Pregledavajući stare fotografije iz albuma i raznih vrećica, pronašao sam fotke mojih ulja na platnu. Seriju slika nazvao sam „Legenda o zlatorogu“. Jedna me priča jednom davno natjerala da uzmem u ruke kist, uljane boje, da zamislim kako su nekada davno, a da to malo moderniziram…
Nekada davno, Alpe nisu bile toliko uzdignute, prepune litica, stijena i kanjona. Nekada davno, tamo je bio planinski raj. U tom su raju nekada davno živjele i prekrasne gorske bijele vile. One su bile čuvarice raja i rijetki su ih ljudi mogli vidjeti. Samo oni koji su pognute glave, dobrog srca odlazili u planinu da uberu ljekovito bilje, ili poneki siromašni seljak koji se usudio da na zelenim pašnjacima napase svoje koze. Po golim, bijeli stijenama kad bi one zaželjele, narasla bi sočna zelena trava da siromašni seljaci mogu napasati svoja stada. Njihova lica i tijela povremeno su izranjala iz stijenja, pogledom pratila nas, sićušna, malena i prolazna bića u tom carstvu vječnosti. Ponekad su čak zalazile i u sela i pomagale najsiromašnijim ljudima dobroga srca. Najstariji ljudi pamte ih još i danas. Postoje priče kako su pastire učile tražiti ljekovito bilje i spravljati raznolike ljekovite napitke za ljude u dolinama. One su bile čuvarice planina. Skrivenim, okamenjenim pogledom promatrale su svijet visoko nad dolinama i nisu se obazirale nad našom ljudskom prolaznošću.
Na prostranim valovitim travnatim grebenima, pasle su bijele divokoze. Ogroman, ponosit, bijeli kozorog sa zlatnim rogovima, čuvao je svoje stado, a čuvao je i planinski raj. Bijele vile bacile su na njega svoje čini. Ako ga ikada pogodi strijela i puščano zrno čovjeka iz doline, iz najmanje kapi njegove krvi koja padne na bijeli kamen ili snijeg, izrasti će predivna Triglavska ruža. Kad Zlatorog pojede taj ljekoviti cvijet, u trenu će ozdraviti i smoći snage da ubije neprijatelja koji se zavukao u njegov raj. No još veću čarobnu moć imali su njegovi zlatni rogovi. Oni su bili ključ do ogromnog blaga sakrivenog na mjestu gdje još i danas leži planina Bogatin. To je bilo mjesto kamo bijele gorske vile nisu puštale ljude. Smatrale su da bogatsvo leži u dobroti ljudske duše, a ne u blagu kojeg su se mnogi htjeli domoći. Kad bi netko pokušao zaći u srce planine Bogatin, izranjale su iz stijenja, prijetile mu rukama. Ako i to nije bilo dosta, obrušile su lavine kamenja ili snijega da ga protjeraju i natjeraju da se vrati kući.
U dolini pod planinom bilo je malo selo. Na mjestu gdje se Koritnica ulijeva u Soču stajala je malena krčma. Krčmarica je bila poznata nadaleko po svojoj ljubaznosti. S toplom hranom i rujnim vinom pogostila je i olakšala odmor mnogim putnicima. No još je više bila poznata njena kćer, najljepša djevojka u tom kraju. Mnogi bogataši su je prosili, ali ona je izabrala mladog Trentarskog lovca. Njegova je mati bila stara i slijepa i mnogi ljudi su pričali kako su oboje u milosti bijelih gorskih vila. Mladi lovac je poznavao sve planinske putove, mnogo puta bio je u planini, brao ljekovito bilje za majku i ostale ljude i nikada se nije morao bojati gorskih vila. Sa poštovanjem je gledao na sve bijele divokoze i njihovog kralja, Zlatoroga. Poneku običnu debelu divokozu, fazana, zeca, donosio bi u krčmu gazdarici, a predivne stručke najljepšeg planinskog cvijeća i lijepoj djevojci kako bi osvojio njezino srce.
Jednog dana, pred kraj jeseni u dolinu, u krčmu, stigli su bogati trgovci iz Venecije. Jedan između njih, mlad, zgodan i bogat, odmah se zaljubio u kćer krčmarice. Oko vrata joj je stavio prekrasne biserne ogrlice, na ruke zlatne narukvice i dao joj još tko zna kakove darove. To je imponiralo djevojci. Navečer je u krčmu ušao mlad Trentaski lovac. Zamolio je djevojku za ples, no ona je samo prkosno odmahnula glavom pokazivajući mu biserne ogrlice koje joj je darivao zgodan i bogati mlad Venecijanac, a on koji govori da pozna sva blaga planine, nije joj donio ni Triglavsku ružu. Mladog je lovca steglo oko srca, bio je strašno ožalošćen.
