Dogovor je bio da se kao
i obično u dogovoreno vrijeme nađemo u Tepanju. No u dogovoreno vrijeme nije
bilo ni Anđelka ni Lagune. Da se u žurbi može uzeti pogrešna putovnica, a to primijetiti
tek na granici postalo mi je jasno kad sam se mobitelom porazgovarao sa Ksenijom.
Vrijeme sam prikratio solidnom porcijom gulaša, razmišljajući kako sam zapravo
“cool” kad se ide u planine.
Do doma
u Kamniškoj bistrici, baš kao i prije godinu dana stižemo po mrklome mraku.
Devet sati navečer. Dok je prošle godine, prilikom noćnog uspona na Kokrško
sedlo mjesečevo svjetlo obasjavalo bjelinu kamena kao da je sve vrhove pokrio
snijeg, ovaj puta se ni pravim snijegom pokriveni vrhovi ne mogu vidjeti pošto
nema ni traga mjesecu. U domu dobivamo informacije da je do sedla išlo već
dosta ljudi, na vrhove baš i ne. Navodno su neki pokušali i na Planjavu i na
Branu, a na Tursku goru došli su sa Malih poda. Već na prvim metrima uspona
nailazimo na snijeg koji je napadao proteklog dana. Iznad naših glava
pojavljuju se zvijezde, klasika naših noćnih uspona. Koraci ponovno prolaze
poznatom stazom. No kao i svakog puta ona je ponovno posebna. Pokrivena je
snijegom i noć je. Snop svjetla sa čeone svjetiljke obasjava neke poznate
detalje. Detalje koje sam upamtio sa svojih samostalnih uspona, sa prvog penjačkog
uspona na Zeleniškim špicama sa Milanom, pa onog lanjskog, noćnog, sa Željkom.
Svjetlo čeonih svjetiljaka obasjava i tragove nekog tko je ovim putem prošao
gore i dolje pred nama. U tami stare smrekove šume, Anđelkov sat daje nam
signal da smo prešli visinu od tisuću metara. Prateći tragove ispred nas
postepeno se bližimo rubu šume iza kojeg se nalazi livada sa nadstrešnicom “pri
pastijih”. U glavi mi se vrte slike prošlogodišnjeg noćnog uspona. Čini mi se
da se nalazimo previše lijevo, ali tragovi koje pratimo mogu voditi jedino na
sedlo! No kad isti počnu bezrazložno skretati čas lijevo čas desno kroz smreke
i klekovinu odjednom nam je jasno da je naš prethodnik zapravo malo lutao.
Nekoliko puta propadam do pojasa u rupe pod klekovinom. Nailazimo na tragove
skija koje su ostavili turni skijaši skijajući sa sedla u dolinu. Napokon
izlazimo na veliku livadu na kojoj bi morala biti drvena bajtica. Znam da je
bila negdje na samom početku livade pa je odlazim potražiti. No njoj ni traga.
Noć i zima mijenjaju izgled pokrajine. Nasred livade nalazi se veliki kameni
blok oko kojeg je snijeg ugrijan upijenom sunčevom toplinom kamena okopnio.
Sjedamo na travu i odmaramo se. Pijemo čaj za povrat energije i snage.
-“ Gle, molim te lijepo, pa ovaj je tu odustao i
vratio se!”- uzvikuje Anđelko.
Stvarno, naš predhodnik je po tragovima očito
raspolagao samo štapovima, bio je bez dereza i na zadnjim metrima shvatio kako
je za njega sigurnije da se vrati na nogama nego da otklizne do “pastirjih”.
Nas dvojica
isto tako zaključujemo kako bi bilo bolje i pametnije da stavimo dereze. Sa dva
cepina otpenjavam na mali travnati hrbat sa kojeg je snijeg povukla lavina, a
zatim cijelu stvar do kraja posušilo sunce. Tu skidamo ruksake, obavljamo kraći
odmor i navačimo dereze. Iz inata pičim ravno gore prema sedlu. Već sam skoro
na samome sedlu, a doma nigdje. Moram ugasiti lampicu kako bi se oko priviklo
na tamu i ugledalo siluetu doma:
- “ Eno, ga ! Lijevo od mene malo niže!”
Nakon skoro četiri sata
noćnog uspona stižemo do doma. Skoro će pola dva sata.
Kroz
tminu noći pokušavam osvijetliti vrata koja vode u zimsku sobu.
