Zimmer- Jahn

ZIMMER – JAHN

U knjizi “ Slovenske stene “ na jednoj od mnogih stranica napisano je slijedeće : “ Preplezati najvišji steber, najmogočnejše slovenske stene od njenega dna do vrha, biti kos tej velikopotezni turi, pomeni biti alpinist ! “

            Kada ispenjemo neki smjer o kojem smo do nedavno samo sanjali ili o njemu čitali iz alpinističkih knjiga, u nama se javlja osjećaj ponosa, osjećaj da smo ipak sposobni u životu postići nešto posebno.  “… pomeni biti alpinist “ riječi su iz knjige koje su me posebno očaravale.  Uvijek sam odabirao  stijenu ili smjer koji će pružiti najviše onog što me  čini  sretnim i zadovoljnim, bez potreba za dokazivanjem pred nekim ili nečim. Kao cilj  zato ne odabirem  vrh, stijenu, smjer, već je cilj  ono zbog čega se zapravo penje, ono  zbog čega se ponekad istisne  zadnji atom snage i zadnja volja u psihi, a to su  uživanje u alpinizmu, u onom što nam on nosi i čemu nas uči.  Ocjena težine “ Dolge nemške “ je mala, obećavala je  samo dvojke i trojke, no visina od 1.200 metara  upravo je ono što ulijeva strahopoštovanje prema ovoj stijeni. Slovenski alpinisti o svojoj najvišoj i najvećoj stijeni govore sa poštovanjem, zovu je jednostavno Stena i pišu je sa velikim S. 

Penjati u ovakovoj velikoj stijeni nije lako. Sa sobom je potrebno nositi tekućinu i hranu za cijeli dan, nešto od rezervne odjeće, bivak vreću, a i planinarske cipele u rukasku, dok su na nogama penjačice, ne čine ga baš lakim za penjanje. U smjeru su klinovi veoma rijetki, tako da treba brinuti i za osiguranje zabijanjem vlastitih kllinova, namještanjem zaglavaka ili postavljanjem zamki oko ljusaka. Slovenski alpinisti žele ovaj smjer ostaviti onakovim kakvog ga je našao prvi navez.Tako da bi i današnji penjači mogli uživati u traženju prolaza kroz ovu stijenu na isti način kao što su to prije nekoliko desetljeća tražili prvi penjači po kojima je smjer i dobio ime . “ Dolga nemška “ bila je želja obojice, Anđelka i mene. Želja da  nakon uživanja u ispenjavanju kraćih i dobro opremljenih smjerova pokušamo osjetiti što će nam donijeti  uspon u jednoj ovakovoj stijeni. Nismo se bojali penjačkih teškoća koje su u tom smjeru male, već jedino  da li ćemo biti dovoljno brzi da se uspnemo kroz nju u jednome danu. Našoj turi se u posljedni čas pridružila i Ksenija. Ta morali smo imati i logističku potporu koja se kasnije pokazala i te kako potrebnom i korisnom.

            Već je polako padala noć kada su svjetla Lagune prodirala kroz klance i šume po strmoj makadamskoj cesti  kroz Vrata prema Aljaževom domu. Zrake svjetala probijale su  kroz granje i krošnje sve dok se u jednom trenutku nisu zaustavile na gomili parkiranih automobila.

-“ Bože moj, pa zar će svi ovi spavati u domu i sutra ići na Triglav ? “ začuđeno pita Ksenija .

-“Bar njih 60 posto, ali mi se ne brinemo jer imamo rezerviranu sobu!“ - dodajem.

U mislima se nadam da će bar netko iz ovih silnih automobila sutra ići penjati kao i mi u “Dolgu nemšku “. Tek toliko da ih pratimo i time si olakšamo orijentaciju. Pakiramo stvari i odlazimo u dom na noćenje.

