četvrtak, 17. rujna 2015.

OLPERER

                 Zillertalci. Prvi puta, vidio sam bijele, snijegom i ledom pokrivene vrhunce sa Marmolade prije petnaestak godina. Petnaestak godina tinjala je duboko u meni želja. Želja koja se povlačila od Marmolade do Olperera, slična je zapravo svim drugim težnjama u životu. Od najbanalnijih do najuzvišenijih težnji, uvijek težimo ljudskoj sreći. Sama spoznaja da sam nešto kadar učiniti daje mi nov impuls, novi poticaj u svakodnevnom životu u kojem često ne postoji onaj mir duše, otvorenost i sloboda koja postoji svuda u planinama. Koliko puta se moram prisjetiti one stare Janka Mlakara. «Sretan je onaj tko je zadovoljan. Zadovoljan je onaj kojem ne treba mnogo. A u planinama čovjek zaista ne treba mnogo.» - Da, dodao bih, treba samo planinu, najneophodnije stvari u ruksaku, madrac u grupnoj spavaoni, nešto više napora za kojeg čudom baš danas izdvajaš više nego li si mislio da si sposoban davati. Pogledi unaokolo koji otkrivaju ljepotu u baš svakoj stvari koju oko vidi. Sreća i ljepota. Tek sa ove dvije stvari naš je život vrijedan življenja. Ima tu još jedna od Staneta Belaka - Šraufa. «Svakom je čovjeku život dan prazan, a od njega samog ovisi kako će ga ispuniti!»

            Olperer i Grosser Moseller. Želja su dva vrha u četiri dana koliko možemo izdvojiti ovog puta. Plan je slijedeći. Prvo dan vožnja do podnožja Olperera, do brane Schlegesspeicher, uspon do Olperehutte . Drugi dan rano izjutra uspon na Olperer, povrat u dolinu sve do jezera. Predvečer pokušati izdržati još tri sata hodanja uz jezero i uspon sve do Furtschaglhaus podno Mosellera. Trećeg dana uspon na Gr. Moseller, noćenje u Furtschaglhaus. Četvrtog dana povrat do auta i vožnja kući.
Po autocestama iz Grazza moj Terios brzo nakuplja kilometre za sobom. Za malo više od dva sata stižemo U Schladming.
           -  « Pogledaj koji smo dio puta prošli u odnosu na kartu!» pitam Anđelka
           -   « Skoro smo na pola puta gledajući kartu!»
           -   « Super, pa onda smo za čas tamo, prije nego smo mislili.»

            Ubrzo slijede Bischofshofen, Zell am See, Mittersil. Prolazimo kraj najvećih vodopada u Austriji. Krimmlerwaserfalle. Vožnja preko  Gerlospassa, naplaćuje se 7 EU.  Serpentine koje  se penju na 1.500 m ne doprinose brzom savladavanju udaljenosti na auto karti.  
         -   “Kolko još imamo?” – pitam ponovno
         -    “Izgleda još puno jer po ovakvim cestama nejde tak brzo kao do Schladminga!”
         -    “Eh, nejde izgleda baš sve kak Schladming!”
            Mayerhofen. Nove serpentine i zavoji. Četiri sata od Schladminga  za drugu polovicu puta. Nikad kraja. Na strmim travnatim alpskim livadama specijalni široki, niski traktori rade na otkosima i okretanju trave. Tradicionalne Tirlolske kuće izgrađene su gotovo uvijek na nekoliko katova pošto je skoro u svakoj motel, gasthof, pansion. Sve se ovdje vrti oko turizma. Na svakom elementu kuće na koji se može staviti ili objesiti, nalazi se, naravno, cvijeće najraznolikijih boja.
Stižemo na odvojak prema Ginzlingu. Cesta odjednom postaje uska. Toliko uska da se ni dva manja auta ne mogu mimoići. No, to nije sve. Sa desne strane ceste nalaze se prelijepe stijene prepune – za ne vjerovati - hvatištima prepunim bijelog penjačkog magnezija.
         -  « Pa nije valjda da treniraju nad cestom.» - pita Anđelko

