Stara Norveška poslovica kaže: U planinama svatko pronalazi
ono što on želi pronaći. Svatko vidi ono što želi vidjeti i osjeća ono što želi
osjećati. Sjeća se onog čega se želi sjećati. U meni su se godinama polako
javljala sjećanja na moj prvi uspon. Ljepota, uzbuđenje, strahovita žeđ, umor, kraj
snaga, zadovoljstvo. Svega toga bilo je u mom prvom usponu po grebenskome smjeru
u kojem sam prije desetak godina po prvi puta bio navezan i penjao «pravi smjer» u Alpama. Bilo je to u
najtoplijem danu davne 1995. godine. Zeleniške špice. Naizgled beznačajan
greben koji se skriva podno masiva Planjave i Ojstrice sa Kamniške strane. Greben
koji se proteže od Staničeva vrha, uspinje se preko nekoliko skokova i tornjeva
do Sebrnog sedla koje dijeli masiv Planjave od Korošice. Uspon za koji se može
reći da tek graniči sa alpinizmom, ali tako se i počinje. Polako i sigurno. Prošle
jeseni želja je kulminirala i više nisam mogao izdržati te sam sa starim
susjedom, Bucom, ponovno zavirio u ovaj kutak. No sivi oblaci koji su se
spustili nad čitavu pokrajinu, vratili su nas sa Staničeva vrha natrag u
sigurnost Repovog Kota i doline Kamniške Bistrice.
Ovo
proljeće naprosto nije moglo proći, a da
taj uspon ne ponovim sa Anđelkom.
Kamniška Bistrica. Po tko zna koji puta sam već ovdje. Kod
domara se raspitujemo za noćenje.
-
« Lahko gresta tam za kapelco do skupnega
ležišča, kjer spijo reševalci, pa prespite zastonj, kar sezona še vedno ni
začela.» - odgovara ljubazan domar u čiju smo se ljubaznost već više puta
uvjerili.
Pakiramo stvari kod Mog Teriosa. Kraj nas parkira drugi
automobil iz kojeg također izlaze dvojica otprilike naših (srednje ozbiljnih)
godina. Kao i mi i oni započinju sa prepakiravanjem penjačke opreme.
-
« Vas lahko vprašam, kam gresta plezat jutri? –
pitam
-
« U Zeleniške špice!» odgovaraju na malo čudnom
Slovenskom
-
« A od
kjer pa sta, lahko vprašam?
-
« Iz Rijeke!» - odgovaraju
Uskoro
ustanovljavamo kako su oni «reševalci» sa iskaznicama GSS-a koji će sa nama i
spavati. Dok tijekom dana šum slapova izvora Kamniške Bistrice djeluje
smirujuće, tijekom noći to postaje prava mora. Barem za one koji poput mene
tanko spavaju.
Jutro. Rosa u
travama. Sunce je izašlo prije pet sati, pa su vrhovi Kalške gore, Skute već
obojeni u narančasto. Zalazimo u stazicu iza doma. Prva strmina do odvojka za
Repov Kot je najveća. Najveća je i jutarnja vlaga zraka pa treba proliti i
najviše znoja. No stazica koja vodi dalje, u Repov Kot, polako već obećava
zanimljiv i uzbuđujući korak koji vodi iz dolina, iz ovih šuma prema svijetlom
obavijenim grebenima. Obećava nam i odmor u sjeni starih ariševih grana pod
kojima se zrcale bistra i hladna kaskadna jezerca, tolmuni Repovog Kota. Tisuće
proljeća otapalo je velike snjegove i iz srca ovih planinskih krnica uvijek je
potekla voda. Po usjecima obrušavala se u doline. U toj igri, klesala je
kamenje, brusila ga, pokoji kamenčić pokupila na svom putu kako bi ga
iskoristila za još jača brušenja malih udubina u vapnenačkoj stijeni. Malena su
jezerca tisućljećima postajala sve dublja i dublja, u nekada tamnom usjeku
nastajala su zelenkasta bistra i hladna oka, koja na sasvim drugačiji način
sada privlače pozornost naših očiju. Svatko ovdje vidi ono što želi vidjeti i
osjeća ono što želi osjećati. U planinama svatko pronalazi ono što on želi
pronaći. U metaforama, još bi svašta mogli pronaći, no u realnosti pronašli smo
zadnju mogućnost da napunimo zalihe vode za uspon.
