Nekada davno, svijet kamena,
ledenih vertikala i hladnih vjetrova za čovjeka je predstavljao samo strahove i
opasnost. Nekorisni i negostoljubivi svijet. Što se može učiniti s visinom?
Ništa! Ljudi koji su živjeli blizu tih vrhova nikada nisu bili sigurni neće li
im te stijene obrušiti na sela, hoće li ledenjaci jednog dana ponovno krenuti
naprijed i prekriti njihove ispaše ledom, ili se povući i ostaviti za sobom
hrpe kamenja. U jednome trenutku negostoljubiva planina postala je predmetom
interesa, a uskoro i predmetom divljenja. Od dana kada su rijetki pastiri puni
strahopoštovanja odlazili u njegovo podnožje po strmim travama pazeći da ne okliznu
u nebrojena usta ledenjaka, do današnjih markantnih kompleksa suvremene arhitekture
i turizma prošlo je nekoliko stotina godina.
Upravo ovim riječima mogao bi
sažeti sve misli koje su se pojavile u glavi u prvome trenutku kada sam sa
parkirališta pod Kajzer- Franz-Jozef Hutte ponovno ugledao crnu granitnu iglu
koja se uzdiže iz bijele ledene rijeke Pasterze. Grossglockner!
Kada sam bio na njegovom vrhu, penjući
Stuedelgrat sa Anđelkom, gledao sam
prema Obervalderhutte, domu smještenom na ogromnoj kamenoj gromadi usred
ledenjaka, vidjevši ga tek kao malu točkicu. Upravo on, današnji je cilj mene i
starije kćeri Andreje. Nakon učenja za prijemne ispite u okviru četiri zida
sobe, široka prostranstva ledenjaka, visine vrhova i dubine dolina sasvim su
drugačiji ambijent, kao stvoren za opuštanje. Naravno, tog jutra, kada smo
trebali krenuti došla je kući oko 2 sata. Probudio sam je u 6,30. Nastavila je
spavati u autu sve do Kranjske gore.
Wurtzenpass. Od Podkorena cesta se
diže u zavojima više i više kroz smrekove šume sve do graničnog prijelaza.
Putovnice, kontrola, pa opet zavoji, ali ovog puta prema dole.
“Geferliche
kurve!” – kroz smijeh uzvikuje Andrea, čitajući natpis na prometnome znaku
prije jednog zavoja. Zamislimo isti natpis na nekome drugome mjestu, u recimo
noćnim satima velegrada….
Bajkeri, motociklisti na svojim
teškim motorima kao i uvijek, nezaobilazni su dio kolorita alpskih prijevoja.
Bleiburg, Karnische alpen, Lienzener
dolomiten.
“ Kolko su visoki ovi vrhovi?”- pita
Andrea
“ Oko 2.700 metara , ali ti
buš danas spavala 200
metara više od njih u ledu i snijegu!” – odgovaram.
Hailigenblud.
Parkiralište pod zavojem koji vodi na Grossglockner Hochalpenstrasse isto je
kao i prije 13 godina. Okolinom dominira tipična crkvica sa šiljastim visokim
krovom. Kao i nekada, mjestašce je
prepuno cvijeća. Naplatna rampa za cestu. Mjesto do kojeg smo Suzana i ja
stigli, ali dalje nismo mogli čisto iz financijskih razloga. Da je Austrija financijski
stabilna država dokazuje i to što je cestarina ostala potpuno ista. 25 EU. Sa
ceste nam se otvaraju pogledi čas u duboke doline, čas prema ledenjacima
Sonblicka i Sharecka. Nezaobilazni bajkeri na motorima nestrpljivo pretječu
automobile svih mogućih registracija, koji na uskoj cesti to nikako ne mogu
izvoditi. Napokon stižemo na parkiralište. Dobro uhodana ekipa turističkih
djelatnika, usmjerava vozila prema njihovim kategorijama te uredno popunjava
nekoliko ogromnih parkirališta poput linije za pakiranje sardina. Sve je ovdje
podređeno turistu i uzimanju novaca. Prvo platiš za cestu da bi uopće ovamo
stigao. Zatim te navuku da platiš Gletscerbahn, koji te spusti 200 metara do vrha raspucanog
jezika Pasterze da bi se mogao pohvaliti kako si hodao po ledenjaku. Još su
bolji oni koje je moguće nagovoriti da se dignu Panoramaliftom kojih 20 metara do terase sa
koje se pruža “daleko bolji pogled” kako bi rekli da su bili na Grossglockneru!
