ORTLER DRUGI PUTA - prvi dio

“Ne vrijedi riskirati. Ortler je tu stajao tisućljećima, stajat će i dalje. Možda nam se ponovno ukaže prilika. Za njega i njegova susjeda Weisskugela.” - razmišljao sam, kada smo zbog lošeg vremena i naših žuljeva od Bernine odustali od ovog velikana istočnih alpa.

Semptembar je mjesec kada redovito do nas stigne jaka i stabilna anticiklona, koja podržava lijepo vrijeme čak i po desetak dana. A to smo upravo i čekali.  Baš kao prije tri godine kada smo se pakirali na Stuedelgrat i ovog puta je glas iz televizora govorio : “…kičasto plavo nebo, stablno, vidljivosti preko 100 km, bez oblačka, jutarnje magle u dolinama, ako ikako imate mogućnosti uzmite ruksak i otiđite u brda…”   Vremensku prognozu na televiziji iznose nešto prije 20 sati. No to nije bio razlog da skoro potpuno spakiran (osim žlice i vilice što je vrlo važno u slijedećem članku o Weisskugelu) već u u 23 sata budem u Grazzu kod Anđelka.

- “ Idemo? - Idemo!

Legli smo u pola noći, a ustali u 3 sata.

- “ Idemo ? - Idemo!"

       Terios ponovno klizi po poznatim mu cestama. Lienzener dolomiten, Bruneck, Bolzano, Merano, Vinschgau. Na livadi kraj rasadnika klonova Larixa sp. obavezna piš pauza. Otkako smo ovdje stali prvi puta pred nekoliko godina, svakog narednog puta to postaje dužnost i obaveza. Na autoradiu pokušavamo uhvatiti stanice sa čestim vremenskim izvještajima. Nebo iznad nas je putpuno zatvoreno, tek tu i tamo se ukazuje koji plavi prozorčić, ali meteorolozi preko radio valova i dalje čvrsto brane svoja uvjerenja : “…kičasto plavo nebo, stabilno, vidljivosti preko 100 km, bez oblačka, jutarnje magle u dolinama, ako ikako imate mogućnosti uzmite ruksak i otiđite u brda…”

“Ma daj malo pogledaj kroz prozor, a ne samo u te kompjutorske sinoptičke karte,!” – već pomalo ljutito dobacuje Anđelko.

            No kako dan sve više odmiče, a sa njime i naša kilometraža, nad našim glavama ipak je sve više plavog neba, a sve manje oblaka na njemu. Vinogradi za koje treba kako smo proteklog puta zaključili “uže i penjačice” da bi se do njih popeo već polako poprimaju svoje jesenske boje, a nepregledni nasadi gotovo idealno stručno formiranih i njegovanih voćnjaka jabuka pravi su raj za moje agronomske oči. Milijuni kilograma žutih, narančastih, crvenih i ljubičastih slatkih plodova visi sa malih ili velikih stabala. Na mnoge od njih pljušte kapi vode od navodnjavanja kišenjem, pa se presijavaju u jutarnjem suncu poput Cesarićeve “ Voćke poslije kiše”.

      Ulazimo u Sulden. Nestrpljenje raste. O uzbuđenju da i ne govorim. Od Ortlera nad nama ni traga. Nesato je kao i proteklog puta u oblacima.

“ Ne čini ti se da smo tu već bili i parkirali baš na ovom istom mjestu?” – pitam u šali.

         Malih čempresa i borova koji su kraj obližnjeg hotela pred dvije godine bili uzgajani kao bonsai u deblima drveta, više nema. Ostala je samo jedna ogromna drvena tegla od izdubljenog starog bora u kojem se nalazi cvijeće, kamenje i savršeno prirodno oblikovana kaskada Pinus Muga.  Na malenoj klupici pokraj “Alpinschule Franz Ortler” prepakiravamo stvari. Kao i pred dvije godine, ponovno krećemo uskom stazicom kroz borovu i ariševu šumu prema Tabarettahutte i Payerhutte. Već na samom početku stazice opažam crvene bobice:

- “ Gle, crveni ribizl! Odi malo zobati!”

-  “ Pazi, borovnice. Hodi probaj, nisu baš preslatke!”

-  “ Pogledaj, koliko rujnica je tamo gore u mahovini!”

-  “ Gledaj gore, crna žuna na deblu ariša!”