            Tek što sam otvorio usta da nešto uzvratim, kad iza zavoja skoro da naletim autom na dva mlada bouldera sa svojim madracima na leđima. Ulazimo u uski, poprilično dugački planinski tunel.
      -   « Da mi je znati kako se ovdje mogu mimoići dva automobila?» - pitam se
      -    « A da možda nije bio semafor na ulazu?» - pita Anđelko
      -   « Ja ga nisam vidio !»
            Izlazimo iz tunela i nailazimo na kolonu automobila koja sa druge strane uredno čeka pred svojim – semaforom. Raširenih očiju se pogledamo, nasmijemo, i poput dva grješnika lagano odvezemo dalje po cesti. Ali ne zadugo. Cesta koja vodi do brane i jezera Schlegesspeicher naplaćuje se ponovno 7 Eu. Napokon, nakon nekoliko manjih tunela i nadvoja za lavine, stižemo do parkirališta iznad brane. Parkiramo i počinjemo sa pripremom ruksaka za uspon.
        -    « Pa ništ nisam uzel, a pogledaj kakvi je opet!» - komentiram gledajući svoj ruksak.
        -    « Ja čak nemam ni rezervnu odjeću, a pogledaj ga!»
           
            Nad jezerom se izmjenjuju oblaci i sunce. Povremeno kroz njih proviruje ledenjak Schlegeiskees, dok se sa obiju strane tek naslućuju Grosser Moseller i Hochfeiler. Uzimamo kamere i fotoaparat da se načini nekoliko kadrova za početak ove naše ture. Večernji vjetar čas donosi oblake, čas ih čisti.
Po asfaltnoj stazici uz jezero krećemo prema odvojku za Olpererhutte koja se nalazi kojih 600 metara iznad nas. Tek što smo ušli u gustu smrekovu šumu, počinju padati prve kapi kiše. Zastajemo ispod dvije stare, stoljetne visoke jele, čije guste viseće grane služe kao savršeni kišobran.
- « Cijeli dan se vrtilo i ništa nije palo, i baš sad kad smo krenuli se moralo izliti!» - komentiram
            - « Pričekat ćemo ovdje, imamo još sat vremena za čekanje, a onda moramo odlučiti idemo gore ili ne.»
            Uskoro dobivamo i društvo. Sustiže nas mladi Nijemac. Njemu kao da kišica ne smeta pa uz pozdrav samo nastavlja. Odjednom zagrmi, jednom, dva puta, više puta. Evo nam natrag našeg Nijemca. Čekamo tako još kojih petnaestak minuta, kiša prestaje. Nastavljamo dalje u društvu. Nakon otprilike 200 m pridobivene visine, ponovno kapi kiše i zvuci grmljavine. Nijemac još neko vrijeme hoda između nas, a onda stane, zamisli se :
            - « Meni je postalo prevruće! Odoh ja dolje»
            Nebo se smračilo, zatvorilo sve vidike prema okolnim liticama i jezeru, ogrćući maglenim jezicima svaku padinu, šumu. Nastavljamo gledajući samo pod svoje noge. Kad nestanu raskošni pogledi, možeš se zagledati u sebe samog i razmišljati. Potmule grmljavine dolazile su sa strane, iznad nas. U prvi tren nejasan bljesak ispunio je magličaste zavjese nad našim glavama, a nekoliko sekundi za njime prolio se i zvuk. Svaki naš novi korak bio je izlet u daljnju nesigurnost koja se rasprostrla između sigurne doline i podivljalog neba. Polako je postalo prevruće i nama. Razmišljamo kuda ako počne udarati sve jače. Ruksake i željezo staviti što dalje od nas, a mi se moramo skloniti svaki za sebe da nas ne udari obojicu. Kako se podivljalo nebo nije htjelo povući, popustili smo nas dvojica.
          -   « Bi bilo dosta? Ako sad otrčimo dole, imamo još uvijek na raspolaganju pola sata čekanja, a zatim mogućnost pokušati ponovno ili odustati!»
           -   « Briši dole!»
            Gojzerice klopoću po malim udubinama ispunjenim kišnicom, trkom silazimo niz stazicu. Opet stanemo kod naše dvije smreke, čekamo. Odjednom zapuše sjeverac koji polako počinje čistiti nebo iza naših leđa. Ptičice počinju cvrkutati.
            -    « Ptičice kolko ja znam ne cvrkuću pred kišu nego pred razvedravanje.» -pitam Anđelka.
            Ponovno krećemo u izgubljenih 200 m iznova. Užurbano se uzdižemo  tempom koji graniči sa spašavanjem života. Odjednom nove kapi kiše. Razmišljam kako je sad najvažnije stići do Olpererhutte pa makar i mrtav umoran. Važno je samo da nas ponovno ne uhvati grmljavina na otvorenom.

