ENNSTALER ALPEN – GESAUSE

            Krajolik s mnoštvom uspravnih osunčanih kamenih zidova sjajno bijele boje, nazubljenih vrhova, a između njih duboke zelene doline sa hirovitim planinskim rijekama. Naizgledno tisućljetno mrtvilo koje ih obavija sakriva u njima tihe i živahne trenutke života i mijenjanja živog, maštolikog svijeta. Sakrivaju ga u svojim zelenim dolinama, na strmim liticama, u svojoj živoj prošlosti i nadolazećoj budućnosti. Do nogu naših nogu, srme stijene spustile su svoje litice, pretvorivši ih u blage šumarke, lagane brjegove kako bi nas pozvale da im se na lagani način približimo. Ennstaler alpe, nacionalni park Gesause, penjački raj u Austriji. Hochtor, Reichenstein, Planspitze, Odstein…

            Loše prognoze za svaki vikend, već su nas dobrano umrtvile, no krajem Juna bilo je već dosta čekanja. Trebalo je otići. Ruth, bivša Anđelkova praktikantica rodom je iz tog kraja:

 - «Peternpfad i Rossschweif. Dva lagana penjačka smjera, za svaki dan po jedan, a čine kružnu turu. To je prava stvar za vas dva da upoznate ovaj kraj!»

            Oblačno jutro u Gracu. Nije nam baš po volji, ali krećemo. Anđelko vozi, a ja pomalo još dremuckam. Za dva sata vožnje stižemo pod ogroman kameni zid sjeverne stijene masiva Planspitze - Hochtor - Odstein.  Parking je prazan.    
       - «Subota je u Gesauseu, poznatom penjačkom raju!» - konstatiram.

-  « Čudno da nema baš ni jednog auta na parkingu?»

-  « Možda oni znaju nekaj u vezi prognoze kaj mi ne znamo ??»

            Oblaci se vuku po sjevernoj stijeni Hochswaba. Nemoguće je i naslutiti da kroz taj ogroman, okomit zid vodi nekakva penjačka dvojka. No uvijek je tako. Tek kad se približiš planini, stijeni, ona ti počinje otkrivati svoje skrivene putove i prijelaze. Okolo nas rastu na sve strane crveni borovi, Pinus Silvestris, (Waldkiefer) mladi, stari, čitav greben je posut njima. Neke su već vode i oluje istrgle iz laganog pjeskovitog tla, te se na njihovoj kori polako javljaju ukrasi u obliku oguljene kore, suhih vrhova, grana, naplavljenog debla.

Polako, ustrajnim koracima uspinjemo se prema prvoj koči. Haindlkarhütte.

            - «Daj bože da izdrži bar do koče!» - nadam se potiho.

Vlaga u zraku od jučerašnje kiše koja je tu padala, neobično je visoka. Sa svakim novim korakom sa čela kapne nova kaplja znoja. Boje planinske šume poslije kiše sasvim su drugačije od onih na koje smo navikli. Ponekad su čistije, zelenije, kamen ima neki jači sjaj, korijenje  borova i drveća izloženo na stazici ima tamniju i jaču boju. Ponekad kroz oblake prosije sunce i posljednje kapi rose na listovima zabljesnu jutarnjom svježinom.

            Pogledi su nam često uprti u ogroman stjenoviti zid i traže kuda to preko njega vodi naš smjer za ovaj dan. Prvo dolazimo do simpatične stare Haindlkarhütte, nad kojom se nalazi nova, po nama nažalost i modernija

nova Haindlkarhütte.

            Na naše iznenađenje u koči smo sami, nema gužve. Tek troje veseljaka koji idu u isti smjer kao i nas dvojica. Ulazimo jer treba pošteno posušiti i leđa i čela od znoja. Čim malo stanemo odmah osjetimo hladnoću pa se nadamo da će dva vruća čaja malo povratiti toplinu i izgubljeni dio tekućine. I dok se mi tako sušimo vani počinju padati prve kapi kiše. Ostaje nam samo čekanje i nada. U mislima kombiniramo najraznolikije varijante današnjeg dana vezanih uz prestanak kiše. No srećom nakon pola sata kiša prestaje. Ostajemo sjediti još malo sve dok se ne pojave jasni znaci da će barem narednih dva tri sata biti stabilnije vrijeme.