U tom trenutku dostižu nas i Riječani. Zajedničkim snagama
krećemo po tvrdom sabijenom snijegu kji se obrušavao sa okolnih litica i
stijenja prema žlijebu koji vodi prema Staničevom vrhu.
- « Koji je
žlijeb pravi? – pitaju pošto se zbog ostataka snijega ne vidi malena ugažena stazica.
-« Lijevi,
sto posto, pa jesenas sam ovuda prolazio» - odgovaram.
Hrabro preuzimam, vodstvo u krušljivom žlijebu sve dok ne ustvrdim
i priznam da smo zapravo u krivome. Sad vodstvo preuzimaju dečki iz Rijeke.
Trebat će ispenjati krušljivu prečicu prema desnome grebenu na koji je naravno
vodio pravi, desni žlijeb.
-
« Ima tu gore nekakva stazica po kojoj izgleda
idu divokoze» - dovikuje prvi Riječanin
-
« Ma reci ti meni da li možemo mi, briga me za
divokoze!» - odgovara drugi.
Naravno,
divokoze ne mogu biti bolje od nas pa uskoro sva četvorica stojimo podno
Staničeva Vrha i počinjemo sa navlačenjem pojaseva i navezivanjem.
Ukoliko želite nekoga oduševiti, odvedite ga na Staničev
Vrh. Ugažene police prepune cvijeća, pokoje provlačenje kroz staru klekovinu
Pinus Muga, gusta mekana crna zemlja malih polica te čvrsta bijela stijena
prepuna prelijepih hvatišta, a kraj svakog od njih pokoji cvijet. Nazirem i
ostatke jesenskih runolista kraj kojih smo penjali jesenas. Dok je tada nad
nama bilo sivo nebo sa kojeg su polako, ali sigurno teški oblaci svake minute
bili sve bliži našim glavama, danas se ne možemo nadiviti plavetnilu iznad nas.
Zastajemo na malenoj terasici Staničeva vrha. Bijeli, suncem obasjani grebeni,
svi oštri i rasrtgani vuku se pred našim očima tamo u visinu, u zeleni finale
na Srebrnome sedlu. Duboko pod nama naša svakidašnjica se gubi, postaje
nevažna, postoji samo ono što se u ovom trenutku nalazi ovdje gore, između
bijelih stijena i plavog neba. Lagani vjetrić sa svih mi strana ponovno donosi
uspomene. Dvadeset i dvije godine lutam po ovim
kupovima Kamenja. Nepovezane i nabacane misli iz prošlosti ponovno
rađaju novu težnju. Pitam se hoće li ikada jednom biti kraj?
Najljepši
dio počinje spuštanjem po užetu sa Staničeva vrha.
-« Dajte da
bacimo naše uže, ono je 60-metarsko, da ne morate dva puta abseilati!»- predlažu ljubazni Riječani.
Iz usjeka, škrbine, kojih tridesetak metara niže krećemo u
potragu za jedva primjetljivom stazicom koja spaja nebrojeno stupova, vrhova,
žandara na svom putu uspona. Pokoji krušljivi dio nalaže oprez, dok na čvrstim
bijelim stijenama žandara ruke uživaju hvatajući savršena hvatišta. Tu i tamo
stazica zađe u klekovinu, pod kojom se u travama sakriva nebrojeno mnogo
cvijeća. Pripremamo se za manji, kraći drugi spust po užetu. Ovog puta svi
koristimo naše uže. Zadnji ide Anđelko.
-
« Aha, sad pa idemo natrag gore. Uže je zapelo!»
- dovikuje nakon što se spustio i počeo vući uže.
No nikakvo
zamahivanje, njihanje užeta nije pomoglo. Sa desne strane opažamo lakši dio za
uspon po kojem Anđelko ponovno uspinje, oslobađa uže i vraća se natrag. Za to
vrijeme, naši Riječani ispenjali su nekoliko slijedećih kamenitih stupova
grebena. Nastavljamo sa usponom. Na rijetkim travnatim policama naprosto moramo
paziti kako ne bi hodali po crveno ljubičastom jaglacu. Zalazimo u klekovinu
tako da nam samo glave vire iznad nje. Nije to toliko problem za nas, koliko za
naše uže koje nam kako za inat zapne baš za svaku granu.