Nebrojeni suveniri,shopovi. Jedinu utjehu u svemu tome za
sad pružaju svizci koji se pokazuju znatiželjnim turistima sunčajući se na
travama pod parkiralištem, a da za to uopće ništa ne naplaćuju. No tko zna.
Možda će jednog dana turistički djelatnici shvatiti da se može naplatiti i
naginjanje preko ograde! Srećemo Nizozemce, Nijemce, Japance, Francuze,
Slovence. Bajkeri, motociklisti, biciklisti. Staro i mlado. Sve do onih
najmanjih koje vade iz automobila u dječjim kolicima:
“ Vidiš sine ono tamo je Grossglockner,
kad budeš jednom narastao…”
Gamsgrubenweeg,
turistička je stazica koja vodi od parkirališta isprva kroz rovove, a zatim
kroz lijepo uređenu stazicu podno livada i sipara Fuscherkarkopfa. I gle, igra
turizma se nastavlja i ovdje. U svakome rovu turista nešto dočekuje. Rasvjeta u
boji, Slapovi vode u mramornim bazenima
dok kroz njih prodire snop svjetla iz okna u rovu, orgulje na kojima svira
kapanje i curenje vode sa stropa. Pa čak i zvuci kopanja rude te glasići
Snjeguljice i sedam patuljaka. Uredno postavljene table pokazuju panorame,
zaštićene životnije, biljne zajednice. Na travama sipara pod Fuscherkarkopfom
cvjetaju nezamislivo lijepe kombinacije najraznolikijeg cvijeća. Nebesko plave
gencijane, ljubičasti repuši, rozne potencile, kamnokrasi, bijeli i žuti
makovi, ivančice, te još nebrojeno drugih prelijepih planinskih vrsta cvijeća.
Na kraju staze, na mjestu koje se naziva Wasserfallwinkel nalazi se jezerce
nastalo otapanjem ledenjaka Blockkarkeese. Po golemim glatkim granitnim pločama koje je nekada
davno izglancao ledenjak danas se šeću, sunčaju, uživaju i izležavaju turisti.
Nikoga ovdje izgleda ništa ne muči osim mene. A to je kako da u ovoj gužvi
nađem barem malo zaklona za pišanje? Po Blockkarkeese ledenjaku kreću se cijele
kolone. Neki se uspinju prema Oberwalderhutte, a neki silaze. Tek što sam
uspješno riješio problem pišanja razmišljam o novome problemu. Hoće li uz sve
te ljude biti mjesta za spavanje u domu.
Snijeg
na ledenjaku po kojem gazimo je mekan, ljetni. Opažamo snježnu ralicu kojom
najvjerojatnije zapunjavaju pukotine u ledenjaku te na taj način turistima
omoguće siguran hod prema Oberwalderhuute unutar stupićima omeđene staze.
“ Gle, ima i tragova od pasa!”-
dobacuje Andrea
“ Si sigurna, možda je to
gorski leopard!”
Pojedinci se zatjeraju po
ledenjaku prema domu čak i u patikama!
Za razliku od njih, naši ruksaci puni odjeće i opreme za
sutrašnji uspon usporavaju tempo. Najteže je zadnjih stotinu metara pred domom.
Do nas dopire zvuk helikoptera koji očito vrši opskrbu doma. Izlazimo na plato
Velikog Burgstalla na kojem je smještena Oberwalderhutte.
