KAMNIŠKO SEDLO ZIMI

              

 Te godine, zima je potrajala izuzetno dugo. Ne samo planine, već i doline bile su do kraja veljače zametene snijegom. Prvi zraci sunca, počeli su otapati bijele planjave tek početkom ožujka. No upravo ta bjelina i hladnoća daju planinama neku neodređenu privlačnost. Čini se kao da zaogrnute zimskim plaštevima zapravo miruju, brane se i odmaraju od nasrtaja gomila ljudi koji su im u ljetnim i jesenskim mjesecima ometali nekada davno zaboravljeni mir. Dok nas po jednoj strani zastrašuju svojom bjelinom, zaleđenim stijenama, snježnim strehama, hladnoćom, isto tako te bijele kristalne kupole i vrhovi neodoljivo privlače. Dok sa jedne strane leži privlačnost, sa druge strane uvijek stoje strah, oprez, sumnja, želja. Traganje za nekim vidom čistoće uspona koji je u zimi daleko izražajniji nego li pod vrelim suncem i gomilama ljudi. Traganje za samoćom vrhova, koju nam je tijekom ljeta često teško ukrasti. Zimska večer, noć, provedena unutar četiri zida zimske sobe, sa prijateljem djeluje posebno.

            Dogovor je bio da se kao i obično u dogovoreno vrijeme nađemo u Tepanju. No u dogovoreno vrijeme nije bilo ni Anđelka ni Lagune. Da se u žurbi može uzeti pogrešna putovnica, a to primijetiti tek na granici postalo mi je jasno kad sam se mobitelom porazgovarao sa Ksenijom. Vrijeme sam prikratio solidnom porcijom gulaša, razmišljajući kako sam zapravo “cool”  kad se ide u planine.

            Do doma u Kamniškoj bistrici, baš kao i prije godinu dana stižemo po mrklome mraku. Devet sati navečer. Dok je prošle godine, prilikom noćnog uspona na Kokrško sedlo mjesečevo svjetlo obasjavalo bjelinu kamena kao da je sve vrhove pokrio snijeg, ovaj puta se ni pravim snijegom pokriveni vrhovi ne mogu vidjeti pošto nema ni traga mjesecu. U domu dobivamo informacije da je do sedla išlo već dosta ljudi, na vrhove baš i ne. Navodno su neki pokušali i na Planjavu i na Branu, a na Tursku goru došli su sa Malih poda. Već na prvim metrima uspona nailazimo na snijeg koji je napadao proteklog dana. Iznad naših glava pojavljuju se zvijezde, klasika naših noćnih uspona. Koraci ponovno prolaze poznatom stazom. No kao i svakog puta ona je ponovno posebna. Pokrivena je snijegom i noć je. Snop svjetla sa čeone svjetiljke obasjava neke poznate detalje. Detalje koje sam upamtio sa svojih samostalnih uspona, sa prvog penjačkog uspona na Zeleniškim špicama sa Milanom, pa onog lanjskog, noćnog, sa Željkom. Svjetlo čeonih svjetiljaka obasjava i tragove nekog tko je ovim putem prošao gore i dolje pred nama. U tami stare smrekove šume, Anđelkov sat daje nam signal da smo prešli visinu od tisuću metara. Prateći tragove ispred nas postepeno se bližimo rubu šume iza kojeg se nalazi livada sa nadstrešnicom “pri pastijih”. U glavi mi se vrte slike prošlogodišnjeg noćnog uspona. Čini mi se da se nalazimo previše lijevo, ali tragovi koje pratimo mogu voditi jedino na sedlo! No kad isti počnu bezrazložno skretati čas lijevo čas desno kroz smreke i klekovinu odjednom nam je jasno da je naš prethodnik zapravo malo lutao. Nekoliko puta propadam do pojasa u rupe pod klekovinom. Nailazimo na tragove skija koje su ostavili turni skijaši skijajući sa sedla u dolinu. Napokon izlazimo na veliku livadu na kojoj bi morala biti drvena bajtica. Znam da je bila negdje na samom početku livade pa je odlazim potražiti. No njoj ni traga. Noć i zima mijenjaju izgled pokrajine. Nasred livade nalazi se veliki kameni blok oko kojeg je snijeg ugrijan upijenom sunčevom toplinom kamena okopnio. Sjedamo na travu i odmaramo se. Pijemo čaj za povrat energije i snage.