-
«Nije šuma za penjanje!» - dobacuje Anđelko.
Po uskim
policama zaobilazimo najvitkije tornjeve, dok se iza naših leđa sve više i više
udaljava suncem obasjana Silueta Staničeva vrha. Sa obiju strana, iz stijena
Vežice, Planjave do nas dopiru udarci čekića. Slijedi uspon na najviši stup.
Njegova ogromna, čvrsta hvatišta savršeno pamtim od prije desetak godina. No,
gle čuda. Sada ih nigdje ne nalazim.
-
«Ma gdje je onaj žlijeb sa utorima koje je
izdubla voda? Lijevo ili desno od nas?»
-
« Nije bitno i ovdje ide kao podmazano!»-
dovikuje odozgo Anđelko.
-
«Ide ide, sam izgleda da moje butine na nogama
više nejdu kak bi ja to htel!»
Ne znam zašto, ali već treći puta uzastopce imam problema sa
mišićima natkoljenica. Nakon šest do osam sati one počinju otkazivati. Osjećam
kako mi ni na ovim dvojkama korak više nije siguran.
-
« Daj malo pozihraj, ja bi rađe da ovo ne
penjemo usporedno, opet je počelo boljeti da ga jeb...!»
Podne je prošlo, oblaci su se počeli nadvijati nad vrhove
Planjave, Mrzle gore, Skute.
Prognoze za poslijepodne baš i nisu najsjajnije. Trebalo bi
se požuriti još tih sat vremena do Srebrnog sedla da se što prije izaže iz
stijene.
-
« Ajde pajdo, bude išlo?» - pita Anđelko
-
« Ma ja morem, ali noge nemreju! Pa koji mi je
vrag? Prije dvadeset godina ovo mi se nije dešavalo.»
Svakih pet
minuta, prisiljen sam da sjednem i odmorim mišiće natkoljenica.
-
« Nemrem, nemrem, nemrem…»
-
« Kaj to mrmljaš nekakvu mantru da bi ti bolje
išlo?
-
« Znaš, još prije dvadeset godina sam tak sedel
deset metri pod vrhom Kočne, a jen Slovenac je došel, pogledal me onak iz samilosti
i rekel. Ahaaa, moči več ni, trma pa še dela!
Kroz glavu mi prolazi niz
poslovica.
-
« Ni gora nora, nor je tisti k igre gor!»
-
« Na goli skali nič ne zraste pa se tudi pamet
ne da nabrati!»
Više nemam volje ni za snimanje
kamerom. Tu ćemo ubaciti fotke sa Anđelkova fotoaparata.
-
« Nemrem, nemrem, nemrem…»
-
« A pomaže ti ta mantra ipak, vidim ja! Još da
imaš onaj mlinček od Lama za vrtenje?»
Ne treba biti stručnjak da od
muke napraviš zafrkanciju, zar ne?
Zadnji stup zaobilazimo po gredama na lijevoj strani pošto
obećavaju lakši teren za moje noge i nešto više hlada. Sa njih se ponovno
uspinjemo na greben. Nova polica, zarez, mali kamin, kratki greben, okno i
konačno - Srebrno sedlo. Kojih petnaestak minuta ispod nas opažamo Riječane
kako se preko snježnih polja spuštaju u Repov kot.
Kao i pred
desetak godina ponovno zadnjim koracima koje uopće mogu izvesti padam na
cvijećem prekrite travnate livade Srebrnog Sedla.
-« Vidi
ovo! Pa onaj kamen koji mi je pred deset godina pao sa srca na ovom mjestu još
je uvijek tu!»
-« Sad će
biti izgleda dva kamena tu koliko ja vidim» - dodaje Anđelko.
- «A znaš
onu staru Japansku! Tko se popne na planinu jednom, mudar je čovjek. Tko se
popne na istu planinu dva puta je glup! Ja sam ti sad živi svjedok da je to
istina!» pametujem.
Oblaci koji
se sve više lelujaju nad našim glavama prisiljavaju me da ponovno stanem na
svoje noge i polako krenemo prema Korošici. Sa ovog mjesta, Korošica prekrivena
nebrojenim snježnim poljima, u oblačno poslijepodne nalikuje nekoj
zaboravljenoj zamrznutoj dolini. Silazak u nju izgleda da i neće biti baš
lagan. Vršne strme kosine Srebrnog sedla prekrivene su snijegom, a mi smo bez
dereza i cepina. Pogledom tražimo moguće zaobilazne smjerove preko siparnih
greda, strmih travnatih polica.
