U sedam sati, ujutro, već je nekoliko automobila
parkirano pred Kočom pri Savici. Parkiram Teriosa točno na isto mjesto gdje sam
ga parkirao pred šest mjeseci, kad smo u Decembru lutali zasnježenom dolinom triglavskih
jezera. Sunce pokušava probiti magljene zavjese koje su se spustile na jezero,
a ja korak po korak gazim istom stazicom prema domu na Komni. Magla i visoka
vlaga zraka ubrzanim tempom stvaraju kapljice znoja na mojem čelu koje se
slijevaju preko obrva na lice, dok tu I tamo pokoja kapne I na naočale. Skidam
ruksak u namjeri da se obrišem svojim malim ručnikom. Njega nigdje. Kopam gore,
kopam dolje, povadim sve stvari, njega nema. A znam da sam ga imao u ruci kad
sam kod auta pakirao stvari u ruksaku. Crvena “Coolmax” Mamutova majica ovog će
puta biti dobro natopljena znojem sa mojeg čela. Dom na Komni se obnavlja pa
pod njim, po ravnim stazicama, produžujem dalje. No u trbuhu, konkretnije u
crijevima javlja se novi problem.
Skrećem sa stazice na mali proplanak kako bi se oslobodio i tih problema i
nesmetano nastavio dalje.
Koča pod
Bogatinom. Sjećam se je onako u magli kad smo Suzana i ja pred točno dvadeset
godina, tulumarili ovim krajevima, te u jednome oblačnom danu do nje stigli
umorni, iscrpljeni sa vrha Triglava, a cijela je koča bila zakupljena od nekog
društva. Kako nije bilo mjesta za spavanje, nastavili smo dalje. Pred domom
čujem hrvatski govor, a na upit saznajem da se radi o grupi Zagebčanaca.
Problem sa manjokm ručnika ponovno rješavam brisanjem u majicu, problem u
crijevima izbačen je, no javlje se jedan novi. Žulj na desnoj peti od zimskih
gojzerica. Na moj upit telefonom iz Čakovca koliko još ima snijega, ljubazni
domar koče na vrhu Krna odgovorio mi je da je sjeverni pristup još uglavnom pod
snijegom. Vizualni pregled pete za sad dopušta toleranciju. Malo jače stegnem
žnirance, popijem čaj te krećem dalje putem “od prije dvadeset godina”. Zar je
bio i onda tako uzak? U sjećanju mi se
vrte slike o širokoj mulatijeri sve do sedla pod Bogatinom, o kiši koja se tu i
tamo razlijevala po našim kabanicama, procijedila po njima ravno do rubova
hlača koji su na taj način lijepo upijali svu sakupljenu vodu sa kabanice.
Danas nemilosrdno sije sunce, a pod nogama se plave plavičasti cvjetovi
Gencijana. One velike Clusijeve i one male Verne koju ja osobno obožavam
gledati. Često mislim kako ne postoji ljepša plava boja od boje tog malog
cvijetića. (Gencijana Cluisi, Gencijana Verna)
Stazica je sve uža, polako se
uspinje prema sedlu, a u mojim mislima ne mogu pronaći detalje sjećanja. Oveća
grupa naših, užurbanim korakom dolazi prema meni. Spuštaju se sa Krna. Zadnji
metri uspona na sedlo najteži su. Sunce i skriveni žulj u gojzerici polako
dolaze na svoje. Sa druge strane sedla otvara se pogled na Krn. Izgleda tako
daleko. No putokazne table Krn – 4 sata, valjda znaju što na njima piše. Široka
mulatijera koju sam tražio u sjećanju napokon se pojavljuje pred menom. Sa
sedla se polako spušta zaobilazeći brežuljke na prostranom sedlu. Tu i tamo,
još u dubokoj sjeni, nalaze se jezičci bijelog zaostalog snijega. Kraj njega,
mali rozni zvončići koji niču na tek od snijega suncem otopljenim travnatim
livadama. Mulatijera vodi sve niže, do
ruševina kasarni iz prvog svjetskog rata. Pod njima livada, široka, prostrana,
obrasla crnogoricom, ariša, smreka i klekovine. Kroz nju se provlači uska
stazica koja daje naslutiti svoj kraj na obalama krnskog jezera. Ništa od toga
nije ostalo u sjećanju. Nekoliko zgrada na livadama pred jezerom čine se kao
koča, no onu pravu tek treba potražiti nešto dalje u dubokoj smrekovoj šumi.
Eto zašto prije dvadesetak godina nismo mogli naći koču. U onoj kiši i magli
zapravo i nismo znali gdje se nalazi te smo nakon kratkotrajnog sušenja na
obali jezera, jadni i umorni krenuli na drugo sedlo sa kojeg smo se napokon
spustili u Lepenu, do Soče, te u jednoj gostionici napokon našli smještaj. Još
i danas pamtim ambijent te gostionice, cijeli niz prepariranih životinja oko
stolova, a na na onom našem prekrasna pečena pastrva, koja uz uzdahe olakšanja
nestaje u zadovoljnim ustima.