-
“ Pa, jebem im ….pogledaj kak su vrata zametena
snijegom. No sad nam još i to treba. Pa do jutra bumo imali kaj raskopavati!” –
uzrujan dovikujem Anđelku.
-
“ Pa nije
moguće! Kak očekuju da im ljudi dolaze, ak se niti za to ne pobrigaju! Pa nije
jučer pal snijeg! “
Na našu sreći, već prvi pokušaji otkopavanja cepinom
ukazaju da su i ova vrata kao i ona od mnogih zimskih soba zapravo dvodijelna.
Već nakon nekoliko zamaha, njihova gornja polovina biva oslobođena i ulaz u
sobu slobodan. Anđelko uskače, a ja mu dodajem stvari. Raspremamo sobu, odlazim
napolje po snijeg za čaj pred spavanje i tekućinu za noć. Mali Dinersov radio u
obliku svemirca najbolje hvata – Radio Rijeku! Uvlačimo se u vreće za spavanje.
Točno je dva sata.
Oko šest sati ujutro,
budim se jer moram na pišanje. A tako je lijepo u toploj vreći. Trpim još malo,
ali fiziologija je ipak jača od volje. Oboje se budimo izlazimo na pišanje, a
zatim se ponovno uvlačimo u vreće. Iako je vani lijep sunčan dan, hladan vjetar
nekako nam govori da je ipak bolje pričekati potpun izlaz sunca u našim
vrećama. Za jutarnji čaj ponovno treba nakopati čistoga snijega.
Izlazimo u jasan, suncem
i vjetrom obojen dan. Ispod plavog neba, sunčeve se zrake odbijaju od zaleđenih
i vjetrom ispuhanih kristala na bijelim planjavama. Igra sunca i hladnoće noći
sa zaleđenim kristalima snijega i vode. Igra ledenih zrcala. Gledamo Šiju,
Gledamo priječenje za Kotliče. Nekako bi radije da ispenjemo Šiju Brane.
Navezujemo se. Dereze zahvaćaju prvu strminu. Praskavi zvuk škripanja dereza na
tvrdome, zamrznutome snijegu najljepša je melodija za naše uši. Strmina se
postepeno povećava i cijela stvar nas podsjeća na Biancograt u malom. Završni
uspon do stjenovitog grebena otpenjavamo na vršcima dereza svaki sa cepinom i
bajlom u ruci. Otvara nam se pogled na drugu stranu grebena. Na snijegom
pokrivene sipare i livade ispod njih preko kojih smo se uspinjali tijekom
protekle noći. Nekolicina ranoranioca,
koji sa ove perspektive izgledaju poput sitnih točkica na bijelome snijegu
približavaju se koči na sedlu. Napokon, stijene Šije. U ljeti je to tura koja tek
graniči sa alpinizmom, pruža više mogućnosti, a nijedna ne prijelazi ocjenu
dvojke. No već pomalo rahli snijeg, onemogućava nam brzo napredovanje. Po tvrdome
i zamrznutom snijegu na grebenu vršci dereza i bajli nalazili bi solidna
uporišta. Izgleda da se snijeg dovoljno slegao i izmrzao samo u nižim
dijelovima, a ovdje gore, na grebenu, još je uvijek nevezan za podlogu. Da bi
ruka ili noga našle sigurno hvatište, potrebo je očistiti gomile snijega, koji
najčešće pada na onog spodnjeg. Sa zamkama koje vješamo za iskopane izbočine na
grebenu pokušavamo izraditi nešto nalik štandovima iako obojica znamo da pravi
pad ne bi izdržali. Rukavice su već dobrano mokre od iskapanja hvatišta, a što
se više penjemo snijeg je sve lošiji.
Kako da jedan drugome opet velimo da zapravo ovo više nema smisla.
Riječ, po riječ, pokoja psovka, malo izjava o nesigurnosti i zaključak je
ponovno - Idemo dolje!
Ni ovaj
puta nije bila opasna Šija, opasni bi bili mi sami za sebe kada bi nastavili
penjati po njoj. Svrha mog penjanja nije nikad bila pobijediti stijenu, planinu,
već obogatiti sebe za još jedno novo iskustvo. Spuštanje po grebenu djeluje
nesigurnije i od samog uspona.
- “ Pazi, još malo niže pa imaš za nogu! “
“ Nemoj stati tu, tu nema
podloge, stani na stijenu! “
“ Daj zabaci uže za onu
izbočinu dok ne siđem do tebe!