- « Ma k
vragu, ako tu u ljeti siđu i šepave ovce onda ću sada nekako i ja.»
Uz osiguranje
od strane Anđelka koji me na nezgodnim detaljima pridržava na užetu silazimo
niže sve dok moje noge već tako reći «na izdisaju» ne stanu kojih dvjesto
metara niže na ravnu markiranu stazicu, koja nas sigurnim, laganim korakom vodi
prema domu. Na livadama pred domom, sjedi nekoliko alpinista, dok sa stijena
Vežice, Dedeca, novi instruktori u dom vode svoje tečajce nakon završenih
uspona.
I dok za njih kuhinja radi, mi smo kao i uvijek na svojem
kuhalu, jer su mi pred dva dana rekli na telefon da kuhinja na prvi dan
otvorenja –ne radi. I što sad. Skuhati doneseno ili sve to i dalje nositi?
Odlazimo na obližnji slap iza doma, pošto još voda u domu još nije potekla. Dok
uzaludno pokušavam uhvatiti bežičnu vezu sa mojima u dalekim ravnicama
Međimurja, stijene i vrhove nad nama polako obasjavaju sve narančastije,
crvenije, a istovremeni i sve hladnije zrake večernjeg sunca.
Jutro.
Poprilično odmorenijih nogu izlazim na snimanje jutarnjeg rumenila. Na travama
pred domom noćili su tečajci. Bolje prvi puta bivakirati tako nego kao što smo
nas dvoje imali, mislim si. Odlazim u šetnju. Sitni ljubičasto rozni alpski
zvončići proviruju ispod zadnjih ostataka snježnih polja. Nešto iznad njih, prosute
su po stijenama i oko njih nježne rozno ljubičaste latice Kitaibelovih jaglaca.
Tu i tamo stidljivo proviruju već i prve gencijane. Male, nebesko plave i one
velike, ultramarin plave boje. Takmiče se čija je plava boja ovog proljetnog
jutra ljepša. Žuti cvjetići alpskih rujnika u tom svijetu dodaju poseban
ugođaj. Stidljivo se otvaraju već i prvi cvjetovi alpskih rododendrona.
Napuštamo
Korošicu. Dok se tečajci polako bude,
iza naših leđa obasjana jutarnjim suncem ponosno stoji Ojstrica u zadnjem
zagrljaju snijega. Travnate strmine oko stazice naprosto su prekrivene nebrojenim
cvjetovima ružičastih jaglaca. Proljetne zrake sunca polako dižu jutarnje
maglice, obasjavaju livade.
- « Kud se
sad ide dalje?» - pita Anđelko
- « Pa
valjda po ovoj stazici, doduše slabo markiranoj prema Presedljaju.
Skijanjem po gojzericama veselo skraćujemo put našeg
silaska, a da zapravo i nismo sigurni kamo nas ova stazica vodi. No kako ista
zalazi u sve ljepše i sve ljepše dijelove planine, ništa se ne bunimo, već samo
uživamo. Prelazimo preko malih potočića nastalih topljenjem snijega. Snježna se
polja izmjenjuju sa lijepim livadama, ostacima zimskih lavina, čas se
provlačimo kroz šumu klekovine bora. Tu je i ogroman, nazovimo ga snijegopad sa
bistirm hladnim jezercem pod njim. Na livadi kraj jezerca nalazi se niz rupa
iskopanih u šljunkovitoj humusnoj zemlji. Prva kolonija svizaca koju sam ikada
vidio u kamniškim alpama. Jedina misao ovih životinjica sada je kako se i što
više najesti nakon dugačkog zimskog sna. Gledaju oni nas, mi njih. Dopuštaju
nam da im se približimo na tek nekoliko metara, a zatim naglim okretom nestanu
u svojim dubokim rupama u zemlji. Gle, iza tih rupa nalaze se ostaci snježnog
pokrivača koji je lagano klizio sve dok se na njemu nije pojavilo nekoliko
prelijepih pukotina nalik onim pravima sa ledenjaka. Probijamo se kroz klekovinu
bora. Stazica gotovo da je nestala. Tražimo prolaz.
