Planine imaju zimi neku posebnu privlačnost. Dok zastrašuju svojom hladnoćom, zaleđenim stijenama, snježnim strehama, sa druge strane, te bijele kristalne kupole i zvonici istovremeno neodoljivo privlače. Kristalno bijeli vrhovi, kao da se žele propeti u nebesku modrinu iznad svojih plećatih zaleđenih tijela. Ponosno se uzdižu u ritmu iskrica i odbljesaka sučevih zraka na čistoj plavoj nebeskoj pozadini. Upravo zato, usponi u to doba djeluju na nas nekako posebno. Kada nas priroda podari sa takovim jasnim, hladnim, a ipak osunčanim danima, prepuštamo se silini i dubini nadolazećih emocija iz svijeta planine, ukroćene ledenim okovima gospodarice zime. Često puta su upravo tada naši napori bogatije uzvraćeni, a emocije su nekako čišće, jasnije, neopterećene detaljima iz ljetnog svijeta. Bjelina snježnih plašteva, kamen i jasno plavo nebo sasvim su dovoljni da u potpunosti ispune emocije i pruže ono iskonsko opuštanje ljudske psihe, potpuno oslobađanje od sakupljene negativne energije.
Za vrijeme takovih prelijepih zimskih anticiklona sa Vukanovca, vinogradarskog položaja u gornjem Međimurju, često se naziru bijeli, u visinu uspinjujući se vrhovi Kamniških alpi. Tijelo je tada u rodnom Međimurju, a misli na tim bijelim grebenima na rubu horizonta.
Jednog petka pslije posla odjurio sam po Željka, presvukao se i nastavili smo najvećim dozvoljenim brzinama (čitaj mogućim) prema granici. Uzbuđenje i žurba dali su rezultate već na samome početku. Prvo sam promašio ulaz na benzinsku u Čakovcu. Nakon toga sam prešao pokraj policajca na granici koji je nakon toga pitao :
- “ Kud pa se tak žurite ? “
- “ V planine na penjanje! “- odgovaram.
- “ Onda malo lakše vozite, bolje da poginete u planinama nego na cesti !“
Što je to trebalo značiti? Ja najradije ne bi nigdje! Na nezaobilaznom Tepanju pridružuju nam se Ksenija i Anđelko. Nakon preslušavanja kompliciranih razgovora dvoje tekstilaca u autu (Ksenija i Željko) promašio sam ponovno izlaz na autoputu za Logarsku, pa onda pronašao i krivu stazu za Klemenčnu jamu koja baš i nije bila slična onoj od prije petnaest godina….
Napokon, konačno sam se uspio smiriti,(za to treba pola sata u bregima) i našli smo se na pravoj stazi. Potpomogli su i sramežljivi ostaci snijega koji je padao po dolini i vrhovima proteklih dana, bijeli i rozni cvijetovi kukurijeka, šneroza, divljeg jorgovana i tepih crvenoroznih erika. Da, ovdje u dolini biljni je svijet već počeo sa svojim nagovještajima proljeća. Prvi signali stigli su od proljetnica, ali nije daleko kada će i prvi pupovi planinskih ariša pokazati svoje svijetlozelene i nježne iglice. No dovoljno je samo malo podignuti glavu da nam pogledi zalepršaju po drugome svijetu, svijetu zime u koji se uspinjemo. Uskoro su proradile i čeone svijetiljke. Prvi puta sam isprobao svoje nove diode na čelu. Oštri snop bijelog svjetla rezao je po bijeloj stazici kroz guste jelove i bukove krošnje. Polako, do nas je dopro i zvuk agregata koji proizvodi struju kraj doma. Iznad glava nestaje gustih krošanja, pred nama otvara se livada sa tu i tamo kojim sramežljivo izniklim krokusom, kukurijekom i ostalim prkosnim cvjetićima koji hrabro naseljavaju tek nastale zelene otočiće nakon povlačenja snijega pod zrakama proljetnog sunca.
Ulazimo u dom. Nema nikoga osim dva dečka, domara.
- “ Dobar večer, su vam javili da pridemo iz Čakovca štirje? “ – vprašam oskrbnika.