U tami vrlo komforne sobe, još puno prije nego su prve zrake svjetla probile kroz prozor, dizali su se prvi ranoranioci.  Pogled na sat malo me začudio. Četiri izjutra! No, nisu samo ovi koji se dižu i stvaraju buku po hodniku oni koji su se rano digli da bi iskoristili zoru lijepog kasnoljetnog dana. Sa parkirališta dolazi još ljudi, koji samo prolaze pokraj doma te u mrklome mraku nastavljaju po dolini prema njoj. Prema Steni. Kroz misli mi ponovno proleti ideja da je među njima i netko tko ide u Dolgu nemšku! Ta zbog čega bi tako rano kretali pod Stenu. U 4,45 se napokon dižemo i mi.  U stvari, već smo bili budni i samo čekali kad će Anđelkov sat odzvoniti jutarnje buđenje :

-“ To bi bilo to ? “- pitam se naglas

-“ To bi bilo to ! “ – stiže odgovor iz Anđelkovih ustiju.

Vani, ispred doma  poprilično je hladno. Nebo je bez oblačka, a  vrh Triglava budi se polako sa tek naznačenim siluetama prvih jutarnjih zraka koje proviruju negdje daleko  iza horizonta. Vrh i rub Stijene okupani jutarnjom izmaglicom kao da spadaju u nebo, a tmina po kojoj hodamo je ovozemaljska.  Između tog neba i ove zemlje negdje lebde naše želje i naši snovi. Misli su uprte gore, tamo negdje, u rub Stijene. Kroz mrak, uz pratnju šuma Bistrice koja izvire pod njom, uspinjemo se prema podnožju Stijene. Neke od planinara pretičemo mi, a neki od njih, sa užetima i kacigama na ruksacima pretiču nas. One koji kreću putem Praga pod stijenu pitamo  radoznalo u koji smjer namjeravaju krenuti. Ko za inat svi u Slovensku, nitko u Nemšku.

            -“ Ma već se bumo nekak snašli i sami ! “ tješimo jedan drugog.

Pod stijenom se razdvajamo od Ksenije. Ona nastavlja putem preko Praga, na Kredaricu da nam rezervira spavanje .

            -“ Ništ se ne brini ak nas nema do mraka. Mislimo da prije 19 – 20 sati ionak ne bumo ispenjali. Tek onda nazovi na mobitel i ak se ne javljamo zovi GRŠ ! “

Na licu joj se ipak opaža trag zabrinutosti. Okrećem se prema Stijeni i nastavljam prema njoj polaganim koracima kako bi se Anđelko pozdravio sa Ksenijom.

Stižemo do ulaznog praga, gdje u Stijenu ulaze  Slovenska i Nemška smer. Već nekoliko naveza je pred nama, neki se navezuju, a neki već penju prvi prag. Njihovo uže sa krušljive stijene obara sitno kamenje tako da već i kod navezivanja i obuvanja penjačica moram staviti kacigu na glavu. Nas dvojica krećemo zadnji. Nad pragom, za razliku od svih ostalih priječimo u desno gdje po dugoj i siparnoj  gredi kreće Nemška u svoje police, kamine i stupove. Na malenom sedlu, pod nizom stupova koji se nastavljaju jedan iznad drugog prema vrhu stijene zapravo je pravi ulaz u smjer. Tu i počinje penjanje. Gledano odavde i ne izgleda tako strmo, kao iz doline. Čitamo opis i gledamo skicu. Otpenjavamo stup za stupom. Prvi, drugi, treći stup. Po krušljivim policama, pragovima, širokim kaminima, bridovima, penjemo se prema onom istom jasno osvijetljenom  rubu Stijene koji je jutros bio okupan tek naznačenim siluetama prvih jutarnjih zraka. Iz želja i sna, stigli smo u stvarnost. Još uvijek smo prezaokupljeni brzinom uspona i brigom da li ćemo uspijeti ispenjati za dana. Razgovor je skučen na samo nekoliko riječi, na nekoliko osnovnih informacija:

- “ Štand!   Pusti uže! Penji,  još pet metara….. “

Kao što su nam  tijela fizički povezana narančastim šezdesetmetarskim užetom, tako su i naše misli povezane jednom zajedničkom niti. Rub stijene za dana. Čitamo opis, gledamo skicu. Za sad sve štima. Čak i vrijeme ! Tu i tamo nailazimo na veoma rijetke stare klinove koji nas usrećuju jer znamo da smo na pravome putu. Najčešće ispenjavamo dužinu bez zabijanja klinova, pošto uglavnom nema većih teškoća. Tu i tamo ukopčamo komplete u kakav stari klin ili zabacimo zamku oko neke dobro izražene i čvrste ljuske. Ne želimo gubiti vrijeme za zabijanje i izbijanje bar na ovom spodnjem, lakšem dijelu stijene.  Iako ponovno nosim sa sobom kameru, još uvijek se ne odlučujem na snimanje, pošto bi mi stalno vađenje kamere iz ruksaka i vraćanje u njega oduzelo dosta vremena, a rub Stijene  još je visoko iznad nas. Ponekad nam koje hvatište ostane u ruci, pa na nekim  detaljima dobro provjeravamo na što ćemo stati i za što ćemo se uhvatiti.