       -   « Žedan si, mokar si do kože. Voda svuda oko tebe, a nemaš vremena stati i piti!» komentira Anđelko.
Sam nemam ni volje ni vremena da otvorim usta za odgovor!
      -   « Gledaj, tabla Hutenblick i vidi se koča iznad nas!» - glasno uzvikne Anđelko.
            Odjednom mi je daleko lakše pri srcu, iako imamo još 200 m visinske razlike do Olpererhutte. Odlučan sam kako sad treba uložiti nemoguće da se što prije dokopamo doma, jer sad kad ga vidim ne vraćam se više. Ne znam koje su kapi prevladale na čelu. One od znoja ili one od kiše. Vele da hrabre služi sreća. Hvala bogu da je ovaj puta poslužila i nas. Odjednom se ponovno uzdigao sjeverac, ohladio naša čela, a iza naših leđa otvorio maglenu zavjesu i pokazao nam Mosellera u svoj njegovoj ljepoti. Veselju nema kraja. Velim ja, kako je u planini potrebno malo da čovjek bude sretan. Stvari oko nas i vrhovi ponovno su počeli dobivati treću dimenziju. Prelazimo preko vlažnih, pomalo skliskih drvenih mostića pod kojima se obrušavaju slapovi ledenjačkih potoka sa vrhova Olperera.  Na livadama pred Olpererhutte dočekuju nas dva tipična alpska konja, i jedan poveći pas. Prvo me oprezno gleda, dojuri do mene, onjuši me. Nakon upoznavanja po pseće, sve je u redu. Mogu ga čak i pomilovati po ogromnoj glavi.

            Olperehutte je tipičan staromodni, idiličan, alpski dom. U blagovaonici, na užetima razvučenim iznad glava i stolova svih prisutnih suši se odjeća.
Skidamo naše mokre stvari, dodajemo ih na još nekoliko praznih mjesta. Hlače, košulje, jakne, vise poprilično nisko pa svi hodamo malo prignuto.
Iz ruksaka vadim mokre stvari, koje dodajem na uže.
            - « Gle, WC papir je bio u gornjem džepu, sad je mokar!»
            - « Nema veze, ne bumo si brisali rit nego prali!»
            Domar donosi dva čaja. Pridružuju im se sir, kruh i špek iz Anđelkova ruksaka. Treba skupiti snage za jutarnji uspon. Večernje zrake sunca počele su šarati kroz oblake po okolnim vrhuncima. Izlazimo na fotografiranje zadnjih zraka sunca na okolnim vrhovima koje su se polako sakrivale, nebo se čistilo i pojavljivale su se sve duže i duže sjene. Osjećam kako smo ponovno dio prirode koja se u ovom trenutku sprema na počinak. Ovdje nam ne treba sat ni da nas budi ni da nam govori kada se mora leći. Sve ima svoj red. Vezan uz prirodu. U tijelo se polako seli hladnoća predstojeće alpske noći, utihnulo je zadnje treperenje zraka. Vraćamo se u toplinu doma. Dobivamo zadnja dva mjesta i to svaki u svojoj zajedničkoj spavaoni. U koči nas je 24-tvoro i svi smo se najavili ujutro za uspon na Oplerer.
        -    « Mi bi jako rano krenuli. Kad se vi dižete ujutro? « - pita Anđelko domara
       -   «Vidjet ćeš!» odgovara sa smiješkom na licu.
  Prve zrake svjetla ušle su u spavaonu. Spavao sam do 3,30, a dalje samo ležao i okretao se. U 5,00 mi je već dosta okretanja, idem po Anđelka.
            - «Hvala bogu, samo sam čekao kad ćeš se pojaviti. Nisam ništa spavao.!»
            Silazimo u blagovaonu, u mraku uz čeone lampice  počinjemo sa doručkom. Po stepenicama začujemo korake. U blagovaonu ulazi domar i pospanih očiju gleda kroz mrak tko je to već u blagovaoni.
         -  «Za boga miloga!» - promrmlja u bradu bez da je uspio do kraja otvoriti oči.
            Izlazimo van. Sunčeve zrake još nisu provirile iza ruba  istočnih grebena gdje se negdje u daljini nalazi prelijepa Raichenspitze. Moseller sa druge strane doline još je u tami, baš kao i jezero pod njim. Uz prve načinjene korake po travnatoj stazici iznad doma ispraćaju nas samo dva alpska konjića i pas. Korak po korak, uzdižemo se polako sve dok ispred nas crvenkasta linija neba, negdje na jugozapadu ne oboji pozadinu Hochfeilera. Stvari oko nas i vrhovi ponovno su počeli dobivati treću dimenziju. U tom trenutku počinje novi dan. Sivim tonovima ustupaju mjesto toplije boje, prelijevaju se po okolini sve niže i niže, dok se ne razliju u magičnu simfoniju novog dana. Svuda oko nas tišina. Tek zvuk slapova otapajućih ledenjaka narušava tišinu novog dana. Mir, savršen u svojoj punoći.


