ENNSTALER ALPEN – GESAUSE

            Krajolik s mnoštvom uspravnih osunčanih kamenih zidova sjajno bijele boje, nazubljenih vrhova, a između njih duboke zelene doline sa hirovitim planinskim rijekama. Naizgledno tisućljetno mrtvilo koje ih obavija sakriva u njima tihe i živahne trenutke života i mijenjanja živog, maštolikog svijeta. Sakrivaju ga u svojim zelenim dolinama, na strmim liticama, u svojoj živoj prošlosti i nadolazećoj budućnosti. Do nogu naših nogu, srme stijene spustile su svoje litice, pretvorivši ih u blage šumarke, lagane brjegove kako bi nas pozvale da im se na lagani način približimo. Ennstaler alpe, nacionalni park Gesause, penjački raj u Austriji. Hochtor, Reichenstein, Planspitze, Odstein…

            Loše prognoze za svaki vikend, već su nas dobrano umrtvile, no krajem Juna bilo je već dosta čekanja. Trebalo je otići. Ruth, bivša Anđelkova praktikantica rodom je iz tog kraja:

 - «Peternpfad i Rossschweif. Dva lagana penjačka smjera, za svaki dan po jedan, a čine kružnu turu. To je prava stvar za vas dva da upoznate ovaj kraj!»

            Oblačno jutro u Gracu. Nije nam baš po volji, ali krećemo. Anđelko vozi, a ja pomalo još dremuckam. Za dva sata vožnje stižemo pod ogroman kameni zid sjeverne stijene masiva Planspitze - Hochtor - Odstein.  Parking je prazan.    
       - «Subota je u Gesauseu, poznatom penjačkom raju!» - konstatiram.

-  « Čudno da nema baš ni jednog auta na parkingu?»

-  « Možda oni znaju nekaj u vezi prognoze kaj mi ne znamo ??»

            Oblaci se vuku po sjevernoj stijeni Hochswaba. Nemoguće je i naslutiti da kroz taj ogroman, okomit zid vodi nekakva penjačka dvojka. No uvijek je tako. Tek kad se približiš planini, stijeni, ona ti počinje otkrivati svoje skrivene putove i prijelaze. Okolo nas rastu na sve strane crveni borovi, Pinus Silvestris, (Waldkiefer) mladi, stari, čitav greben je posut njima. Neke su već vode i oluje istrgle iz laganog pjeskovitog tla, te se na njihovoj kori polako javljaju ukrasi u obliku oguljene kore, suhih vrhova, grana, naplavljenog debla.

Polako, ustrajnim koracima uspinjemo se prema prvoj koči. Haindlkarhütte.

            - «Daj bože da izdrži bar do koče!» - nadam se potiho.

Vlaga u zraku od jučerašnje kiše koja je tu padala, neobično je visoka. Sa svakim novim korakom sa čela kapne nova kaplja znoja. Boje planinske šume poslije kiše sasvim su drugačije od onih na koje smo navikli. Ponekad su čistije, zelenije, kamen ima neki jači sjaj, korijenje  borova i drveća izloženo na stazici ima tamniju i jaču boju. Ponekad kroz oblake prosije sunce i posljednje kapi rose na listovima zabljesnu jutarnjom svježinom.

            Pogledi su nam često uprti u ogroman stjenoviti zid i traže kuda to preko njega vodi naš smjer za ovaj dan. Prvo dolazimo do simpatične stare Haindlkarhütte, nad kojom se nalazi nova, po nama nažalost i modernija

nova Haindlkarhütte.

            Na naše iznenađenje u koči smo sami, nema gužve. Tek troje veseljaka koji idu u isti smjer kao i nas dvojica. Ulazimo jer treba pošteno posušiti i leđa i čela od znoja. Čim malo stanemo odmah osjetimo hladnoću pa se nadamo da će dva vruća čaja malo povratiti toplinu i izgubljeni dio tekućine. I dok se mi tako sušimo vani počinju padati prve kapi kiše. Ostaje nam samo čekanje i nada. U mislima kombiniramo najraznolikije varijante današnjeg dana vezanih uz prestanak kiše. No srećom nakon pola sata kiša prestaje. Ostajemo sjediti još malo sve dok se ne pojave jasni znaci da će barem narednih dva tri sata biti stabilnije vrijeme.