            Odlučno krećemo dalje pošto prognoze na radiju u koči nagovještavaju kako bi lagane kiše još moglo biti, ali nevremena ne. Nadamo se kako ćemo u najgoroj situaciji otpenjati nekako te detalje dvojke i po kiši ako bude trebalo, ali prema gore moramo krenuti jer nam je to jedina mogućnost da se sa ove strane prebacimo na drugu, južnu stranu ovog stjenovitog zida.

            Dok se užurbanim koracima uspinjemo po stazici, siparima, pogledi mi stalno lutaju po prekrasnim stablima starih ariša koji nas okružuju. Kako je interesantno to drvo. Kada zbog udara groma, oluje izgubi vrh, najjače grane krenu prema gore i oblikuju nekoliko novih vrhova koji se ponašaju svaki za sebe kao nova mlada stabla. Tako nastaju tipične siluete najstarijih ariševih stabala. Tu i tamo kroz povremene rupe u oblacima do nas se probije malo sunčevih zraka.

            Stižemo pod ulazni žlijeb. Vrijeme je da se stavi na glavu i kaciga, kako ne bi koji kamenčić dolutao do naših glava od trojice pred nama. Penjanje počinje po lijevoj strani žlijeba, po malenim rijetko obraslim policama. Izmjenjuju se jedinica i dvojka, smjer skreće prema unutrašnjoj strani ogromne 100 metarne stjenovite ljuske.

-          «E, stijena je takva da bolju ne možemo poželjeti! Kaj veliš?» – pita Anđelko

-          « Kak da sam u Paklenici. Sve kaj primem drži, sve na kaj stanem drži.» - odgovaram.

            Na vrhu ogromne ljuske, sa sjeverne strane nalazi se oštri rub, preko kojeg pogled pada vertikalno kojih 200 metara u dubinu. Na travnatoj polici ruba mjesto su si pronašla dva stara Pinus muga koja se preko njega previjaju. Bojim se i pogledati na drugu strane preko ruba. Nastavljamo uspon po travnatom terenu uz rub prema gornjem stjenovitom grebenu. Lagano počinje kišica. Kako ona pojačava svoj tempo i ja pojačavam tempo svojih koraka, no istovremeno se pojačava i broj kapi znoja na mom čelu.

                                                 

- « E, ovo ti je super, iznutra se znojiš, a izvana te kiša hladi!» - dovikujem ljutito Anđelku.

-  « Dobro da sve još uvijek drži i da se ne skliže!» - dodaje.

- « Daj bože da izdrži do ruba stijene» - nadam se ponovno.

            Kako se više uspinjemo sve je više stjenovitih detalja, no stijena  je još uvijek kakvu samo možeš poželjeti. Čvrsta i hrapava. Ključni detalji su priječenje i zaobilaženje grebena po njegovoj desnoj strani, po izbočenoj stijeni. Hvatišta za ruke jako su dobra, za noge se nađe ako malo bolje pogledaš, no tu se ne smije pasti jer pod nogama je poveća dubina. I kao za inat baš na tom mjestu kišne kapi najviše ojačaju. Žurnim koracima ispenjavam na greben, kad se odjednom pred nama pojavi ploča u stijeni sa natpisom da tu počinje taj smjer za silazak .

- « Pa nismo valjda ispenjali do kraja?» - pita se Anđelko.

- « A valjda jesmo, pogledaj tamno onaj stup koji smo gledali iz doline. To je to !»

            Sad nam je čak pomalo i žao jer smo očekivali malo teže detalje i više tih dvojki. No sa druge strane sretni smo jer nas sad može prati kiša. Sad smo na sigurnom, na utvrđenoj planinarskoj stazici. No naše želje idu i dalje:

- « Daj da izdrži još do Hesshute.» - nadam se i dalje.

            Sedlo, spuštamo se. Trojica koji su u stijeni zaostali za nama dostižu nas i kreću na vrh Planspitze. Ja predlažem Anđelku da nas dvojica radije idemo dolje, do Hesshutte jer želim sačuvati svoja koljena za naredni dan. Danas su dobro izdržala.

-  « Idete gore, do vrha? «pita Anđelko

-  « Idemo na vrh, a onda ravno dolje do auta!»