“ Gle, tak bumo i mi sutra
sušili naše uže?” – pitam Andreu
Na uređenim stalcima suši se
užad od onih koji su do doma stigli sa najrazličitijih strana. Sa
Johannisberga, Ruddolfshutte, Wiesbachhorna…
Pred vratima doma ogroman crni pas. Sve više ljudi odlazi
u dolinu. Ljubaznu mladu domarku pitam na engleskome ima li sobe za spavanje.
Soba 22 EU, skupno 16 EU. Radije ćemo uzeti sobu, manje je ljudi i manja
vjerojatnost da netko hrče! Skidamo cipele u za to posebno lijepo uređenoj
prostoriji koju čak ventilira mali ventilator. Ah, te znojne i smrdljive noge!
Nakon guste, jake juhice izlazimo
pred dom. Helikopter za dostavu je neumoran. Svakih nekoliko minuta dolijeće sa
tovarom robe, odlaže ga vezanog u mreži putem sajle koju vješti mladić iskopča,
te za tren oka ponovno nestaje u dubinama iznad ledenjaka Pasterze. Nekoliko
djevojaka i mladića raspakirava opremu, hranu, plahte, deke. Crni veliki pas
očito ima nešto protiv helikoptera, jer svaki puta neumorno laje na njega, kao
i na ljude koji raspakiravaju dovoženu opremu. Sjedimo na kamenju i gledamo serake pod Grossglocknerom. Razgovaramo o
njihovoj visini, o širini pukotina na glečerima koji klize sa njegovog vrha.
Gledamo dvojicu kako silaze po zapadnom grebenu Fuschewrkarkopfa, našem
jutarnjem cilju. Neki od detalja mi se čine malo prejaki za Andreu. Više me
privlači bijeli stožac Johanisberga.
“ Kud bi ti sutra? Na penjanje
po grebenu tam gore, ili po ledenjaku polako do Johannisberga? “ – pitam Andreu
“ Radije po kamenju neg po
snegu!” – odgovara.
Par sati spavanja u autu nije
bilo dovoljno za Andreu, pa ponovno odlazimo u našu sobu na malo izležavanje do
večere. Na zidu pred sobom stoji tabla sa natpisom “Gesuztene Tiere”. Na njoj
je između ostalih životinja nacrtan i dugonosi
“Alpenmaus”. Ulazimo u sobu. Pod stolićem u kutu mišolovka na preklop sa
sirom.
“ To je očito klopka kojom se
love zaštićene alpske životinje” – dobacujem.
Sat izležavanja i
dremuckanja brzo je prošao i već je došlo vrijeme da se ponovno siđe na večeru.
Wienersnitzel, krumpir u umaku i salata. Mljac. Uz sve to i jedno pivo! Cure
koje vode dom jednako su brze kao i one sa druge strane Grossglocknera – u
Stuedelhutte.
Nakon večere slijedi naravno i
večernji izlazak na friški zrak. S obzirom na vremenske okolnosti pripreme su
slijedeće. Na ljetne hlače prvo treba navući zimske navlačne, obući dva flisa i
jaknu, nabiti kapu preko ušiju, na nju još navući kapuljaču kabanice. Oprezno
izaći iz doma da te jaki sjeverozapadnjak ne zahvati i ne baci nekoliko metara
dalje na krpice snijega koje leže oko doma.
“ Ah, baš mi paše ovaj večernji maestral” –
dobacujem Andrei koja se samo smješka i pokušava nasloniti na silinu vjetra, a
da ne padne na nos.
“ Kad sunce još malo zađe, snijeg na vrhu
Glocknera biti će rozni, a nebo iza njega tamnoplavo i ljubičasto.” – dodajem.