            Odlučno krećemo dalje pošto prognoze na radiju u koči nagovještavaju kako bi lagane kiše još moglo biti, ali nevremena ne. Nadamo se kako ćemo u najgoroj situaciji otpenjati nekako te detalje dvojke i po kiši ako bude trebalo, ali prema gore moramo krenuti jer nam je to jedina mogućnost da se sa ove strane prebacimo na drugu, južnu stranu ovog stjenovitog zida.

            Dok se užurbanim koracima uspinjemo po stazici, siparima, pogledi mi stalno lutaju po prekrasnim stablima starih ariša koji nas okružuju. Kako je interesantno to drvo. Kada zbog udara groma, oluje izgubi vrh, najjače grane krenu prema gore i oblikuju nekoliko novih vrhova koji se ponašaju svaki za sebe kao nova mlada stabla. Tako nastaju tipične siluete najstarijih ariševih stabala. Tu i tamo kroz povremene rupe u oblacima do nas se probije malo sunčevih zraka.

            Stižemo pod ulazni žlijeb. Vrijeme je da se stavi na glavu i kaciga, kako ne bi koji kamenčić dolutao do naših glava od trojice pred nama. Penjanje počinje po lijevoj strani žlijeba, po malenim rijetko obraslim policama. Izmjenjuju se jedinica i dvojka, smjer skreće prema unutrašnjoj strani ogromne 100 metarne stjenovite ljuske.

-          «E, stijena je takva da bolju ne možemo poželjeti! Kaj veliš?» – pita Anđelko

-          « Kak da sam u Paklenici. Sve kaj primem drži, sve na kaj stanem drži.» - odgovaram.

            Na vrhu ogromne ljuske, sa sjeverne strane nalazi se oštri rub, preko kojeg pogled pada vertikalno kojih 200 metara u dubinu. Na travnatoj polici ruba mjesto su si pronašla dva stara Pinus muga koja se preko njega previjaju. Bojim se i pogledati na drugu strane preko ruba. Nastavljamo uspon po travnatom terenu uz rub prema gornjem stjenovitom grebenu. Lagano počinje kišica. Kako ona pojačava svoj tempo i ja pojačavam tempo svojih koraka, no istovremeno se pojačava i broj kapi znoja na mom čelu.

                                                 

- « E, ovo ti je super, iznutra se znojiš, a izvana te kiša hladi!» - dovikujem ljutito Anđelku.

-  « Dobro da sve još uvijek drži i da se ne skliže!» - dodaje.

- « Daj bože da izdrži do ruba stijene» - nadam se ponovno.

            Kako se više uspinjemo sve je više stjenovitih detalja, no stijena  je još uvijek kakvu samo možeš poželjeti. Čvrsta i hrapava. Ključni detalji su priječenje i zaobilaženje grebena po njegovoj desnoj strani, po izbočenoj stijeni. Hvatišta za ruke jako su dobra, za noge se nađe ako malo bolje pogledaš, no tu se ne smije pasti jer pod nogama je poveća dubina. I kao za inat baš na tom mjestu kišne kapi najviše ojačaju. Žurnim koracima ispenjavam na greben, kad se odjednom pred nama pojavi ploča u stijeni sa natpisom da tu počinje taj smjer za silazak .

- « Pa nismo valjda ispenjali do kraja?» - pita se Anđelko.

- « A valjda jesmo, pogledaj tamno onaj stup koji smo gledali iz doline. To je to !»

            Sad nam je čak pomalo i žao jer smo očekivali malo teže detalje i više tih dvojki. No sa druge strane sretni smo jer nas sad može prati kiša. Sad smo na sigurnom, na utvrđenoj planinarskoj stazici. No naše želje idu i dalje:

- « Daj da izdrži još do Hesshute.» - nadam se i dalje.

            Sedlo, spuštamo se. Trojica koji su u stijeni zaostali za nama dostižu nas i kreću na vrh Planspitze. Ja predlažem Anđelku da nas dvojica radije idemo dolje, do Hesshutte jer želim sačuvati svoja koljena za naredni dan. Danas su dobro izdržala.

-  « Idete gore, do vrha? «pita Anđelko

-  « Idemo na vrh, a onda ravno dolje do auta!»