- “ Skalo Nemške lahko ocenimo kot odlično ! “ – šalim se na račun opisa i teksta iz Miheličeve knjige .

            Nastavljam sa svojim cugom. Kroz žutu zajedu i krušljiv žlijeb u njenoj desnoj strani ispenjavamo na omanju škrbinicu, sa koje se lijepo vidi dubina ispod nas, te vitki kameni toranj sa druge strane stijene. Anđelku ponovno u ruci ostane po koje hvatište, a o pošiljkama sitnog sipara na onog oko spodnjega štanda  više se i ne obaziremo.

-“ Zlasti na tako dolgopotezni turi pa ne mora držati ravno vsak oprimek , saj sva v Julijcih ! “ – nadodajem po tekstu iz predhodno navedene knjige.

- “ Pa ravno da vsak drugi ostane v rokah pa so ne napisali ! “ – dodaje Anđelko

Zapravo nas to malo nasmijava, pošto smo naviknuti  na kompaktne stijene iz Rotewanda, Ratengrata, Paklenice , Hochlantscha, Stuedelgrata… Sve dok se penje na takovim lakim detaljima, potrebno je samo nešto više pažnje, pa se i u takvome  svijetu može pomalo uživati. Ne toliko u penjanju, koliko u traženju puta i prolaza kroz tako veliku stijenu. Pred samim Nemškim turncem obuzme me onaj osjećaj zadovoljstva, kad mi  srce počinje kucati ubrzanim tempom, ne zbog napora, već zbog one nutarnje topline koja se javlja i polako se penje prema glavi, razvijajući u cijelome tijelu osjećaj zadovoljstva. Sretan sam što sam upravo ovdje, u stijeni o kojoj  sam do sada samo sanjao. Pred štandom pronalazim stari, nekome ispali klin. Podižem ga i zabijam u pukotinu, u stijenu u kojoj ga je vjerojatno već puno puta netko zabio. Kao da je nastojao uvećati moju sreću, zapjevao je pod udarcima hamreka sve višim i višim glasom dajući do znanja da se na njega može u potpunosti računati.

           Veselje nam pričinjava i naše šezdeset metarsko uže, koje mnogo puta ukapčamo tako lijepo za klinove i zamke  čas  lijevo, čas desno, da ga gornji u navezu jedva može i povlačiti zbog nastalog trenja. Nekoliko puta - više smo se zapravo umorili povlačeći uže, nego li penjući svoj cug. U planinarenju i alpinizmu uvijek sam više cjenio ljepoptu od težine uspona.  Zato ovakova zabavna i lijepa tura u granicama mojih mogućnosti može imati za mene veću etičku vrijednost nego nego li neka šestica za Frikoja koji penje osmice! Kad nam nešto nije baš jasno odabiremo svoj put do cilja slijedećeg cuga pred nama. Kakva je to razlika između dosadašnjih penjanja i ovog uspona.  Slijedili smo klnove i spitove, a ovdje toliko  i ne penjemo već više zapravo tražimo prolaz kroz ogromnu stijenu. Ne penjemo zato da bismo pobijedili stijenu. Nju se ne može pobijediti. Ukoliko smo dovoljno fizički i psihički spremni, ukoliko pronađemo zajednički jezik sa Njom, ona nam može samo dozvoliti prolaz kroz svoje kamine, stupove i ploče. Anđelko se nalazi visoko iznad mene, skoro cijelo uže već je povukao prema gore.

- “ E, da to vidiš ! Ispenješ gore i glavom lupiš u upisnu knjigu ! “ – do mene dopira veseli Anđelkov glas.