Pred
kočom gomila ljudi, planinara, šetača. Gladni jedu, žedni piju. Peta desne noge
jedva je dočekala da se sa nje skinu zimske gojzerice da bi novonastali, a već
puknuti žulj ugledao svjetlo dana. Odkud meni žulj nakon pet sati hoda? Da li
je cijela fora zapravo u pranju “coolmaxovih “ čarapa bez omekšivača koje su
tako godinama postale tvde i počele polako žuljati? Iz ruksaka vadim nove, još
mekane sa posebno potstavljenim dijelovima na peti i prstima. U - golažu sa
palnetom dobijam dva omanja komadića govedine u saftu te cijelo brdo zlatno žute
palente. Dvanaest je sati, vrijeme je za ručak.
Da,
jednom na Kočni u sličnoj situaciji jedan čovjek me upitao: “Moči več ni, trma
pa še dela?” Koliko puta smo se
razgovarali kako je zapravo stvar ne u snazi tijela nego u glavi! Koliko je
glava sposobna i voljna izvući iz tog tijela?
“Ni gora nora, nor je tisti ki
gre gor!”- veli još jedna poslovica. Je li moja “trma” u ovim trenucima jača od
moralne poslovice koja ti lijepo govori da si ti taj “norc” koji je odlučil da
se baš danas na ovome suncu i na ovom bregu ide mučiti!”
No sa druge strane, ipak u
svemu ovome moramo vidjeti onu drugu stranu, koju možemo vidjeti samo ako se
dovoljno pomučimo. Na neki način postaje
nam jasno da se sve u životu ne može dobiti gotovo, da se za neke stvari
vrijedno pomučiti. Najjednostavnije je životariti i nadati se u boljem sutra.
No tako izgubimo u sebi onu iskru borbenosti, koja nam često puta pomaže da
pogledamo i visinama i dubinama života u oči. Zato mi se ponekad čini da
ovakova ispitivanja I razgledavanja po skrivenim dijelovima unutrašnje snage
mogu biti često I vlastita potpora u svakodnevnom životu.
Sa sedla između Vrha nad peski
I Krna po travicama, među ovcama koje pasu konačno doklipsam do Koče.
Gominščkovo zavetišče. Jedna od najmanjih koča u Julijcima. Poput one Riff.
Marco Rossa pod Berninom. Kao I tamo I ovdje iza koče stoje dvije bačve u koje
se skuplja kišnica. Jedna za pitku vodu, druga za sanitarnu. Limenka
“Zlatoroga” lijek je za tijelo, ali prije svega za dušu. Sa balkona koče gledam
na južnu stranu preko strmih travnatih livada, sve do srebrne trake koja vijuga
između brežuljaka, suncem obasjane Soče. Dvije strane, dvije planine. Ona
sjeverna od jezera pokrivena snijegom,koja zasigurno spada u Julijce, te ova
južna, suncem obasjana strma livada koja kao da je izronila iz nekih drugih
toplih sunčanih krajeva.
“ Poglejte, jasreb!”- dovikuje
oskrbnik koče.
“ Ne, jastreb je puno manji, to
je valjda orao?”- uzvraćam
“ Ma ne to je tisti jastreb z
Cresa!”
“ Bjeloglavi sup sa Cresa? Čak
do sim lete?”- pitam
Gledam veliku pticu koja
koristi termiku, baš kao i nekolicina paraglajdera koji jedre iznad sučnanih
livada juže strane.
Sjedim na
vrhu i demuckam u sjeni oveće gromade. Pred menom se pruža cijeli lanac vrhova
od Bohinjskih gora, Triglava, Stenara, Škrlatice, Razora, Prisojnika, Mojstrovki,
jalovca I Mangarta, Viša i Montaža, sve do Kanina. Gledam u Tičaricu, pod kojom
se nalazi dolina triglavskih jezera. Neki od njih zaogrnuti su oblacima koji su
u svom naletu zapeli za stijene. Neki dalje prolaze dalje, no onaj koji se ovio
oko Triglava baš je odlučio da tu i ostane. Pod lancem vrhova, duboko ispod
mene, veliko tamno oko koje miruje u sjenama zelenih trava. Krnsko jezero.
Zadnji ljudi odlaze sa vrha, ostajem sam sa dva leptirića i dvije kavke. Na
suprotnoj strani, jedva vidljivo, ali ipak raspoznatljivo Jadransko more,
Koperski zaljev. Tamo daleko, u dubini izmaglica zapadnog horizonta Antelao,
Civetta, Marmolada, Pelmo….