           Kada ugasimo lampice na našim čelima, iznad naših glava otvori se slika noćnog neba posutog sitnim zvijezdama. Sa lijeve i desne se strane pokažu obrisi Planjave i Brane a između njih obrisi sedla. Po tvrdom i smrznutome snijegu krećemo dalje. Strmina je sve veća. Pratimo tragove. Kod kamena kojeg je Željko krstio  za “Noinu Barku” skidamo i cepine sa ruksaka. Svjetla Kamnika i Ljubljane ovog su puta daleko manje izražena. Sve češće gasimo lampice kao bi u tami pokušali razabrati siluete sedla i smjer daljnjeg uspona. Anđelko hoda ispred mene. Strmina je sve veća, ledena kora sve češća i sve čvršća. Pratimo ugažene tragove.

-“ Gle, molim te lijepo, pa ovaj je tu odustao i vratio se!”- uzvikuje Anđelko.

Stvarno, naš predhodnik je po tragovima očito raspolagao samo štapovima, bio je bez dereza i na zadnjim metrima shvatio kako je za njega sigurnije da se vrati na nogama nego da otklizne do “pastirjih”.

 Nas dvojica isto tako zaključujemo kako bi bilo bolje i pametnije da stavimo dereze. Sa dva cepina otpenjavam na mali travnati hrbat sa kojeg je snijeg povukla lavina, a zatim cijelu stvar do kraja posušilo sunce. Tu skidamo ruksake, obavljamo kraći odmor i navačimo dereze. Iz inata pičim ravno gore prema sedlu. Već sam skoro na samome sedlu, a doma nigdje. Moram ugasiti lampicu kako bi se oko priviklo na tamu i ugledalo siluetu doma:

- “ Eno, ga ! Lijevo od mene malo niže!”

            Nakon skoro četiri sata noćnog uspona stižemo do doma. Skoro će pola dva sata.

            Kroz tminu noći pokušavam osvijetliti vrata koja vode u zimsku sobu.

-         “ Pa, jebem im ….pogledaj kak su vrata zametena snijegom. No sad nam još i to treba. Pa do jutra bumo imali kaj raskopavati!” – uzrujan dovikujem Anđelku.

-          “ Pa nije moguće! Kak očekuju da im ljudi dolaze, ak se niti za to ne pobrigaju! Pa nije jučer pal snijeg! “

Na našu sreći, već prvi pokušaji otkopavanja cepinom ukazaju da su i ova vrata kao i ona od mnogih zimskih soba zapravo dvodijelna. Već nakon nekoliko zamaha, njihova gornja polovina biva oslobođena i ulaz u sobu slobodan. Anđelko uskače, a ja mu dodajem stvari. Raspremamo sobu, odlazim napolje po snijeg za čaj pred spavanje i tekućinu za noć. Mali Dinersov radio u obliku svemirca najbolje hvata – Radio Rijeku! Uvlačimo se u vreće za spavanje. Točno je dva sata.

            Oko šest sati ujutro, budim se jer moram na pišanje. A tako je lijepo u toploj vreći. Trpim još malo, ali fiziologija je ipak jača od volje. Oboje se budimo izlazimo na pišanje, a zatim se ponovno uvlačimo u vreće. Iako je vani lijep sunčan dan, hladan vjetar nekako nam govori da je ipak bolje pričekati potpun izlaz sunca u našim vrećama. Za jutarnji čaj ponovno treba nakopati čistoga snijega.