Nalazimo se na Nemškom turncu, na kojem se nalazi i upisna knjiga za Dolgo nemško i Zimmer Jana. Odlučujemo se za kraći odmor i obavezno pražnjenje težine naših ruksaka. Teže je penjati sa sendvičom i sokovima u ruksacima nego li sa istim problematičnim težinama u trbuhu ! Pogleda na sat nas posebno razveseljava. Tek je pola dvanaest sati, a skoro polovina stijene  već je za nama. Znači postoji velika šansa da ako bude i dalje sve u redu ispenjemo na rub stijene po našoj Dolgoj nemškoj negdje posle 18 sati.

    - “ Ak sad ispenjemo Nemšku, onda sutra lupimo Bavarsku sa Zimmer -janovim istopom tako da napravimo X u stijeni, a spustimo se dole u Vrata onda po Slovenskoj  ! “ – veselo izjavljuje Anđelko. Očito  su mu  porasle želje ! Ali zapravo želje za zezancijom.

    -“ Je, i onda smo za par  let gotovi sa tim dijelom stijene! Može! “ -dodajem. 

Sa Nemškog turnca nastavljamo po siparu koji se prostire iza ogromnog kamenih blokova prema gornjem dijelu stijene. Kako je zapravo teško u penjačicama hodati po siparu, pokušavamo cijelu stvar izvesti otpenjavanjem preko manjih i većih kamenih blokova koji  tu i tamo vire iz sipara.  Odjednom pod nogama opazim lijep mramoriran crveno bijeli kamen. Uzimam ga kao uspomenu na ovaj smjer. Lijepo će pristajati u omanjoj zbirci koje se već nalazi u vitrini dnevne sobe. U njoj se već nalaze i dijelići Hochalmspize, Grossglocknera, Bernine, Dolomita…

            Na ovećoj gredi sa koje se kreće u gornji dio stijene promatramo skicu i opis smjera. :

    -“Ako smo na dobrom putu, tu bi negdje sa naše desne strane morala biti nekakova voda u kotanji “ – napominje Anđelko.

Polako se približim rubu stijene i oprezno se nagnem preko ruba. Nekoliko metara ispod nas, nalazi se velika kamena i glatka polica u kojoj su kiše, snjegovi  izdubli mali bazenčić u kojem uvijek poslije kiša stoji dovoljno vode za nekoliko  žednih naveza.

- “ Evo vode, dođi i pogledaj ! “ – uzvraćam.

Taj mali bazenčić bistre kišnice toliko nas je ponovno razveselio :

- “ Eto, cijelo vrijeme smo na dobrom putu!  Ide to nama? “ – veseli se Anđelko.

Čak i u  takovim sitnim detaljima zapravo leži ljepota uspona u jednoj ovakovoj stijeni. Tražeći put kroz Nju, imaš osjećaj kako  postaješ dio te stijene, da ti ona ipak milostno dozvoljava prolaz kroz svoje okamenjeno carstvo. Istovremeno, iako si prepun ushićenja ne zaboravljaš da si zapravo samo jedan mali i beznačajni, sićušni elementi u ovom za obične ljude nekorisnom svijetu. Naš uspon trebao bi se nastaviti po žlijebu sa desne strane Nemške grape. Grapa je toliko neizrazita pa pokušavamo pogledom pronaći više ležeći kamin na kraju cuga.  Anđelko kreće i otpenjava svoj cug prema kaminu. Prolazimo pokraj prelijepog busena sklane zvončice izrasle iz ruba jedne police.

-“ Vidim zamku u kaminu, znači O.K . “ – dovikuje

No uskoro oboje opažamo kako taj kamin zapravo i nema veze sa dvojkom već je u njemu poštena četvorka. A zamka je nekome služila za abseil pošto je i on shvatio kako  se zapenjao. Promatramo stijenje iznad nas i ponovno razmišljamo.

- “ A da se cijela ta stvar ne odigrava sa druge strane ovog stupa ? “ – pita zamišljeno Anđelko.

- “ Ma i nemi se činilo da smo otišli previše lijevo, a pogledaj  i na skici je ucrtan ovaj stup sa lijeve strane kamina.  “ odgovaram.