- „ Ako je bogatstvo to što ti želiš, ja znam kako mogu naći ključeve do najvećeg blaga prema kojem će taj tvoj trgovčić biti običan sluga, a ja kralj.“
Duboko ožalošćen, otišao je iz krčme. Prije nego li su sunčeve zrake progledale kroz njegov prozor, ustao je i krenuo u planinu da pronađe Zlatoroga, da ga ubije, uzme njegove rogove i otvori put do blaga u Bogatinu. Dobro je znao koje je najmilije mjesto za pašu ponositog bijelog Kozoroga za zlatnim rogovima. Na putu je opazio ljekovitu očnicu koju je toliko puta brao majci kao lijek za njezine oči. Oko nje su rasli najljepši stručci Triglavskih ruža. Stao je i počeo razmišljati. U sti tren, u spomen na njegovu slijepu majku i dobrotu, putem bi iz stijenja izranjale bijele gorske vile i govorile mu:
-„ Ne idi dalje, neka ti ove Triglavske ruže budu dovoljne. Vrati se sa njima, djevojka će se posramiti što ti se rugala. Zaboravi venecijanska blaga i trgovce!“
No unutarnji glas osramoćenog mladića nije mu dao mira. Kad je ugledao Zlatoroga, dignuo je pušku i zrno je pogodilo velikog bijelog kozoroga. Kapi krvi su potekle. Po njihovim tragovima po kojima su rasle prekrasne Triglavske ruže mladi je lovac krenuo u potragu za Zlatorogom.
- „ Ne idi dalje, pusti ga. Vrati se u dolinu.“ – iz svake su se stijene prikazale bijele vile.
No mladi lovac se nije na njih obazirao. Dok se polako kretao tragovima, Zlatorog se okrijepio sa čudesnom triglavskom ružom koja je izrasla iz kapi njegove krvi. Njegovi su zlatni rogovi tako zabljesnuli da su zaslijepili mladoga lovca koji je izgubio ravnotežu te sa strme police pao u ponor, u korito duboke planinske rijeke. Bljesak je bio vidljiv čak i do doline. U isti se tren djevojci oštra bol zarezala oko njezinog srca. Zlatorog, razljućen i iznevjeren postupkom mladog lovca, pojurio je i svojim rogovima razorao plodne pašnjake kako bi ljude iz dolina upozorio što ih čeka ako se nečistog srca i opijeni pohlepom počnu uspinjati u njegovo kraljevstvo. Uskoro je sve to prekrio dubok snijeg.
Bogati trgovci iz Venecije davno su otišli. Prošla je zima i stiglo je proljeće. Kada su prve lastavice stigle u svoja gnijezda pod strehom krčme u dolini, po rijeci je doplivalo mrtvo tijelo mladog lovca. U ruci je držao predivan stručak najljepših Triglavskih ruža. Prva ga je opazila mlada djevojka i briznula u plač. Kada se snijeg povukao sa planinskih pašnjaka, ljudi su krenuli u planinu. Ostali su zapanjeni onim što su pronašli. Umjesto predivnih pitomih pašnjaka, dočekalo ih je razrovano stijene i litice po kojima su se opažali tragovi zlatnih rogova ponositog čuvara – Zlatoroga. Sa njime su otišle i bijele gorske vile. Od tada više nisu htjele pomagati ljudima iz dolina.
Još i danas vrijedi pravilo. Bogatstvo se ne nalazi u Bogatinu. Bogatstvo planine nalazi se u njenim najsitnijim detaljima. U malenom cvijetu, u kamenoj litici, u prekrasnim pogledima, u čudesnim jutrima okupanim rosom.
„Sve počinje, kada ti ariši i stijene stisnu ruke, kada počinješ shvaćati put u visine i kad se oko dotakne plavetnila prostranog neba. Kada se kraj izbijeljenih stijena tvoje usne sretnu sa čašom planinskog izvora, kada se razveseliš krika proljetnog grma, udahneš mirise proljetnih trava i izgaraš s arišima u jesenskoj večeri silaska. Kada pređeš taj prag, kada jednom osjetiš med sa one strane, uistinu postaješ drugi čovjek.
Doline tada ostaju uhvaćene u mrak neizvjesnosti i neznanja. Tamo ostaju oni koji ne mogu podnijeti breme napora novih sazrijevanja i novih traženja. Svaka spoznaja iskleše tijelo i duh u nove oblike. Duh tih visina oslobađa sve, koji su spoznali svoje zablude.
Jer zreli postajemo tek, kada tamo ne odlazimo samo zato da osvojimo vrh sa ponosnim imenom, već da ga doživimo u malim stvarima, da se znamo razveseliti kraj sitnog cvijeta koji raste iz kamena ili nagnutog drveta nad prazninom, kad nam taj čisti zrak postaje kao duševna hrana, a voda iz izvora najbolje piće na svijetu….“ F.Stele.
Onaj tko istinski vjeruje u to, možda ponekad sretne bijelu gorsku vilu. Možda se na tren iz stijene ili litice pojavi bijela gorska vila, nasmjehne mu se i ponovno povuče u svoju osamu, daleko od ljudi koji ne razumiju.
Znam, znam. Moje su vile bile malo modernizirane, a i ja sam bio mlad. Vremena se mijenjaju, a legende ostaju, zar ne?
