PFAFENSTEIN –
EISENERZER KLETERSTEIG
Vele da čovjek u svojoj svijesti
može pronaći samo ono što mu je na neki način bilo usađeno kod rođenja. Često
puta spontani postupci umjetnika izazivaju promjene u smjerovima umjetnosti.
Nastane nešto novo, što sve ljude oduševljava. Zamislimo kako se tek iznenadimo
kada spoznamo kako se u nama oduvijek skrivao smisao i želja za planinom,
stijenom, a tek smo je slučajno spontano otkrili. Iako smo već obojica, a ja
posebno, u pristojnim godinama, pri pogledu na litice, stijene, grebene
planina, još uvijek osjetimo kako smo zapravo još uvijek mladi, ponekad možda i
poput djece željni neke nove igre, pomalo opasne. Nagrada u tom svijetu je
takova kakovu sam osobno želiš prihvatiti. Za nekog mučenje, za drugog
uživanje. Mnoga ljepota iz planina za neke ostaje neopazna, no problem počinje
kada je opažaš na svakome koraku i u svakom teškom mukom napravljenom pokretu. Kako
za nama raste broj ispenjanih metara u visinu i prehodanih kilometara u smjeru
horizontale, čovjek bi očekivao da želja za planinama postepeno opada. K vragu.
Nije tak! Prokleta raste! I onda sve češće čeprkaš po Internetu u
potrazi za novim turama i idejama. Link na netu: http://www.bergsteigen.at dobio je novi
Klettersteig. Eisenerzer klettersteig na Pfafensteinu.
Novi osigurani penjački put, ocjena C/D, 320 metara u
visinu, jugozapadna stijena, izvrsne preporuke, jako dobro osiguranje…. početak
Aprila. Željni vertikale, ali i sigurnosti za prvi uspon u godini, odlučujemo :
-“Ako je snijeg smrznut onda bi to
moglo biti fantastično, ako nije onda bi se mučili kao ispod Turskog žlijeba.
Rotewand je vjerojatno bez snijega no to mi se možda cak čini i “prelabavo”… -
piše Anđelko iz Graca putem E-maila.
Nakon slabo
prospavane noći, što je u posljednje vrijeme ustaljena praksa prije odlaske u
planine, u ranu zoru odlazim Teriosom prema Gracu. Od Graca prema sjeveru,
krećemo sa Anđelkovom Lagunom. Kugelstein, Rotewand, Ratengrat, Hochlantsch, u
kojima smo ispenjali po nekoliko smjerova, ostaju iza naših leđa, dok se pred
nama ukazuju sasvim nove, našim očima do sada nepoznate planine, novi oblici.
Sve je to još daleko ljepše kada promatraš iz lijepo uređenih ulica i okućnica
malih Austrijskih gradića. Iznad krovova kuća ukazuju se vrhovi Richensteina i
Prabichla visoki oko 2.100. metara. Odbljesak sunca sa snijegom pokrivenih
padina svemu viđenom daje poseban čar. Ne previsoke, pune stijena, grebena,
zaleđenih žlijebova. Kakav će biti Pfafenstein? Ukazao nam se tek iz samog Eisenerza. Gotovo vertikalna
stijena uzdiže se iz zelenih smrekovih i ariševih šuma. Njena jugozapadna
strana, odavno je već bez snijega. Sunce i kamen, ujedinili su svoje snage da
se otarase snježnih okova zime. Sunce grije, kamen upija njegovu toplinu. Igra
promjena. Igra visine, sunca i kamena sa hladnoćom. Na vrhu se u suncu blješti
križ. 1.865 m.
Stazica sa livade vodi u gustu jelovu šumu. Snijeg pod
nogama koji jutros gaze naše gojzerice još je uvijek zamrznut i tvrdi. Stazica
nekoliko puta priječi zasnježenu i zamrznutu makadamsku cestu.
Komentiram:
«U uputstvu skinutom sa Interneta piše: Sa autom zatim dalje dokle se može!» -
« Bilo bi
dobro da su nadodali i - u ovisnosti o tipu i vrsti vašeg auta, kao i o tipu
guma koje imate.!» nadodaje Anđelko.