-  « Nećete spavati u koči?»

-   « Ne! Moramo još danas biti kod kuće jer doma imamo zmajeve!» - dečki misle na svoje supruge

-   « Eee, a mi doma imamo zečice pa ostajemo tu još par dana.» - uzvraća Anđelko.

            Na siparnim strminama uz planinarsku stazicu rastu malene smrekice. Iglice su im toliko male da je gotovo nemoguće povjerovati da se radi o smrekama. Oštre zime, debeli snježni pokrivač, kratak period vegetacije, ovdje stvaraju čudesa. Zastajemo I gledamo  ih. Čak se pomalo i upuštamo u traženje novih koje rastu tu i tamo između starih vijugavih panjeva planinskog bora. Tu i tamo ponovno padne koja kap kiše te navlaži prekrasna ležeća debla i korijenje muga koje tada dobiva prekrasno ljubičasto crvenu nijansu. Istovremeno, mokro korijenje je poprilično sklisko na stazi pa je potreban oprez.

            - « Mokro će biti i meni u gaćama, ako ne stanem i ispustim koji decilitar tekućine!»-

            - « Samo ti puštaj !»

            Taman da se namjestim kad opazim neposredno pred sobom na stijeni markaciju i oznaku «RS» sa smjerokazom koji pokazuje u vis. RS znači Rossschweif, a to je ime smjera u koji se sutra upuštamo.

            - « E, upravo markiram mjesto na kojem sutra moramo ući u naš smjer!»

To će nam pomoći ukoliko se odlučimo da nađemo ulaz rano ujutro još u mraku.»

            Nastavljamo. Napokon Hesshutte. Velika moderna koča u centru Ennstaler alpi. Kao što je to običaj prvo padaju dva radlera. Tek su tri sata poslijepodne pa nakon finog ručka i rezerviranja noćenja na «skupnom» odlazimo malo prileći.

                                              

            Kako dan ide kraju, oblaci se polako razilaze, no oni koji obavijaju vrh Hochtora najuporniji su. Možda je uporan sam vrh koji ih je zakačio svojim grebenima i ne pušta ih da dalje odlutaju. Odlučujemo se za kraću večernju šetnju i potragu za svizcima. Uz stazicu po kojoj šetamo nalazi se niz prekrasnih ariša, planinskog bora, a posebno nas oduševljavaju stabla Pinus Cembra – Zirbelkiefer. Pogledi nam lutaju sve dalje i dalje od stazice. Uskoro za pogledom odlutaju i naše noge, pa malo pomalo sve više penjemo po okolnom kamenju nego da hodamo po stazici po kojoj smo počeli hod. Vrh Hochtora još je uvijek zavijen u tamne večernje oblake. Večernje zrake sunca probijaju se kroz slojeve istog  oslikavajući povremeno prekrasne nježne prozračne akvarelne motive. Sa susjednog grebena do nas dopire glasni zvuk neke ptice.

- « No ova pa se zbilja s nekim pošteno svađa u gnijezdu!» - primjećujem

            Ptica nato uzleti, a tijekom cijelog leta nastavi svoju glasnu svađu, kao da joj je svega dosta i naprosto se mora istresti. Sjedne na neku granu sa druge strane male dolinice pod domom, još malo nastavi sa glasnim prigovaranjem, te utihne.

            - « Vidiš, i ptice i ljudi reagiraju isto na iste stvari u braku!» - dodaje Anđelko.

            Pita od marelica i čaj za večeru, upotpunjuju i daju lijepu završnicu ovom danu. Preko puta nas, za stolom sjede dvoje Austrijanaca. Polako se upuštamo u razgovor, saznajemo kako i oni sutra namjeravaju u Rossschweif. Kasno navečer, oko 22 sata, pred kočom se pale krijesovi jer je upravo dan ljetnog solsticija. Gledamo krijesove i maleni vatromet sa terase hesshutte. Nakon toga po kućnom redu treba poći u krevet. Dok ovo pravilo poštuju svi pravi planiari, uvijek se nađe netko tko mora pokvariti večernju idilu. Troje maldih vjerojatno malo i pod utjecajem alkohola bučno ulaze u sobu, smijulje se kao da ih za ostale koji pokušavaju zaspati nije briga. Glavni događaj noći za počeo je oko 1 sata po ponoći. Stariji deblji gospodin preko puta nas, počeo je svojim hrkanjem, davljenjem, otegnutim samrtnim hropotanjem i ne znam kako bi mogao čovjek sve nazvati zvukove koji su izlazili iz grla i nosa tog čovjeka. Čak ni teška stara krmača za vrijeme sofisticiranog laganog klanja ne bi mogla ispuštati ovakve zvukove. Razmišljam kako bi najradije nešto bacio preko puta u mrak odakle dolaze hropci, no nažalost nemam ni mali kamenčić, a kamo li oveću gromadu koju priželjkujem.          

