KRN

                U sedam sati, ujutro, već je nekoliko automobila parkirano pred Kočom pri Savici. Parkiram Teriosa točno na isto mjesto gdje sam ga parkirao pred šest mjeseci, kad smo u Decembru lutali zasnježenom dolinom triglavskih jezera. Sunce pokušava probiti magljene zavjese koje su se spustile na jezero, a ja korak po korak gazim istom stazicom prema domu na Komni. Magla i visoka vlaga zraka ubrzanim tempom stvaraju kapljice znoja na mojem čelu koje se slijevaju preko obrva na lice, dok tu I tamo pokoja kapne I na naočale. Skidam ruksak u namjeri da se obrišem svojim malim ručnikom. Njega nigdje. Kopam gore, kopam dolje, povadim sve stvari, njega nema. A znam da sam ga imao u ruci kad sam kod auta pakirao stvari u ruksaku. Crvena “Coolmax” Mamutova majica ovog će puta biti dobro natopljena znojem sa mojeg čela. Dom na Komni se obnavlja pa pod njim, po ravnim stazicama, produžujem dalje. No u trbuhu, konkretnije u crijevima  javlja se novi problem. Skrećem sa stazice na mali proplanak kako bi se oslobodio i tih problema i nesmetano nastavio dalje.

            Koča pod Bogatinom. Sjećam se je onako u magli kad smo Suzana i ja pred točno dvadeset godina, tulumarili ovim krajevima, te u jednome oblačnom danu do nje stigli umorni, iscrpljeni sa vrha Triglava, a cijela je koča bila zakupljena od nekog društva. Kako nije bilo mjesta za spavanje, nastavili smo dalje. Pred domom čujem hrvatski govor, a na upit saznajem da se radi o grupi Zagebčanaca. Problem sa manjokm ručnika ponovno rješavam brisanjem u majicu, problem u crijevima izbačen je, no javlje se jedan novi. Žulj na desnoj peti od zimskih gojzerica. Na moj upit telefonom iz Čakovca koliko još ima snijega, ljubazni domar koče na vrhu Krna odgovorio mi je da je sjeverni pristup još uglavnom pod snijegom. Vizualni pregled pete za sad dopušta toleranciju. Malo jače stegnem žnirance, popijem čaj te krećem dalje putem “od prije dvadeset godina”. Zar je bio i onda tako uzak? U sjećanju mi  se vrte slike o širokoj mulatijeri sve do sedla pod Bogatinom, o kiši koja se tu i tamo razlijevala po našim kabanicama, procijedila po njima ravno do rubova hlača koji su na taj način lijepo upijali svu sakupljenu vodu sa kabanice. Danas nemilosrdno sije sunce, a pod nogama se plave plavičasti cvjetovi Gencijana. One velike Clusijeve i one male Verne koju ja osobno obožavam gledati. Često mislim kako ne postoji ljepša plava boja od boje tog malog cvijetića. (Gencijana Cluisi, Gencijana Verna) 

                   Stazica je sve uža, polako se uspinje prema sedlu, a u mojim mislima ne mogu pronaći detalje sjećanja. Oveća grupa naših, užurbanim korakom dolazi prema meni. Spuštaju se sa Krna. Zadnji metri uspona na sedlo najteži su. Sunce i skriveni žulj u gojzerici polako dolaze na svoje. Sa druge strane sedla otvara se pogled na Krn. Izgleda tako daleko. No putokazne table Krn – 4 sata, valjda znaju što na njima piše. Široka mulatijera koju sam tražio u sjećanju napokon se pojavljuje pred menom. Sa sedla se polako spušta zaobilazeći brežuljke na prostranom sedlu. Tu i tamo, još u dubokoj sjeni, nalaze se jezičci bijelog zaostalog snijega. Kraj njega, mali rozni zvončići koji niču na tek od snijega suncem otopljenim travnatim livadama.  Mulatijera vodi sve niže, do ruševina kasarni iz prvog svjetskog rata. Pod njima livada, široka, prostrana, obrasla crnogoricom, ariša, smreka i klekovine. Kroz nju se provlači uska stazica koja daje naslutiti svoj kraj na obalama krnskog jezera. Ništa od toga nije ostalo u sjećanju. Nekoliko zgrada na livadama pred jezerom čine se kao koča, no onu pravu tek treba potražiti nešto dalje u dubokoj smrekovoj šumi. Eto zašto prije dvadesetak godina nismo mogli naći koču. U onoj kiši i magli zapravo i nismo znali gdje se nalazi te smo nakon kratkotrajnog sušenja na obali jezera, jadni i umorni krenuli na drugo sedlo sa kojeg smo se napokon spustili u Lepenu, do Soče, te u jednoj gostionici napokon našli smještaj. Još i danas pamtim ambijent te gostionice, cijeli niz prepariranih životinja oko stolova, a na na onom našem prekrasna pečena pastrva, koja uz uzdahe olakšanja nestaje u zadovoljnim ustima.