            Ponovno me  oduševljavaju vitka stabla alpskih borova Pinus Cembra čije su grane povijene na dolje poput onih kod jele u našim šumama. Općenito mi po rastu više potsjećaju na jelu nego li na prave borove. Osjećam da je na njima nešto posebno. Na tim visinama vegetacija je vjerojatno kratka, pa je i jednogodišnji prirast kratki, a tanke se grane povijaju nadolje pod težinom snjegova koji na njima ostaju i po nekoliko mjeseci. Jedino sam vrh ovih gorostasa uspije svakog proljeća  propeti se za koji centimetar više. Tu i tamo pod nogama se nađe pokoji češer koji na mekom, iglicama i travama pokrivenom tlu prosipa svoja sjemenja za neka nova buduća stabalca. Gle, nedaleko od mene već se i nalazi čitav niz malenih borića i ariša. Na raskršću puteva nalazi se jedinstven primjerak ove vrste sa deblom promjera gotovo metar. Krstimo ga za “Pinus Gigantus”. Svi ti oblici ponovno su za mene jedinstven događaj iako sam ih promatrao pred dvije godine. Ispod visokih, često vjetrom izvijenih stabala ariša skrivaju se ariševci, malene gljive nalik divljim vrganjima, za koje Anđelko tvrdi da su jestive. Nađu se ovdje i pokoja nejestiva rujnica, zlatni vrganj.

        Iza naših leđa do nas dopiru veseli glasovi, a sa njima i dvije visoke djevojke u najljepšim dvadesetima. Uz njih hodaju i njihovi već postariji roditelji. Stajem i puštam ih pred sebe, a usput ne mogu odvojiti pogled od dva para lijepih, a izrazito mišićavih, skladnih nogu u kratkim hlačicama. Oči kao da su se zaljepile, pa novonastala sila govori da moram krenuti za njima. Anđelko zastajkuje jer je baš sada našao da snima kamerom nekakovo cvijeće!

            - “ Hodi, hodi, daj pogledaj malo i ovo cvijeće pred nama! Grrrr!”- vičem  u nadi da nitko od familije ispred nas ne razumije naš jezik!

               Na rubnim dijelovima šume osim mnoštva neukusnih borovnica zeleni se lišće nebrojenih grmova rododendrona koji su tijekom Lipnja i Srpnja svojim cvjetovima krasili ove livade. Pod visokim morenama tu i tamo pokoji ostaci posljednjeg jesenskog planinskog cvijeća uglavnom žutih i bijelih boja. Visoko nad našim glavama, iz oblaka, ponovno proviruje ogromna Payerhutte, smještena na litici grebena poput orlovog gnijezda. Stazica priječi ostatke nekadašnje morene. Sunce zalazi za Ortlerove grebene. Promatramo igru prolaza svjetla kroz oblake i njegov lom u najljepšim bojama zelenoplavog spektra. Redaju se grebeni tajanstvenih silueta, te izranjaju u nizovima sunčevim zrakama obojenim zavjesama oblaka. Ljubičasta, tirkiznoplava, ultramarin, tirkizno zelena. U središtu morene nalazi se velik otvor iz kojeg se obrušavaju vode koje su nastale topljenjem ostataka gornjeg Marltglečera. Pod nama turistički Sulden u sjaju sunčevih zraka, nad nama vrh Ortlera zavučen u oblake. Ne mogu, a da ne razmišljam o davnim vremenima kada je ovaj ledenjak dopirao do same doline. Jesu li se tadašnji “Otztiji” bojali te mase snjega i leda koja je klizila prema njima? Stazica prelazi morenu i po uskim serpentimnama vodi sve više i više prema Tabarettahutte. Naši teški rukasaci puni opreme, odjeće, kamera i fotoaparata ne dozvoljavaju nam tempo kojim bezbrižno pokraj nas prolaze i prestižu nas raznorazne zgodne mlađe mame sa klincima, dok tu i tamo pokoji tata nosi tek maleni ruksak sa flašicom i fotićem. No jedno je sigurno. Naše potkoljenice najtanje su ovog vikenda u cijelom Južnom Tirolu!

            Dok se sa suprotne strane nazire maleni južni ledenjak i vrh Vertainspitze (3.554m) sa križem koji se sjaji na popodnevnom suncu, nad nama je Ortler konačno odlučio otarastiti se dosadnih oblaka te je počeo sa paranjem istih ledenim krijestama svojih vrhova. Pred Tabarettahutte, kao i uvijek pasu ovce, a tek tu i tamo pokoji sramežljivi svizac čuva stražu na kamenju. Jedna crna ovca, pase sama za sebe, daleko od ostalih. Baš kao da je neka “crna ovca”. Na terasi doma sjede i sunčaju se, turisti, planinari, alpinisti. 

