Novembar 2007. Iako smo vrlo rano na poslu krenuli sa berbama grožđa,
lijepo vrijeme i želja za što kvalitetnijim grožđem zavukli su poslove do kraja
Oktobra. Tek što smo završili, nevjerojatno dugo se vuklo kišovito i hladno
vrijeme, a planove za gotovo svaki vikend upropastile su loše prognoze.
Najljepše boje jeseni su prolazile. Gledao sam kako pojedino drveće polako
mijenja boje. Grabovi su se obojili u kadmijevu žutu, javori u prekrasne limun
žute boje, dok su bukve na kraju zasjale u svim nijansama od žutih, narančastih
do smećkastih tonova. Kad je svo drveće već pomalo izgubilo svoje boje, u
šumama su još samo ariševa stabla ostala obojena tamno narančastim iglicama.
Samo osamljena zelena stabla borova odavala su život u krošnjama šuma.
Najava stabilne anticiklone tijekom tjedna, te prihvatljiva situacija na
“snežnim razmerama” ARSO-a, bili su zadnja prilika da se ukrade par dana u ovoj
godini. “ Snežna odeja sega v Julijcih do nadmorske višine okoli 2.000 m, drugod pa je nekaj snega šele nad 1.800 m.»
Kuda. Kamniško sedlo bilo bi znači na granici snijega. Bila bi to lijepa
tura. Od Okrešlja na Kamniško sedlo (1.850 m ), prespavati u zimskoj sobi, ujutro
preko Planjave (2.300m) do Škarija i kraj Rjavčkog vrha dolje. Pa neće nas
valjda 20 – tak cm snijega na Planjavi spriječiti. Jako sam si želio ovu turu.
Prije 20 godina prvi puta sam je prošao sa Suzanom, zatim ponovio sa dvojicom gimnazijskih
prijatelja. Uvijek se nasmijem u sebi kada se sjetim kako smo “sa špahtlom
odvajali sa stijene” prijatelja koji je na pola puta do Kamniškog sedla
naslonio leđa na stijenu, zažmirio od strahote pogleda u dubinu i rekao da on
više ne može dalje. A pod nogama je bila stazica široka gotovo metar.
Još jednom sam prošao ovim grebenom, u suprotnom smjeru. Sa Rajkom. U
obrnutom smjeru od Klemenčne jame preko Škrbine, Ojstrice, Planjave, Kamniškog
sedla, Turske gore, do vrha Koroške rinke te po strmom klinčanom putu prema
dolje do Savinjskog sedla. Nikad neću zaboraviti Rajkov pogled kad je jedan
Slovenac vidjevši ga kako sumnjičavo gleda u dubinu klinčanog puta za silazak sa vrha Rinke rekao:
- “Pa mate i hitrejši način da tukaj pridete dol! Zažmiriš in skočiš! Ja,
so malce nerodni tisti odstavki ko se odbijaš od stene, ampak če stisneš zobe
in potrpiš, kar dobro gre!”
Danas se Anđelko i ja
upuštamo u četvto ponavljanje. Prvi puta zimsko.
Na ulazu u Logarsku dočekuje nas iznenađenje. Već kod prvog pogleda na
snijegom zametenu sjevernu stijenu Planjave oči ostaju široko otvorene a u grlu
zastaje knedla.
- “Pa piše da
snijega nema!”
- “Ma možda je
to samo jači mraz ili tek onak da je malo posolio!”
Kad bolje pogledam, od dolje sve ipak izgleda kako da je samo posoljeno sa
friškim snijegom. Pakiramo opremu. Uže, pojasevi, bivak vreće, zimske vreće,
kuhalo. Dereze nismo ni uzeli kad snijega navodno nema. Uzeli smo cepine, koji
će poslužiti između ostalog i za iskapanje yamadorija, škare i nekoliko crnih
plastičnih vreća.
Rinka je počela izgrađivati svoj ledeni oklop. Cijeli niz malenih kristalnih
svijeća, siga, razvukao se po stijeni, a u podnožju slapa već polako nastaju
karakteristična dva zaleđena stožca. Stazica se uspinje uz strmu bukovu šumu,
preko kamenih ili drvenih stepenica do izvora Savinje.
- “Valjda ovuda
idem već 15-ti puta.”- veselo uzvikujem.