            Izlazimo u jasan, suncem i vjetrom obojen dan. Ispod plavog neba, sunčeve se zrake odbijaju od zaleđenih i vjetrom ispuhanih kristala na bijelim planjavama. Igra sunca i hladnoće noći sa zaleđenim kristalima snijega i vode. Igra ledenih zrcala. Gledamo Šiju, Gledamo priječenje za Kotliče. Nekako bi radije da ispenjemo Šiju Brane. Navezujemo se. Dereze zahvaćaju prvu strminu. Praskavi zvuk škripanja dereza na tvrdome, zamrznutome snijegu najljepša je melodija za naše uši. Strmina se postepeno povećava i cijela stvar nas podsjeća na Biancograt u malom. Završni uspon do stjenovitog grebena otpenjavamo na vršcima dereza svaki sa cepinom i bajlom u ruci. Otvara nam se pogled na drugu stranu grebena. Na snijegom pokrivene sipare i livade ispod njih preko kojih smo se uspinjali tijekom protekle noći.  Nekolicina ranoranioca, koji sa ove perspektive izgledaju poput sitnih točkica na bijelome snijegu približavaju se koči na sedlu. Napokon, stijene Šije. U ljeti je to tura koja tek graniči sa alpinizmom, pruža više mogućnosti, a nijedna ne prijelazi ocjenu dvojke. No već pomalo rahli snijeg, onemogućava nam brzo napredovanje. Po tvrdome i zamrznutom snijegu na grebenu vršci dereza i bajli nalazili bi solidna uporišta. Izgleda da se snijeg dovoljno slegao i izmrzao samo u nižim dijelovima, a ovdje gore, na grebenu, još je uvijek nevezan za podlogu. Da bi ruka ili noga našle sigurno hvatište, potrebo je očistiti gomile snijega, koji najčešće pada na onog spodnjeg. Sa zamkama koje vješamo za iskopane izbočine na grebenu pokušavamo izraditi nešto nalik štandovima iako obojica znamo da pravi pad ne bi izdržali. Rukavice su već dobrano mokre od iskapanja hvatišta, a što se više penjemo snijeg je sve lošiji.  Kako da jedan drugome opet velimo da zapravo ovo više nema smisla. Riječ, po riječ, pokoja psovka, malo izjava o nesigurnosti i zaključak je ponovno - Idemo dolje!

            Ni ovaj puta nije bila opasna Šija, opasni bi bili mi sami za sebe kada bi nastavili penjati po njoj. Svrha mog penjanja nije nikad bila pobijediti stijenu, planinu, već obogatiti sebe za još jedno novo iskustvo. Spuštanje po grebenu djeluje nesigurnije i od samog uspona.

            -   “ Pazi, još malo niže pa imaš za nogu! “

“ Nemoj stati tu, tu nema podloge, stani na stijenu! “

“ Daj zabaci uže za onu izbočinu dok ne siđem do tebe! 

Razmatramo mogućnost priječenja prema Kotličima preko Boštjance te nastavak uspona na Tursku goru. Kao prvi započinjem sa priječenjem. Pogled nam često zastaje na zaleđenom toboganu sa desne strane po kojem su mnogi otklizali do Okrešlja i nikada se više nisu uspinjali na ni jednu goru. Tvrdi led Boštjance sunce i noćna hladnoća pošteno su preradili. Pred nama nema nikakvih naznaka da je ovuda bilo tko već prošao. Samo gladak tvrdi led u kojem treba za svaki korak iskopati  uporište, kako bi bili sigurni da nećemo otkliznuti. Led je pretanak da bi se zašrafili ledni klinovi, a dubina snijega ispod njega pretanka da bi se moglo duboko zabiti cepin. U kratkom cugu ispenjavamo po desetak metara. Pogled mi zastane na suprotnoj strani na kojoj bi trebali naći mjesto za spuštanje prema Kotličima. Iako sam ovuda prošao nekoliko puta, uvijek u ljetnim mjesecima, ja zapravo sada ne znam gdje počinju sajle i klinovi.