            - « Idući puta moramo u krevet sa povećom zbirkom suisekija.! - šapćem Anđelku koji kao i ja već gubi živce.

            Kako je krajem noći svjetlo polako ulazilo u sobu, grlo susjeda je polako posustajalo, pa sam već počeo misliti da sve to možda ima i neke veze sa vampirologijom.

            Jutro. Konačno, dugo iščekivano! Tanki i prozračni, sivkasti slojevi oblaka vuku se preko cijelog nebeskog svoda. Vrh Hochtora konačno je tijekom noći popustio i oslobodio se oblaka. A možda je to imalo i neke veze sa vibracijama koje su tijekom noći izlazile iz naše sobe…. s obzirom na glasnoću i jačinu… znamo kako se u noći u planini daleko čuje…. Doručak iz ruksaka. Kobasice, sir, kruh. Naručujem od domara i kavu, bez koje ne mogu ako je ima u blizini.

            Krećemo prvi iz doma kao što je to već za nas dvojicu uobičajeno. Na ulazu u današnji smjer više se ne osjeća trag mojeg jučerašnjeg markiranja. Dobro da je već dan. Smjer počinje laganom dvojkom, sa kosom pločom, razderanom vodenim žljebovima koji služe kao uporišta za noge i za ruke.Tu i tamo iz ploča rastu i povijaju se u dubinu stari mugači. Užurbano nastavljamo na prvi greben pošto se tanki slojevi oblaka na nebu još uvijek nisu odlučili hoće li se razići ili početi gomilati. 

Prva trećina smjera više je hodanje nego li penjanje. Na samome grebenu odlučujemo da je pametno navezati se jer iako se radi o detaljima dvojke, pod nama se već otvorila poprilična dubina. Penjačina počinje. Nazubljen greben vodi od naših nogu sve do križa na vrhu Hochtora. Sve više počinjem osjećati onu čudnu silu koja me istovremeno privlači i odbija od ovakvih mjesta. Grebeni poput ovog kao da postavljaju pred nas izazov kojem je nemoguće oduprijeti se. Popeti se na njih, sa njihovih vrhunaca u potpunoj tišini, samo uz povremene zvuke vjetra koji ih obavija gledati u duboke krnice dna pokrivenih ostacima snijega, polomljene strehe stijena, duboke zelene doline. Spajaju se osjećaji slobode kretanja i odgovornosti za tu slobodu. Ljudska se duša tamo opusti, oslobodi i ojača istovremeno. U dolini pod nogama gledamo kako ostali tek sad izlaze iz koče. Tu i tamo malo stanemo, malo fotografiramo, iako nismo zadovoljni količinom sunčevog osvjetljenja. Penjemo polako, oprezno. Bolje je rano ustati, ići polako i uživati u svemu ovome.

            Cijelim grebenom prate nas lijepi detalji, čvrsta stijena. Dijelove penjemo usporedno, ponekad stanemo i na kratko se osiguravamo. Uske dijelove grebena prelazimo ponekad hodajući, ponekad na sve četiri, ponekad sjedeći raširenih nogu. Neke stupove grebena zaobilazimo sa lijeve, neke sa desne strane, držeći se za čvrsta, bijela, isprana hvatišta gesauskog vapnenca. Nakon par metara uspona, slijedi par metara silaska. Popeti se par metara, spustiti se par metara. Tu i tamo nalazimo i pokoji spit i štand na mjestima gdje je malo izloženo, no za sad ih ne koristimo. Daleko iza nas opažamo i sinoćnje susjede kako lagano napreduju, kao i jednog mladića koji solira bez kacige ? Najinteresantniji detalji svakako su kose ploče sa od vode izdubljenim žljebovima  po kojima se penjemo. Prekrasne su. Neke su još toliko položene da ih možemo prijeći samo hodajući na savršeno trenje gojzerica o hrapavi bijeli vapnenac, dok za druge, one malo strmije sa detaljima trojki treba upotrijebiti pogon na sve četiri. 

