Većina nas uzima Ivanščicu kao šumicama i livadama pokrivenu planinu koju obično koristimo za zimske kondiciske treninge ili ljetne izlete. Pionir, staza na čijem me grebenu uvijek oduševe niski vjetrom šibani crveni borovi, koji me kao hobi uzgajivača bonsaia strašno potsjećaju na atrijske bosaie iz Japana. Konj,uspon na čijem me grebenu gotovo uvijek dočeka vjetar. Mrzljak, staza po kojoj se obično silazi…
No ima još nešto skriveno i lijevo i desno od tih staza. Nešto što ne opaža baš svatko, ali ono stoji tamo, pod Pionirom, pod Konjom i nad Mrzljakom. Stijene! Tornjevi i malene stijene visine od desetak do tridesetak metara.
Tijekom zimskih mjeseci, često znamo u rano jutro odjuriti autima do Prigorca, ostaviti ih podno Konja, a već oko devet sati silaziti sa vrha. Tada, u ta čista i bistra nedjeljna jutra kada nema vegetacije koja zaklanja vidike, gledao sam te tornjeve, grebene i stijene. Sa Konja one pod Pionirom i nad Mrzljakom, sa Mrzljaka one pod Konjem. Jedna, drugi tornjić iznad nje, pa onaj greben na kojem bi bilo i za dva cuga, onda malo dalje kroz šumicu pa još dva stupa. Pa ona ogromna stijena iznad parkirališta? Bila bi fora popeti se po tim stupovima, stijenama i grebenima.
Na prvi uspon nije trebalo dugo čekati. Već narednog mjeseca, u Martu, poslije dnevnika, meteorolozi su najavili toplu i sučanu nedjelju. Drveće i šume na Ivanščici još nisu prolistale, pa su se svaka stijena, stup i greben jasno vidjeli. Za provedbu svoje ideje našao sam prijatelja Željka, sa kojim sam već dosta puta bio i penjao na Kalniku, Pokojcu, Ravnoj gori….
Poslije podne je. Dok se većina planinara već vraća sa Ivanščice i pakira svoje stvari u aute nas dvojica iz auta tek vadimo nabacanu opremu. Penjačko uže, zamke, pojasevi, kompleti, a vrhunac čuđenja izazivaju klinovi, čekić i zaglavci. Već pridošli s vrha nas s nevjericom promatraju. Nikome nije ništa jasno, no nitko ništa i ne pita. Natovareni krećemo prema usijeku između grebena Konja i Pionira.
Rano proljetno sunce ugodno grije. Dok se uzbrdo probijamo kroz šumu do prve stijene Željko se čudi mojem mokrom i znojnom čelu.
-“ Videl bi tebe da tegliš svu opremu, a ja samo vodu i svoje šolce! “ – odgovaram zanesenom prijatelju.
Pod prvom stijenom se navezujemo, a kako baš nismo upenjani od zime, izabiremo lakši desni dio. Na lijevom dijelu bi odmah našao i šesticu kad bih dobro odabrao smjer. Prvi stup, desetak metara, služi nam za zagrijavanje. Kroz šumu tražimo onaj sa Konja dobro vidljivi greben, na kojem bi bilo i za dva cuga. Već pogled odozdo prema vrhu govori da ćemo imati posla. Pogledom promatram stijenu i odabirem središnji dio jer je najstrmiji i sa najmanje trave. Već nakon prvih desetak metara žao mi je što nisam uzeo i penjačice. Dio koji sam odabrao ima detalje dobre četvorke, a u gojzericama baš i nisam vičan penjati četvorku. Za osiguranje uglavnom koristim zamke koje vješam za izbočine, uvlačim u ljuske i obavijam za nisko grmlje koje viri iz stijene. Uspio sam ugurati čak i jedan zaglavak. Pod samim rubom stijene mučim se jer ne mogu zabaciti zamku za oveću izbočinu na grebenu sa desne strane. Željko već viče kako mu je zima čekati. Vjerovali ili ne, ali trebalo mi je ravno dvanaest bacanja dok nisam konačno zabacio zamku i ukopčao komplet u nju.
Na grebenu uređujem štand i zovem Željka:
- “ Ja sam gore, sad da vidim tebe ! “
Vučem uže kroz osmicu, uskoro se iznad granja drveća pojavljuje i Željkova glava. Po faci mu vidim kako je sretan. A bogme sam i ja ! Sunce obasjava moj štand na grebenu, gledam ljude koji silaze po Konju. Želim im dati do znanja da ima nekog tko ovdje ne hoda samo po stazama, pa glasno zavrisnem. Ljudi na stazi zastaju i osvrću se prema nama. Koji su ono luđaci ? Penju se tamo po kamenju i stijenama, a tu je takva lepa stazica! Ali ne znaju oni onaj osjećaj….
Slijedeći cug po grebenu počinje trojkom, a završava dvojkom. Zatim lutamo kroz šumu i kao da nam je to od životnog interesa tražimo slijedeći kameni toranj iznad nas.
Lijepi cug trojke po središnjem rascjepu dovodi me na vrh stupa. Nakon dva kraća skoka, koji su slijedili, probijamo se po šikari i travama daleko desno do zadnjeg stupa u našoj, malo čudnoj stazi na Ivančicu. Proljetno sunce još uvijek grije, a kako sam se već, upenjao, zagrijao i oslobodio straha, odbacio sam sve misli osim svojih pokreta u tih par metara ispred mene. Sav moj svijet je bio sabran u disciplinirani dodir sa stijenom, poput nadahnuća za vrijeme slikanja kada je svaki potez kistom, svaki pokret ruke od krajnje važnosti za konačan izgled slike ili ishod u stijeni. Tek na vrhu, opazio sam da sam taj zadnji stup ispenjao bez međuosiguranja.
Na vrhu, među crnim borovima grebena Pionira, namatamo uže, skidamo pojaseve, a planinari koji silaze i šutke prolaze pokraj nas vjerojatno misle:
-“ Otukd su se ovi uzeli ??? “.