Sunce se na svojoj niskoj zimskoj
putanji skriva iza stijena Planjave, Brane, pa su samo gornji dio Okrešlja i
stijene Mrzle gore obasjani suncem. Zimska tišina nadvila se nad pokrajinu, baš
kao i sivoplavkasto sivilo prohladnih izmaglica. Neposredno nad Izvorom savinje
u snijegu počinju tragovi zeca, baš ako i one noći kada smo u mrklome mraku po
metar visokome snijegu uzaludno tražili zimsku sobu na Okrešlju. Tragovi zeca
vode točno po snijegom pokrivenom markiranome putu.
- »Zeko
zna!« - dobacujem.
Polako stižemo do Frischaufovog doma
na Okrešlju. Dan je i jasno vidimo nesuđenu zimsku sobu kojih 5
metara od nas. U noći bez zvijezda, sa 80 cm novog snijega koji je staroj smreci
pognuo grane do tla i sakrio zimsku sobu od naših očiju tih 5 metara bili su
praktički nevidljivi za naše oči. U kamenjaru pred domom posađen je oko metar
visoki lijep ariš, poprilično nestručno formiran kao bonsai.
- « Gledaj ga
molim te!»
- «
Nevjerojatno da i ovdje netko ima smisla za bonsai!»
- « Škare
imamo, a još da imamo i žicu pa da ga orežemo i ožicamo?»
- « Al bi
nekoga strefilo u proljeće kad otvori dom!»
Pred domom stoji tabla :
- »Do
Kamniškog sedla piše da je sat i pol?« - pita Anđelko
- » Ne
bu išlo, meni je nekad dok sam bil mlađi po ljeti trebalo dva sata!«
- » Sad
je podne, no do 16 sati, do mraka smo valjda onda gore!«
Nastavljamo dalje, snijeg postaje sve dublji. Ono što je iz doline
izgledalo kao «posoljeno» sa novim snijegom ili injem, ovdje na licu mjesta
izgleda kao dobrih 10 – 20 cm snijega.
- « Kaj su ono
napisali, da ispod 1.800 nema snijega?»
- « Ma to ti je
za Slovence malo veći mraz!» - dodaje Anđelko
- « Je, moram
im napisati da još nisam videl mraz od 20 cm!»
20 cm “slovenskog mraza” dovoljno je da razne životinje u njemu ostave i
svoje tragove. Opet zeko. I još neko!
- «Zeko zna, ali ga nešto prati!»
- «Dok nas ništ većeg od nas ne
prati - dobro je!»
- « Sam ti malo tu i tam pogledaj iza nas! Kaj je sigurno je sigurno!»
Provlačimo se kroz planinske borove - mugoje koji nam istresaju snijeg za
vrat, na glavu i na ruksake. Snježna strmina kroz koju vijuga snijegom
pokrivena stazica, uspinje se u serpentinama, a svuda oko nas rastu mali mugoji
i prekrasni mali ariši za bonsaie. Jedan savijenog debla nam posebno zapinje za
oko. Dosta je hladno. Iglice i grane mugoja potpuno su zamrznute i pokrivene
injem. Snijeg i led okovali su sve što
je tijekom ljeta iskazivalo život. Plavičasti odsjaj prirode ispunjen
iskričavim odsjajima ledenih kristalića leda ispunjava impresiju pokrajine.
Čini nam se kao da smo nas dvojica danas ovdje jedini znak života.
Do pod stijenu gdje počinju klinovi i sajle treba nam sat I pol. To je
vrijeme koje piše na tabli kod doma. Kamniško sedlo sat i pol. Zima je zima. Sve
treba pomnožiti sa barem dva. Zadnja strmina pred samom stijenom gdje počinju
sajle za prolaz kroz stjenoviti dio je zaleđena. Da bi noga našla uporište u
tvrdome, zaleđenom snijegu treba lupati nogom. Dubok žlijeb u koji bi se pri
pokliznuću moglo otklizati, tjera nas da se navežemo. Ide, ali kako?
- «20 minuta za 20 m, to nema
smisla, nije da nam ne bi išlo, ali do mraka nismo vani.» - veli Anđelko.
- « Ako smo tu zapeli, ko zna kak je dalje, a da se još onda i po mraku
spuštamo ne bi baš bilo zgodno!»
