BRUNNTALWAND

           Tradicija proljetnog upenjavanja u stijenama Grazzer berglanda traje već tri godine. Upoznali smo stijenje Ratengrata, Rotewanda, Hochlantscha. Detalji iz tih stijena često se vraćaju u misli kao nejasne slike, ali svaki puta kada o njima razmišljam osjetim kako se u mene vraća uzbuđenje, radost, strah, zadovoljstvo i osjećaj sreće da tako nešto postoji i da to mogu dijeliti sa najboljim prijateljem. Stari vodič autora Franzza Horricha, osim navedenih stijena opisuje i stijenje Brunntalwanda, Rannerwanda, Rampenwulsta, Burgstalla te još nekoliko manjih stijena.

- “ Pa kaj te ne bu sram reći nekome da si penjal smjer koji se zove Krabelstube? “- pisalo je u odgovoru iz Grazza.

-  “ A bolje i to nego da veli kak sam penjal  - Penzionistenband !“

-  “ No, ajde, Sanduhrparadise je već bolje ime za smjer“

Očito je netko imao izražen smisao za imenovanje smjerova u Brunntalwandu.

            Pod stijenu smo se zaputili u prohladnome jutru iako je prognoza obećavala lijep i sunčan dan. No u predalpskim dolinama i klisurama uvijek vlada hladnoća. U mojim hlačama je još kako tako, ali u Anđelkovim  tajicama? Od silne želje da mimoilazećim turistima pokažemo kako se može brzo hodati natovaren penjačkom opremom na našim čelima  uskoro se javljaju i prve kaplje znoja.  Stazi nikad kraja, stijene nigdje na vidiku. Dvojica mlađih penjača koje smo dostigli skreću u šumu. Puni elana pitamo ih za našu stijenu, ali odgovor je više nego porazan. Do ulaza u naš smjer imamo još preko pola sata. Na naplatnoj kućici Barenschutcalma, štajerskog ” Vrajžeg prolaza“ vještim umiljavanjem i raspitivanjem za smjerove u stijeni izbjegavamo naplatu pri ulazu. Napokon dolazimo do oveće poluspilje, u kojoj je već netko ostavio stvari, a stariji austrijski par se upravo priprema za ulazak u stijenu. Potpuno smo mokri od znoja. Pod stijenom ostavljamo patike i sendviče. Ionako ćemo abseilati po smjeru i otći pod drugi smjer. Nekoliko metara desno od smjera Krabelstube,  prolazi i abseil pista po kojoj penjači silaze sa tog dijela stijenja. Do sada smo svake godine bar jednom ili dva puta bili na Kalniku ili Pokojcu na upenjavanju, a ove godine zbog duge zime krećemo po prvi puta u veliku stijenu bez upenjavanja. Razmišljam o dosadašnjim usponima, o iskustvima koje smo do sada ponesli sa sobom.

U prvi cug krećem ja. Lagano prečenje, pa kosa glatka ploča sa detaljima petice, zatim kroz travnate police do jakog drveta u stijeni.

            _ “ Ak budu sve petice u stijeni kak ova onda bu to lagana i lepa šetnja kroz stenu! “ – dovikujem Anđelku koji polagano dopenjava do mene i kreće u svoj, sllijedeći cug.  Trećeg se cuga zapravo puno i ne sjećam osim da sam stalno prigovaral kak je to na Kalniku čista petica, a na našoj shemi sa neta taj je dio označen sa samo - četvorkom. Kao što je to običaj u lakšim smjerovima za vikende i danas je u našem smjeru promenada. Stariji par penje ispred nas, a iza nas se kreću još dva naveza. Ovakove gužve u smjerovima često mi znaju pokvariti raspoloženje jer uvijek mislim kako moram penjati brže da ne zadržavam one iza, paziti na kamenje od onih iznad, tako da se cjelokupni doživljaj svodi na neku vrstu jurnjave, umjesto uživanja i smirenog opuštanja u stijeni.

