Na širokim leđima Štruce nalazi se natpis – Voda. Da, vode ima, ali ovaj puta u smrznutom stanju. Anđelko zaključuje kako je ovo posljednja prilika da se malo odmorimo i za to vrijeme otopimo nešto snijega. Žeđ je sve jača, a trebati će otopiti i zalihe za večeru i slijedeći dan. Bez zaliha vode, sutra nećemo moći nikamo. Toplina koja izlazi iz malenog plavog plamenika neznatna je u odnosu na sjeverni vjetar i hladnoću. Ipak, u zavjetrini ruksaka i nas samih, bijeli snijeg polagano mijenja svoju boju u mutno prozirnu tekućinu, kristali gube svoju strukturu, a na dnu zdjele polako nastaje spasonosna tekućina. Par gutljaja za povratak morala, ostatak u zalihe i pogled prema naprijed.
Linija granice svjetla i tame dobrano je iskoristila ovaj naš odmor i sada se nalazi na samo nekoliko metara od vrha Skute. Užurbanim koracima nastojimo nadoknaditi izgubljeno. Konačno - vrh! Na suprotnoj strani, na kojoj sunčeva kugla odlazi iz našeg svijeta u jedan drugi, Kočna i Grintovec stoje kao dvije tamne kulise na obzorju užarenog neba. Toplina je samo prividna i izražava se u paleti toplih boja, dok je stvarnost hladna i vjetrovita. Nestalo je i ono malo vlage u zraku, otjerala ju hladnoća i sjeverni vjetrovi. Kralj i kraljica Visokih tura iskoristili su ovu priliku za posljednje prikazivanje u večernjem ruhu. Grossglockner i Hochalmspitze! Igla i greben. Jasniji nego ikada do sada. Posljednji ostaci crvene kugle koja je davala svjetlo ovome kamenom svijetu još samo sramežljivo proviruju na liniji obzorja između Kočne i Grintovca. Vrhovi oko nas, grebeni, samo su tamni, crni obrisi na zagasitoj kulisi obzorja. U doba dana kada se većina ljudi zavlači u stanove i toplinu soba, sa vrha Skute promatramo zamiranje jednog prelijepog dana. Pitamo se je li ljepota ovog prizora i trenutka ono što vidimo ispred nas, ili ono što nosimo u sebi, što nas tjera da smo kadri upustiti se u njenu igru. Oduprijeti se novembarskome mraku, hladnoći, ostati tamo gore, živjeti u igri zamiranja svjetla. Koliko ove riječi imaju dvostruko značenje saznali smo uskoro.
U svjetlu baterijskih lampi silazimo niz strme Skutine stijene. Već sam prolazio ovuda i dobro znam što je ispod nas, dok Anđelko po tamnoj dubini koja se nalazi ispod njega može samo nagađati. Kriza sa vodom i umor učinili su svoje. Uz njih se sada našla i tama. Iako znam da će uz potreban oprez sve završiti kako treba, postepeno padam u krizu. Žeđ, voda, tekućina! Znam, granice postoje kada o njima razmišljaš i sa njima se opterećuješ. Svaki pokret potrebno je dva puta provjeriti. Osvijetliti mjesto za ruku, pronaći klin, pa ono za nogu. Razmišljam vide li se te dvije malene zvjezdice, naše lampice na tamnoj stijeni iz doline, kao što mi vidimo one na nebu iznad nas prosutom zvijezdama. Osvijetli klin, ruka. Osvijetli za nogu, klin. Kada će doći kraj toj neizvjesnosti? Samo polako! Klinove odjednom zamjenjuje stazica pod siparom grebena. Znači – sišli smo! Spuštamo se po razbrazdanoj kamenoj površini tražeći stazicu koja vodi do bivaka. Našeg noćnog pratioca koji nam je sinoć vjerno osvjetljavao put nigdje. Naprosto ne možemo vjerovati. Kako ćemo sada u toj tami pronaći bivak? Oči se naprežu, blijedi snopovi svjetiljaka kruže oko nas nadajući se da će konačno osvijetliti nešto što bi moglo dati obrise bivaka. Razdvajamo se. Tražimo. Dozivamo se ! Prolazi sat, dva. Obojica zapadamo u krizu.Ta prošlo je već 13 sati otkako smo na nogama bez dužeg odmora. Odjednom se sjetim da bi Milan iz Cerknice ili Emil iz Varaždina koji su već noćili u bivaku mogli pomoći. Osvjetljavam displej mobitela, a kad tamo piše : ” Tražim mrežu! “ Pa kud sat još i to! Stojimo na travama ispod Malih poda usred mrklog mraka i pitamo se što sada? Bivakiranje bez bivaka? Nigdje naokolo ne postoji zavjetrina, sa bar malo ravne travnate površine.
- “ Čuj, ja sam da se odmorimo, skuhamo si čaj i polako idemo prema dole, k autu. Do Zoisove koče nam treba bar tri sata, a za to vrijeme smo i dole kod auta. “
- “ Da, žalosna istina, ali jedino to nam preostaje! Daj da nađemo neko mjesto za odmor “ – dodaje Anđelko.