Spuštamo se dole za dva cuga, a sat vremena nepovratno je izgubljen. Sa druge strane ponovno ne opažamo nikakav žlijeb, no visoko se nalazi još jedan kamin koji već mnogo više liči na dvojku. U potragu za starim kllinovima ili bar nečim što bi nam dalo naslutiti da smo na pravome putu ponovno kreće Anđelko.

-“ Evo ga ! Klin u kaminu ! Ipak je to ! “

-“ Ajde, brzo složi štand jer smo već izgubili dosta vremena.” – uzvraćam

Kao za inat, upravo sada se uže toliko isteglo u svojem trenju da Anđelko krajnjim snagama uspijeva povući šezdeset metara koji vise između nas. Kako puno brže otpenjavam načete dvojke po policama  i pragovima nego on može vući, uzimam uže u ruke i penjem prema gore. Na redu je moj cug sa kojim bi trebali izaći na oveću gredu. U jednom trenu u rukama mi ostane cijeli ogroman kamen kojeg sam izvukao iz ležišta. Ispadne  mi iz ruku i otkotrlja se prema Nemškoj grapi uz zaglušujući zvuk udaraca i kotrljanja još stotine manjih koje je oborio izbacio iz njihovog tisućuljetnog ležišta i povukao sa sobom. Zavičem što glasnije mogu da dam signal Anđelku i mogućim navezama ispod nas. Preko siparnog lijevka po kojem uže obrušava sav mogući sipar, ispenjavam na gredu na kojoj se od Dolge nemške odvaja Zimmer Janov Izstop. Dolga nemška odatle kreće u desno preko sistema zlatorogovih polica, a Zimmer Jan kreće u lijevo  po širokoj  gredi. Anđelko polagano kreće u spodnju policu, ali već nakon nekoliko metara odustaje pošto izgleda nekako previše lomljivo, a polica se postepeno gubi u Nemškoj grapi. Otpenjavamo pola  cuga više i pokušavamo na najgornjoj polici, pošto njen završetak izgleda obećavajući. Preko lomljivih pragova i uskih laštica Anđelko otpenjava dvadesetak metara, priječi grapu i u vrlo lomljivom svijetu pokušava pronaći prolaz.

-“ Čuj, ovo nema smisla. Ako nešt tam ne zabiješ, dalje nema smisla riskirati. Pa ak mi padneš odletel buš četrdeset metara u grapu i ni bok te ne spasi da se celi spotereš! “ – pokušavam razložiti prijatelju novonastalu situaciju koja sa mojeg štanda izgleda puno gora nego sa njegovog mjesta na uskoj i lomljivoj polici. Uže visi po zraku horizontalno tridesetak metara bez Ijednog klina od moga štanda do njegova pojasa

-“ Ma ja mislim da bi išlo, samo da još malo dalje pogledam…..”

-“ Vrati se natrag jer ak mi tu opadneš ima da tri dana tu bivakiram i smišljam kaj bum rekel Kseniji, tvojoj mami i ostalima !  “

Penjačko uže oduvijek je bila nit koja u tim situacijama spaja dušu, mozak i tijelo dviju sudbina pa ga molim  da pod milim bogom nešto zabije. U cijelih deset metara oko njega nema ni jedne prave pukotine u koju bi se zabilo nešto čvrsto i sigurno. Jedan slabi klin koji ne bi izdržao ni trometarni pad nikako mi ne ulijeva povjerenje u siguran nastavak priječenja po polici. Još neko vrijeme raspravljamo o mogućnostima po istoj ili po spodnjoj polici, a pogled na sat otkriva nam da smo u dva zapenjavanja izgubili već dva sata.

-“ Kad bi znal da bumo po spodnjoj polici izašli na steber i da se više niti jemput nemo zagubili išel bi dalje, ali ak se još jemput gore zapenjemo , prije noći nema šanse da izađemo, a meni se baš i ne bivakira prvi put u stijeni pod samim rubom Triglavske !” – izjavljujem sad već pomalo zabrinuto.