            Na siparnim strminama iznad livada opažamo ovce. Anđelko im prilazi u želji da ih snimi. Na naše iznenađenje, ovce izgleda imaju istu želju te trkom prilaze Anđelku i nastoje svoje njuške ugurati što više u objektiv kamere.
       -   «Ej, stani, stani! Polako!» - viče.
            Na mjestima gdje se u sjeni zadržao snijeg, tijekom noći nastala je pokorica tvrda kao staklo. Kako li će tek biti na ledenjaku iznad nas.
       -   « Tom pristupu nikad kraja!» - komentiram
       -    « Dva već dva sata hodamo, a još nismo na Riepengratu»
      -    « Ovo je kao Schladming! Čini se da si na cilju, a kad ono, još tko zna koliko.»
     -   « Dva su sata prošla, sumnjam da ćemo biti u osam na vrhu.»

            Već pomalo nervozni stižemo na odvojak gdje se od markiranog puta odvaja nemarkirani uspon po Riepengratu. Po ogromnim razbacanim blokovima granita koji su tko zna kad pali sa Olperera započinje pristup na Riepengrat. Krstimo ih za « Podrtu goru». Odozdo, sve se činilo kao lijep rastrgan greben po kojem ćemo sa čas « skočiti « Olpereru na vrat. Veličina ponekih blokova prelazi i nekoliko kubičnih metara. Pogledi su stalno upereni prema gore u traženju kamenih «možica», kamenja stavljenih jedan na drugi. Oni su za sad jedini siguran putokaz u ogromnom labirintu granitnog stijenja kojem kao da je neka divovska ruka rasula niz vršnu piramidu Olperera. Kako se uspinjemo, tako se sa naše desne strane otvaraju pogledi na sedlo sa gornjim stanicama skijaških žičara Hintertuxa. Ponekad, kad malo zađemo sa pravog smjera, uspon prelazi u lagano penjanje.
       -   « Schladming!» - pa kad će ovome doći kraj? – pitam se sve češće.
       -  « Tri su sata prošla, mi smo mislili da ćemo za to vrijeme već biti na vrhu, a gle ovo sad!» - dodaje Anđelko.
       -   « Uffff - Schladming!  Pogledaj prijeko. Moseller je još uvijek u sjeni, onaj vršni ledenjak mora da je još uvijek tvrd kao staklo. A u stvarnosti izgleda dosta jači nego što to izgleda na fotkama sa neta.»
            Postepeno nam se otvaraju pogledi na vrh Hochfeilera, te Swarzensteinov ledenjak obasjan jutarnjim suncem. Na kraju uspona po granitnim blokovima, stižemo na malu zaravan. Ogromne granitne ploče koje je nekada davno zagladio ledenjak savršeno su mjesto za navezivanje prije uspona po vršnom dijelu ledenjaka i samome Riepengratu. Uzimamo mali odmor, snježnicom ponovno punimo flaše za vodu. Napravim  prvi korak u snježno polje i propadnem do koljena.
        -   « Schladmiiiiiiing! Pa neće valjda i ovo ići puževim korakom? – vičem
            Drugi, treći četvrti, korak - svi su isti. Svakim korakom propadnem do koljena i mučim se da ponovno izvadim nogu. Dvadeseti, trideseti, već su nešto plići. Vodstvo preuzima Anđelko.