-“ Idemo preko pa ćemo ih tražiti! “ – uvjerava me Anđelko.

-“ Ma, ne vjerujem da bumo ih opće našli, jer ak smo tolko snega otkopavali na Šiji, ne bu puno ni od klinova na Kotličima. A onda moramo natrag prek suncem obasjane Boštjance. Vidiš kak su tu tragovi lavina od prije. A ni sad nije baš sigurno.”

Sunce posije malo jače i Anđelko opazi staklastu površinu obasjanu suncem kojih 30 m od nas. Glatki tvrdi led.

- “ Čuj, ja po onom tam ne mislim lutati gor- dol i tražiti te klinove pod snegom” – odlučan sam do kraja.

         Anđelku je krivo. Krivo je i meni. Ne toliko što danas već po drugi puta odustajemo, već zato što sam odabrao turu ne razmislivši u potpunosti o svim detaljima koji nas mogu na njoj dočekati. Mnogo puta sam govorio. Ne ići zimi tamo gdje nisi bio u ljeti. Sad vidim da ni to nije dovoljno. Za prvi zimski uspon po netaknutoj bijeloj pokrajini potrebno je poznavati stvar do kraja. Dok nam u ljeti smjer pokazuju utrte stazice, zamrznuti bijeli zimski pokrivač sakriva ih od naših pogleda i želja. Stvar još više pogoršavaju sitne točkice koje opažamo kako se lijepo uspinju od Okrešlja prema Savinjskome sedlu, kao i one koje su upravio izašle iz Turskog žlijeba i uspinju se na suncem okupane Rinke. Opažamo i dvije točkice koje pokušavaju priječiti od Kotliča prema sedlu. Nalaze se u još opasnijem položaju nego što smo bili nas dvojica. Nezadovoljstvo pokušavamo popraviti šetnjom po snježnim krijestama na rubu sedla nad Logaskom dolinom. U dubini pod nama, sjaji se suncem obasjan zeleno modri zaleđen stožac slapa Rinke. Iznad naših glava maglice se poigravaju sa Planjavom pa ona na trenutke izgeda kao da je izrasla u srcu Himalaje. Vjetar koji ponekad promjeni smjer, nanosi maglice do sedla, do naših glava. Prostori oko nas sve više nalikuju izmaglici Turnerovih pejzaža. Vjetar zatim ponovno odnese maglice na visoke grebene gdje se paraju na oštrome stijenju. U rascijepljenom otvoru ukazuju se nove slike. Vrhovi ili duboke doline. Iznad njih se plavi čisto nebo, a pogledi stapaju maglice sa pamučnim prugama koje su na nebu ostavili avioni.

I što bi drugo bolje stajalo na kraju ove priče nego li citat jednog od najstarijih slovenskih alpinista:

             "Pravi hribovec naj ima vedno dovolj poguma opustiti načrt, ki mu pri bližnjem ogledu ni prav po godu ter si namesto tega izbrati drugega. Hribovstvo naj mu ne bo v breme ali dolžnost, temveč v veselje. Prej, ko bi mislil sem prišel do spoznanja, da mora hribovec v gorah živeti in ne umreti. In pa da smrt v gorah ni vedno junaštvo, temveč čestokrat velika neumnost!”

One dvije točkice koje su priječile iz Kotliča prema nama do sedla nisu došle. Još netko je smogao hrabrosti odustati!

BRUNNTALWAND

           Tradicija proljetnog upenjavanja u stijenama Grazzer berglanda traje već tri godine. Upoznali smo stijenje Ratengrata, Rotewanda, Hochlantscha. Detalji iz tih stijena često se vraćaju u misli kao nejasne slike, ali svaki puta kada o njima razmišljam osjetim kako se u mene vraća uzbuđenje, radost, strah, zadovoljstvo i osjećaj sreće da tako nešto postoji i da to mogu dijeliti sa najboljim prijateljem. Stari vodič autora Franzza Horricha, osim navedenih stijena opisuje i stijenje Brunntalwanda, Rannerwanda, Rampenwulsta, Burgstalla te još nekoliko manjih stijena.

