Vrhovi,
smjerovi, usponi. Svi oni jednom stanu pred nas, žive sa nama, odlaze i ostaju
iza nas, ali ono što ostaje u nama za svakim od njih jest duša planine. Ostaje
samo za one koji su je sposobni upijati, osjetiti. Ona puni naše osjećaje,
emocije. No da li smo svi mi sposobni primiti i uživati u takovim emocijama
koje kod nekih drugih bude strah, odbijanje. Da li samo odabrani imaju onu
iskru koja je u nas usađena rođenjem, a koja se nenadano razvije prvim
doživljajem planine. Iskru koja nas prije ili kasnije kao začarane prikuje za
gore, planine, tako da nam neizvjesnost, hladnoća i tišina planina postaju
draže od tople mirne svakodnevice dnevnih soba. Da li je to onaj već toliko
opisivani osjećaj slobode ili osjećaj zarobljenosti?
Prošlo
je već preko tri mjeseca od zadnjeg uspona u Zimmer-Jannu. Prošla je i berba u
vinogradima na poslu, prošle su i predikatne berbe, prošao je i cijeli Novembar
u iščekivanju lijepog i sunčanog vikenda koji bi se mogao iskoristiti za
ponovni odlazak u planine. Košuta je bila jedna od mojih neostvarenih želja.
Šetnja po grebenu te deset kilometara u duljinu rastegnute planine, na njenome
kraju bivakirati, na nekom od vrhova sačekati zimski zalaz sunca, zavuči se u
vreće za spavanje, te ponovno ujutro čekati sa kamerom i fotoaparatima izlaz
prvih sunčevih zraka. Čak i ideja da bi malo snijega u svemu tome bila fora
nije bila loša.
Početkom Prosinca pao je prvi
snijeg. Po informacijama koje smo skupili
na Košuti i u Julijcima je bilo previše snijega, preko metar, tako da je
ideja o prečenju Košute morala otpasti. No, isti izvori govorili su o vrlo malo snijega u Kamniškim
alpama. Provjerom telefonom u Domu u Kamniškoj Bistrici te u Domu planincev v Logarski dolini smo to i
potvrdili:
-“ Ja, v dolini pri Domo ga je
samo kakih pet centimetrov, gor pa ga je malo več! “
Pauziranje od tri mjeseca već
se osjećalo i u mailovima:
- “ Zato bi sad predlozil dok
nas jos "deficienciemontana" nije oborila u krevet da ipak odemo
sutra do Logarske, pogledamo Rinku zamrznutu, odemo iznad nje na Okreselj,
prespavamo u zimskoj na Okreslju. To je vura od auta, a odmah smo na 1378m.
Ujutro je izbor ovisno o okolnostima: Savinjsko sedlo i Mrzla Gora, Tuski zleb
i Turska Gora, to su stvari koje bi mozda mogle ici, ali i za njih bi trebalo
uzeti pojas, dereze, cepine, uze, komplete, osmice.... To su mesta di sam vec
bil u ljeti i otprilike znam kaj nas di ceka. Zimi je to opet poseban dozivljaj
pa da vidimo i to. Ne bi se rivali nikam na pretesko ak ne bi vreme bilo dobro.
Eto, tolko da si malo izdovoljimo, a tko zna kad se tamo nadzemo i vidimo
vreme? Najbnitnije mi je ono da si tam navecer kuhamo, napravimo kakvu fotku,
ujutro mesamo nesscafe, pa navece i ujutro radimo prave fotke za Split naredne
godine, da se druzimo i uspostavljamo pravi kontakt koji bu nam trebal za
velike brege, zar ne? Ko …. i to vreme. Ak bu - idemo gore, ak ne bu bumo vec
nekaj zmislili da nam bu interesantno! Mozemo odustati od vrha, ali ne i od
druzenja. Je tak ili nije?”
Na hladnoći tepanjskog
parkirališta prebacujemo Anđelkovu opremu iz Lagune u Terios. Po cesti za
Logarsku dolinu nebrojeno puta prošao je stari crveni Jugo, pa Fiat Brava, pa
sada i Terios. Pred ulazom u Logarsku pozdravlja nas mnoštvo zaleđenih
potočića, slapića i slapova koji se sa svih strana obrušavaju u korito Savinje.
Na ulazu u Logarsku dolinu dočekuje nas jedva vidljivih centimetar snijega.