- “ So, so, smo že mislili da se je kaj zgodilo! “
- “ A ja sam vam ispod Kozare, došo ovđe pred rat i osto. Eto, Slovenci rade, a Hrvati i Bosanci uživaju u planinama! “
Nakon toga došli su na red i vicevi o Bosancima, pa o Crnogorcima, pa o Dalmatincima sve do povlačenja u sobu na katu. Cijelo to vrijeme oko nogu pleo nam se mali sivi mačak, koji se okotio ujesen, ali mu je mamu po pričanju domara odnio orao. Preplašen, nije dozvoljavao nikome da mu priđe, pa je tako ostao sam cijelu zimu u okolici doma. Domari su dolazili vikendom da mu ostave nešto hrane i tako je jadnik preživio sam samcat cijelu oštru Ojstričinu zimu. No ona je na njemu ipak ostavila posljedice. Sad ga se ne možeš nikako riješiti! Mazi se i plete oko nogu, a najradije bi skočio i u krilo kad bi mu se dozvolilo. Ljubazni domar brinuo se za svoje jedine goste i zapitao što ćemo jesti za doručak? Ajdove žgance s čvarcima i mlijeko ili pečena jaja na šunki. E tu je nastao mali problem pošto je Željko otkako se oženio dobrovoljni vegetarijanac. Nas troje uzimamo žgance s čvarcima. On će žgance bez čvaraka.
- “ A jaja jedeš ? “ – pita Anđelko
- “ Jedem sve što nema oči! “ glasio je odgovor.
- “ To je u redu, jer ako jaja unutra imaju oči onda su već jaaako stara ! “ – dodaje Anđelko.
Po sredini sobe izdizao se dimnjak od peći iz prizemlja na kojoj se kuhalo u kuhinji i grijao cijeli prizemni prostor tako da smo sretni zaključili kako ovo ipak neće biti hladna noć. Nakon zavlačenja u vreće, istresli smo ponovno nekoliko viceva, ali još se nikome nije spavalo. Tada sam ipak posegao za tabletom koju nosim zbog Suzanih nesanica u kompletu prve pomoći. Uhvatila me konačno nakon par dana kad sam već bio umoran od briga na poslu i kod kuće tako da sam se jedva dovezao kući sa posla.
Nakon slabo prospavane noći za mene i Anđelka i dobro prospavane za Željka i Kseniju, osvanulo je prelijepo bistro jutro bez ijednog oblačka na nebu. Izašao sam na livadu pred domom i zagledao se u stijene Ojstrice u svoj njezinoj veličini. Vrh su već zahvatile jutarnje zrake. Obožavam ta rana jutarnja dizanja i promatranja razlijevanja paleta boja na tim čudesima majke prirode. Onog trenutka kada se sunce izdigne iznad horizonta, sivilo boja polagano se prelijeva u grimizno plavim nijansama, pa zatim u grimizno crvenim, sve dok se napokon vrh planine ne užari narančasto žutim odsjajem sreće još jednog lijepog i tako željenog dana. Planina i ja stojimo i čekamo taj trenutak. Ja ću ga vidjeti samo danas i tko zna kad opet, a ona već možda sutra ponovno….
Jutarnji uspon. Sunce je već visoko na nebu, a ja žurim da što prije izađem iz šumaraka i grmlja na otvorene snježne padine. Pogled mi se stalno iskrada sa stazice na sjevernu stijenu Ojstrice gdje nastojim razabrati tijek “Herletove smeri“ koju si isto tako priželjkujem jednog dana. Ljetni sipar pod Ojstričinom stijenom sada je prekriven snijegom, a iz njega ponosno stoje ariši - macesni, mali i veliki. Razbacani po cijeloj toj planjavi sežu skoro pod samu stijenu. Kao maleni, a snažni, robustni stražari na putu do stijene. Mogu biti uzor za najljepše bonsaie ovog svijeta. Stazica skreće ponovno u šumarak, ali meni se više sviđa ova bijela padina sa još uvijek uspavanim arišima te skrećem sa staze i vodim društvo i dalje prema gore, prema podnožju stijene. Odatle ubiremo prečnicu do starog i razrušenog bivaka pod Ojstricom.
- “ I to bi trebalo biti nekakvo sklonište za zimske uspone ? “ – pita Ksenija
- “ Ma to ti je cijeli hotel kad se radi o životu !” Odgovara Anđelko prisjećajući se svoje Akonkagve od prije par mjeseci.