- “ Pa kaj te ne bu sram reći nekome da si penjal smjer koji se zove Krabelstube? “- pisalo je u odgovoru iz Grazza.

-  “ A bolje i to nego da veli kak sam penjal  - Penzionistenband !“

-  “ No, ajde, Sanduhrparadise je već bolje ime za smjer“

Očito je netko imao izražen smisao za imenovanje smjerova u Brunntalwandu.

            Pod stijenu smo se zaputili u prohladnome jutru iako je prognoza obećavala lijep i sunčan dan. No u predalpskim dolinama i klisurama uvijek vlada hladnoća. U mojim hlačama je još kako tako, ali u Anđelkovim  tajicama? Od silne želje da mimoilazećim turistima pokažemo kako se može brzo hodati natovaren penjačkom opremom na našim čelima  uskoro se javljaju i prve kaplje znoja.  Stazi nikad kraja, stijene nigdje na vidiku. Dvojica mlađih penjača koje smo dostigli skreću u šumu. Puni elana pitamo ih za našu stijenu, ali odgovor je više nego porazan. Do ulaza u naš smjer imamo još preko pola sata. Na naplatnoj kućici Barenschutcalma, štajerskog ” Vrajžeg prolaza“ vještim umiljavanjem i raspitivanjem za smjerove u stijeni izbjegavamo naplatu pri ulazu. Napokon dolazimo do oveće poluspilje, u kojoj je već netko ostavio stvari, a stariji austrijski par se upravo priprema za ulazak u stijenu. Potpuno smo mokri od znoja. Pod stijenom ostavljamo patike i sendviče. Ionako ćemo abseilati po smjeru i otći pod drugi smjer. Nekoliko metara desno od smjera Krabelstube,  prolazi i abseil pista po kojoj penjači silaze sa tog dijela stijenja. Do sada smo svake godine bar jednom ili dva puta bili na Kalniku ili Pokojcu na upenjavanju, a ove godine zbog duge zime krećemo po prvi puta u veliku stijenu bez upenjavanja. Razmišljam o dosadašnjim usponima, o iskustvima koje smo do sada ponesli sa sobom.

U prvi cug krećem ja. Lagano prečenje, pa kosa glatka ploča sa detaljima petice, zatim kroz travnate police do jakog drveta u stijeni.

            _ “ Ak budu sve petice u stijeni kak ova onda bu to lagana i lepa šetnja kroz stenu! “ – dovikujem Anđelku koji polagano dopenjava do mene i kreće u svoj, sllijedeći cug.  Trećeg se cuga zapravo puno i ne sjećam osim da sam stalno prigovaral kak je to na Kalniku čista petica, a na našoj shemi sa neta taj je dio označen sa samo - četvorkom. Kao što je to običaj u lakšim smjerovima za vikende i danas je u našem smjeru promenada. Stariji par penje ispred nas, a iza nas se kreću još dva naveza. Ovakove gužve u smjerovima često mi znaju pokvariti raspoloženje jer uvijek mislim kako moram penjati brže da ne zadržavam one iza, paziti na kamenje od onih iznad, tako da se cjelokupni doživljaj svodi na neku vrstu jurnjave, umjesto uživanja i smirenog opuštanja u stijeni.

            Anđelko ulazi u četvrti cug. Na prevjesnom žlijebu malo zapinje, ali uspijeva proći bez da se drži ili vuče za komplete. Iako hvatišta od spodnjeg štanda izgedaju velika, zapravo su dosta glatka i ne njima nema nekih značajnijih izbočina. Pravu težinu spoznajem tek kada dolazi red na mene. Kako je navez iza nas tek nekoliko metara iza mene nemam volju ni vremena da se izmotavam u pokušajima otpenjavanja bez hvatanja za komplete. Ispenjavam prema Anđelkovom štandu:

- “ Svaka ti čast, ne znam kak bi ja opće ispenjal bez da se lovim za komplete!”- čestitam prijatelju.