-
« Čuj, Anđelko, čini mi se da su grane ovdje
ipak odrezane, a ne pregrizene!»
-
« Onda mora da je to ljudska stazica, a ne
gamsja!
Nekoliko metara dalje, izlazim iz
klekovine i ostajem zapanjen.
-
« Anđelko, pa mi silazimo u potpuno krivu
dolinu!»
-
« Ma nije valjda?»
-
Daj uzmi mi kartu iz gornjeg džepa ruksaka da
vidimo!»
Što je, tu
je. Idemo krivo. Znači opet natrag, moje će bolne noge ponovno morati obnoviti
zadnjih 300 metara visinske razlike dok se ne vratimo na izgubljenu stazicu koja
se nalazi negdje daleko desno iznad nas. Žalosno napuštamo našu «divljinu» u
koju smo zalutali. Razmišljam kako su ovakvi alpski kutci teško očuvani i
ranjivi. Ionako ima već dosta označenih putova koji vode na sve strane. Zaista
ne bih volio da netko po ovom
izgubljenom raju napravi stazu za mnogobrojne posjete. Ovako, u
najskrovitijim dijelovima planina još uvijek se barem rijetki mogu osjećati kao
da su pronašli svoj dio Raja. No, mnogi bi ovdje hodali i sa zatvorenim očima,
narušavali spokoj ovog dijela planine. Ovako, ovdje ipak zađu samo oni koji
znaju osluhnuti tišinu, zvuk vjetra, zvižduk svizca, kavke, šum potočića ili
slapa koji se slijeva sa ostataka snijegom pokrivenih livada. Ili oni koji se
kao i mi – izgube. Svaki kamen u ovom trenutku i na ovome mjestu ima svoju
ljepotu. Gledaš oko sebe i nadaš se da će tako biti i dalje iako je sasvim
normalno da je na kraju svakog silaska dolina sa drugačijim načinom gledanja na
život.
Vraćamo se što baš i nije lako za mišiće mojih
natkoljenica. Gledamo kartu, mislimo, okrećemo je i zaključujemo kako bi se
Vršič mogao zaobići i po kosinama sa južne strane. Kroz klekovinu i ostatke
snijega u žlijebu probijamo se prema gore sve do stazice koja vodi prema
Presedljaju. Dočekuju nas visoke zimske markacije pod kojim se prostiru
nepregledna polja klekovine. Nikad kraja tim silascima u Kamniškima. Tu se
moraš spustiti sa vrhova na 600 m, jer su sve doline na toj visini, bolje
rečeno – dubini. Nešto dulju pauzu uzimamo kod Korošaških slapova. To je dobra
prilika da skinem cipele i malo namočim umorne noge. Ono pravo kupanje, (čitaj
umivanje i bacakanje ledene vode po tijelu uz drhtanje tijela u obliku stresa)
naravno slijedi na Izvoru Kamniške bistrice.
I na kraju.
Ipak je kao i uvijek najvažnije ono što je ostalo u glavi. Dio toga se mora
zapisati jer ni fotografije ni ekran ne mogu nekada sve pokazati. Nešto iz
dubine sjećanja, nešto iz tekstova, nešto iz fotografija ili kratkog filma na
DVD-u pomoći će nam jednog dana kada nećemo znati kamo sa sobom. Sve skupa
ponovno ćemo proživjeti i opet ćemo se osjećati mlađim. Nemojte misliti da sam
još uvijek mlad. Četrdeset i sedma kuca na vrata. Nekada mora proteći dosta
vremena, moraš štošta proživjeti u tom svijetu, shvatiti koju istinu ovdje
želiš prihvatiti. Već toliko sam puta napomenuo da je ljepota samo u očima i
mislima onog tko je može vidjeti. Stara Norveška poslovica kaže: U planinama
svatko pronalazi ono što on želi pronaći. Svatko vidi ono što želi vidjeti i
osjeća ono što želi osjećati. Sjeća se onog čega se želi sjećati. Ima i ona
stara Japanska! Tko se popne na planinu jednom, mudar je čovjek. Tko se popne
na istu planinu dva puta je glup! Mislim da je istina slijedeća:
Bio sam malo i glup, ali se isplatilo.