- «Ako i uspijemo do noći popeti se do sedla, sutra vjerojatno nećemo moći
zbog uvjeta obaviti planiranu turu, sigurno ne za 8 – 9 sati dnevnog svijetla, pa
ćemo se samo morati ovuda opet spuštati.«
- «Ma možda je onda bolja varijanta dolje i sutra na Savinjsko sedlo.»
Vraćamo se nazad, bijesni
na slovenske Internet stranice ARSO “snežne razmere”:
“Snežna odeja sega v Julijcih do nadmorske višine okoli 2.000 m, drugod pa je nekaj snega šele nad 1.800 m.»
- "Pa da su se samo popeli na najviši neboder u Ljubljani,
vidli bi kolko ima snega i na Pohorju i na Triglavu!» - ljutit sam na Slovence.
- « Pa trebalo je samo pogledati kroz prozor.»
- « Netko mora zbog ovog ispaštati.» - veli Anđelko
- « A ko? « - pitam
- « Slovenski mugoji i ariši!» - odgovara odlučno.
Iz zamrznute siparne zemlje vadimo dva mala planinska bora - Pinus Mugha. Ima
ih nebrojeno pa što bude, nek bude. Izašli
su iz zamrznute zemlje sa jako malo
korijenja. Možda se čak i prime. Za nas koji u planinama ne tražimo
dokazivanja, samodokazivanja, već neke druge stvari, postoji mnogo mogućnosti
za dobro raspoloženje. Jedna od njih je i skinuti nekoliko
yamadoraca. Zaista nov način da planina utječe na razvoj prijateljstva,
međuljudskih odnosa, ali i odnosa čovjeka prema prirodi. Ma ne radimo to
Slovencima iz inata, iako smo ljutiti. Toliko želimo imati kod kuće djelić tih
planina, makar se on odražavao i u nastojanjima da od dva mala planinska bora
načinimo bonsaie koji će nas godinama kasnije podsjećati na ovaj trenutak i na
ovaj dio uspavane, zimske prirode.
Okrešelj. Ponovno zimska soba. Nalazi se pod ogromnom starom smrekom sa najvećim nebarijem na
svijetu (lijep raspored površinskog korijenja oko debla) kojeg se može
zamisliti. Četiri su poslijepodne. Uskoro će mrak. Kao i uvijek, slijedi
otapanje snijega za juhicu, tjesteninu i čaj. Kako je lijepo dok ti topla
juhica ili tjestenina griju prste u hladnoj zimskoj sobi. Lijepo sve dok ti se
zdjelica ne posklizne iz ruku i ostaci tjestenine ne završe po deki, ruksaku,
navlaci vreće za spavanje, gojzericama i podu sobe.
- «Sad ti je valjda jasno zakaj tu imaju partviš!» - smije se Anđelko.
Pred spavanje i zavlačenje u vreće potrebno je na sebe navući još jedan
sloj flisa. Termo duge gaće, tanki flis, a zatim na brzake u dubinu tople
zimske vreće. Hladno zimsko sunce već je duboko zašlo za grebene zapadne strane
Okrešlja. Termometar u sobici pokazuje -4°C. Vani je još hladnije, tu smo ipak
grijali plinom dok smo kuhali. Toplina juhice, tjestenine, čaja, grije naša
tijela, a ona polako i sigurno zagrijavaju unutrašnjost vreće za spavanje.
Madraci na drvenim ležajevima su udobni. Sa svake srane nabacamo još nekoliko
deka da bude još toplije. Željeli to mi ili ne u ovakvim trenucima prisiljeni
smo da živimo sa tempom prirode. Kad zaspi pokrajina, najpametnije je da
zaspemo i mi. Tamno plavo, sve tamo do posljednjih dalekih zvijezda prozirno
noćno nebo nadvilo se nad našom zimskom sobicom. Tišina prirode, tišina u
zimskoj sobi. Tek tu i tamo slutnja da se neka životinjica šeće po uspavanim
noćnim stazicama Okrešlja. Zimska noć traje 14 sati.
Zaspao sam brzo i potegao u jednom cugu do 2,30. Kako je zapravo ugodno
spavati u dobroj zimskoj vreći . Toplo mi je čak i na –4°C. Duboko uzdahnem i par puta se uz šuškanje
vreće okrenem.