No, oblaci koji se valjaju od
zapada preko grebena Klockerine, Johanisberga, nikako ne dozvoljavaju niskim,
crvenom svjetlošću obojenim sunčevim zrakama da obave svoje večernje
oslikavanje vrha kralja visokih tura. Na siparnome grebenu Bugrstalla, koji
vodi iza doma prema vrhovima na zapadnoj strani usred izlomljenih granitnih
ploča cvatu maleni ljubičasti cvjetići. Tu i tamo ih presijeca pokoji potočić nastao otapanjem gornjeg dijela
ledenjaka Pasterze. Ležimo dobro obučeni u snijegu, a
nad našim glavama vjetar nosi skrivene zvukove priče o davnim danima, o
nestaloj sreći, o tihoj samoći kada pod vrhom kralja visokih tura još nije bilo
cesta, hotela, samo led, kamen, vjetar, livade pune ljetnog cvijeća i jesenskih
rasplamtjelih ariša. Mir, mirisi samoće… I kad je nad je nad grebenom Fuscherkarkopfa
zatreperila prva zvijezda svojim noćnim visinskim ledenim sjajem, a ljubičasta
svjetlost neba i vrhova zamrla v neizrazitu sivinu, pojavila se Artemida.
Božica mjeseca i planina. Došla je u obliku velike narančaste kugle iza grebena
Fuscherkarkopfa. Vrijeme je da se vratimo u dom. Usprkos jakome vjetru, do nas
dopire praskavi zvuk.
“Kaj je to bilo? “ – zapita Andrea
“ Negde je serak doklizil do ruba stijene, puknul
i led se razlijal po stijenama ispod njega. “
Mnogima
vjerojatno smirivanje ljubičasto obojene kulise neba nad crnim vrhovima na
kraju dana, pritjerivane silinom hladnog vjetra, svakog časa sve jače potisnute
neizbježnim nadolaskom noći, ne bi u ovakvim okolnostima predstavljalo ništa
lijepog. Tko je zapravo u ovakvim trenucima umjetnik. Priroda koja stvara ovakve
finese, ili čovjek, pojedinac koji ima smisla i sposobnosti da iz njih izvuče
ljepotu?
U našoj je sobici toplo. Radijator
radi. Zamislite. Na 3000 m uslijed ledene pustoši u Oberwalderhutte radi
radijator! Za kovanicu od 2 EU, u muškoj i ženskoj toaleti moguće se nakratko i
tuširati. I to u toploj vodi! Ljudi moji, pa kud srlja ta civilizacija? Sreća
naša da smo uzeli sobu, sad smo u njoj sami, sa još tri Nizozemca. Da smo na
kojekakvom skupnom, bar tri od njih bi sigurno hrkali.
Iz polusna me
trgne ulazak Nizozemaca u sobu. Tihi su i polako se otprave na počinak. Iz
drugog polusna me opet nešto trgne. Ma nije moguće! Pa sva trojica hrču. Trio
vodi onaj na najgornjem krevetu. Prvo pokušavam stvar ignorirati, ali nejde. Nakašljem
se glasno - ništa. Kucnem po drvenoj oblozi sobe – ništa. Da li da uzmem flašu
vode koju držim kraj glave i polijem ga? Vruće mi je. Otkrivam se. Hrču i
dalje. Opet mi je vruće. Skidam flis, a u uši naguravam komadiće WC papira.
Odlazim na WC, nastojim biti glasniji kako bi ih barem probudio toliko da
zauzmu neke poze u kojima se ne hrče. Nažalost ono staro pravilo, ako stvar
dovoljno dugo ignoriraš riješi se sama od sebe ipak je prevladalo. U obliku
umora i sna.
Prve zrake
svjetla koje prodiru kroz prozor tjeraju me da pogledam na sat. 5,30. Čudnim
čudom, u ovo bi vrijeme u Stuedelhutte već svi bili na nogama, a ovdje još
vlada tišina po svim sobama Oberwalderhutte. Silazimo u blagovaonicu. Osoblje
doma još ne radi, no navez koji je sinoć najkasnije stigao u dom, već se pakira
i na kuhalu grije jutarnji čaj. Kao i obično, kad se probudim na većoj visini,
bez moje jutarnje Nesscafe, teško mogu
odmah doći k sebi. Mučim se sa jutarnjim sendvičem, pijem čaj, no želucu se
nikako ne dopada hrana. Više se dopada onom velikom crnom psu koji je nanjušio
naše sendviče i sad strpljivo njuška oko njih i čeka koji komadić. Vjetar koji
je počeo puhati sinoć poslijepodne, puše i dalje. Začudo, oblaci za koje sam
bio siguran da će se razići do jutra, još su ovdje. Vjetar ih donosi sa zapadne
strane iza grebena Johanisberga te ih raznaša i cijepa po crnim stijenama
Grossglocknera. Termometar na zidu pokazuje –1°C.