Oko nas na
sve strane niču ili već cvjetaju Kukurijeci (Schneerose). Tek što su se bijele
krpe snijega istopile i ustupile svoja mjesta proljetnim zrakama sunca koje
padaju na iglicama pokriveno tlo, niču kao da su cijelu zimu samo to čekale.
Uska stazica vodi kroz smrekovu šumu, a tvrdi snijeg na
popriličnoj kosini baš nam ne olakšava uspon. Za svaki korak treba dobro
udariti zimskom gojzericom u zamrznut snijeg kako bi napravili oslonac za
slijedeći korak. Na najstrmijem dijelu, usred šume skidamo cepine. Isti nam
omogućuju nastavak uspona kroz posječenu smrekova šumu, preko koje moramo
priječiti u smjeru podnožja stijena. Snijeg
sve češće pokriva markacije i stazicu pa čim je viši to i mi više lutamo na
slijepo u smjeru početka klinčanog puta. Na najstrmijem dijelu odlučujemo kako
bi bilo pametno navezati se. Čak i ako obojica prokliznemo, ima dosta drveća
koje će zaustaviti uže.
Dostižu nas dvojica mlađih Austrijanaca. Oni također ne
znaju kuda i kako, iako su jesenas već ovdje bili, pa zajedničkim snagama
pokušavamo iznaći pravi smjer. Probijamo se kroz rijetke jele u pravcu podnožja
stijene. U svakom žlijebu nalazimo na ostatke lavina koje su ovuda letjele
proteklih toplih, sunčanih dana. Na strmim mjestima pazimo da ne stanemo na još
uvijek poveće snježne strehe. Austrijanci koji su uostalom već jesenas bili
ovdje, odlaze naprijed, sve dok se ne izgube tražeći ulaz u smjer pod stijenom.
Nas dvojica kao stariji i pametniji idemo polakše pa uspijevamo pronaći pravi
ulaz u stijenu iako još ovdje nismo bili. Pozivamo ih nazad i ulazimo u smjer.
Već prvi
detalji na skici sa neta su označeni sa
C/D. U smjeru ima nekoliko detalja C/D , a to je ujedno i gornja granica težine
smjera.
« Ako ide
ovo, ići će i ono gore!» - komentiram prve teškoće na ulazu.
« Pogledaj
kako su sajle nove, po takvima još nisam penjao!» - dodaje Anđelko.
« A znaš da
klettersteig još nije zvanično otvoren. Postavili su ga jesenas, a čekaju neku proljetnu prigodu za
svečano otvorenje!» - nadodaje.
« Super,
onda im možemo javiti kad siđemo da je u redu i da ga mogu otvoriti!»
Kao i
uvijek, sve brige svakodnevice nestale su pri prvim koracima i prvim dodirima
ruke na toplim suncem obasjane bijele vapnenačke stijene. Nestala je i sva
nesigurnost i neodlučnost koja se uvukla pri prvim pogledima na vertikalne
stijene Pfafensteina iz doline. Toplina stijene kao da me nagovara, daje mi
snagu i počinje neki nov razgovor sa mnom. Nestaju i dubine i vertikale. Ostaje
samo ono što oko vidi, a ruka dohvati. Smjer nas isprva vodi po grebenu. Tu i
tamo naiđemo na sajlu pokrivenu debelim snježnim pokrivačem pa je moramo
iskopati ili oprezno prijeći zatrpan dio. U lijevi dio grebena fiksne sajle
vode prema posječenoj i nabacanoj klekovini planinskog bora. Posječene grane
nabacane su na one koje rastu ispod iz gotovo okomite stijene pa služe kao
uporište za noge. Par klinova za noge, ruke na dobro napetoj pletenoj sajli.