-  « Nećete spavati u koči?»

-   « Ne! Moramo još danas biti kod kuće jer doma imamo zmajeve!» - dečki misle na svoje supruge

-   « Eee, a mi doma imamo zečice pa ostajemo tu još par dana.» - uzvraća Anđelko.

            Na siparnim strminama uz planinarsku stazicu rastu malene smrekice. Iglice su im toliko male da je gotovo nemoguće povjerovati da se radi o smrekama. Oštre zime, debeli snježni pokrivač, kratak period vegetacije, ovdje stvaraju čudesa. Zastajemo I gledamo  ih. Čak se pomalo i upuštamo u traženje novih koje rastu tu i tamo između starih vijugavih panjeva planinskog bora. Tu i tamo ponovno padne koja kap kiše te navlaži prekrasna ležeća debla i korijenje muga koje tada dobiva prekrasno ljubičasto crvenu nijansu. Istovremeno, mokro korijenje je poprilično sklisko na stazi pa je potreban oprez.

            - « Mokro će biti i meni u gaćama, ako ne stanem i ispustim koji decilitar tekućine!»-

            - « Samo ti puštaj !»

            Taman da se namjestim kad opazim neposredno pred sobom na stijeni markaciju i oznaku «RS» sa smjerokazom koji pokazuje u vis. RS znači Rossschweif, a to je ime smjera u koji se sutra upuštamo.

            - « E, upravo markiram mjesto na kojem sutra moramo ući u naš smjer!»

To će nam pomoći ukoliko se odlučimo da nađemo ulaz rano ujutro još u mraku.»

            Nastavljamo. Napokon Hesshutte. Velika moderna koča u centru Ennstaler alpi. Kao što je to običaj prvo padaju dva radlera. Tek su tri sata poslijepodne pa nakon finog ručka i rezerviranja noćenja na «skupnom» odlazimo malo prileći.

                                              

            Kako dan ide kraju, oblaci se polako razilaze, no oni koji obavijaju vrh Hochtora najuporniji su. Možda je uporan sam vrh koji ih je zakačio svojim grebenima i ne pušta ih da dalje odlutaju. Odlučujemo se za kraću večernju šetnju i potragu za svizcima. Uz stazicu po kojoj šetamo nalazi se niz prekrasnih ariša, planinskog bora, a posebno nas oduševljavaju stabla Pinus Cembra – Zirbelkiefer. Pogledi nam lutaju sve dalje i dalje od stazice. Uskoro za pogledom odlutaju i naše noge, pa malo pomalo sve više penjemo po okolnom kamenju nego da hodamo po stazici po kojoj smo počeli hod. Vrh Hochtora još je uvijek zavijen u tamne večernje oblake. Večernje zrake sunca probijaju se kroz slojeve istog  oslikavajući povremeno prekrasne nježne prozračne akvarelne motive. Sa susjednog grebena do nas dopire glasni zvuk neke ptice.

- « No ova pa se zbilja s nekim pošteno svađa u gnijezdu!» - primjećujem

            Ptica nato uzleti, a tijekom cijelog leta nastavi svoju glasnu svađu, kao da joj je svega dosta i naprosto se mora istresti. Sjedne na neku granu sa druge strane male dolinice pod domom, još malo nastavi sa glasnim prigovaranjem, te utihne.

            - « Vidiš, i ptice i ljudi reagiraju isto na iste stvari u braku!» - dodaje Anđelko.

            Pita od marelica i čaj za večeru, upotpunjuju i daju lijepu završnicu ovom danu. Preko puta nas, za stolom sjede dvoje Austrijanaca. Polako se upuštamo u razgovor, saznajemo kako i oni sutra namjeravaju u Rossschweif. Kasno navečer, oko 22 sata, pred kočom se pale krijesovi jer je upravo dan ljetnog solsticija. Gledamo krijesove i maleni vatromet sa terase hesshutte. Nakon toga po kućnom redu treba poći u krevet. Dok ovo pravilo poštuju svi pravi planiari, uvijek se nađe netko tko mora pokvariti večernju idilu. Troje maldih vjerojatno malo i pod utjecajem alkohola bučno ulaze u sobu, smijulje se kao da ih za ostale koji pokušavaju zaspati nije briga. Glavni događaj noći za počeo je oko 1 sata po ponoći. Stariji deblji gospodin preko puta nas, počeo je svojim hrkanjem, davljenjem, otegnutim samrtnim hropotanjem i ne znam kako bi mogao čovjek sve nazvati zvukove koji su izlazili iz grla i nosa tog čovjeka. Čak ni teška stara krmača za vrijeme sofisticiranog laganog klanja ne bi mogla ispuštati ovakve zvukove. Razmišljam kako bi najradije nešto bacio preko puta u mrak odakle dolaze hropci, no nažalost nemam ni mali kamenčić, a kamo li oveću gromadu koju priželjkujem.          