Želje su odjednom porasle, jer ako ga je tako malo ovdje dole, ne može ga biti
puno niti gore na Okrešlju. Možda još i napravimo kakvu jaču turu! Na
gazdinstvu Logarovih, unutar ograde po blatnoj izrovanoj zemlji šeću se jakovi.
Zanimljivo je gledati te životinje ovdje izvan njihove domovine. Kako se uska
cestica kroz Logarsku dolinu uspinje prema njenome kraju, tako oko nas raste i
visina snijega. Na kraju ceste kod okretišta pod Rinkom, zimske gume Teriosa
gaze već cijelih 20 cm
snijega.
-“ Bar će biti zanimljivije! “
– veli Anđelko
-“ Ni ja već jako dugo nisam
bil po takvom snijegu u alpama.” – dodajem
Na stepenicama
koje vode prema slapu stoji tabla sa natpisom: “ Koča na Okrešlju je zaprta! ”
Ništa novog, to već znamo pošto sam na teletekstu i internetu pregledao stanje
sa kočama i ustvrdio da je zimska soba na Okrešlju otvorena. Kroz hladni zimski
zrak do naših ušiju postepeno dopire zvuk slapa. Prije dva mjeseca bili smo
ovdje samo na kratkome izletu sa prijateljima. Rinka je tada bila puna
jesenksih voda, a vjetar koji je puhao nosio je sitne kapljice i raspršivao ih
u malgu tako da su mnoge od njih završile kao sitna kišica po stotinu metara dalje u šumi. Danas nas je
ponosna Rinka dočekala sa svojim zimskim izgledom. Ledeni tuljac kroz koji
protječu hladne vode nešto je kraći. Kako bi bi prikrila ovogodišnji nedostatak
u gornjim dijelovima svoje svečane haljine, snalažljiva Rinka nadoknadila je
znatno ljepšim tirkizno zelenoplavim zaleđenim stožcem u svome podnožju. Igra
hladnoće i materije. Igra vode i zime u stvaranju vrhunskih, a sasvim običnih
fizikalnih transformacija. Cijeli svijet
oko nas obavijen je sa pramaterijom.Vodom u njenom kristalnom obliku. Voda,
snijeg, led.
Još par minuta i svjetlost dana zauvijek će nestati. Preko zasnježenog i ledenom kišom pokrivenog mostića prelazimo na drugu stranu. Kroz šumicu vidi se jasno utrta stazica. Drago nam je da je već netko ovuda prolazio, bar nemamo problema sa utiranjem novog gaza. Par minuta i već se nalazimo na gornjem mostiću koji nas vodi preko samog ruba sa kojeg Rinka obrušava svoje vode u dolinu. Stepenice kojima tijekom ljeta prolaze gomile turista u patikama i ljetnim cipelama sada su duboko ukopane u snijeg. Po koritu Savinje bezbroj se zaleđenih slapića prelijevaju jedan preko drugoga. Baš kao što se bezbroj slapića spušta po koritu prema dolini, sa neba oko nas polagano, ali neizostavno spušta se duga i hladna zimska noć. No bjelina snijega koja obasjava okolinu još je uvijek dovoljna da ne treba iz ruksaka uzimati čeone svjetiljke. Grane jela, planinske klekovine i niske bjelogorice otežale snježnim zimskim ukrasima povile su se prema dolje. U večernjem sumraku oko zamjećuje sve kraće i sve manje udaljenosti pošto se iste gube u puhastim izmaglicama koje nadolaze iz dolina. Sa svakim metrom kojim se uspinjemo u visinu gazimo po sve dubljem i višem puhastome snijegu. Čeone svjetiljke izlaze iz svojih džepića u ruksacima te brzo nalaze svoje mjesto na našim čelima. Sitni ledeni kristali kao da nadomještaju zvjezdano nebo, iskre se posvuda oko nas. Iskre se pod nogama na stazici, na granama klekovine, na zaleđenim slapovima čiste, djevičanske Savinje. Ljepota doživljaja nije dostupna samo oku već i uhu. U zimskoj tišini, uz lagani šum vode, odjekuje trenje tvrdih đonova zimskih cipela na zaleđenom raspršenom i neslegnutome snijegu. Na nebu kroz hladnoću zimskih maglica proviruju mlađak i po koja zvijezda. Nadolaskom maglica iz dolina i po nebu su se uskoro došetali magličasti oblaci te pokušali zastrti mladu princezu noći od naših pogleda. Da bi ugođaj zime bio pravi tu i tamo nam planinska klekovina strese na glavu pokoju pošiljku snijega. Da je snaga prirode vrlo velika odaje i tanak mlaz vode koji usprkos ledenoj noći izvire na izvoru Savinje u cijeloj toj zamrznutoj atmosferi zime.