Kod bivaka navlačimo dereze i pojaseve, pošto će uskoro početi manji problemi na zasnježenim strminama ojstričinih bijelih zimskih haljina. Željko i Ksenija ne hodaju cijele dane po terenu – vinogradima, kao ja - pa malo zaostaju. Danas smo ponovno nas četvero smo samo jedva primjetno mali prolaznici pod golemom energijom prirode koja se nadvila nad našim glavama i oko nas. Možemo ukrasti i upiti u sebe samo jedan djelić te ljepote, a priroda to neće ni osjetiti. Već narednog trenutka i taj sićušni djelić biti će nadoknađen tihim, a permanentnim ciklusima rađanja i umiranja svih živih i neživih tvari na ovome svijetu. Ponekad, kada ritam našeg srca počinje kucati zajedno sa ritmom planine, ona nas prepozna, pokaže nam nešto od svojih metafora i personificiranih oblika. S nekima od njih smo kao i danas oduševljeni, a s drugima ponekad razočarani i pitamo se kako nam planina može nešto takovo prirediti.
Nove visinske cipele i automatske dereze daju neslućeni osjećaj sigurnosti i na najstrmijim zaleđenim dijelovima. Kao da su dio mojeg tijela. Naprosto uživam tražeći najstrmije dijelove za prolaz naše male grupe. U maloj zaravni pod grebenom prelazimo iz svijeta sjena u svijet zaslijepljujućih odsjaja sunca i neba na bijelim, zasnježenim planjavama. Okrećem se i promatram grupu iza sebe. Ksenija i ja obasjani suncem, na bijeloj kristalnoj podlozi, Anđelko i Željko dvadesetak metara iza nas u sjeni, u sivoplavkastim varijantama do kojih će sunčeve zrake doprijeti za koji trenutak. Naše crvene, plave i žute boje odjeće tom čarobnom svijetu igre sunca i sjene daju još poseban pečat. Kao točke koje razvlače kompoziciju kako bi cijela stvar zapravo dobila smisao.
Na grebenu obraslom planinskom klekovinom pogledi nam se otvaraju u gornji kraj Logarske doline. Slap Rinka odavde izgleda kao sićušna kapljica vode. Iznad nas opažamo turnog skijaša. Spušta točno sa vrha Škarja, prijelaza na osunčanu, južnu stranu Ojstrice. Spušta se u kratkim zavojima, a iza njega se diže prašina snježno bijelih kristala kroz koje prolaze sunčeve zrake dajući cijeloj kompoziciji izuzetnu vrijednst. Zastaje na tren pored nas, kratak razgovor i kreće dalje. Divim se sigurnosti kojom prelazi detalje grebena na kojima mi kao pješaci moramo obratiti pozornost. Uspon postaje sve strmiji, novog snijega je sve manje, pošto ga je otpuhao vjetar. Umjesto njega nailazimo na zaleđene dijelove starog tvrdog zimskog snijega. Pod samim stijenama Škarja, gdje ljeti vodi stazica kroz sipar, naše zaleđene strmine postaju sve veće. Završne metre otpenjavamo koristeći cepine kao bajle, pošto se strmina propela na zavidnih 50 - 60 °. Ah, koji lijepi osjećaji. Još da su mi dva kraća cepina, ma penjao bih i uživao u ovakovim strminama cijeli dan. Baš su dobre ove nove cipele i automatske dereze.
Provlačimo se kroz stijenje Škarja prema južnome licu Ojstrice. No umjesto sunca i topline, sa druge strane dočeka nas hladan istočni vjetar i maglovita zavjesa koja u potpunosti skriva prelijepu Korošicu, Dedeca i stijenje Vežice. Kakav bi to bio lijepi pogled. No i ovako zapravo nije loše. Ova magluština kroz koju jedva da se naslućuju zrake sunca daje zapravo čitavom usponu nekakvu mističnu notu. Možda više za moje prijatelja nego za mene. Iako siva mokra zavjesa ne dozvoljava da pogled nađe bilo što sa one strane, u sjećanjima se javljaju stare slike iz onog tolpog jesenskog dana od prije desetak godina kada smo Rajko i ja izveli kružnu turu od koče preko Škrbine, po kopiščarjevoj poti na vrh i spustili se do Škarja. Svi navlačimo nešto od odjeće na sebe, kako bi se zaštitili od hladnog vjetra.