Slijedi priječnica u lijevo. Ruke čvrsto drže svjetlucavu novu pletenu čeličnu
sajlu, dok zimske gojzerice ostaju samo
na čistom trenju o glatkoj stijeni. Snima moja kamera, škljoca Anđelkov
fotoaparat. Iz njihovog miksa i 40 – tak sati rada na kompiću opet će ispasti
lijepi film. Sunce prži u južnoj stijeni. Skidamo se u kratke rukave. Nutarnja
traka moje kacige upija znoj pa svaki puta kad je malo stisnem na glavu da je
poravnam, iz trake se iscijedi povelika količina znoja preko mog čela i
naočala.
» Ti imaš
hlađenje u kacigi ?»- pita Anđelko
Pogledam ga
i nasmijem se.
« Zato je i
tolko koštala!» - dodaje.
Iza nas se dižu terase rudnika Erzberga I Leopoldsteiner jezero
uokvireno tamnim šumama jela i smreka. Na grebenu se nalazi nekoliko težih
detalja C/D u kojima je potrebno uložiti nešto više snage i opreznosti. Iako su
sajle nove i idealno postavljene već i pad od nekoliko metara do prvog klina
koji bi zaustavio klizanje matičara po sajli mogao bi loše završiti. Pedesetak
metara ispod nas opažamo mlade Austrijance koji su se pošteno zapenjali tražeći
ulaz na krivom mjestu.
Ispenjavamo donji
dio smjera koji vodi po lijevom grebenu, nekadašnjem penjačkom smjeru sa
ocjenom II – III. Na otprilike pola puta, penjački smjer nastavlja po grebenu,
a naš klettersteig skreće u desno na oko
metar široku policu koja vodi u glatku južnu stijenu. Polica se postepeno suzuje,
da bi uskoro potpuno nestala. Ruke se ponovno
grčevito drže sajle, matičari klize po istoj, dok zimske gojzerice samo
grebu po sitnim jedva vidljivim uporištima glatke stijene. Pod nogama nam je
dobrih 200 metara vertikale. Na ovome mjestu dubina i strmina najveći su.
« Ovo je fenomenalno! Baš mi je jako
drago da smo se ovamo uputili. Na ovako
nešto uopće nisam ni pomišljao!» - sav
sretan izjavljuje Anđelko
Priječenje završava i počinje uspon
prema gornjem kaminu koji vodi van iz stijene. Klinovi zavrtani u stijenu i
nisu baš preblizu jedan drugome pa se čak i ja sa svojih 180 cm moram tu i tamo
zagrepsti cipelom po stijeni kako bi si olakšao prijelaz sa donjeg na gornji
klin. U izlaznom kaminu ima čak i malo snijega. Ocjena ponovno C/D Donji dio kamina ide na trenje desnog ramena
o desnu stijenu i nogu o lijevoj stijeni. Izlazni, pomalo prevjesni dio kamina ponovno
ima nadaleko postavljene klinove, pa ne samo da je potrebno uložiti snagu kod
ispenjavanja, već i kod držanja za sajlu prilikom prekopčavanja na klinova.
Pogled sa ruba kamina vodi prema snijegom pokrivenim kosinama do predvrha. Na
jednoj od njih pase divokoza. Plješćemo, uzvikujemo, kako bi digla glavu za
koji snimak, no ona ne mari. Samo mirno pase i misli u sebi:
« Kad bi vi znali koliko me takovih luđaka
tijekom godine gnjavi da im dignem glavu,
e pa sad baš neću!»
« Berg frei» piše na metalnoj
zastavi predvrha. Pod njom se nalazi upisna knjiga. Anđelko uzima knjigu te nas
upisuje, a zatim odlazimo prema glavnome vrhu. Dočekuju nas Austrijanci.
Rukujemo se. Prvo mi fotografiramo njih dvojicu, zatim oni nas. Na svega dva
metra od visokog metalnog križa obrušava se vertikala 300 metarne južne
stijene. Njen je rub još uvijek pokriven snježnom strehom koja visi preko ruba.