- “ Ma bi sigurno.”

- “ Davno sam ti ja zabil moralna načela slobodnog ponavljanja. Ja sam došel da uživam u stijeni i za sve kaj je v njoj bum se primil ak bu trebalo.”

            Najprisniji odnos u nekom prijateljstvu  pokaže se tek kada  bez razmišljanja prijatelju otkrivaš svoje strahove i slabosti. Zato Anđelku govrim sve što mislim za što me je strah i … napokon moramo se poznati u dušu za naredne stvari koje nadolaze. Sjeverni greben Hochgalla, prečenje Materhorna…

            Po glatkim stijenama sa naših obiju strana obrušavaju se grane puzećih čempresa, a po policama uz travice raste i pokoji  grm planinske klekovine. Ista slika ostala mi je u sjećanju i na stijenama Hochlantscha, koji nam sada sakriva svoje stijene desetak kilometara iza naših leđa. Na vrhu nas čeka dugačak gelender izrađen od užadi. Po njemu ćemo se spustiti do štanda za spuštanje po užetima u podnožje stijene. Ukopčaj se u štand, provuci uže, baci, ubaci u osmicu, iskopčaj iz štanda, kreni. Jedan spust,  dva, četiri, šest - dvadeset pet metarskih abseila i nalazimo se u podnožju stijene.

"Sanuhrparadise" nalazi se nepunih stotinjak metara dalje. Ime je dobio po ljuskastim pukotinama nalik pješčanome satu kroz koje se najčešće može provući zamka kao osiguranje u stijeni. I ovog puta u stijeni iznad nas čujemo glasove. Nekolicina mlađih austrijanaca abseilira po smjeru. Kako se iz ovog smjera izlazi po zadnjoj rampi nije mi jasno zašto se spuštaju užetima iz stijene.

-“ Daj ih pitaj zakaj absajlaju, kaj su odustali?” – velim Anđelku

Kraj nas se prvo spušta po užetu mlađa cura, pa još jedna, zatim jedan mladić, još jedna cura i na kraju “ malko punašniji alpinista” koji Anđelku daje pravi odgovor:

-“ Gore je stena masna kaj špek. Ništ se nemre napraviti!”

-“ Probati moremo, ak su se oni uspeli spustiti bumo se i mi ak ne bu išlo!”- zaključujemo.

Već na prvim metrima smo osjetili “ špekstenu” i to onako- pošteno. Ulazni kamin koji pruža samo rijetka određena uporišta toliko je izlizan od godina korištenja da se Anđelko jedva nekako provukao kroz tih prvih par metara. Kod mene je išlo malo teže. Nešto veći ruksak i kamera oko vrata nisu mi dozvojavali da se uvučem i zaglavim leđima u kaminu, a penjati prevjesno po “ špeksteni” je malo previše za moje znanje i iskusvo pa već nakon dva metra od tla zavičem:

- “ Daj našpanaj me, sam se skliiiiiiii…. žem – i sekundu poslije visim na užetu na dva metra od ulaska u smjer. Očajno ljut, poravnam kameru iza boka, našpanam se po užetu do prvog jačeg hvatišta i na rukama se podignem koliko god mogu sve dok mi noge ne nađu nešto malo manje sklisko kao uporište:

-         “ E sad pa me ništ više ne otrgne iz  kamina!”

Cug koji je dopao mene sastoji se od penjanja i stalnog traženja “sanduhra”. Kako je po njima smjer i dobio ime, zadaća je svakog penjača da ih upotrijebi kao osiguranje. Zato su i spitovi nešto rijeđi. Na nekim mjestima kroz nijh su već su provučene i žičane zamke u koje ubacujemo komplete. Ocjena ovog cuga po skici  sa neta je samo 4, ali imam blagi osjećaj da su takovi detalji na Kalniku ocjenjeni sa najmanje –5. Sada smo potpuno sami u stijeni, nikog ne čujemo ni iznad ni ispod nas i nekako mi se vraćaju ideali o uživanju u mirnom penjanju kroz stijenu.  Na kraju drugog cuga čeka nas upisna knjiga. Anđelko otvara malu metalnu škrinjicu:

- “ Pazi ovo, kompletno je mokra i istrunula! Zadnji, je evo penjao….”