- “ Sat
mi pokazuje – 8°C ,
tlak je i dalje stabilan! “ – izjavljuje Anđelko.
Utrta
stazica vodi nas u šumu iznad izvora. Koliko sam već puta prolazio kroz ovu
šumicu i uvijek iščekivao proplanak na njenom kraju gdje su se ukazivali obrisi
Rinka i plavog neba iznad njih. Danas, u mraku zimske noći očekujemo samo
obrise zimske sobe na njenom kraju. U šumi se sa utrtom stazicom po kojoj
gazimo i mi ukrštaju i mnoge male stazice nastale od tragova zečeva, srna i tko
zna još koje divljači. Kako li je njima u ovoj zimskoj noći na ovim visinama?
Razgovore o mjesečini i životinjskome svijetu prekida silueta zimske sobe na
proplanku.
-
“ Eto, tu smo, za danas smo gotovi! “ – sretno
izjavljujem.
No naša je sreća kratkog daha
pošto su vrata od zimske sobe zaključana lokotom zavidne mase i veličine. Ne
mogu vjerovati. Na internetu je pisalo da je otvorena, po telefonu su mi rekli
da je otvorena, a sad? Obilazimo cijelu drvenu kućicu ne bi li pronašli možda
neki novi ulaz. Sa prozora na gornjem dijelu izlazi snop svjetla. Znači,
ostavljaju svjetlo da bi oni koji stignu kasno vidli gdje se nalazi soba. A što
će im to kad ne mogu unutra?
-“ Da nismo možda trebali uzeti
ključeve od sobe u Domu u dolini?”- pitam samoga sebe i prijatelja.
-“ Pa onda bi na tabli na kojoj
je pisalo da je dom zatvoren trebalo i stajati gdje su ključevi zimske sobe.” -
nadodajem
- “ Gle, tamo gore isto nešto svijetli ! “ – veli
Anđelko
- “ Tam je
dom! Idemo da vidimo “
Vraćano se po stazici malo
unatrag i krećemo prema domu. Nekoliko prozora
lagano je osvjetljeno svjetlom žarulje iznutra, a na zidu, na vješalici
opažamo nekoliko jakni. No isto kao što
su nas dočekala zatvorena vrata zimske sobe, tako su i vrata doma bila
zatvorena i zaključana. Na drvenom stupu terase nalazi se termometar koji
pokazjue – 10°C .
Nikako mi se ne dopada pomisao da prespavamo noć na toj hladnoći na kamenim pločama
pred domom. Pogled mi zapinje na
skladište za drva kraj doma. Penjem se preko dvenih vratiju i ulazim u
njega. Na drvenim policama pronalazim par ključeva. Na jednima piše “Letni šank”,
a na drugima “Krčka soba”. Uzimamo ih te njima pokušavamo otvoriti sva vrata i
sve lokote na koje smo naišli prilikom obilaska doma, spodnje šupe, skladišta
žičare i zimske sobe. Ništa. Ni jedan ključ ne paše ni u jednu bravu. Vraćam se
ponovno u drvarnicu. Pronalazim prekidač na zidu i na naše veselje u drvarnici
se upali svjetlo. Nalazim se u pravom skladištu. Pronalazim par sjekira,
noževe, cijeli komplet gedore ključeva, čavala, boja, lakova. Odjednom Anđelku
u glavu sine nova ideja:
-“ Daj
pogledaj ima li koji odvijač ili nešto slično čime bi mogli odšrafiti zasun na
lokotu zimske sobe!”
- “ Ima pila za metal, pa da odrežemo lokot i kupimo
im novi drugi dan? “ – pitam
- “ Može i to ak ništ drugo ne napravimo!” –
odgovara Anđelko
Odlazimo u pravcu zimske sobe sa zidarskom žlicom,
dva noža, sjekirom, ali ni jedna od tih alatki ne omogućava nam da odvijemo
čvrsto zašrafljene vijke koji drže zasun lokota. Potišteni, vraćamo se u
drvarnicu. Odjednm mi pogled zastane na
aluminijsko stiropornim pločama za izolaciju na gornjim policama. Ako bi ih
skinuli i položili u dio između dviju skladišta, malo počistili sredili moglo
bi se napraviti za silu i dobro boravište za noć. Ipak je pod kakovim takovim
krovom, iako zapravo na otvorenom. Otkrivam da se lanac kojim su zaključana
vrata drvarnice može otvoriti gedoranma sa nutarnje strane. Krasno, sad možemo
i vrata otvoriti, a imamo i svjetlo. Uzimam metlu i počinjem sa čišćenjem.