Stazica vodi preko travnatih strmina, pokrivenih mokrim snijegom koji sve više ulazi u okvire dereza i stvara nam “Skije”. Isprva tučemo cepinima da ga istresemo, no uskoro nam je svima jasno da će biti daleko bolje, brže i sigurnije ako skinemo dereze. Kroz maglenu zavjesu čije gornje horizonte tek tu i tamo povremeno osvijetli koja zalutala zraka sunca uspinjemo se prema vršnoj gromadi naše izabranice. Kako se zapravo ništa ne vidi, ja sam glavni i odgovorni za pitanje :
- “ Papa štrumf, a kolko još ima ? “
- “Još malo pa smo gore! “- odgovaram.
Pod nama se otvara sve veća i veća praznina ispunjena maglom, a prvi klinovi i sajle djelomično prekriveni snijegom nagovješćuju da će se trebati navezati te malo pripaziti na siguran korak. Vjetar se tu malo smiruje pa sad treba skinuti višak odjeće.
- “ Ma tak se to ne radi ! Nek ti sad otklizne i ostaneš bez svega, a to ti na 6000 metara znači da si izgubio na samo ruksak već i život !”- slušam Anđelka kako opominje Kseniju koja je nesmotreno ostavila naprtnjaču na kosoj zaleđenoj strmini, bez da ju je osigurala preko cepina. Da, Anđelku je još uvijek Akonkagva povremeno pred očima.
Oprezno čistim snijegom pokrivena hvatišta za ruke, cipelom nastojim utabati mjesta za nogu, kako bi ostalima iza mene bilo lakše i sigurnije. Zapravo i nije tako strašno, no ova maglena dubina ispod nas potiče neizvjesnost.
- “ Papa štrumf, a kolko još ima? “ – pita ponovno Željko kojeg sad već malo muči i kondicija.
“Još malo pa smo gore! Oko deset minuta “- odgovaram
Uspinjemo se na zapadni greben, a pod nama se otvara veličanstvena dubina Logarske doline. Sjeverna strana je još uvijek jedna osunčana lijepa zimska idila, dok sa ove naše sadašnje, južne sve što bi se moglo vidjeti i dalje sakriva magla.
- “ Papa štrumf, a kolko još ima ? “ – pita ponovno Željko
- “Još malo pa smo gore! Oko deset minuta !”
Do nas dopiru glasovi iz zamalgljenih visina iznad naših glava.
- “ Eto, već se čuju oni gore na vrhu, sad smo blizu !”- hrabrim Željka.
- “ Čuj, onih tvojih deset minuta je već puno put prošlo ! “ – glasi odgovor.
Stazica više i nije tako strma, ni izložena, no hodanje bez mogućnosti da vidiš u daljini onu zadnju točku na koju smo namijenjeni već pomalo ubija volju u čovjeku. Nakon desetak minuta susrećemo troje starijih odvažnih zaljubljenika u zimska potepanja.
- “ Dobar dan! “ – pozdravljamo .
- “ No, še kakih deset minut pa ste na vrhu ! “ – izjavljuje jedan od njih.
- “ Eto, nisam vam rekel da je još deset minuta ? “ – zaključujem neizvjesnost.
U trenucima kada Željko već jedva da nalazi snagu za zadnje korake, opažam kutijicu sa upisnom knjigom nedaleko od sebe.
- “ Eto, ja sam gore ! Sad smo na pola puta! “
Anđelko se samo smješka te iz naprtnjače vadi plinsko kuhalo i zdjelu.
- “ Sad ćemo malo otopiti snijega i skuhati čaj! “
Odabiremo najčistiji snijeg u okolici, grabimo ga u zdjelu u kojoj plamičaci kuhala polako pretvaraju mutnu staklastu smjesu u tekućinu. Ubacujemo filtar vrećice čaja, jedan Energidrink i stvar je spremna za degustaciju. Prilažem tri plastične šalice pa svi zadovoljno srčemo toplu tekućinu koja nam polako vraća energiju. Povremeno se kroz maglu otvori pokoji prozorčić na sjevernoj strani tako da možemo gledati u dubinu Logarske doline. Oprezno se pokušavam primaći snježnom rubu nad sjevernom stijenom kako bih pogledao zadnji dio Kopiščarjeve poti, snjegom pokrivenu gredinu po kojoj vodi zadnji dio. Ako je onako zaleđena kao zadnji metri uspona na Škarje, bila bi to nadasve ozbiljna tura. Odatle izgleda zastrašujuće. Dobro da nismo išli tuda. Možda bi Anđelko i ja sve to polagano u navezu prošli, ali sigurno ne bi bilo za Kseniju i Željka. Željko još nema dovoljno iskustva u hodanju sa cepinom i derezama, a Ksenija u osiguravanju i štandovima. Vraćam se društvu i vrhu. Topla tekućina otklonila je dehidriranost i osjećaj žeđi, a i mišići su se već malo odmorili.