U trenucima očaja i razmišljanja o granicama vlastite izdržljivosti, odjednom se na horizontu pojavljuje narančasta kugla. Mjesec. Pa gdje je dosad bio? Gledamo ga kao nadu koja će nam donijeti bar malo svjetla u toj tmini, ali tko zna, možda se negdje na mjesečini pojavi i silueta bivaka?
Prolazi i treći sat potrage. Petnaest sati na nogama. Zadnja četiri sata protiču u razmišljanju o granicama vlastitih sposobnosti. Mjesečevo svijetlo sve je jače i jače, ali od bivaka ni traga.
- “Gledaj onu spilju gore, tamo bi mogli otići pogledati pa ako je u redu i prenoćiti! “ – umornim glasom priopćava mi Anđelko.
Uspinjemo se po strmim kamenim pragovima i travama do suđenog nam mjesta. Lijepa poluspilja, zavjetrina, na dnu mala travnata zaravan. Vadimo kamenje da napravimo mjesto za spavanje, te od istog slažemo ogradicu za plinsko kuhalo. Sada su one zalihe topljenog snijega sa vrha Štruce pravo bogatstvo. Čaj za čajem, vraća tijelu toplinu, a potom i snagu. Misli su razapete između lijepog i napornog. Pa zar je baš trebalo? Strah od duge i hladne novembarske noći, prvog bivakiranja na otvorenom, a sa druge strane zadovoljstvo što se to konačno jednom dogodilo. Isprepliću se osjećaji odgovornosti sa dječjom radošću. Jedni bude strah, a drugi zadovoljstvo. Želja za nečim novim, a ujedno i strah od tog novog skriveni su u svakom od nas, samo - da li to možemo priznati samome sebi?
Kroz otvore spavaćih vreća proviruju dva lica. Iznad njih tama svemira prosuta nebrojenim jatima zvijezda. Mjesec se doima kao pastir među njima. Naprosto se osjeća ona iskonska prasila majke Prirode. Osjeća se Svemir, Zemlja, ove planine, čak i kamenčić koji se otkotrljao u stijeni iza nas, sastavni je dio ovog našeg Svemira. Drijema se u kratkim cugovima. Svako malo izvlači se ruka da se pogleda na sat. Još tri puta toliko. Još dva puta toliko. Treba malo micati nožnim prstima da se i oni ugriju. Rukavice, vlažne od znoja staviti u vreću, na toplinu da se posuše. Pa onda na ruke da ne bude hladno. Poslije ponoći blještavilo zvijezda na nebu prekrivaju tanki slojevi magličastih oblaka. Još par sati, još sat do jutarnje zore. Novembarska noć je duga! Obaci se razilaze, nebo je ponovno prosuto zvijezdama. Tanka linija svijetla ocrtava se na horizontu. Uspjeli smo ! Sad se može još malo zgrčiti i zadovoljno zadrijemati.
Kao dvoje male djece kojima je priušteno novo zadovoljstvo budimo se i pripremamo jutarnju Nescafe. Sad je sve drugačije.
- “ Strme su nam ove štenge iz spavaće sobe! “ – veli Anđelko pri silazu iz poluspilje.
- “ Ali je balkon u sobi bio pravi ! “ – dodajem
Nešto niže, sliazimo po siparu koji je potpuno izrovan od silnih gojzerica koje su ovuda danima, godinama, prolazile.
- “ Taj dio se sigurno zove – Čez oraje ! “ primjećujem.
- “ Pogledaj iza na spavaću sobu na onoj piramidi. Spavali smo ko faraoni.” – primjećuje on.
Stvarno, gledano odozdola, poluspilja se nalazi usred stijene piramidnog oblika. Grupica koja se uspinje nama ususret obajšnjava nam kako smo spavali samo dvjesto metara od bivaka. Grupi, niže pričamo kako smo teško došli do vode, kako smo bili žedni, a plemenita planinarka iz grupe nudi nam svoju vodu.
- “ Ne, hvala gospođo, pa mi smo za čas dole, a vama će trebati ta voda još cijeli dan gore! “
Nešto niže, Anđelko opaža da je u dolini bio mraz, pošto još uvijek ima rose na otpalom lišću. Rosa, voda. U glavi mi se vrte čudne misli o skupljanju i lizanju kapljica rose sa otpalog lišća. Ali, ne zaboga, pa skoro smo kod doma, kod izvora koji izbacuje svu vodu koju su propustile i upile vapnenačke stijene južnih strana glavnog planinskog lanca. Žeđ je sve jača, koraci su sve teži i teži. Čak i ravnoj makadamskoj cesti ne možemo dočekati kraja. Žeđ me tjera da se žurim, a umorne noge da sačekam i usporim. Borba žeđi sa umorom unutar tijela, unutar svijesti. Napokon dom, izvor, voda, odmor. Rijetki turisti oko doma ne mogu se načuditi gledajući dva luđaka koji se skunuti samo u gaće polijevaju ledenom vodom izvoda Kamniške Bistrice. Ali to nije sve. Znamo mi i gdje je pizzeria Murka i dva Zlatoroga!