Razbacane stvari stavljam na jedno mjesto kako bih oslobodio prostor za izolacijske
ploče.
_ “ E, tak ti je to kad gazde nema doma !” – velim
u šali dok pospremam razbacano skladište.
Skidamo ploče sa gornjih polica polažemo ih na
pometen pod, sa strane postavljam par letvi da si napravim stranice kreveta i za
čas od razbacanog neurednog skladišta nastaje sasvim ugodna “ Zimska veranda “.
Otkrivamo i utičnicu na zidu te jedan strujni
kabel sa utikačem kraj nje.
-“ Baš me zanima kaj bu se upalilo, ak to
zaštekam!”- velim Anđelku
-“Ja
mislim da znam, probaj! ”
Utikač ulazi u utičnicu, a na
terasi doma pali se čitav niz Božičnih žaruljica.
- “Super, sad imamo i dekoraciju za noć, pravi Božićni ugađaj!”- dodaje smiješeći se.
Benzinsko kuhalo uz svoj pištavi zvuk počinje
otapati snijeg od kojeg prvo nastaje topla juhica, a zatim i tjestenina sa
gljivama. Pred ulazak u vreće za spavanje još jednom bacamo pogled na
termometar na stupu verande.
- “ Minus trinaest! Nije to ništa prema Akonkagvi” –
tješi me Anđelko.
Uvlačimo se u vreće. Prvo u onu
za spavanje pa sa njom u bivak vreću. Kad navučeš sve što imaš na sebe i uvučeš
se u dvije vreće čak postaje
podnošljivo. Ni ovog puta se zapravo nemamo čega bojati. Za zimu smo se
pripremili, a osim nje tu su samo snijegom pokrivene grane visokih jela, te
magličastim oblacima zasjenjen mjesec i pokoja zvijezda na nebu. Jedini strah
koji moramo savladati je onaj pred samim sobom i svojim neotkrivenim
slabostima. Isprva me malo zebe za prste na nogama, ali kad zadrijemam i
probudim se nakon sat vremena otkrivam da su mi i prsti na nogama topli. Ipak
bivak vreća ne dozvoljava prodor topline tijela izvan nje same. Manji problem predstavlja okretanje
na tvrdoj aluminiskoj podlozi, te to što mi se svaki puta pomakne ionako mali
otvor bivak vreće pa ne znam gdje mi je zapravo rupa za disanje i za zrak. U
jednom trenutku se probudim sav mokar oko lica od disanja i uvidim da je otvor
bivak vreće negdje drugdje, a ne pred mojim licem. Uzaludno i već pomalo
uspaničeno pokušavam okretanjem tijela i guranjem ruku u uskoj vreći pronači
njen otvor. Na pomisao mi odjednom dolazi glupa misao da se upravo tako mora
osjećati i pile kad mu dođe trenutak da udahne zrak i izađe iz jajeta, a ne
može probiti ljusku.
- “ Nije lako biti pile u jajetu!” – pomislim i
uhvati me neodoljiv smijeh tako da se ne mogu suzdržati od smijanja. Hihoćem se
u vreći, sve dok ne probudim i prijatelja.
- “ Kaj ti je
zima, plačeš se ? “- uspaničeno me pita.
To pitanje
još je više potenciralo moj smijeh tako da više nisam bio u stanju od
smijeha ni odgovoriti Anđelku što mi je zapravo. U biti bila je to dosta
nezgodna situacija pošto smo se usred noći toliko razbudili da više nismo
mogli onako polučvrsto zaspati. Situaciju smoi skoristitli za pišanje! Pred
jutro sve smo više osjećali tvdoću limenih podloga, a i toplina koja se skrivala
unutar vreća kao da je već pomalo pobjegla napolje. Već pomalo zebe za onaj dio
tijela koji je izložen zimi pa dobro dođe i tiskanje leđa na leđa, da se ne
gubi previše topline. Više ne mogu spavati, a kraj sebe slušam kako Anđelko
slatko hrče zamotan u svoje dvije vreće. Ma neću ga buditi sve dok ne svane
dan. I meni je uostalom tu u vrećama toplije nego vani, samo što mi je već ta
noć pomalo i dosadna i tvrda…
U sedam sati više ne mogu izdržati te počinjem sa izvlačenjem iz jajetove ljuske. Tvrda, zaleđena vreća čak i liči na ljusku. Budi se i Anđelko. Ne vjeruje da je tako lijepo hrkao pred jutro da sam mu bio zavidan. Gasimo noćnu Božićnu rasvjetu. Termometar na stupu pokazuje
- “Ne vjerujem da bu kaj od kave s mlijekom jer ti
je vjerojatno tijekom noći smrzlo!”- glasno razmišlja Anđelko.