Dubina sa lijeve strane. Kaskade južne stijene Hochtora odavde i ne izgledaju tako strme kao od Hesshutte. Pod njima još uvijek se nalazi poveća količina snijega. Sve to jasno pokazuje kako je nekada davno ovdje bio ledenjak, koji je lagano klizio, izgladio kose ploče i odlomio ogromne kaskade te napravio ogromne, divovske stepenice u južnoj stijeni.

            Pred nama se pojavi manji prevjesni stup. Tražim put da zaobiđem manji prevjes no ne vidim kako bi dalje sve dok Anđelko ne opazi pred nama u kratkoj, jedva tri metarnoj lagano prevjesnoj stijeni dva zabijena klina. Mali prevjes sa dobrim hvatištima, a minimalnim uporištima za gojzerice moram dva puta «prešlatati « dok ne prokužim tehniku kojom ću se preko njega izdići. Nad njime ponovno prekrasna koso polegnuta 20 metarna žlijebovima isprana ploča. Vršni veliki stup zaobilazimo po lijevoj strani te izbijamo na daleko laganiji i širi vršni greben, na kojem se već po razdrobljenom kamenju i crvenkastoj boji raspoznaje da smo pred vrhom. Teški i sivi oblak ponovno  zahvaća vrh, a jaki sjeverni vjetar počeo je sve čistiti, no vrh baš kao i jučer opet je zakvači svoj oblak i ne pušta ga dalje. Greben vodi u lijevo na markirani put Jozefinessteig. Križ, jak sjeverni vjetar tjera nas da obučemo i jakne. Iako imamo kacige, tjera nas da navučemo još i kapuljače. Dok  pijemo Isosport i jedeno čokoladice – musle, pošteno nas zebe za prste. Čudna situacija jer smo pred tri dana kod kuće umirali na 35°C.

            Po markiranom osiguranom planinarskom putu Jozefinensteig silazimo sa vrha. Na siparnim strminama opažam meni najljepši planinski cvijet. Plavkasto ljubičasta - Linaria alpina - Alpska madronščica, sa svojim predivnim narančastim prašnicima i tučkom. Ne žurimo. 

Osvrćemo se za svakim lijepim cvijetom, kaskadom planinskog bora, malenim smrekicama koje su se ugnijezdile među vlatima oštrih planinskih trava. Sunce je zagrijalo, kora planinskog bora gubi svoju vlažnu tamno crvenkastu nijansu, dok se istovremeno kroz čisti zrak širi zanosan miris borovine. Sve više zastajemo, idemo sve polakše i uživamo. Visoko iza nas, obasjan suncem svijetli se križ na vrhu Hochtora. Tu i tamo još uvijek naiđe po koji oblak, kojeg vrh križem raspara i otpusti da ode dalje po svom vjetrenom putu.

            Stižemo do Hesshutte. Ne želim unutra. Ljepše mi je ostati vani na travi. Anđelko odlazi u koču po radlere. Sjedimo na travi, polako reckamo Anđelkovog špeka, sira i domaćeg kruha koji baš nekako posebno pašu u ovakovim trenucima. Skidamo cipale i čarape, malo hodamo bosi. Koristan je taj kontakt sa Zemljom, koja kao da upija svu negativnu energiju iz nas i već osjećamo smirenje, ugodu, opuštanje.

            Stazica nas plako vodi u malenu kotlinu, krnicu podno stijena Hesshutte. Kraj stazice još uvijek cvatu poneki cvjetovi rododendrona. Nebo iza nas poprima sve više nijanse «Ortler plave boje». Na ovećim kamenim blokovima ugnjezdila su se malena stabalca ariša. Neke gotovo da je moguće rukom dići sa stijene zajedno sa cijelom korjenovom balom.

- « Pa otkuda oni imaju dovoljno vode u sušnim danima?» - pita se Anđelko.