- « Idemo
pišati ?»- pita Anđelko
- « Normalno!»
- odgovaram.
Kad god smo u zimskoj sobi ili vani bivakiramo, gotovo uvijek kad se jedan izvlači
iz vreće na pišanje, izvlači se i drugi. Društvo i solidarnost su važna stvar u tim trenucima i na takovim
mjestima. Po obavljenim djelatnostima na brzake utrčimo u sobu i zavlačimo se u
naše vreće dok su još koliko toliko tople. Slijedi dremuckanje do jutra u par spavajućih
cugova. Okrećem se u vreći i mislim kad će već jednom to jutro. Odjednom opazim
kako kroz prozor u zimsku sobu ulazi nešto više svijetla.
- « Kolko je
sati ? « - pitam.
- « Kaj misliš
kolko je ?»- gleda na sat.
- «Ovak, bez
naočala pokoličini svetla bi rekel 6,38.»
- « Aaaah,
6,42.!»
- « E, da sam si
stavil naočale….brzo je prošel i taj dio noći, a bojal sam se…»
Ponovni izlazak da se nagrabi friškog snijega za 3 para jutarnjih hrenovki
i dvije kave. Termometar u sobi pokazuje minus–7°C. Plinsko kuhalo ubrzo ponovno digne
toplinu zimske sobe na prihvatljivih –4°C. Kako je ugodnije na tih 3 stupnja
toplijoj temperaturi. Ponekad su stvari jako relativne. U zimskoj sobi
ostavljamo dobro zapakirane vreće, dio odjeće, dio hrane, kuhalo. Zašto da sve
to teglimo kad se ovuda vraćamo. Pravac - Savinjsko sedlo.
- «Ako mi maznu
ovu skupu vreću, do proljeća neće biti ni jednog mugoja ni ariša na Okrešlju,
tako mi…» - jadam se.
Prevjesne stijene « Zaspanog hriba» pune su ledenih svijeća. Stazica se u laganim serpentima
uspinje, a mi gledamo i pričamo koji mali Pinus Mugho i koji maleni ariš je
bolji i ljepši za vađenje. Naravno za Bonsai. Kako prijateljstvo koje je počelo
sa planinarenjem i alpinizmom polako prelazi i u ono novo vezano uz bonsaije.
Sve više smo skloni da pričamo o ovom ili onom drvcetu uz put ili na stijeni
nego o ovom ili onom smjeru u stijeni. Starimo, ili nam se interesi polako
mijenjaju? Snijeg sa visinom postaje sve tvrđi, a i sunce nas sve više polako
grije. Skidam gornji flis, skidam donji flis, ostajem samo u majici kratkih
rukava na sunčanih –5°C. Sasvim mi je
ugodno. U gornjem dijelu Okrešlja, u krnici pod Mrzlim dolom, iz bijelog
pokrivača koji svjetluca u zrakama sunca poput bezbroj kristalnih zvjezdica
posutih na snijegu vire maleni ariši. Mnogo starih stabala ariša ima slomljene
vrhove kao znak da ovuda sa stijena Mrzle gore tutnje lavine i lome sve pred
sobom. I dok jednima život zamire, druga stabla se bore ponovnim kretanjem
pojedine grane u novi vrh koji će ponovno rasti dok ga neka nova lavina ne
razbije. No ni tada se neće predati. Ima stabala sa po nekoliko vrhova koja
nijemo stoje istovremeno kao simboli snage prirode i nemoći jer je jedna
sjemenka nekada davno proklijala na krivome mjestu. Nedaleko od njih rastu
malena stabalca. Za sad su njihove grane i stabla tanka i lavine prelaze preko
njih ostavljajući ih čitavima. Koliko priča o životu i smrti je ovdje zapisano.
Treba ih samo znati pronaći ako ih želiš čitati ili slušati. Kako onda ne bi
želio i dio tog trenutka prenijeti kući u obliku malenih stabalaca kojima si
nastojiš prikazati ovu borbu života i prirodnih sila. Gledamo taj svijet,
fotografiramo. Ponovno «Ortler plavo nebo» nad našim glavama. Usprkos hladnoći
na koži osjećam toplinu i ljepotu zimskog sunca.