             Pogrešno je mišljenje da alpinisti ne cijene svoj život. Ja ga jako volim i namjeravam još dugo ostati živ kako bi ponovno mogao uživati u usponima sličnim ovome i svim ostalima koje smo prošli. Strah me od mogućeg  pada prijatelja, strah me bivakiranja na ovakovoj visini u stijeni, bojim se bespotrebne panike koju bi izazvali kod Ksenije koja nas čeka na Kredarici. Strah me i zato jer kod kuće imam obitelj i dvije pametne i lijepe kćeri. Taj strah  upravo je ono osiguranje koje nam puno puta pomaže da trijezno razmislimo kako bi preživjeli. Ovoga puta Stijena nam je ponovno pokazala  kako smo iako prepuni ljubavi prema stijenju i visokim idealima prirode još uvijek zapravo samo mali, ranjivi i obični ljudi. Ona nije opasna. Ona je tu i takova stoji tisućljećima. Mnogi su prošli kroz nju, mnogi su se vratili. Opasni smo sami sebi kad nedovoljno procijenimo svoje sposobnosti i mogućnosti. U misli mi naviru riječi stare alpinističke poslovice. Lako je biti dobar alpinista, ali teško je postati stari alpinista. Koliko istine ima u tih par riječi. Koliko je nekada teže okrenuti se i vratiti nego li nastaviti  zbog vruće želje i otići u nesigurno i nepoznato. U tom trenutku začujemo približavanje još jednog naveza ispod nas. Optimizam je naglo porastao, jer ako oni idu u Dolgo nemško, ostaje nam samo da im sljedimo do vrha stijene, a penjanje nam kao što vidimo nije problem. No kao što je optimizam naglo porastao, tako je i naglo opao. Penjali su Bavarsku i idu u Zimmer Janov istop. Kad sam to čuo, više nije bilo nikog tko bi me nagovorio da ponovno nastavimo tražiti pravu policu i odemo po njoj lutati u vršni dio stebra Dolge nemške. Anđelku je bilo još više žao nego li meni, ali kako smo oboje u navezu, morali smo se prikloniti mojoj odluci. Već se dovoljno dugo poznajemo, pa se nadam da će razumijeti moju odluku pravilno.

            Široka greda Zimmer Jahna vodi nas daleko lijevo pod vršni izlazni dio stijenja. Na njenome kraju, kameni “ Možici “ označavaju da  upravo ovdje treba okrenuti na gore  prema rubu stijene. Anđelko po mokrim policama otpenjava pod okomite ploče izlazne stijene. Dolazim do njega i nastavljam. Tih zadnjih četrdeset metara izgleda zapravo puno teže nego što u stvari i jeste. Mokra i skliska pukotina, sa dva stara i zahrđala klina,  navela me na povećan oprez i koncentraciju. Iznad nje  ponestaje klinova, no pažljivim pokretima  po sitnim hvatištima uspijevam ispenjati narednih petaestak metara bez da zabijam klin. Tijelo je već nakon osam sati penjanja uhvatilo ritam . U tih četrdesetak metara ispunjenih  oprezom i laganom dozom straha, izlazne –IV, konačno dobijam osjećaj da lijepo penjemo. Za čvrstu izbočinu sa desne strane zabacujem zamku i komplet.  Kod prečenja u lijevo prema izlaznom prevjesu morati ću ipak nešto zabiti. Uzimam svoj klin, tražim pukotinu za njega kad u jednoj točno pred nosom ugledam još jedan stari, zahrđali klin. Ubacujem komplet, uže i odjednom se nalazim pod izlaznim prevjesom. Ima li ljepše nego da na rub stijene ispenješ preko prevjesa Na prvi pogled ne izgleda baš jednostavan pošto uporišta za noge i nisu baš u položaju za izdizanje u ravnoteži. No ogromna, oku nevidljiva hvatišta koje prsti pronalaze iznad glave sasvim su dovoljan razlog da se uz veliko zadovoljstvo i nečujan vrisak unutar duše, potegnem  preko prevjesa u uzak kamin i iz njega ugledam sipar na rubu stijene. Sretan sam što smo ispenjali Stijenu, žalostan sam što je konačno tek u zadnjem cugu bilo malo lijepog penjanja, žalostan sam što nismo uspjeli u našoj namjeri.