            Pred kočom gomila ljudi, planinara, šetača. Gladni jedu, žedni piju. Peta desne noge jedva je dočekala da se sa nje skinu zimske gojzerice da bi novonastali, a već puknuti žulj ugledao svjetlo dana. Odkud meni žulj nakon pet sati hoda? Da li je cijela fora zapravo u pranju “coolmaxovih “ čarapa bez omekšivača koje su tako godinama postale tvde i počele polako žuljati? Iz ruksaka vadim nove, još mekane sa posebno potstavljenim dijelovima na peti i prstima. U - golažu sa palnetom dobijam dva omanja komadića govedine u saftu te cijelo brdo zlatno žute palente. Dvanaest je sati, vrijeme je za ručak.

 U jezeru opažam male, sitne ribice. Jedva da imaju dva centimatra. Čitao sam negdje kako su to posebne ribice koje su prilagođene životu u takovim jezerima. Stazica vodi kraj jezera. Druga strana jezera, sa blagim livadama koje kao da su nastavak površine jezera samo u drugoj, zelenoj boji, nalikuje isteku nekog ledenjaka koji nekada davno ovuda brusio krnicu te za sobom ostavio lijepo jezerce. Sa njih počinje zadnji uspon prema Krnu. Sa površine jezera 1.300 m do vrha Krna 2.300 metara. Prvi uspon, prvi snijeg, zaostao u žlijebu sipara. Za njim prekrasna zelena livada puna cvijeća, a kroz nju protječe bijeli potok kamenja i snijega. Sa krnice smještene iznad livade kroz uski žlijeb tijekom proljeća slijeva se bujica svih voda koje se skupe na podima podno vrha Krna. Očito su vode povukle I malo snijega, pa je tako nastala idilična slika potoka ispunjenog bijelim izbrušenim kamenjem sa tu I tamo skrivenim ostacima snijega. Zelene I tople travice oko njega kao da te zovu da ovdje rasprostreš vreću za spavanje I provedeš noć na otvorenom pod zvijezdama. Novi uspon, novi snijeg. Stazica, zapravo tragovi svih koji su prošli pred menom vijugaju kroz  polja tvrdog I mokrog ljetnog snijega preko širokih škrapljastih poda pod vrhom Krna. Neobično ne sve to podsjeća na naš uspon na Riepenscharte na Hochgallu. Razmišljam koliko je zapravo teže gaziti po snijegu, nego li po tvrdoj stazici. Koliko noga ulaže više napora da bi se usidrila na onom mjestu na kojem na kamenu jednostavno sjedne I ostane. No, te iste noge polako već osjećaju I tih drugih 1000 metara uspona. Sunce je sve jače, dva su sata I najtopliji je dio dana. Znoj se cijedi sa čela, a u usta trpam grudice bijelog snijega. Gledam oko sebe. Ne znam zašto, ali detalji me jako potsjećaju na ledenjački skok pod Forcelom iznad Tschiervahutte pod Berninom. Nostalgija? Kraj mene polako prođe jedan čovjek. Ah, pa normalno da ima bržih. Nakon pedesetak metara dostiže me te prestiže i drugi. Isto se ponavlja još nekoliko puta. Iznad sebe opažam oveću gromadu stijenja koja pravi popriličnu sjenu na bijelom snijegu. Dopužem do sjene, bacim ruksak sa sebe u snijeg, sjednem i razmišljam:

            Da, jednom na Kočni u sličnoj situaciji jedan čovjek me upitao: “Moči več ni, trma pa še dela?”  Koliko puta smo se razgovarali kako je zapravo stvar ne u snazi tijela nego u glavi! Koliko je glava sposobna i voljna izvući iz tog tijela?