- « Ovaj je moj!»
- velim
- « A ovaj je
moj, kad idemo dolje vadim ga 100 %!»
Gledamo ta malena kvrgava stabalca ariša, koja su stara i po dvadesetak
godina, a nisu visoka ni metar. Što priroda izradi nikada ne može ljudska ruka.
Zaleđene svijeće u stijeni Mrzle gore tope se i lome pod zrakama sunca.
Udarac kristalnog leda o stijenu, lom, prasak kotrljanja i padanja. Jeka pa
ponovno mir i tišina. Preko Kamniškog sedla se povijaju gusti oblaci. Sa južne
strane nagomilali su se i neodlučno zastali. Ni njima se izgleda ne ide dolje, u
zaleđene i hladne sjeverne stijene Planjave. Ljepše je gore na suncu koje se
poigrava sa njihovim magličastim krijestama njišući ih i obasjavati u nijansama
duge. Tu i tamo, vjetar zanese dio oblaka, rastrga ga na oštrim kamenim
stupovima Baba, a između njih se ukaže raspuklina u čijoj sredini ponovno
blista Ortler plavo nebo. No, ne zadugo. Pritisak na sedlo je jak, tako da
nadolazeće mase oblaka ubrzo popune svaki rascijep kroz koji se pokušalo
probiti nisko zimsko sunce. Zanimljiva je ova igra nagomilavanja oblaka i magli
na južnoj strani sedla. Nikako da se odluči prijeći na hladnu sjevernu stranu.
Dolazimo do skoka koji nas vodi u gornji dio Mrzlog dola. Ljeti je ovdje
široka stazica usječena u sipar. Danas žalimo što nismo uzeli dereze. Navezujemo
se. Udarcima zimskih gojzerica i dobro zabijenim cepinom pokušavam prijeći
pomalo zaleđenu strminu ispod koje se nalazi poveći ledeni žlijeb i manji
kameni skok. Navez i uže psihički olakšavaju stvar. Prvi cug se ističe. Na malo
ravnijem dijelu zabijem cepin do drške, postavim štand. Ljeti ugodna stazica u
siparu, a zimi tvrdi neprloazni detalj bez naveza, dereza i cepina.
- «Sad ti ideš
do kraja.» - velim Anđelku.
Dvije dužine užeta dovoljne su da se priječi strmiji dio.
U gornjem dijelu Mrzlog dola, stijene Turske gore i Rinka već dobrano
sakrivaju nisko zimsko sunce. U svega nekoliko sekundi hodanja u sjeni osjetim
potrebu da što prije na sebe navučem još jedan flis. Po gotovo zamrznutom
snijegu, koji škripi pod đonovima naših zimskih gojzerica uspinjemo se do
stijena koje su obrasle planinskim borom. Usred Pinus mugoja nalazi nekadašnja
kućica vojničke karaule. Tik pred njom ponovno teško prolazni detalj. Ljetna
stazica sasvim je podlegla zaleđenoj strmini. Stari, snijegom zatrpani zaleđen
grm planinskog bora, osigurati će potreban štand za zihranje. Anđelko oko grane
nabacuje zamku, štand.
- « Ajde, možeš
polako!» - veli
- « Drži!»
- « Ideš
previše gore, stazica je više dolje»
- « Tu gore se
barem mogu hvatati sa stijenu!»
Još par koraka i hvatam se za krov karaule. Osjećam se super. Iako se
bojimo ovakvih mjesta sretni smo kad ih nađemo. Instinkt, igra razmišljanja,
igra pokreta, u sigurnosti naveza i prijateljeve ruke. Iako se veli da su
alpinisti ljudi koji traže teškoće, a sretni su kad ih ne nađu, možda već za
nas vrijedi nešto drugo. Ne želimo teškoće, ali smo sretni kad ih onako, baš po
svojoj mjeri nađemo. Osjećam, da u takovom traženju pronalazim u dubini srca
neki neispunjeni dio svoje mladosti. Kućica nekadašnje
karaule, zaleđen žlijeb iznad nje i prvo sedlo. Tek što smo smo kročili na
sedlo, sunce sa njega makne svoje tople zrake u svojoj brzoj zimskoj niskoj
putanji. Pomaknem se kojih 10 m prema Mrzloj gori na sunce, no sjena me
dostigne za nepune 2 minute. Puše lagani sjeverac, a pišanje je prava muka s penjačkim
pojasom, rukavicama i na kojih – 8°C.