- “ … Kišne godine….te i te!” -  dobacujem

Već prvi metri trećeg cuga najavljuju ponovni susret sa “špekstenom”. Detalji naizgled ne preteški ne mogu se otpenjati jer noga sklizne na bilo kojem uporištu u masnoj špekastoj stijeni.

- “Ma daj stani nogom u tu zamku, zdigni se i odi dalje, sam se  bumo petljali!” – pokušavam savjetom olakšati Anđelku uspon preko malog prevjesnog i nadasve skliskog detalja. Penjačica ulazi u zamku, ruka hvata nešto iznad i dalje ide. Anđelko ispenje do male police, a zatim ga izgubim iz vida. Cug koji vuče je jedan od dužih. Četrdeset metara. Odjednom uže stane i ne miče se.

- “ Držiš me dobro?” – čujem glas odozgora.

- “ Držim !” – odgovaram

-  “ Čuj, ja tu više ne vidim po čemu bi se moglo dalje penjati! “

-  “ Ma daj pogledaj, pa samo petica je, nekaj mora biti!”

-  “ Daj me malo spusti, na polici bum napravil štand pa odi malo ti pogledati, možda kaj najdeš!”

Moja noga, kao i Anđelkova ide u onu zamku, ne pada mi na pamet da se mučim po prevjesnoj “ špeksteni”. Zgrabim komplet iznad,  povučem se i izađem iz masnog detalja. Dolazim do Anđelka. Iznad njega, u stijeni je uže provučeno kroz jedan spit.

- “ Pa kaj si se gore razvezal? “- pitam

-  “ Ak nemo mogli dalje, da bar ostane tak za abseil” – odgovara.

-  “ Nisi se baš moral razvezivati prije neg ja probam. Ajde da ja to vidim malo !”

Krećem prema spitu kroz koje je provučeno uže. Daleko, kojih pet metara iznad sliljedeći je spit, ali kako do njega doći? Hvatišta su tako mala da odgovaraju nekoj jakoj šestici. Kružim pogledom lijevo, pa desno po stijeni. Sa lijeve strane oko dva metra nalazi se lijepi nastavak sanduhra koji vode prema gore. Od njih se može do onog spita. Znači treba samo prepriječiti tih dva metara u lijevo pa tek onda nagore i natrag na desno. Gotovo isti detalji kao u ploči “bijelog očnjaka“ na Kalniku. Na pola puta do magičnog spita uvlačim jednu zamku u sanduhr i nastavljam dalje. Izlazim na policu. Anđelko nastavlja do mene, ali pošto sam ja kod onog spita sa provučenim užetom samo nastavio, sad on mora ponovno da se razveže izvuče uže i ponovno se naveže. Sa strahom gledam sa svog štanda kako se prijatelj razvezuje dok visi na kompletu usred glatke stijene na kojih 120 metara od tla. Matičar je predebeo da bi ušao uz uže u spit. Sve ovisi o jednom kompletu.

- “ Daj  pazi polako, molim te kak boga pazi kaj delaš! “- strahujem

- “ Ma ak zviznem već si najdeš nekog drugoga” - uzvraća

- “ Ak ti zviznes, ja vise ne da nikoga ne trazim, neg trenutno prestajem s penjanjem.”

Najteži cug, se detaljem šestice, ponovno dopada Anđelka. Isprva lagana trojka, po kojoj se ispunjen zadovoljstvom da uopće nešto takovog postoji možeš prošetati iznad istodobno odbijajuće i uznemirujuće dubine pod nogama, a onda priječenje do glatke ploče u kojoj se nalazi spit i staro uže kako bi se taj detalj mogao ispenjati  onako - švercajući. Anđelko se hvata za uže, povlači se dva metra na gore i nastavlja bez problema po nešto lakšim detaljima.