      Sunce već polako zalazi za visoki tabaretski greben, pa je nastavak stazice prema sedlu na grebenu u dubokoj sjeni. Promatram stijenje ovog dijela. Isprepliću se žile granita u nekoliko boja, od crne do bijele, a presijecene su raznim nijansama onečišćenih vapnenačkih stijena kakove nalazimo u Julijcima i Dolomitima. Na tek tu i tamo pokojoj zelenkastoj oazi morena i sipara ponovno pasu ovce. I u ovom stadu, crna ovca pase izdvojeno sama! Očito da u ovim krajevima nije dobro biti “crna ovca! “ One bijele iznad nas, sa mladim crnim janjićima obrušavaju kamenje koje kako leti niz sipar uzima sve veći i veći mah :

-  “ Paaazi! Shafenstainslag!” – vičem Anđelku

Neke od njih krenu ispred nas očito u namjeri da nas prate do tko zna kuda!

- “ Čuj, ovo mi se ne dopada! Rekli budu da nismo solirali nego da smo bili u navezu sa ovcama!”

Još nekoliko serpentina i stižemo na sedlo, na 2.871 m . Ovdje nas je prije dvje godine usred ljeta iznenadilo lepršanje sniježnih pahulja. Oprezno prelazimo izložene police na južnoj strani grebena. Pokoji bijeli cvijetić, te nekoliko žutih makova samo daju lijep doprinos završnici ovodenvnog dijela uspona pošto se preda nama na vrhu uskog grebena diže ogromno zdanje Payerhutte. Usprkos tome što su mi ruke potpuno promrzle i prste na njima jedva osjećam, sa čela dobrano kaplju kapi toplog znoja. No ne pada mi na pamet da se oblačim. Sve to daje usponu neki čar. Legli smo u ponoć, digli se u tri sata, vozili osam sati te hodali uzbrdo sa teškim ruksacima četiri sata. Svaki korak sad je sve teži, umor već polako pokazuje svoje. Opažam kako Anđelko pokušava snimiti moj prilaz Payerhutte:

- “ Aha, sad dok hodam kaj crknuti konj, me snimaš, a dok sam na početku skakal kak srndać za ona dva lijepa para nogu si snimal samo cveće!”

Ulazimo u dom. Neposredno pri ulazu nalazi se skidaonica i odlagaonica cipela, iz koje se šire najraznolikiji mirisi, no uglavnom svi neugodni. Znoj nogu, čarapa, godinama znojem topljene gojzerice, koje su napokon došle na svoje da onako zagrijane, sve zajedno na jednom mjestu mogu slobodno u atmosferu sobice 3x4 ispuštati svu opojnost upitih mirisa. Ogroman plakat na zidu doma potsjeća da je upravo ovih dana 200. godisnjica uspona na Ortler. Na 27.09. 1804. godine, Josef Pichler odkako je svijeta i vijeka prvi se uspeo na kralja istocnih alpi. Sa terase doma umornim očima gledam na susjednu stranu. Prema Weisskugelu, koji je sve jasnija silueta u večerašnjem zalasku sunca i sve veća želja za moj naredni uspon. Hladan vjetar koji nas je pratio po grebenu i hladio nam znojno čelo, sada se potpuno smirio. No hladnoća svejedno prodire kroz okovratnik. Dignem ga povučem zatvrač i nastojim još malo ostati na terasi doma u ovoj večernjoj idili. Sa serpentina Stiflerschjocha već se opažaju prva svjetla koja se spuštaju u dolinu. 

Ulazim u dom. Večera. Juhica i tjestenina sa gljivama posuta parmezanom. Fino. U sjećanju nam je još uvijek večera od prije dvije godine kada smo naručili juhu sa ogromnom hrenovkom, a zatim umjesto kobasica opet dobili pečenu ogromnu hrenovku. Sve se činilo lijepo dok na red nije došlo plaćanje. Vadimo i pokazujemo naše planinarske iskaznice, no ona ista gospođa u tirolskoj narodnoj nošnji, koja nam je onako lijepo pred dvije godine poslužila juhicu sa hrenovkama pa zatim lijepu prženu hrenovku sa gomilom krumpirića, sada govori kako HPS-ovu iskaznicu nema na spisku za popuste. Gledam spisak. Između ostalih stoji i PZS! Pa po čemu su Slovenci sad tu bolji do nas? Plaćamo punu cijenu od 17 EU po osobi za madraclagerI, a zatim ponovno odlazim na terasu pred domom da se smirim gledajući kako zadnje zrake sunca obasjavaju Weisskugel, a potom na konačno spavanje u potkrovlju, na madraclageru doma.