       -   « Gore je bolje, tu se više toliko ne propada!»
            Prolazimo uzduž snježne strehe koja se nadvila nad sjeverne padine Hintertuxerskog skijališta. Na kraju snježnog grebena u snijegu ostavljamo štapove i otpočinjemo uspon. Greben je dosta strmiji izloženiji i uži nego što se to činilo odozdo. Navezani, paralelno lagano otpenjavamo do prvog fiksnog užeta. U njemu se nalaze spletene zamke u koje je moguće ubaciti i pokoji komplet. Slijedi nekoliko priječenja gdje zaključujemo da je bolje da otpenjavamo naizmjence uz zihranje.
        -     « Za boga miloga, da znaš kaj nas sad čeka!» -  dovikujem prijatelju. 
        -     « Reci dal da dobijem ili da izgubim volju!»
        -    « Mislim da će nam za ovo trebati dosta volje!
            Pred nama se nalazi nezgodno priječenje koje zalazi negdje iza ruba u kratki prevjesni kamin osiguran užetom! U kaminu je daleko lakše ugurati nogu u spletenu zamku na užetu nego li se pokušavati na trenje odguravati dok se objema rukama držiš užeta u prevjesu.  Iako sam se trudio da ruksak ne bude preveliki, opet je zapeo. Mogu se izvući jedino ukoliko nogu uguram u zamku na postavljenom užetu. Kad su već to pripremili, ima da koristimo! Pogled  na Anđelkovu kacigu sa vrha kamina dok se uspinje za mnom je jedinstven. Nekoliko metara iznad kamina izlazimo na sam vrh grebena. Pod nogama mi se otvara vertikala sjeverne stijene, sve jedna do druge glatke granitne ploče čiji se kraj nalazi duboko dolje u pukotinama Hitertuxerskog ledenjaka. Skijaši izgledaju poput mrava na ledenoj podlozi. Po uskim policama zaobilazimo ogromne granitne blokove. Kad police nestanu, ostaje jedino uspon na granitni blok te silazak sa njega na drugu stranu. Na pojedinim mjestima greben je širok svega pola metra, no tvrda i čvrsta granitna hvatišta ulijevaju sigurnost u svakom pokretu. Razmišljam  što bi se desilo da sada netko od nas slučajno obori koji granitni blok na nedisciplinirane skijaše koji su izašli izvan ograđenih skijaških linija. Cijelo otpenjavanje prema vrhu kreće se u okvirima granitne dvojke. Na jednoj od polica nalazi se još uvijek tvrdi snijeg. Zaključujem kako je bolje napraviti manji štand i pozihrati nego li sad vaditi iz ruksaka cepin i stavljati dereze. Srećom, uska i duboka granitna pukotina između dva bloka, pruža sigurna hvatišta za ruke, dok gojzericama udaram u tvrdi snijeg kako bih načinio prve nogostupe za Anđelka i sve ostale koji se penju iza nas. Ispruženim rukama držim se za rub pukotine, kad mi pogled ponovno padne na sat na ruci.
            - « Schlaaaadming! Četiri su sata prošla."

           - « Pa ovaj greben do vrha imamo još penjati bar sat vremena kako nam  ide!»
            Smrknutog pogleda gledam u greben pred nama, kad odjednom zaključim da ono što je prije izgledalo kao vrh, zapravo je sad već i niže od nas. Nova perspektiva otkriva nam da ono što iz doline izgleda kao vrh to zapravo nije. Vratim pogled po dijelu grebena ispred nas :
         -   «Evo, ga! Križ kojih 100 metara pred nama!»
            Vidim križ nad nama. Deset je sati prošlo. Ako ovako nastavimo od Mosellera sutra neće biti ništa. Prekasno ćemo se vratiti u dolinu da bi još danas stigli na Furtschaglhutte. Kojih dvadesetak metara pred samim vrhom na grebenu nas iznenadi ogroman granitni blok koji poput čuda prirode stoji poput naopako okrenute piramide na samom vrhu grebena. U njega su zavrtani klinovi sa kojih visi uže.