- “ Vani smo! “- u meni nešto odjekne.

Iako nas još čeka dobrih 60 metara do ruba stijene, spoznaja da smo prošli najteži detalj u smjeru pričinjava me neopisno sretnim. Eto, mi smo ispenjali, a oni Austijanci su odustali. Ponovno osjećam da smo uspostavili kontakt sa stijenom, da nas je prihvatila, da se razumijemo. Elementi koji pri tome obogaćuju našu psihu vezani su uz tihi, intimni dijalog sa stijenom, te uz onaj glasni i veseli sa prijateljem. Tek kada osjetimo kako razgovaramo sa njom, sa stijenom, cijela se stvar zavrti u beskonačnim osjećajima sreće i zadovoljstva. Malo mističnosti, malo ljubavi prema prirodi, malo avantura, sve je to isprepleteno u tim trenucima radosti i veselja. Kod užeta na detalju šestice opažam da bi se i on zapravo mogao zaobići sa lijeve strane bez opasnosti pošto bi se priječenje izvodilo u neposrednoj blizini spita. Samo dva metra na lijevoj strani od detalja nalaze se lijepi "pješčani satovi" po kojima se može zaobići detalj šestice. Pod nogama vidim samo glatku stijenu i vrhove jela u podnožju koji strše prema gumama mojih penjačica.

Po lakšim detaljima dopenjavam do Anđelkovog štanda. Sad sam se zapravo totalno opustio. Penjanje sam pretvorio u balet u stijeni pa u šali  nastojim ispenjati zadnje metre upotrebljavajući samo tehniku bez upotrebe snage. Iako je stijena tu gotovo okomita pa sa mnoštvom sitnih hvatišta za ruke i uporišta za noge omogućava plesanje u rangu četvorke. Osjećaš kako stijena govori sa tobom, a ti moraš također znati razgovarati sa njom da bi prošao preko.

-         “ Na  minus četiri se mora misliti i gledati. Opce ne treba snaga, samo preciznost , tehnika i mora iti!” – izjavljujem u ritmu otpenjavanja i sitnih malih koraka po hvatištima stijene.

Sunce obasijava našu stijenu, dok krećem u zadnji pedset metarni izlazni cug. Dubina pod nama ispunjena je tamnim zelenilom vrhova jela i pokoje bjelogorice. Iznad njih nasuprotne stijene sa svojim grebenima i jelama. Iznad njih plavo nebo prošarano tragovima aviona. U takovim trenucima zadovoljstva poželim da  zrnce pijeska naših sanuhra zapne u vječitom pješčanom satu i običan trenutak postane zlatno zrnce u pijesku uspomena.

Zadnji cug izlaznih 50 m, je moj. Prvih 20 metara je trojka bez spitova, a rupe sanduhra za zamke i osiguranje bas i ne vidim. No kako i nije bas teško penjam gore ravno čitavih 20 metara do prve slinge - zamke. Narednih 30 metara su štengice dvojke sve do izlaznog grebena. Uopće nije teško penjati, ali bi mi tako dobro došao neko ko bi mi pomagao vući 60 metrano uže koje se dobrano nahvatalo trenja od spodnjeg štanda.

Na vrhu su prsti u našim penjačicama jedva dočekali svjetlo dana. Pijemo, kratki odmor, malo snimanja cvijeća po grebenu kao uvijek, te silaz. Nožni palci u patikama ne vesele se silasku. Dovoljno smo ih izmaltretirali u penjačicama, a sada još moraju tiskati i po vrhu patika. Silaz pješice do auta je izgleda uvijek najbolniji dio ture.

Nadelspitz, Burgastall, Rampenw.. razgovaramo o iducim stijenama koje moramo posjetiti. Ima tu jos dosta posla za nas dvojicu.