerom, za svaki slučaj omotam zamku oko križa te
nas obojicu ubacim u matičar. Sigurno je sigurno. Kako u upisnoj kizi više nema
mjesta, neki su se počeli upisivati i na zadnju stranu korica. Svijetli primjer
slijedimo i mi.
Panorama,
koju promatram, razlog je zašto sam želio biti na ovom mjestu još onog trena,
kada sam nekada davno otvorio kartu Otztaleralpen. Bijeli ledenjaci, kao da bi
pola vinogorja gornjeg Međimurja bilo prekriveno ledom. Između nebrojenih
vrhova teku raspucale zaleđene rijeke. Tu je i Brandenburgerhutte, na suprotnoj
strani usred bijeline Gepatschfernera, u kojoj si želim barm jednom prenoćiti,
iza nje Wildspize, Similaun, Pitztalerci, Stubajci sa Zuckerhutlom i
Schrankoglom. U daljini Zillertalci, Hochfeiler, Olperer, Mosseler, kraj nas
Similaun. Sa druge strane Ortler, Pizz Bernina. Tamo u daljini, blješti se
snijeg najvećeg. Kupola samog Mont Blanca. Za vrh nam je trebalo šest sati.
Nije da smo baš trčali, ali baš nam ne ide u glavu da neko normalan, uz
uživanje u usponu može za “tri i pol sata, ajde naviše četiri” uspeti se na
Weisskugel kako je jutros pričao domar Oberettehutte.
SMS-ići ponovno odlaze sa
mojeg mobitela,a pošto je signal izvrstan, nazivam kući da javim kako je sve u
redu. Vrijeme je da i mi odemo sa ovog prekrasnog vrha. Podne je prošlo, a
sunce će uskoro omekšati sve one mostiće i rubove pukotina. Opezno otpenjavam
granitni greben. Strah se pretvara u razum. Polako. Sad na kraju se ništa ne
smije dogoditi. Anđelko, koji sada otpenjava pred menom, puno je slobodniji.
Snijeg na uskom vršnom grebenu na kojem ponovno navlačimo dereze, već je mekan
i mokar. Nad ogromnim serakom, usred najveće strmine, pod derezama se počinju
stvarati skije. Na istom mjestu, na kojem smo se odmarali u tijeku uspona,
ponovno vadimo kuhalo.
-“ E, sad bumo pili čaj od leda starog preko
20.000 godina!”
-“ Gle, ovi silaze baš sad ispod onog seraka
prema spodnjem ledenjaku.”
- “ Jooj, al bi bilo cirkusa da se sad odlomi!”
- “ Baš hoću da što dublje iskopam snijeg za čaj!
Od što starijeg leda!”
- “ Bože sveti, pa gledaj kak je još uvijek plavo
nebo bez oblačka!”
- “ Vadi one kreme, moramo se još jednom
namazati!”
-“ Gledaj kako leti kamenje iz stijene
Holerscharte!”
-“ Kako tvoje koljeno?”
-“ Kak tvoji prsti u cipelama?”
Silaz po ledenjaku nije ni
izdaleka tako težak kao uspon izjutra. Potrebno
je samo obratiti pažnju na pukotine, čiji su rubovi sada
već dobrano mekani, a o nekom prelaženju mostića više nema ni govora. Treba ih
zaobići. Ispunjeni zadovoljstvom, veseljem, malo nagužvanih prstiju u tvrdim
cipelama nakon pet dana, pričamo i šalimo se o najraznolikijim stvarima.
Anđelko hoda ispred mene kojih petnaestak metara, kad odjednom njegova desna
noga nestane u prikrivenoj pukotini.
- “Pazi, drži, stani!”- uzvikne.
U uskoj, ali dubokoj i crnoj
pukotini ostala je samo noga do koljena. Na licu je još neko vrijeme ostao
strah.
- “ Tamo na grebenu me ni malo nije bilo strah,
ali ovog me strah! Tam sve vidiš i znaš, ali ovo?”- govori Anđelko.