            Skidamo penjačice, obuvamo gojzere i nastavljamo rubom stijene prema Kredarici. Gledamo u Slovensku grapu, zaoštreni Slovenski stolp po kojem je Anđelko prije sedam godina ispenjao i odsolirao Slovenski smjer u Stijeni. Duboko pod nama opažamo dvojicu u Prevčevom izstopu. Iza naših leđa do nas dopiru udarci kladiva  grupice koja upavo ispenjava glatku ploču negdje u Skalaškoj ili Gorenjskoj.  Na grebenu Triglava tolika je gužva, kao da je bilo mnogima od životne važnosti otići tamo gore. Ostaci nekadašnjeg ponosnog Triglavskog ledenjaka razbacani unaokolo sramežljivo se skrivaju u večernjim zrakama zalazećeg sunca.

Na Kredarici pred domom i u njemu ogromno  je ljudi.  Skidam ruksak i odlazim u dom da pitam je li Ksenija uspješno rezervirala spavanje za nas troje.

- “ Ne, ni mogoče, žal, še pred štirima dnevima sva bila rezervirana total ! “ –iz ustiju domara dopire nevjerojatna vijest. Pa gdje je onda Ksenija. Pročešljam po domu, nema je. Priopćim Anđelku radosnu vijest, pa tek onda nam nije ništa jasno. A gdje je onda Ksenija?  Pa nije se valjda vratila u Aljaž pošto ovdje nema mjesta za spavanje? Očito nam ne gine spavanje na podu ili klupama ! Raspakiravamo stvari, slažemo u ruksak penjačku opremu , kad nam iza leđa – evo Ksenije !  Priopćava nam istu vijest, ali i to da je bila toliko dosadna domaru da je obećao da ukoliko prvi koji su rezervirali ne dođu, dobijamo njihove krevete. Nije prošlo ni sat vremena, kad Ksenija veselo dotrči sa ključevima u rukama :

- “ Soba kraj kapelice i dva kreveta ! “

- “ Ma daj da je poljubim ! “ – velim Anđelku  - “ Zavrijedila je ! “

Sretni upadamo u dom i u neopisivoj gužvi naručujemo kranjske klobase i pivo! Predvečer se šetamo po siparnom platou iznad Kredarice i promatramo zalaz sunca. U sobi predlažem da na pod stavimo dvije bivak vreće i jednu deku te da ja spavam na podu, ali Anđelko i Ksenija ipak se radije žele stiskati na jednom krevetu. Dobro, ak bu vama dobro bu i meni. Ujutro se prvi dižu već oko četiri sata i izjavljuju uz psovke kako vani pada kiša. Uz njihove ljutite glasove u sobu dopire i zavijanje sjevernog vjetra. U misli mi prvo navire pitanje što bi se desilo da smo nastavili po Dolgoj nemškoj i ostali bivakirati pod rubom stijene? Po ovakovom vremenu i mokroj stijeni, danas ujutro  ne bi mogli ispenjati, pa bi najvjerojatnije morali zvati Gorsku reševalnu, a to bi bila lijepa priča za naše Čakovčance! Fala bogu i pameti !

Pakiramo stvari, a ja opažam da nemam više svoje crvene “Mamut – Coolmax” majice. Joj, pa ostavio sam je da se suši na klupi iza doma. Sad je otišla! No ipak se oblačim da je  odem potražiti. Izlazim na vjetar i kišu, a kad ona stoji tamo gdje sam je i stavio. Sa nje curi hladna Triglavska kišnica. Pod strehom stoji jedan Slovenac, gleda me  i pita :

-“ A se ni posušlia ? “

-“ Ja, se ni ! “ – odgovaram, “ Al se bo ! “

U upisnu knjigu u Kredarici upisujem citat iz Miheličeve knjige :

“ Skoraj da ni naveze kateri se ne bi ob prvem vzponu čez Dolgo nemško kaj zapletlo! “ – i dodajem - “ Stoji kot pribito ! “

U Kamniku po već uhodanoj tradiciji stajemo u pizzeriji “Murka “ na pizzi . Dok čekamo glavno i jedino jelo  na pamet nam pada kako bi mogli na Kredarici ili još bolje na rubu Stene otvoriti pizzeriju u kojoj bi se našle na jelovniku i slijedeće pizze : Pizza Očak, Triglavska, Dolga, Krušljiva, Zaplezana, Isplezana, Pizza zgubljenih navez, Istopna pizza …..