Prepuštam se maštanju. Promatram igru magle i zraka sunca koje nastoje probiti kroz njene zavjese i doprijeti do naših tijela. Maštam o ovakvim trenucima koje bi nastojao pretvoriti u vječnost. Trenucima života koji bi morao imati ovakav metaforički oblik planine, dok se istovremeno uz uzdahe javljaju i misli kako je ovaj čaroban svijet planine tek maleni putokaz, samo simbol, tek jedna stranica u knjizi stvarnosti iz koje je potekao i kako bi zapravo najradije čitao tu knjigu preskakivajući sve one stranice koje pričaju o trci čovjeka sa vremenom svakodnevice.
Silazimo, polako, oprezno. Snijeg je već podosta mokar i svako proklizavanje na izloženim dijelovima moglo bi biti pomalo nezgodno. No svi smo uredno navezani, na dijelovima sa klinovima osiguravamo, tako da se bez većih problema spuštamo do travnatih stazica koje nas ponovno vode do Škarja, gdje nas čeka vedra i osunčana sjeverna strana. Prva metre otpenjavamo navezani, a sve niže i niže postepeno ubrzavamo korak, tako da se pomalo I utrkujemo tko će koga prestići u trčanju po snježnoj padini nadolje. Toplo sunce ponovno grije naša tijela, pa smo osjetno bolje volje. A kako i ne bi. Ostvarili smo svoj prošlotjedni san i bilo nam je više nego lijepo. Toliko sam očaran svojim novim cipelama i automatskim derezama na njima da pri silasku tražim najteže detalje i dijelove za isprobavanje istih. Kseniji se dopada skijanje po “zadnjoj plati “ što bi rekli ovdje i kočenju cepinom. Ma da nas netko sad gleda od koče kako trčimo simo - tamo bez veze, sanjkamo se po stražnjici pitao bi se - ma otukd su ovi pali?
- “ Eto, osvojili smo Ojstricu ! “ – dobacuje Željko.
- “ Ne, dragi moj, nismo mi osvojili nju. Nego je ona, kao i većina njih osvojila nas! “ dodajem.
Ne volim kad se govori da smo osvojili nešto. Imali smo tu čast da nas je vrijeme poslužilo, da je planina bila do nas ovaj puta milosrdna, da nam je pokazala i ispričala neku novu priču o sebi, jer u svako godišnje doba ona priča nove priče. Izraz “osvojili “ može biti dobar samo za neupućene koji čitaju novine kako bi im se na taj način približilo ono što se nekim usponom ostvarilo.
Pred kočom naš Bosanac dovikuje :
- “ A di ste tolko dugo, već smo tili zvat i reševalnu !”
Osvrćem se još jednom prema sjevernoj stijeni Ojstrice. Zelene smreke, arišima samo što se nisu rasprsli nabubreni pupoljci, zasniježene strme stijene Krofičke, Sivo plava stijena Ojstrice, bijela planjava po kojoj smo se uspinjali i spuštali te zelenilom obrasli Rjavčki vrh. Napuštamo tu divotu, no u našim srcima i nažalost nesavršenome ljudskome pamćenju ostaje onaj osjećaj koji na je povezivao sa današnjom pričom planine, osjećaj pripadanja baš ovakvim izvorima našeg postojanja. Tamo je zapravo naš pravi dom kojem se vraćamo uvijek kada nam tijelo i još više – duša trebaju nakon kriza i padova upiti istu praenergiju elemntarne energije kamena, drveta, vode, leda, neba, kako bi ponovno zaživjeli.
U dolini kraj auta ubirem nekoliko kukurijeka, šneroza, iako je to zabranjeno kako bih kod kuće razveselio mamu koja me je prvi puta dovela u Logarsku još kao klinca sa kojih osam godina. Narednog dana, barem tri osobe u Čakovcu i na poslu su mi rekle :
- “ Jučer je na radio Čakovcu jedna gospođa tražila pjesmu Edelwise za sina koji je sa društvom u Kamniškima sa željom da im dragi božek da lijepo vrijeme i sreću !“