Silazimo na
Blockkarkeese. Andrea na ljetne gojzerice mora staviti dereze, da bi lakše
mogla silaziti i priječiti ledenjak. U navezu, kojih petnaest metara iza nje
hodam po njenim tragovima i snimam kamerom.
“ Ak mi odjedanput ispadneš iz kadra prema dole,
znači da si našla pukotinu!”
Dugo nije trebalo čekati. No kako su pukotine na ovom ledenjaku male, u
njoj je završila samo noga do koljena. Na vršnom grebenu Fuscherkarkopfa
opažamo siluetu čovjeka. Pa kad je taj došao gore, a da mi to nismo vidjeli? U
Fuscherkarscharte skidamo ruksake, uzimamo kraći odmor, punimo flaše vodom koja
se topi od ledenjaka i polako krećemo u penjanje zapadnog grebena. Stazica
isprva vidljiva odjednom ima više varijanti, no ni jedna nije markirana. Još
nešto više, gotovo svaka varijanta završi na slijepo. Nigdje. Pokušavamo
slijediti najsvježije tragove, no i oni najčešče završe na slijepo, bez
mogućnošću nastavka. Nalazimo se na izuzetno lošem i krušljivom terenu iznad
strmog Fuscherkarkeese.
“ Na grebenu ipak mora biti čvršće, a i ona
dvojica koja su jučer silazila držala su
se grebena.” – odlučujem.
No ugažene stazice po naizglednim uskim krušljivim policama sjeverne
stijene ponovno nas zavedu.
“ Idemo sad ravno tu po pločama gore na greben!” –
ponovno odlučujemo.
Na grebenu nailazimo detalje koji mi baš ne
djeluju u okvirima dvojke.
Nadao sam se ili markiranom ili barem djelomično opremljenom smjeru kakvi
su bili
Stuedelgrad i Biancograt na Bernini. Sa Anđelkom bi ovo išlo, znam da me
neko osigurava makar i nemamo klinova, ali sa Andreom me strah. Kako će uopće
ona sići po ovim detaljima.
“ Ja dalje
ne bi ovak. Nije baš sigurno! “ – mučim se naglas sam sa sobom.
“ Tata, daj malo pogledaj iza ugla, možda tam ima
nešt!”
“ Pametno dijete, evo, našla si novi prolaz, a
skoro smo se vrnuli.”
Detalji koji slijede, te sve više snijega koji je ovih dana napadao na uske
police pod zapadnim vrhom ponovno nam baš ne ulijevaju nadu da ćemo vidjeti
vrh. Kojih dvadesetak metara pod zapadnim vrhom sjedimo na oštrom rezu grebena
i gledamo na obije strane planine. Kolone ljudi pod nama sječu ledenjak
Blockkarkeese i uspinju se prema Oberwalderhutte. Na drugoj strani lijepo se
vidi tirkizno zeleni odsjaj sinoćnjeg pada seraka. Led koji se odlomio, razbio
se u gomile zelenkastih komadića i rasuo kojih stotinu metara niže od seraka.
Grossglockner, Johanisberg, Hocher Riffler, Klockerin, Wiesbachorn. Pod nama
ledena rijeka Pasterze.
“ Kak je ovdje tak tamno plavo nebo!” – čudi se
Andrea
“ Tu nema čestica smoga kak u gradu, a i puno smo
više pa ima i manje vlage, a i kraća je udaljenost do zvijezda!”- odgovaram
“ Idemo dolje?”
“ Idemo!”
I Andrei i meni,
već je sasvim dovoljno ovog lutanja, a penjati ove izložene detalje
neosiguranih dvojki sa njom ne želim. Teška srca na ramena ponovno stavljamo
ruksake te krećemo prema dolje. No otpenjavati dvojke naravno je teže prema
dolje nego li prema gore. To se posebno vidi na Andrei koja pokušava
naginjanjem ka stijeni otpenjavati po krušljivim detaljima.