            Anđelko ulazi u četvrti cug. Na prevjesnom žlijebu malo zapinje, ali uspijeva proći bez da se drži ili vuče za komplete. Iako hvatišta od spodnjeg štanda izgedaju velika, zapravo su dosta glatka i ne njima nema nekih značajnijih izbočina. Pravu težinu spoznajem tek kada dolazi red na mene. Kako je navez iza nas tek nekoliko metara iza mene nemam volju ni vremena da se izmotavam u pokušajima otpenjavanja bez hvatanja za komplete. Ispenjavam prema Anđelkovom štandu:

- “ Svaka ti čast, ne znam kak bi ja opće ispenjal bez da se lovim za komplete!”- čestitam prijatelju.

- “ Ma bi sigurno.”

- “ Davno sam ti ja zabil moralna načela slobodnog ponavljanja. Ja sam došel da uživam u stijeni i za sve kaj je v njoj bum se primil ak bu trebalo.”

            Najprisniji odnos u nekom prijateljstvu  pokaže se tek kada  bez razmišljanja prijatelju otkrivaš svoje strahove i slabosti. Zato Anđelku govrim sve što mislim za što me je strah i … napokon moramo se poznati u dušu za naredne stvari koje nadolaze. Sjeverni greben Hochgalla, prečenje Materhorna…

            Po glatkim stijenama sa naših obiju strana obrušavaju se grane puzećih čempresa, a po policama uz travice raste i pokoji  grm planinske klekovine. Ista slika ostala mi je u sjećanju i na stijenama Hochlantscha, koji nam sada sakriva svoje stijene desetak kilometara iza naših leđa. Na vrhu nas čeka dugačak gelender izrađen od užadi. Po njemu ćemo se spustiti do štanda za spuštanje po užetima u podnožje stijene. Ukopčaj se u štand, provuci uže, baci, ubaci u osmicu, iskopčaj iz štanda, kreni. Jedan spust,  dva, četiri, šest - dvadeset pet metarskih abseila i nalazimo se u podnožju stijene.

"Sanuhrparadise" nalazi se nepunih stotinjak metara dalje. Ime je dobio po ljuskastim pukotinama nalik pješčanome satu kroz koje se najčešće može provući zamka kao osiguranje u stijeni. I ovog puta u stijeni iznad nas čujemo glasove. Nekolicina mlađih austrijanaca abseilira po smjeru. Kako se iz ovog smjera izlazi po zadnjoj rampi nije mi jasno zašto se spuštaju užetima iz stijene.

-“ Daj ih pitaj zakaj absajlaju, kaj su odustali?” – velim Anđelku

Kraj nas se prvo spušta po užetu mlađa cura, pa još jedna, zatim jedan mladić, još jedna cura i na kraju “ malko punašniji alpinista” koji Anđelku daje pravi odgovor:

-“ Gore je stena masna kaj špek. Ništ se nemre napraviti!”

-“ Probati moremo, ak su se oni uspeli spustiti bumo se i mi ak ne bu išlo!”- zaključujemo.

Već na prvim metrima smo osjetili “ špekstenu” i to onako- pošteno. Ulazni kamin koji pruža samo rijetka određena uporišta toliko je izlizan od godina korištenja da se Anđelko jedva nekako provukao kroz tih prvih par metara. Kod mene je išlo malo teže. Nešto veći ruksak i kamera oko vrata nisu mi dozvojavali da se uvučem i zaglavim leđima u kaminu, a penjati prevjesno po “ špeksteni” je malo previše za moje znanje i iskusvo pa već nakon dva metra od tla zavičem:

- “ Daj našpanaj me, sam se skliiiiiiii…. žem – i sekundu poslije visim na užetu na dva metra od ulaska u smjer. Očajno ljut, poravnam kameru iza boka, našpanam se po užetu do prvog jačeg hvatišta i na rukama se podignem koliko god mogu sve dok mi noge ne nađu nešto malo manje sklisko kao uporište:

-         “ E sad pa me ništ više ne otrgne iz  kamina!”