Razmatramo mogućnost priječenja
prema Kotličima preko Boštjance te nastavak uspona na Tursku goru. Kao prvi započinjem
sa priječenjem. Pogled nam često zastaje na zaleđenom toboganu sa desne strane
po kojem su mnogi otklizali do Okrešlja i nikada se više nisu uspinjali na ni
jednu goru. Tvrdi led Boštjance sunce i noćna hladnoća pošteno su preradili.
Pred nama nema nikakvih naznaka da je ovuda bilo tko već prošao. Samo gladak
tvrdi led u kojem treba za svaki korak iskopati
uporište, kako bi bili sigurni da nećemo otkliznuti. Led je pretanak da
bi se zašrafili ledni klinovi, a dubina snijega ispod njega pretanka da bi se
moglo duboko zabiti cepin. U kratkom cugu ispenjavamo po desetak metara. Pogled
mi zastane na suprotnoj strani na kojoj bi trebali naći mjesto za spuštanje
prema Kotličima. Iako sam ovuda prošao nekoliko puta, uvijek u ljetnim
mjesecima, ja zapravo sada ne znam gdje počinju sajle i klinovi.
-“ Idemo preko pa ćemo ih
tražiti! “ – uvjerava me Anđelko.
-“ Ma, ne vjerujem da bumo ih opće našli, jer ak smo
tolko snega otkopavali na Šiji, ne bu puno ni od klinova na Kotličima. A onda
moramo natrag prek suncem obasjane Boštjance. Vidiš kak su tu tragovi lavina od
prije. A ni sad nije baš sigurno.”
Sunce posije malo jače i Anđelko opazi staklastu
površinu obasjanu suncem kojih 30
m od nas. Glatki tvrdi led.
- “ Čuj, ja po onom tam ne mislim lutati gor- dol i
tražiti te klinove pod snegom” – odlučan sam do kraja.
Anđelku je krivo. Krivo je i meni. Ne toliko što
danas već po drugi puta odustajemo, već zato što sam odabrao turu ne
razmislivši u potpunosti o svim detaljima koji nas mogu na njoj dočekati. Mnogo
puta sam govorio. Ne ići zimi tamo gdje nisi bio u ljeti. Sad vidim da ni to
nije dovoljno. Za prvi zimski uspon po netaknutoj bijeloj pokrajini potrebno je
poznavati stvar do kraja. Dok nam u ljeti smjer pokazuju utrte stazice,
zamrznuti bijeli zimski pokrivač sakriva ih od naših pogleda i želja. Stvar još
više pogoršavaju sitne točkice koje opažamo kako se lijepo uspinju od Okrešlja
prema Savinjskome sedlu, kao i one koje su upravio izašle iz Turskog žlijeba i
uspinju se na suncem okupane Rinke. Opažamo i dvije točkice koje pokušavaju
priječiti od Kotliča prema sedlu. Nalaze se u još opasnijem položaju nego što
smo bili nas dvojica. Nezadovoljstvo pokušavamo popraviti šetnjom po snježnim
krijestama na rubu sedla nad Logaskom dolinom. U dubini pod nama, sjaji se
suncem obasjan zeleno modri zaleđen stožac slapa Rinke. Iznad naših glava
maglice se poigravaju sa Planjavom pa ona na trenutke izgeda kao da je izrasla
u srcu Himalaje. Vjetar koji ponekad promjeni smjer, nanosi maglice do sedla,
do naših glava. Prostori oko nas sve više nalikuju izmaglici Turnerovih
pejzaža. Vjetar zatim ponovno odnese maglice na visoke grebene gdje se paraju
na oštrome stijenju. U rascijepljenom otvoru ukazuju se nove slike. Vrhovi ili
duboke doline. Iznad njih se plavi čisto nebo, a pogledi stapaju maglice sa
pamučnim prugama koje su na nebu ostavili avioni.
I što bi drugo bolje stajalo na kraju ove priče nego
li citat jednog od najstarijih slovenskih alpinista:
"Pravi hribovec naj ima vedno dovolj
poguma opustiti načrt, ki mu pri bližnjem ogledu ni prav po godu ter si namesto
tega izbrati drugega. Hribovstvo naj mu ne bo v breme ali dolžnost, temveč v
veselje. Prej, ko bi mislil sem prišel do spoznanja, da mora hribovec v gorah
živeti in ne umreti. In pa da smrt v gorah ni vedno junaštvo, temveč čestokrat
velika neumnost!”
One dvije točkice koje su priječile iz Kotliča prema
nama do sedla nisu došle. Još netko je smogao hrabrosti odustati!