- « Možda je koji maleni korjenčić ipak otišao u dubinu stijene kroz koju pukotinu i tamo se osjeća siguran u hladovini i nešto više vlage.!»- dodajem

            Uz ariševa stabla sve više nalazimo prekrasna stabla Pinus Cembra. Na jednom ovećem kamenom bloku smjestili su se ariš, cembra, mugo. Trojica u malenom alpskom vrtiću. Alpska trilogija? Alpska bonsai šumica? Par korak dalje opažamo prekrasno staro, a maleno, već napola suho ariševo stablo.

- «E… da je ovoga bilo izvaditi prije nego se počeo sušiti sa jedne strane? – glasno razmišlja Anđelko.

-  « Ma gledaj, te grane, položaj. Za vjetar, ariš - vjetar, ariš - vjetar! « - vičem oduševljen.

            Anđelko se smije, ja gledam ariša, stavljam mu grane u budući položaj kao da ga već imam kod kuće u bonsai posudi.

-  « Čovječe, to je ono kaj ariš treba imati – vjetar.!»

Tek nekoliko koraka dalje na vrhu jedne vapnenačke, bijele kamene gromade, balvana, smjestila se prekrasna mala, poprilično debela cembra.

-  « Jooooj, da je sad kraj osmog išla bi doma z menom, išla bi z menom domaaaaa, makar moral glodati kamen oko korijenja!»

            Iza Cembre promatra nas divokoza. Misli što se ova dvojica toliko muče oko ovog drveća koje ionako mi koze polako sve popasemo? Gleda ona nas, mi nju. Dopušta nam da joj priđemo na svega nekoliko metara. Fotografiramo je.

Što predstavljaju ovakvi susreti i upoznavanje svih tih ljepota? Kao i mnogo puta prije sva negativna energija izašla je iz tijela, osjećam se neopisivo sretan. Slobodnih misli, slobodnih pokreta. Kako onda čovjek ne bi donosio kući ove male djeliće, bilo u obliku kamenja, malenih borića, ariša, uzgajao ih kako bi u svakom trenutku u njihovoj blizini osjećao dio slobode tih prostora. Možda na taj način možemo iz bogate naturalističke arhitekture tog prostora izvući i kući donijeti jedan mali dio njegove bezvremenosti? Već davno, ljudi su pričali kako drveće – naročito crnogorica oslobađa jednu vrstu energije, koja im je višak, a istovremeno je potreba našem organizmu da se naše tijelo poput akumulatora puni tom divnom energijom. 

                                                    
U tom traženju novih duševnih izvora samoća jedne ovakve malene, a toliko bogate planinske krnice omogućava nam da se nađemo sami sa sobom okruženi savršenstvom energije majke prirode. Kraj potoka koji se prelijeva po crvenkasto narančastim kaskadama svog korita zajedno sa novom divokozom pijemo vodu. Iza nas nalazi se staro stablo cembre čiji je vrh nekada opržio grom. Svo površinsko korijenje ispale su vode planinskih bujica koje su ovuda silinom jurile prema dolini. No stablo se ne predaje. Donje grane okrenule su se u vis i stvorile nekoliko novih vrhova. Korijenovi koji su ostali u zemlji, još su čvršće ustrajali i drvo je ostalo. Istovremeno ranjeno, živo, staro, prelijepo. Previše je ovdje ljepote. Samo treba gledati, znati prepoznavati, znati upijati. Samo da bi ovo trajalo čim duže.

            No odjednom stazice više nema. Nema ni borova, ni ariša, ni divokoza. Pred nama je rub šume, a iza njega samo plavo nebo. Pod nogama više stotina metarna vertikala. Iz dubine do nas dopiru zvuci koji su nam poznati iz svakodnevice. Automobili, ceste, civilizacija. Isti nas zvukovi podsjećaju da tamo duboko pod našim nogama zaista postoji onaj drugi svijet iz kojeg smo pokušali barem nakratko pobjeći.

- « Kud sad! Pa nema ničeg pred nama? « - pitam se na glas.

Približim se rubu i tek tada opazim vrh željezne ljestve koja viri iz dubine.

- « Ima što za dalje?»-  pita Anđelko

- « Bolje da ne znaš, vjeruj mi bolje da ne znaš!»