- “ Vidi ga, nije se smrzlo!” – vadim iz ruksaka
nesmrznutih 0,5 lit Alpskog mlijeka
- “E, nije se smrzlo zato jer si uzeo Alpsko! Drugo
bi se sigurno smrzlo!”
Vreća za bivak kao i ona za spavanje vlažne su
iznutra od kondenzacije vlage i topline tijela tijekom noći, ali ih svejedno
takove kakve jesu namatamo i spremamo. Osušiti će se kod kuće u toplim sobama.
Oblačimo se i spremamo za pokret. Stavljam ruksak na leđa, krećem po ugaženoj
stazici oko doma po kojoj smo tijekom noći prošli bar pet-šest puta. Okrenem se
da vidim gdje je Anđelko, a pogled mi zastane na malenoj putokaznoj tabli zabijenoj
na stablu jele čije su se grane podvile pod teretom snijega. Na njoj
piše : “ ZIMSKA SOBA “. Pogled mi odluta u smjeru u kojem pokazuje tabla. Pod
susjednom jelom čije su se grane isto tako pognule pod teretom snijega skoro do
zemlje opažam novu drvenu kućicu koje nije bilo proteklih godina kada sam ovuda
prolazio. Ne mogu vjerovati. Zmska soba! Pa bila je par metara od nas!
- “Anđelko, dođi malo ovamo i pogledaj ovo! ”
- “Pa nije valjda da… ….pa to nam je već tradicija da u Kamniškima
spavamo par metara od bivaka ili zimskih
soba! ”
Otvaramo
vrata i zagledamo se u unutrašnjost nesuđene sobe.
- “Pogledaj, otvorena je! Pa nemrem verovati!” –
izjavljujem tužnim glasom.
- “ I potpuno nova, još miriši po friškome drvetu!”-
dodaje Anđelko.
- “ A ja sam za takvu sobicu uzeo i svijeće i
kockice za Jamb…. “
- “ Al bi se naspavali na ovim madracima !”
- “ Dobro da nismo razvaljivali u onu staru
sobu, još bi nas proglasili luđacima!”
- “ Eto, to ti je kad hodamo po slovenskim bregima,
a ne čitamo Planinski vestnik. Sto posto da je tam pisalo kad su sagradili ovu
novu zimsku sobu na Okrešlju.”
- “ Ništa, što je bilo bilo je. Znas kak vele. Sve
sto me ne ubije, napravi me jacim!" – završava Anđelko.
Gaz u dubokom bijelom snijegu vodi nas prema
livadama Okrešlja. Iza naših leđa, između magličastih obala koji u ovo
decembarsko jutro lutaju nebom proviruje i komadić plavog neba. Iskreno se
nadamo i priželjkujemo da će sunce koje bi se moralo pojaviti za par trenutaka
obasjati ovu prekrasnu zimsku pokrajinu. Jele, klekovina i niska bjelogorica
povile su svoje snijegom i injem ogrnute grane. Tu i tamo, pokoja se pokuša
otresti svoje snježne odore te strese na stazicu bezbroj ledenih kristala koji
u trenutku zbrišu tragove utrte stazice ispod njih. Stijene Mrzle gore prekrite
su zaleđenom čipkom čiju vršnu piramidu već lagano dodiruju sunčeve zrake. No ne
za dugo. Raštrkani oblaci odjednom kao da su se dogovorili i zapunili su sve
one rupice na nebu kroz koje je još do malo prije provirivalo plavetnilo neba.