Cug koji je dopao mene sastoji se od penjanja i stalnog traženja “sanduhra”. Kako je po njima smjer i dobio ime, zadaća je svakog penjača da ih upotrijebi kao osiguranje. Zato su i spitovi nešto rijeđi. Na nekim mjestima kroz nijh su već su provučene i žičane zamke u koje ubacujemo komplete. Ocjena ovog cuga po skici  sa neta je samo 4, ali imam blagi osjećaj da su takovi detalji na Kalniku ocjenjeni sa najmanje –5. Sada smo potpuno sami u stijeni, nikog ne čujemo ni iznad ni ispod nas i nekako mi se vraćaju ideali o uživanju u mirnom penjanju kroz stijenu.  Na kraju drugog cuga čeka nas upisna knjiga. Anđelko otvara malu metalnu škrinjicu:

- “ Pazi ovo, kompletno je mokra i istrunula! Zadnji, je evo penjao….”

- “ … Kišne godine….te i te!” -  dobacujem

Već prvi metri trećeg cuga najavljuju ponovni susret sa “špekstenom”. Detalji naizgled ne preteški ne mogu se otpenjati jer noga sklizne na bilo kojem uporištu u masnoj špekastoj stijeni.

- “Ma daj stani nogom u tu zamku, zdigni se i odi dalje, sam se  bumo petljali!” – pokušavam savjetom olakšati Anđelku uspon preko malog prevjesnog i nadasve skliskog detalja. Penjačica ulazi u zamku, ruka hvata nešto iznad i dalje ide. Anđelko ispenje do male police, a zatim ga izgubim iz vida. Cug koji vuče je jedan od dužih. Četrdeset metara. Odjednom uže stane i ne miče se.

- “ Držiš me dobro?” – čujem glas odozgora.

- “ Držim !” – odgovaram

-  “ Čuj, ja tu više ne vidim po čemu bi se moglo dalje penjati! “

-  “ Ma daj pogledaj, pa samo petica je, nekaj mora biti!”

-  “ Daj me malo spusti, na polici bum napravil štand pa odi malo ti pogledati, možda kaj najdeš!”

Moja noga, kao i Anđelkova ide u onu zamku, ne pada mi na pamet da se mučim po prevjesnoj “ špeksteni”. Zgrabim komplet iznad,  povučem se i izađem iz masnog detalja. Dolazim do Anđelka. Iznad njega, u stijeni je uže provučeno kroz jedan spit.

- “ Pa kaj si se gore razvezal? “- pitam

-  “ Ak nemo mogli dalje, da bar ostane tak za abseil” – odgovara.

-  “ Nisi se baš moral razvezivati prije neg ja probam. Ajde da ja to vidim malo !”

Krećem prema spitu kroz koje je provučeno uže. Daleko, kojih pet metara iznad sliljedeći je spit, ali kako do njega doći? Hvatišta su tako mala da odgovaraju nekoj jakoj šestici. Kružim pogledom lijevo, pa desno po stijeni. Sa lijeve strane oko dva metra nalazi se lijepi nastavak sanduhra koji vode prema gore. Od njih se može do onog spita. Znači treba samo prepriječiti tih dva metara u lijevo pa tek onda nagore i natrag na desno. Gotovo isti detalji kao u ploči “bijelog očnjaka“ na Kalniku. Na pola puta do magičnog spita uvlačim jednu zamku u sanduhr i nastavljam dalje. Izlazim na policu. Anđelko nastavlja do mene, ali pošto sam ja kod onog spita sa provučenim užetom samo nastavio, sad on mora ponovno da se razveže izvuče uže i ponovno se naveže. Sa strahom gledam sa svog štanda kako se prijatelj razvezuje dok visi na kompletu usred glatke stijene na kojih 120 metara od tla. Matičar je predebeo da bi ušao uz uže u spit. Sve ovisi o jednom kompletu.

- “ Daj  pazi polako, molim te kak boga pazi kaj delaš! “- strahujem

- “ Ma ak zviznem već si najdeš nekog drugoga” - uzvraća

- “ Ak ti zviznes, ja vise ne da nikoga ne trazim, neg trenutno prestajem s penjanjem.”