“Ni gora nora, nor je tisti ki gre gor!”- veli još jedna poslovica. Je li moja “trma” u ovim trenucima jača od moralne poslovice koja ti lijepo govori da si ti taj “norc” koji je odlučil da se baš danas na ovome suncu i na ovom bregu ide mučiti!”

No sa druge strane, ipak u svemu ovome moramo vidjeti onu drugu stranu, koju možemo vidjeti samo ako se dovoljno pomučimo. Na neki način  postaje nam jasno da se sve u životu ne može dobiti gotovo, da se za neke stvari vrijedno pomučiti. Najjednostavnije je životariti i nadati se u boljem sutra. No tako izgubimo u sebi onu iskru borbenosti, koja nam često puta pomaže da pogledamo i visinama i dubinama života u oči. Zato mi se ponekad čini da ovakova ispitivanja I razgledavanja po skrivenim dijelovima unutrašnje snage mogu biti često I vlastita potpora u svakodnevnom životu.

Sa sedla između Vrha nad peski I Krna po travicama, među ovcama koje pasu konačno doklipsam do Koče. Gominščkovo zavetišče. Jedna od najmanjih koča u Julijcima. Poput one Riff. Marco Rossa pod Berninom. Kao I tamo I ovdje iza koče stoje dvije bačve u koje se skuplja kišnica. Jedna za pitku vodu, druga za sanitarnu. Limenka “Zlatoroga” lijek je za tijelo, ali prije svega za dušu. Sa balkona koče gledam na južnu stranu preko strmih travnatih livada, sve do srebrne trake koja vijuga između brežuljaka, suncem obasjane Soče. Dvije strane, dvije planine. Ona sjeverna od jezera pokrivena snijegom,koja zasigurno spada u Julijce, te ova južna, suncem obasjana strma livada koja kao da je izronila iz nekih drugih toplih sunčanih krajeva.

“ Poglejte, jasreb!”- dovikuje oskrbnik koče.

“ Ne, jastreb je puno manji, to je valjda orao?”- uzvraćam

“ Ma ne to je tisti jastreb z Cresa!”

“ Bjeloglavi sup sa Cresa? Čak do sim lete?”- pitam

Gledam veliku pticu koja koristi termiku, baš kao i nekolicina paraglajdera koji jedre iznad sučnanih livada juže strane.

            Sjedim na vrhu i demuckam u sjeni oveće gromade. Pred menom se pruža cijeli lanac vrhova od Bohinjskih gora, Triglava, Stenara, Škrlatice, Razora, Prisojnika, Mojstrovki, jalovca I Mangarta, Viša i Montaža, sve do Kanina. Gledam u Tičaricu, pod kojom se nalazi dolina triglavskih jezera. Neki od njih zaogrnuti su oblacima koji su u svom naletu zapeli za stijene. Neki dalje prolaze dalje, no onaj koji se ovio oko Triglava baš je odlučio da tu i ostane. Pod lancem vrhova, duboko ispod mene, veliko tamno oko koje miruje u sjenama zelenih trava. Krnsko jezero. Zadnji ljudi odlaze sa vrha, ostajem sam sa dva leptirića i dvije kavke. Na suprotnoj strani, jedva vidljivo, ali ipak raspoznatljivo Jadransko more, Koperski zaljev. Tamo daleko, u dubini izmaglica zapadnog horizonta Antelao, Civetta, Marmolada, Pelmo….

Tri su ujutro. Adrenalin ponovno radi. Noge su se odmorile, nema nikakovih bolova. Još je mrak. Pokušavam još malkice zadrijemati. Sa prvim zrakama sunca koje ulaze u malu sobicu sa 7 ležajeva na kat više ne mogu izdržati. Ustajem, izlazim van. U dolinama pod Krnom još uvijek je noć. No one izmaglice od dnevne vlage više nema pa se jasno vide svjetla Kopra, Izole, Trsta, Palmanove, Venecije… Vrijedno se tako rano dići i ovo gledati. Dupli čaj natankan sinoć u termosicu još je topli te sa jednim sendvičem ugodno popunjuje jutarnju prazninu želuca.