Vjerojatno su sklopili savez i sa svojom sestrom na tlu, pošto su se i iz
doline počele navlačiti magličaste prikaze, a planine su postajale samo magleno
mutni otoci u tom sivo-bijelom zimskom svijetu. Doživljaj zime u takovim
okolnostima i na takovim mjestima zaista puni ljudske emocije. Sve što nam je
bilo nepoznato, što nam je bilo težnja i želja postaje stvarnost. Tajanstvenost
prirode gubi svoju snagu, a strah od zimske noći, od dubokog snijega, planine,
pretvara se u poštovanje i ljubav do njih samih.
Prolazimo kroz zasniježen otvor
u stražnjem zidiću Okrešlja. Koliko sam puta prolazio kroz ovaj otvor. Sam, sa
Suzanom, sa obije kćeri, sa dečkima iz kluba, pa prije dvije godine sa starijom
Andreom, pa sa Emilom kad smo penjali Vzhodnu. Prolazio sam Okrešljem u rano proljeće kada su sunčevi zraci topili
zaostale naslage snijega u gornjem Mrzlome dolu. U proljeće kada su livade
Okrešlja pune kukurijeka, krokusa, divljih jorgovana. U ljeti kada sunce
nemilosrdno prži južnu stijenu Mrzle gore, a na livadama cvatu rododendroni,
gencijane. U kasnu jesen kada sunce obasjava zadnje narančaste rasplamtjele iglice
jesenskih ariša, dok Logarsku dolinu zastiru duboke i guste magle, a nebo se
plavi poput mora latica Gencijana Verna. Sada nas je Okrešelj dočekao u dubokom
zimskome pokrivaču, dajući nam do znanja da je sada vrijeme mirovanja, a ne
vrijeme penjanja i uspona.
Uživamo u raskošima koje nam je
i ovog puta prikazala priroda na ovom
čarobnom mjestu. Osjećamo se potpuno slobodnima. Slobodni smo od svih želja i
obaveza. Neopterećeni smjerom, vrhom ili bilo kojim ciljem gazimo po sve
dubljem i dubljem snijegu prema gore, u jedinoj želji da uđemo što dalje i što
više u ovaj snježnim pokrovom zatrpani planinski svijet. Slobodni smo u toj
odabranoj želji, slobodni od svih obaveza, od svih materijalnih potreba.
Okruženi gomilom prekrasnih neotkrivenih elemenata, slobodni u vremenu da se
oko njih zamislimo.
Malo ispod “ Zaspanog hriba” nestaje ugaženih tragova, a
pred nama otvaraju se polja nedotaknutih
bijelih strmina. Snježni pokrov kojim se odjenuo gornji dio Okrešlja dopire nam
već skoro do bokova. Ostavljamo ruksake pod jednom stijenom, u nutarnji džep
jakne stavljam malu termosicu sa vrućim čajem, uzimamo štapove i dva cepina.
-“ Sad
idemo na hladno oružje!”- izjavljujem
Svijet oko nas počeo se
odjednom postepeno pretvarati u neizrazite mutne sjene. Sunčeve zrake više nisu
mogle prodirati kroz maglenu zavjesu oblaka koji su se nadvili nad zimsku
planinsku pokrajinu. Nestalo je i sjena koje su do još malo prije oblikovale
reljef snijegom zametenih stijena i snježne brežuljke. Cijelu pokrajinu
polagano zahvaća sivkasta svjetleća izmaglica. Naizmjence utiremo gaz preko
bijelih kosina i valovite gorske uspavane pokrajine. Pogled odabere neki cilj
udaljen dvadesetak metara i tijelo krene. Deset metara, dvadeset, sad daj malo
ti, pa onda ja….sve dok se želje ne izdovolje, sve dok ne počnemo propadati u
snijeg do ramena.
-
“ Bez ruksaka se ipak lakše pliva!” –obostrano
zaključujemo.
Mekani, duboki snijeg, te svjetleća izmaglica sa
tu i tamo po kojom pahuljom snijega daju nam do znanja da danas nećemo nikamo
stići osim do kraja svojih snaga. Znači, vrijeme je da se okrenemo.
Dan po povratku na E-mailu iz
Graca stajalo je : “Nadam se da se tebi nije zamjerilo i mislim da smo uspijeli
ono kaj smo i planirali - druziti se, zezati se i biti vani u
"divljini". Znas kak vele: "Sve sto me ne ubije, napravi me
jacim!"
Da, zaista. U planini uvijek sije sunce !
Da, zaista. U planini uvijek sije sunce !
Dug prema novoj zimskoj sobi je ostao. Da, da, obavili smo i to u nekoj drugoj priči.