            - « Idući puta moramo u krevet sa povećom zbirkom suisekija.! - šapćem Anđelku koji kao i ja već gubi živce.

            Kako je krajem noći svjetlo polako ulazilo u sobu, grlo susjeda je polako posustajalo, pa sam već počeo misliti da sve to možda ima i neke veze sa vampirologijom.

            Jutro. Konačno, dugo iščekivano! Tanki i prozračni, sivkasti slojevi oblaka vuku se preko cijelog nebeskog svoda. Vrh Hochtora konačno je tijekom noći popustio i oslobodio se oblaka. A možda je to imalo i neke veze sa vibracijama koje su tijekom noći izlazile iz naše sobe…. s obzirom na glasnoću i jačinu… znamo kako se u noći u planini daleko čuje…. Doručak iz ruksaka. Kobasice, sir, kruh. Naručujem od domara i kavu, bez koje ne mogu ako je ima u blizini.

            Krećemo prvi iz doma kao što je to već za nas dvojicu uobičajeno. Na ulazu u današnji smjer više se ne osjeća trag mojeg jučerašnjeg markiranja. Dobro da je već dan. Smjer počinje laganom dvojkom, sa kosom pločom, razderanom vodenim žljebovima koji služe kao uporišta za noge i za ruke.Tu i tamo iz ploča rastu i povijaju se u dubinu stari mugači. Užurbano nastavljamo na prvi greben pošto se tanki slojevi oblaka na nebu još uvijek nisu odlučili hoće li se razići ili početi gomilati. 

Prva trećina smjera više je hodanje nego li penjanje. Na samome grebenu odlučujemo da je pametno navezati se jer iako se radi o detaljima dvojke, pod nama se već otvorila poprilična dubina. Penjačina počinje. Nazubljen greben vodi od naših nogu sve do križa na vrhu Hochtora. Sve više počinjem osjećati onu čudnu silu koja me istovremeno privlači i odbija od ovakvih mjesta. Grebeni poput ovog kao da postavljaju pred nas izazov kojem je nemoguće oduprijeti se. Popeti se na njih, sa njihovih vrhunaca u potpunoj tišini, samo uz povremene zvuke vjetra koji ih obavija gledati u duboke krnice dna pokrivenih ostacima snijega, polomljene strehe stijena, duboke zelene doline. Spajaju se osjećaji slobode kretanja i odgovornosti za tu slobodu. Ljudska se duša tamo opusti, oslobodi i ojača istovremeno. U dolini pod nogama gledamo kako ostali tek sad izlaze iz koče. Tu i tamo malo stanemo, malo fotografiramo, iako nismo zadovoljni količinom sunčevog osvjetljenja. Penjemo polako, oprezno. Bolje je rano ustati, ići polako i uživati u svemu ovome.

            Cijelim grebenom prate nas lijepi detalji, čvrsta stijena. Dijelove penjemo usporedno, ponekad stanemo i na kratko se osiguravamo. Uske dijelove grebena prelazimo ponekad hodajući, ponekad na sve četiri, ponekad sjedeći raširenih nogu. Neke stupove grebena zaobilazimo sa lijeve, neke sa desne strane, držeći se za čvrsta, bijela, isprana hvatišta gesauskog vapnenca. Nakon par metara uspona, slijedi par metara silaska. Popeti se par metara, spustiti se par metara. Tu i tamo nalazimo i pokoji spit i štand na mjestima gdje je malo izloženo, no za sad ih ne koristimo. Daleko iza nas opažamo i sinoćnje susjede kako lagano napreduju, kao i jednog mladića koji solira bez kacige ? Najinteresantniji detalji svakako su kose ploče sa od vode izdubljenim žljebovima  po kojima se penjemo. Prekrasne su. Neke su još toliko položene da ih možemo prijeći samo hodajući na savršeno trenje gojzerica o hrapavi bijeli vapnenac, dok za druge, one malo strmije sa detaljima trojki treba upotrijebiti pogon na sve četiri. 