“Tak se to ne radi!”-
objašnjavam.
“ Svaki oslonac na ovakvom
terenu moraš s nogom opteretiti na tlak, prema dolje da ostane na mjestu, a ne
da ga opterećenjem na stranu pomakneš iz ležišta.” – prisjećam se kako ponekad
i sam sebi isto govorim.
“ Ali onda me strah ak se za
ništ ne držim!”
“ Probaj sasvim polako, u
ravnoteži, na štapove i vidla buš da je lakše i sigurnije.”
Ponovno traženje puta po krušljivim policama tjera
nas na sam greben. Tamo je ipak najčvršća stijena. Najteže je, ali i
najsigurnije. Čovjek, koji je jutros bio na grebenu koji povezuje dva vrha
gleda nas odozgo.
“ Gle, pogledaj ga gore. Pa
bili smo samo kojih dvadeset metara niže od njega!”- uzvkuje Andrea.
“ Nema veze, glavno da su nam
noge vidle puta!” – uzvraćam.
“ Gle kakv lijepi kamen!”-
uzvikuje ponovno.
“ Onaj tamo ti je još ljepši!
Uzmi ga Ninoju!”
Andrea, baš kao i ja prvi puta, divi se
najraznolikijim oblicima granitnih stijena. Istina je da čovjek poželi djelić
toga, ponekad mali, vrlo mali djelić, ponijeti sa sobom. Većina vjeruje kako će
im baš taj djelić bolje od bilo čega drugoga sačuvati uspomene. Na siparu, na
kojih 3.100 metara ,
leptirići najvjerojatnije malog koprivara (Aglais Urtice), oblijeću i hrane se
nektarom ljubičasto roznih sitnih cvijetića koji su jedino bilje koje ovdje
raste gotovo iz kamena. Na Fuscerkarsharte ponovno uzimamo odmor. Skidam se do
pojasa i umivam u hladnoj vodi koja samo dva metra od mene istječe iz ruba
ledenjaka. Obnavljamo sloj zaštitnih faktora na čelu, licu te nastavljamo silaziti
preko Blockarkeese prema gomilama turista koji šeću po Gamsgubenweegu.
Prelazimo niz manjih pukotina. Na dva mjesta tisućljetni zeleni tirkizni led
izbio je na površinu i sve su pukotine jasno vidljive. Ledeni potočići koji
nastaju otapanjem jure kroz njih, poniru da bi se daleko niže izlili u maleno
jezerce. Preko nekih pukotina dovoljno je samo prekoračiti, dok je preko jedne
malo veće trebalo i preskočiti.
Na izlizanim granitnim stijenama šeće
se ponovno i staro i mlado.
“ Gle, Andrea, ono gore na vrhu je križ
ili nekakvi željezni stup?”- pitam pošto sam uočio nešto na grebenu nedaleko od
mjesta na kojem smo se okrenuli.
“ Joooj, pa gledaj, to je nekvi
gelender, a i sajle idu prema dolje!”
“ Pa znači, tu onda ide onaj “Lihte
Gipfel fur Gisener!” Da smo znali mogli smo još tih par metara ispenjati pa bi
se po tim gelenderima vratili na ovu stranu.
“ Pa kak to nismo vidli kad smo jučer
išli gore?” – pitam se naglas.
„ Kad si na ovom mjestu sam snimal
cveće i gledal na drugu stranu prema Grossglockneru!” - odgovara.
Prema
ogromnom parkiralištu ponovno hodamo kroz šest tunela, na travicama nas
dočekuju svizci, gomila bajkera, turista sa najrazličitijih krajeva svijeta.
Crkvica u Hailigenblutu, lijepo uređeno groblje
oko nje, Lienzener Dolomiten, Wurtzenpass sa “geferliche kurve”, a zatim 4
kilometarska kolona u kojoj kod Bleda čekamo sat vremena.
A što je bilo na samome kraju? Naravno,
pizzeria MURKA u Kamniku.