Tik pod rubom ove naše bijele strehe, duboko u dolini jedva vidljive su one druge strehe, krovova Eisenerza. Mnoga od
njih, također je još uvijek pod snijegom. Svuda oko nas vrhovi najraznolikijih
oblika. Na svakome od njih nalaze se manje ili veće snježne strehe, pod njima
snježni žlijebovi koji se pružaju do
prvih zelenih zimzelenih šuma. Usred njih blista jezero. Iskre se u
poslijepodnevnom suncu, a nama je pri pogledu na njih toplo u srcu. Tijekom
našeg uspona sunce se dobrano trudilo da omekša snijeg. Ovdje na samotnome
vrhu, visoko iznad krovova kuća neke druge svakodnevice, tišina se udružila sa
suncem, sa plavetnilom neba. Bijela, plava, siva. Divim se spletu ovih boja i
tišine. Još jučer sam se i sam nalazio tamo dolje ispunjen problemima i užurbanosti.
Potrebo se samo odlučiti, otići, jer ovdje gore nema nikog tko bi nas požurivao
osim nas samih. Nitko osim nas samih nam ne postavlja ni ciljeve ni zadatke.
Slobodni smo. Žudimo za onim i poštujemo ono do čega teško dolazimo, za što
rijetko nađemo vremena. To je normalo u životu. Oči se odmaraju od pogleda na polja bijelih vrhova koji trepeću u ritmu
sunčevih zraka. Trenutak koji bi željeli ovjekovječiti fotografijom i kamerom,
no znamo dobro da fotografije ne mogu nadomjestiti taj osjećaj. Mogu nas samo
podsjetiti kako je danas bilo.
Austrijanci odlaze sa vrha, tražiti
će put normalnog silaska sa planine, koji je još uvijek prekriven snijegom. U gornjem
dijelu, markacije koje se vjerojatno nalaze po kamenju tik pod snježnim
pokrivačem ne vide se. Promatramo ih oko pola sata koliko se zadržavamo na
vrhu. Lutaju čas lijevo, čas desno između zasniježenih strmina. Ni sami ne
znaju kuda bi iako su jesenas već ovuda prošli. Kada nema snijega, nalazi se
negdje ovdje malena stazica, no kako je sada pronaći? Austrijanci se počinju
vraćati prema gore. Zaključujem da ne želim ni ja po tim snježnim strminama lutati i izazvati
mogućnost lavine mokrog snijega.
- « Idem ja natrag dole po
kletersteigu. Tamo sam bar na sajli, a tu dole ni sam ne znam gdje sam, ni gdje
ću završiti! « - odlučan sam u svome uvjerenju.
- «Ja bih da možda ipak probamo, ali
ako ti ne želiš onda idemo dolje opet po sajlama!» - drugo ništa ne preostaje
Anđelku.
- «Znam da ću trebati uložiti daleko
više snage, ali tu sam ipak sigurniji.» ostajem
kod svog uvjerenja.
I trebalo je, vjerujte. Mislim, uložiti daleko
više snage. U podnožje stijene stigli smo zajedno sa našim Austrijancima, koji
su ipak nekako pronašli obilazni put po sjevernim padinama Pfafensteina. U
planinama ima dovoljno mogućnosti za svakog.
Samo trebamo željeti spoznati nešto novo. Jer nagrada u tom svijetu je
takova kakovu sam osobno želiš prihvatiti. Za nekog mučenje, za drugog
uživanje. Znojna traka penjačke kacige. Puknuti žulj na ruci. Pogled na
vertikalu 300 metarne stijene pod đonovima zimskih gojzerica koje traže sitna
uporišta, te pogled na prekrasan vijenac kristalno bijelih vrhova pod
plavetnilom neba, sve do skrivenih, slutećih dolina ispod njih.
Kod Anđelkova auta, obojica smo
sretni i veseli. Kriza zimskog mirovanja je prošla. No bol u mišićima mojih
natkoljenica trajati će vjerojatno još dan, dva. Vjerojatno tako i treba biti.
Pod brisačima lagune, našli smo papirić na kojem je pisalo:
- »Nazovite
ovaj broj ukoliko ste sišli sa planine, kako ne bi pokretali akciju spašavanja!
Hvala!»
Broj
smo zvali tijekom vožnje prema Gracu najmanje dvadesetak puta, a odgovor je uvijek
bio isti:
»Broj je trenutno nedostupan!«