- “ Znaš, zapričali smo se i nismo obratili pažnju
da se jasno i sa lijeve i sa desne strane vidi kako je pukotina raspoređena.
Moglo se savršeno točno, na milmetar procjeniti da je točno pred nama. Treba
malo bolje gledatii lijevo i desno, a ne samo pod noge. Vidiš, mene nije toliko
strah da padnem metar, dva u pukotinu koliko da sam tamo na grebenu, na
kamenju, odletio bez štanda dvadesetak metara niže.” – odgovaram.
Donju skupinu seraka
zaobilazimo sa stjenovite strane pazeći da koji
kamen iz stijene ne bi doletio prema nama. Ona kamena lavina na
Holerscharte nije bila baš lijepa. Kako sve niže silazimo, snijega pod našim
nogama nestaje, pretvara se u tvrdi vodeni led kroz koji teče bezbroj malih
brzih potočića iz kojih nastojim popiti malo vode.
Kristalni oblici koji se
tope zavrijeđuju bar malo pažnje. Stajali su ovdje tisućama godina, a za koji
sat baš ovih, koje gledamo, više nikada neće biti. Struktura vode uhvaćena je u
mrežama ledenih kristala. Pred sam kraj ledenjaka, nalazi se veliko okno u ledu
kroz koje istječu podzemne vode koje su se otopile u gornjim slojevima te po
dnu klizile polako na svjetlo dana. Ono što je rano izjutra bilo tvrda
narančasto smeđa masa, na kojoj smo stavljali dereze, sada je gomila blata koju
nastojimo bilo kako zaobići. Slijedi uspon preko gomile ogromnih razbacanih
kamenih gromada prema jezercu. Pa ponovni uspon prema golemom možicu. Kraj
njega sjedi mladi par i promatra nas. I oni sutra rano izjutra idu na
Weiskugel. Za leđima ostaje još jedan lijepi vrh, puno lijepih doživljaja i
Matscher glečer. Moje koljeno već polako počinjem osjećati, dok su Anđelkovi
prsti u cipelama već na izmaku. Obojica
smo nakon 5 dana istovremeno i na kraju puta i na kraju snaga. Iza nas su
Ortler i Weisskugel.
Vele da putar bez kruha nema
dobar okus, ali to ne mogu razumijeti oni koji se na planine penju žičarom.
Slobodni smo. Žudimo za onim i poštujemo ono do čega teško dolazimo, za što
rijetko nađemo vremena. To je normalo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, nikad ne bi postali onoliko
snažni koliko to možemo biti. Zato pred sebe postavljamo za nas najljepše
prepreke koje nas ne opterećuju, već one u kojima uživamo. One koje nas stalno
tjeraju na nova iskušenja, da upoznamo i prihvatimo neke nove životne sile, da
se izdignemo iz malodušnosti. Da ponovno počnemo cijeniti život.
U Oberettehutte, na meniu večere je prženi krumpir, jaja na oko i
sudtirolische spek. Može! Što jučer, to
i danas. I dva radlera. Ne, tri! Meni još jedan. Zar treba reći da smo nakon
večere opet dobili narančasti “Amaro di Pinus Mugo”. Da nas pred spavanje još
jednom svojom bojom potsjeti na narančasti granit i križ vrha Weisskugela.
Narednog jutra, spuštali smo se dolinom po makadamskoj cesti prema mjestu na
kojem smo ostavili auto. Kad gle, prema nama se vozi domar u svom džipu. Bio je
u opskrbi i sve što je nabavio ide u transportnu žičaru. Na stražnoj strani
džipa nalazi se vreća krumpira. Anđelko se nasmje pa veli:
- “ Kad sutra ujutro u “Sudtirrolische cajtungu” na prvoj strani osvane
udarna vijest: “MEĐIMURCI POJELI SAV
KRUMPIR NA OBERETTEHUTTE.”