         -   «Ja ti tam gore nejdem da me ubiješ!» - komentiram
         -   « Ako želiš na vrh, izgleda da ćeš ići!» - smije se Anđelko i penje se na lagani prevjes naopako stojeće piramide.
           Podno nekoliko kubičnih metara granita koji čudom još nikada nije palo, sa desne strane opažam usku pukotinu kroz koju bi se mogao možda provući.
         -   « Ide, ide, ha, ha, ne moram taaamo gooooore!»
Rukama i nogama se odguravam o uklještenu granitnu ploču koja čini maleni «gelender» pod ogromnim blokom. Kad se kameni blok koji stvara pukotinu i gelender jednom odvali na skijalište, jedini put do križa biti će preko vrha ovog nevjerojatnog čuda prirode. Kao što to obično biva, na kraju, odjednom je nestalo granitnih blokova, nestalo je oštrog grebena, nestalo je planine, pred nama je još stajao samo križ i plavo nebo. Pojavilo se veliko olakšanje. Istovremeno sa nama na vrh stižu trojica koji su ispenjali Olpererov Notdgrat. Od križa prema Fusssteinu  pruža se malena polica, široka kojih 20 – tak centimetara na kojoj svi sjedimo. Izgleda da na samome vrhu jedva ima mjesta za nas petoricu, pa se spuštam nekoliko metara niže kako bih napravio mjesta i za one koji su za nama.
           Nabacujem zamku oko kamene ljuske, kako bi nas osigurao od slučajne nepažnje kod fotografiranja ili snimanja. 


            Sjedim i promatram nijemu simfoniju u snijeg i led odjevenih granitnih vrhunaca panorame koja nas okružuje. Iako sam ispunjen srećom, kao da se negdje iz dubine duše uzdiže slutnja relativnosti vremena. Sreća je uhvaćena u ovom trenutku stvarnosti, a trebala bi trajati još dugo, dugo poslije. No taj trenutak je samo sada i ovdje, a sve poslije biti će samo blijeda sjećanja kojima ću nastojati vratiti boju, intenzitet, kao i uvijek do sada, bezuspješno. Opažamo kako je vrh za koji smo mislili da je Fussstein zapravo vitki, poput krijeste pijetla uzdignuti Schramacher. Deset je sati, nebo je bez vlage u zraku. Čistina boja i oblika su fantastični. Bijela, plava i smeđa. Toliko harmonije postignute samo sa tri boje. Ponovno se pitam vide li svi ovo što ja gledam, vidim i doživljavam. Da li je priroda umjetnica ili je svaki čovjek za sebe umjetnik ukoliko vidi ovo što i ja sada vidim. Na grebenu pred nama počinju pristizati i ostali koji su nešto duže spavali. Kako na vrhu neće biti mjesta za sve nas, poželjno je da polako otpočnemo sa silaskom. Prvi zastoj nastaje već kod granitnog bloka. Nekolicina je ispenjala njegov prevjesni dio i ostala prikovana na vrhu pošto sa druge strane treba vjerovali ili ne – abseilati tih par metara. Drugi se provlače između ukliještene ploče i ogromnog bloka. Čekam neko vrijeme, a zatim nas dvojica krećemo u suprotnom smjeru. Samo nekolicina onih koji nam dolaze u susret navezani su. Ponovno se čudimo kako neki mogu biti toliko sigurni u sebe.
Ponovno se na najnezgodinjim mjestima osiguravamo. Uski greben, čvrsti granitni blokovi, police, priječenja, prevjesni kamin, nova polica sa već dobro utrtim tragovima u snijegu. Po ledenjaku, ili onom što je ostalo od njega, trčimo i skijamo po gojzericama do ovećeg platoa. Istovremeno, oni koji su kasnije krenuli iz koče uspinju se nama ususret propadajući do koljena još više nego nas dvojica pred sat i pol. Odmor.
hlaaaadming! Četiri su sata prošla.!»
Gledamo iza sebe i razmišljamo. Koliko je vrh bio jači od naših očekivanja. U svakom slučaju ugodno nas je iznenadio.  Na svim fotografijama koje smo vidjeli je izgledao mnogo lakši, nešto kao kupola iznad manjeg ledenjaka. Odmor. Malo sira, kruheka, špekeca…cedevita od snježnice. Lijevo od nas, otvorene su  pukotine južnog glečera. Obnavljamo zalihe vode iz snježnice, tako da punim flašu na malenim potočićima koji se prelijevaju preko granitnih ploča. Izležavanje na terasi prepunoj granitnih ploča, uprtih pogleda u greben, pruža nam priliku da se nakratko u mislima vratimo svaki za sebe vratimo malo unazad. Znam da bi sad najradije obojica još jednom na vrh. No, želje su jedno, snaga, kondicija i stvarnost drugo. Treba obnoviti i zaštitu lica od sunca.
            Po ogromnim kamenim blokovima spuštamo se polako prema dolje. Opet gledamo i tražimo «možice».  Počinju problemi sa nožni prstima. Svaki puta noga mora stati na prema dolje položene granitne ploče, pa nožni prsti svakih metrom sve više postaju stisnuti u vrhove gojzerica. Poneka ploča zanjiše se kad prebrzo stanemo na istu. Čudim se kako većina tih granitnih kamena stoji i odupire se vremenu. Još nikad nisam hodao po ovakvom terenu. Vičem Anđelku:
            - « Znaš onu. Sprva so vsi hribčki. Ko pa nekateri zrastejo, so pa gore!” Potem pa se vendarle vse gdaj podrejo.»