            Pod našim nogama otvara se više stotina metarna vertikala a po prvih dvadesetak metara iste treba sići po doslovce vertikalnim, metalnim ljestvama.

- « Prošla me volja da tuda dolje nosimo izvađene yamadorce!»- izjavljujem.

- « E sad bar znamo zašto tu gore još ima toliko materijala za vađenje!»- smije se Anđelko.

            Nekoliko strmih metanih stepenica, nekoliko strmih mjesta osiguranih sajlama ostavljamo iza sebe. Do naših ušiju sve više dopire zvuk slapa.

- «Konačno da vidimo po čemu se ovaj put zove Wasserfalweg.!» - veli Anđelko.

            Sve vode južnih krnica Hochtorovog vrha na ovome mjestu više nemaju kuda. Lagani potočići sa malenim kaskadama prisiljeni su se početi obrušavati u mnogo jačim kaskadama preko jarko obojene stijene. Doprijevši tako do samog ruba stijene, naglo se obrušavaju u tankom, gotovo 30 metara visokom slapu. Neposredno pod plavim svodom neba, bijele se grebeni u odbljescima sunca. Sa donje ih strane zakriva tamni rub ogromne obojene stijene. Crvenkasto siva stijena sa tamnoplavim, gotovo crnim vertikalnim linijama nastalim od vode u svom praćenju prirodnog toka vode postepeno se mijenja u sve više crvenkasto narančaste nijanse. Podsjeća na slap Rinku u Kamniškim Alpama. Stajemo, odmaramo, pijemo vodu. Podno slapa široka stazica nas dovede do jezera, brane gdje počinje asfaltirana cesta. Dalje postoje dvije varijante. Po vrućem asfaltu ili po staroj napuštenoj šumskoj cesti uz jezero?

- « Po šumi! Hlad je hlad!» - obostrano zaključujemo.

            Potragu za napuštenom cestom počinjemo probijajući se kroz močvarnu šikaru. Gdje rastu topole, mora biti i zemlje. Nakon kojih dvjesto metara izlazimo iz šikare na pješčani sprud. Tu nekako počinje stara napuštena šumska cesta. Četiri kilometra u brdima traju mnogo duže nego na ravnom asfaltu. No na tih četiri kilometra u brdima čovjek naprosto mora zastati na svakom koraku i nečemu se diviti. Ovdje samo tupo postavljamo nogu pred nogu, ne da bi razmišljali kako, gdje stati, što ima oko nas. Pokušavam do kraja automatizirati pokrete nogu i ruku. Štapovima pomažem nogama, nogama pomažem štapovima. Cesti nikad kraja. Isprva ni ne razmišljaš o automatizmu hodanja, no kad isto potraje i to na kraju ture, počinješ razmišljati o tome kako je već naporno i krajnje dosadno dizati te noge i postavljati ih nekoliko decimetara pred sebe.

-  «Čovjek bi morao imati u ruksaku mali mountain bike na napuhavanje kad naiđeš na kraj ovakve ture.!» - konstatira Anđelko

-  « A kak bogu misliš di bi našel snage da ga i još napušem?»

Izlazimo iz šumske cestice na vrući asfalt. Kraj nas projuri sportski niski crni automobil.

- " Eeee, lako njemu, on ima dvjesto konja, a mi samo dva natovarena magarca!» - dodaje Anđelko.

            No kad se sve lijepo svrši, kad je duša zadovoljna, a  tijelo umorno to je uvijek dobar znak. Znači da je vrijedilo. Ovog puta osjećam nekako da smo zaista bili u planini da bi upoznali njezine skrivene ljepote. Pronašli smo mjesta i stvari koje nam nitko drugi nije nametnuo. Došle su same po sebi, kao da u njih zalazi naš drugi ja, kojeg uvijek tražimo kada se nastojimo maknuti iz užurbanih svakodnevica. Napor koji je u to sve uložen samo je konačna dopuna koja zaokružuje smisao boravka u prirodi. Nadamo se da ćemo u takovim traženjima uvijek ostati mladi u srcu. Iako su prve sijede već nekoliko godina na glavi…

Na kraju, ostaje nam da malo zapjevamo:

            - « I see treeeees off green, sky off blue, solid rocks, end few gams too, end a I´m, think too my self, What a wonderful wooorld…