            Vraćam se drugim putem. Stazica vodi preko uklesanih stepenica na Batongici iz prvog svjetskog rata. Čitav niz srušenih bunkera, iskopanih jama u stijeni, ostataka žica, limova, vojničkih zdjelica, rovova, konzervi nalazi se oko mene. Naprosto se moraš uživjeti u situaciju koja je nekada ovdje vladala. Batongica je bila minobacački centar sa kojeg se mogla braniti cijela dolina Soče prema Italiji. Stazica vodi preko njenog ravnog, kupolastog vrha, dalje preko zaostalih snježnih polja Vrha nad peski, ponovno na sjevernu stranu planine. Opažam nešto kao malu kapelicu koju je spominjao oskrbnik: “Prideš do onog štir krat štir, pa se po tem spustiš v zanseženi žleb do dol…” Kako je to jednostavno objasniti, ali pred menom su bar četiri žlijeba, ali koji je pravi. Ni u jednom nema tragova. Duboko ispod, na travnatim sipinama opažam nastavak stazice. Pa do tamo ću se spustiti već nekako. Odabirem žlijeb sa najvišim snježnim jezikom. Skijanje po potplatima prema dolje daleko je ljepše I nadasve ugodnije nego li mukotrpno uspinjanje po snijegu prema gore. Odjednom mi se taj zasniježeni amfiteatar počinje sve više I više sviđati. Sve se češće okrećem I razmišljam kako bi se bilo vrijedno po njemu jednom u zimi uspeti prema Krnu. Kao da sam zaboravio jučerašnje uspinjanje po vrelom Junskome suncu. A i vojničkih rupa za bivake ima koliko želiš! Još nekoliko puta se sa stazice na melišču okrećem I gledam zasniježeni amfiteatar pod sjevernim stranama Krna i Vrha nad peski. Baš mi je žao što se baterija u kameri ispraznila. No, kao i uvijek, na noj bi ostao samo jedan dijelić ovog, jedan blijedi i nedorečeni zapis u kojem kad ga gledam zavaljen u naslonjač trosjeda nema ni pola one ljepote kao ovdje u planini, jer ovo se ne može ni opisati, ni nacrtati, ni snimiti. Mora se doživjeti!

Sjeverne strane nešto nižih vrhova ove grupe odrezane su u po nekoliko stotina metara visoke stijene. Neki detalji iz njih su toliko zaprepašćujući da moram sjesti i gledati ih. Stazica vijuga po travnatim strminama prema dnu krnice. Cijeli taj dio neodoljivo me potsjeća na traženje puta za spust na ledenjak Morterach po spuštanju sa Bernine. Uopće ne znam zašto me detalji tog jedva 2.300 metara visokog vrha toliko potsjećaju na neke detalje sa Bernine. Stazica me dovede do prvih grmova borove klekovine. Zatim cijeli sat hodam kroz njih sve do starih razrušenih kasarna iz prvog svjetskog rata kraj kojih sam prošao jučer spuštajući se prema jezeru. Taj bi se dio svidio Suzani. Pojam Komne vezala je uz stazice koje vijugaju po klekovini planinskog bora, travnatim livadama prepunim cvijeća. Uspon na sedlo, koča pod Bogatinom. Nova limenka Zlatoroga.

Zimske gojzerice sve više pritišću na prste desne noge. Pokušavam ih rasteretiti raznim načinima vezanja. Opustiti, stegnuti žnirance, no ništa ne pomaže. Čitave kolone izletnika penju se od Savice prema Komni. Nedelja je. Uz svaki “dobar dan” nastojim hodati što dostojanstvenije, a to opet izaziva bol u prstima. I tako, korak po korak, metar po metar, uz sve jači zvuk šuma slapa Savice doteglim se nekako do Teriosa. Baš kao što su bose noge prije šest mjeseci završile u hladnom snijegu na hlađenju, ovog puta završavaju u hladnoj vodi Savice. Ah, konačno sam došao do mog ručnika. O užitku umivanja, pranja nogu i ne moram pričati.