Tri su ujutro. Adrenalin
ponovno radi. Noge su se odmorile, nema nikakovih bolova. Još je mrak.
Pokušavam još malkice zadrijemati. Sa prvim zrakama sunca koje ulaze u malu
sobicu sa 7 ležajeva na kat više ne mogu izdržati. Ustajem, izlazim van. U
dolinama pod Krnom još uvijek je noć. No one izmaglice od dnevne vlage više
nema pa se jasno vide svjetla Kopra, Izole, Trsta, Palmanove, Venecije…
Vrijedno se tako rano dići i ovo gledati. Dupli čaj natankan sinoć u termosicu
još je topli te sa jednim sendvičem ugodno popunjuje jutarnju prazninu želuca.
Vraćam
se drugim putem. Stazica vodi preko uklesanih stepenica na Batongici iz prvog
svjetskog rata. Čitav niz srušenih bunkera, iskopanih jama u stijeni, ostataka
žica, limova, vojničkih zdjelica, rovova, konzervi nalazi se oko mene. Naprosto
se moraš uživjeti u situaciju koja je nekada ovdje vladala. Batongica je bila
minobacački centar sa kojeg se mogla braniti cijela dolina Soče prema Italiji.
Stazica vodi preko njenog ravnog, kupolastog vrha, dalje preko zaostalih
snježnih polja Vrha nad peski, ponovno na sjevernu stranu planine. Opažam nešto
kao malu kapelicu koju je spominjao oskrbnik: “Prideš do onog štir krat štir,
pa se po tem spustiš v zanseženi žleb do dol…” Kako je to jednostavno
objasniti, ali pred menom su bar četiri žlijeba, ali koji je pravi. Ni u jednom
nema tragova. Duboko ispod, na travnatim sipinama opažam nastavak stazice. Pa
do tamo ću se spustiti već nekako. Odabirem žlijeb sa najvišim snježnim jezikom.
Skijanje po potplatima prema dolje daleko je ljepše I nadasve ugodnije nego li
mukotrpno uspinjanje po snijegu prema gore. Odjednom mi se taj zasniježeni
amfiteatar počinje sve više I više sviđati. Sve se češće okrećem I razmišljam
kako bi se bilo vrijedno po njemu jednom u zimi uspeti prema Krnu. Kao da sam
zaboravio jučerašnje uspinjanje po vrelom Junskome suncu. A i vojničkih rupa za
bivake ima koliko želiš! Još nekoliko puta se sa stazice na melišču okrećem I
gledam zasniježeni amfiteatar pod sjevernim stranama Krna i Vrha nad peski. Baš
mi je žao što se baterija u kameri ispraznila. No, kao i uvijek, na noj bi
ostao samo jedan dijelić ovog, jedan blijedi i nedorečeni zapis u kojem kad ga
gledam zavaljen u naslonjač trosjeda nema ni pola one ljepote kao ovdje u
planini, jer ovo se ne može ni opisati, ni nacrtati, ni snimiti. Mora se
doživjeti!
Sjeverne strane nešto nižih
vrhova ove grupe odrezane su u po nekoliko stotina metara visoke stijene. Neki
detalji iz njih su toliko zaprepašćujući da moram sjesti i gledati ih. Stazica
vijuga po travnatim strminama prema dnu krnice. Cijeli taj dio neodoljivo me
potsjeća na traženje puta za spust na ledenjak Morterach po spuštanju sa
Bernine. Uopće ne znam zašto me detalji tog jedva 2.300 metara visokog
vrha toliko potsjećaju na neke detalje sa Bernine. Stazica me dovede do prvih
grmova borove klekovine. Zatim cijeli sat hodam kroz njih sve do starih
razrušenih kasarna iz prvog svjetskog rata kraj kojih sam prošao jučer
spuštajući se prema jezeru. Taj bi se dio svidio Suzani. Pojam Komne vezala je
uz stazice koje vijugaju po klekovini planinskog bora, travnatim livadama
prepunim cvijeća. Uspon na sedlo, koča pod Bogatinom. Nova limenka Zlatoroga.
Zimske gojzerice sve više
pritišću na prste desne noge. Pokušavam ih rasteretiti raznim načinima vezanja.
Opustiti, stegnuti žnirance, no ništa ne pomaže. Čitave kolone izletnika penju
se od Savice prema Komni. Nedelja je. Uz svaki “dobar dan” nastojim hodati što
dostojanstvenije, a to opet izaziva bol u prstima. I tako, korak po korak,
metar po metar, uz sve jači zvuk šuma slapa Savice doteglim se nekako do
Teriosa. Baš kao što su bose noge prije šest mjeseci završile u hladnom snijegu
na hlađenju, ovog puta završavaju u hladnoj vodi Savice. Ah, konačno sam došao
do mog ručnika. O užitku umivanja, pranja nogu i ne moram pričati.