            Na siparnim strminama ispod podrte gore otvorilo se ljetno cvijeće. Nešto niže, između rijetkih travica i sitnog granitnog krša, nalaze se «livade» Gencijana Verna. Potoci koji su jutros bili mali, sad su nabujali, često puta teku preko stazice, pa preko njih prelazimo gazeći po vrhovima kamenja koje viri iz vode. Kud god se okrenemo, voda teče na sve strane. To je stara sudbina granita. Da nam je barem malo toga bilo lani na Antelau. Na suprotnoj strani, sjaji se Grosser Moseller u dnevnom svjetlu, sad je i njegova sjeverna strana obasjana zrakama sunca. Zeleno jezero u dubini, u njega vode srebrne linije potočića sa Mozellerovih ledenjaka. Olpererhutte je krcata ljudima. Subota je. Naručujemo zadnji apfelstrudel u kuhinji i dva radlera. Od Moselera definitvno neće biti ništa. Danas nismo sposobni još otići na Furtschaglehutte, a sutra iz doline do vrha i dolje isto tako. Negdje duboko u nama iskre se snovi i želje za Mosellerom, no izgleda da će godine koje smo skupili na leđima, između ostalog i noseći ruksake, ipak prevladati. Nema veze, Olperer je ionako premašio naša očekivanja. Najvažnije je da smo obojica sretni i zadovoljni. Želje nikad ne smiju biti strogo definirane, jer ponekad mogu biti nedohvatljive. Tada pokušamo dati od sebe više nego što smo sposobni. Poslije se često pitamo. Je li baš trebalo? Najljepše je kada si kao cilj postavimo vlastite sposobnosti i uživanje u planini.

            Livade pod Olpererhutte, mostići i slapovi Riepenskog potoka, zadnji cvjetovi rododendrona, mali Pinusi pentafile, naše dvije smreke. Pod njima ponovno stanemo. Obnavljamo sjećanje na dan prije. Tada smo u isto ovo vrijeme stajali pod njima, kiša se cijedila po njihovim starim granama, nebom su parale munje i udarali gromovi, a snovi od Olperera su bili su jako visoko, baš kao i sam Olperer.

Kod Teriosa skidamo znojne, pomalo vlažne gojzerice i čarape. Obuvamo ljetne sandale i odlazimo do više ležeće Dominikshutte da pitamo za prenoćište.
            - «Ak ostavimo tu cipele kraj auta misliš da bu ih ko uzel?» pitam Anđelka.
            - «Ne vjerujem, ako slučajno i uzme - sam si bude kriv!»

            Iako se u ruksacima na leđima nakuplja sve više kilometara, vrhova i godina, još uvijek se barem nadamo da se osjećamo mladi. Istovremeno, u ruksacima se nakuplja i sve više neispunjenih želja poput Grosser Mosellera. One nas stalno nas prisjećaju kako se s godinama iza nas, kilometri neprohodanih staza i vrhova ispred nas sve više povećavaju. Ponovno, kao i uvijek vraćamo se kući. Nije bitan vrh, nije bitan uspjeh. Najvažnija je priča koje je ostala iza nas.