Najteži cug, se detaljem šestice, ponovno dopada Anđelka. Isprva lagana trojka, po kojoj se ispunjen zadovoljstvom da uopće nešto takovog postoji možeš prošetati iznad istodobno odbijajuće i uznemirujuće dubine pod nogama, a onda priječenje do glatke ploče u kojoj se nalazi spit i staro uže kako bi se taj detalj mogao ispenjati  onako - švercajući. Anđelko se hvata za uže, povlači se dva metra na gore i nastavlja bez problema po nešto lakšim detaljima.

- “ Vani smo! “- u meni nešto odjekne.

Iako nas još čeka dobrih 60 metara do ruba stijene, spoznaja da smo prošli najteži detalj u smjeru pričinjava me neopisno sretnim. Eto, mi smo ispenjali, a oni Austijanci su odustali. Ponovno osjećam da smo uspostavili kontakt sa stijenom, da nas je prihvatila, da se razumijemo. Elementi koji pri tome obogaćuju našu psihu vezani su uz tihi, intimni dijalog sa stijenom, te uz onaj glasni i veseli sa prijateljem. Tek kada osjetimo kako razgovaramo sa njom, sa stijenom, cijela se stvar zavrti u beskonačnim osjećajima sreće i zadovoljstva. Malo mističnosti, malo ljubavi prema prirodi, malo avantura, sve je to isprepleteno u tim trenucima radosti i veselja. Kod užeta na detalju šestice opažam da bi se i on zapravo mogao zaobići sa lijeve strane bez opasnosti pošto bi se priječenje izvodilo u neposrednoj blizini spita. Samo dva metra na lijevoj strani od detalja nalaze se lijepi "pješčani satovi" po kojima se može zaobići detalj šestice. Pod nogama vidim samo glatku stijenu i vrhove jela u podnožju koji strše prema gumama mojih penjačica.

Po lakšim detaljima dopenjavam do Anđelkovog štanda. Sad sam se zapravo totalno opustio. Penjanje sam pretvorio u balet u stijeni pa u šali  nastojim ispenjati zadnje metre upotrebljavajući samo tehniku bez upotrebe snage. Iako je stijena tu gotovo okomita pa sa mnoštvom sitnih hvatišta za ruke i uporišta za noge omogućava plesanje u rangu četvorke. Osjećaš kako stijena govori sa tobom, a ti moraš također znati razgovarati sa njom da bi prošao preko.

-         “ Na  minus četiri se mora misliti i gledati. Opce ne treba snaga, samo preciznost , tehnika i mora iti!” – izjavljujem u ritmu otpenjavanja i sitnih malih koraka po hvatištima stijene.

Sunce obasijava našu stijenu, dok krećem u zadnji pedset metarni izlazni cug. Dubina pod nama ispunjena je tamnim zelenilom vrhova jela i pokoje bjelogorice. Iznad njih nasuprotne stijene sa svojim grebenima i jelama. Iznad njih plavo nebo prošarano tragovima aviona. U takovim trenucima zadovoljstva poželim da  zrnce pijeska naših sanuhra zapne u vječitom pješčanom satu i običan trenutak postane zlatno zrnce u pijesku uspomena.

Zadnji cug izlaznih 50 m, je moj. Prvih 20 metara je trojka bez spitova, a rupe sanduhra za zamke i osiguranje bas i ne vidim. No kako i nije bas teško penjam gore ravno čitavih 20 metara do prve slinge - zamke. Narednih 30 metara su štengice dvojke sve do izlaznog grebena. Uopće nije teško penjati, ali bi mi tako dobro došao neko ko bi mi pomagao vući 60 metrano uže koje se dobrano nahvatalo trenja od spodnjeg štanda.

Na vrhu su prsti u našim penjačicama jedva dočekali svjetlo dana. Pijemo, kratki odmor, malo snimanja cvijeća po grebenu kao uvijek, te silaz. Nožni palci u patikama ne vesele se silasku. Dovoljno smo ih izmaltretirali u penjačicama, a sada još moraju tiskati i po vrhu patika. Silaz pješice do auta je izgleda uvijek najbolniji dio ture.

Nadelspitz, Burgastall, Rampenw.. razgovaramo o iducim stijenama koje moramo posjetiti. Ima tu jos dosta posla za nas dvojicu.