Gledam igru vjetra, oblaka, magličastih zavjesa i sunčevih zraka na
vrhovima Rinka, Još ljepša igra od one na Kamniškome sedlu. Vjetar nanosi oblak
na oštre grebene Rinka, trga ih po njihovim vertikalnim stijenama, kovitla na
sve strane. No hladni zrak na našoj, sjevernoj strani ne dozvoljava im
prijelaz. Magličaste se zavjese rastrgnu, uzdignu, polete nadolje, dignu natrag
u visine, rasprše se i nestanu obojene plavo ljubičastim bojama sunčevog spektra.
Cijeli greben Skute, Ledine, stijene Dugog hrpta, Kočni obavijeni su snijegom i
zaleđeni pod naletima sjevernih vjetrova.
- "Znaš da - Snežna odeja sega v Julijcih do nadmorske višine okoli 2.000 m, drugod pa je nekaj snega šele nad 1.800 m.» - pitam Anđelka.
- « Znam, znam, samo ne vidim!»
Nema smisla dugo biti ovdje, prohladno je. Idemo polako dolje. Na strmijim,
zaleđenim mjestima ponovno radimo štand na planinskome boru, osiguravamo se. Na
zadnjem težem mjestu opažam tragove nekog tko je do ovuda došao za nama,
shvatio da dalje bez naveza nije sigurno i vratio se. Silazimo ubrzanim
koracima niz snijegom pokrivene strmine do prvih malenih stabalaca ariša.
- « E sad su na
redu oni ariši.»
- « Da, da,
neko mora biti kriv za «snežne razmere!»
Anđelko
počinje sa iskapanjem svojega, ja odlazim dobrih 200 m niže, dolje do svojega.
Prvo otkopam travu. Snažno deblo zavuklo se pod kamenje. Dugačak i jaki korijen.
Odvalim kratkim cepinom iz zaleđene zemlje nekoliko kamenova i oslobodim dio
debelog korijena dugačak oko 20 cm. Tu ga prekinem jer dalje kopati pod stijenu
ne mogu. Drvo je prekrasno, samo što ću trebati par godina da sredim taj
korijen. Anđelkov je pravi. Donji promjer debla oko 10 cm, visina metar, bez
glavnog korijena za lijep budući nebari. Sa ulovom stižemo do Okrešlja gdje u
vrećama iza zimskle sobe čekaju još i dva mugoja od jučer. Čaj i odmor.
Rezuckanje viška grana na arišima. Natovareni ponovno sa svim stvarima u
ruksacima i svaki sa još po dva drveta u najlon vrećama svaki silazimo polako
niz stazicu, iznad slapa Rinke, do Teriosa. Anđeko nosi 20 kg zemlje sa ariševom balom.
- « Ako ti se
taj primi i uspije, onda ga moraš zbog sve muke koju si imao sa iskapanjem i
nošenjem u dolinu nazvati ga - Konig der
Steinere alpen!
Rukavice su svoje dale. Prvi puta bile su na Bernni, zadnji puta na
Okrešlju. Već dva prsta vire van. Napokon stižemo do auta. Skidam teške zimske
gojzerice da obujem lagane patike za vožnju. Želim obući i nove čarape za
vožnju kad - ugledam si plave nokte na nožnim palcima. U prvi mah pomislim da
su od boje čarapa. No bol u palčevima me podsjeti koliko sam puta morao nogom
lupiti u tvrdi zaleđeni snijeg da bi noga našla čvrsto uporište. Ako nokti
ostanu na palcima, a dvca se prime, biti će to ipak jako dobra zimska tura. Ali
dug da se tura - Kamniško sedlo –
Planjava - Ojstrica - ponovi u zimskim uvjetima ostaje. Kad bolje razmislim, 2-3 cm snijega na vrhu Planjave
je možda za moje godine već dobra “zimska tura”. Tko zna? Sve će ponovno ovisiti
o «snežnim razmerama» na internetu!
Možda sljedeći put meteorolozi čak i pogledaju kroz prozor prije nego
napišu koliko ima snijega.