Dubina sa lijeve strane. Kaskade južne stijene Hochtora odavde i ne izgledaju tako strme kao od Hesshutte. Pod njima još uvijek se nalazi poveća količina snijega. Sve to jasno pokazuje kako je nekada davno ovdje bio ledenjak, koji je lagano klizio, izgladio kose ploče i odlomio ogromne kaskade te napravio ogromne, divovske stepenice u južnoj stijeni.

            Pred nama se pojavi manji prevjesni stup. Tražim put da zaobiđem manji prevjes no ne vidim kako bi dalje sve dok Anđelko ne opazi pred nama u kratkoj, jedva tri metarnoj lagano prevjesnoj stijeni dva zabijena klina. Mali prevjes sa dobrim hvatištima, a minimalnim uporištima za gojzerice moram dva puta «prešlatati « dok ne prokužim tehniku kojom ću se preko njega izdići. Nad njime ponovno prekrasna koso polegnuta 20 metarna žlijebovima isprana ploča. Vršni veliki stup zaobilazimo po lijevoj strani te izbijamo na daleko laganiji i širi vršni greben, na kojem se već po razdrobljenom kamenju i crvenkastoj boji raspoznaje da smo pred vrhom. Teški i sivi oblak ponovno  zahvaća vrh, a jaki sjeverni vjetar počeo je sve čistiti, no vrh baš kao i jučer opet je zakvači svoj oblak i ne pušta ga dalje. Greben vodi u lijevo na markirani put Jozefinessteig. Križ, jak sjeverni vjetar tjera nas da obučemo i jakne. Iako imamo kacige, tjera nas da navučemo još i kapuljače. Dok  pijemo Isosport i jedeno čokoladice – musle, pošteno nas zebe za prste. Čudna situacija jer smo pred tri dana kod kuće umirali na 35°C.

            Po markiranom osiguranom planinarskom putu Jozefinensteig silazimo sa vrha. Na siparnim strminama opažam meni najljepši planinski cvijet. Plavkasto ljubičasta - Linaria alpina - Alpska madronščica, sa svojim predivnim narančastim prašnicima i tučkom. Ne žurimo. 

Osvrćemo se za svakim lijepim cvijetom, kaskadom planinskog bora, malenim smrekicama koje su se ugnijezdile među vlatima oštrih planinskih trava. Sunce je zagrijalo, kora planinskog bora gubi svoju vlažnu tamno crvenkastu nijansu, dok se istovremeno kroz čisti zrak širi zanosan miris borovine. Sve više zastajemo, idemo sve polakše i uživamo. Visoko iza nas, obasjan suncem svijetli se križ na vrhu Hochtora. Tu i tamo još uvijek naiđe po koji oblak, kojeg vrh križem raspara i otpusti da ode dalje po svom vjetrenom putu.

            Stižemo do Hesshutte. Ne želim unutra. Ljepše mi je ostati vani na travi. Anđelko odlazi u koču po radlere. Sjedimo na travi, polako reckamo Anđelkovog špeka, sira i domaćeg kruha koji baš nekako posebno pašu u ovakovim trenucima. Skidamo cipale i čarape, malo hodamo bosi. Koristan je taj kontakt sa Zemljom, koja kao da upija svu negativnu energiju iz nas i već osjećamo smirenje, ugodu, opuštanje.

            Stazica nas plako vodi u malenu kotlinu, krnicu podno stijena Hesshutte. Kraj stazice još uvijek cvatu poneki cvjetovi rododendrona. Nebo iza nas poprima sve više nijanse «Ortler plave boje». Na ovećim kamenim blokovima ugnjezdila su se malena stabalca ariša. Neke gotovo da je moguće rukom dići sa stijene zajedno sa cijelom korjenovom balom.

- « Pa otkuda oni imaju dovoljno vode u sušnim danima?» - pita se Anđelko.

- « Možda je koji maleni korjenčić ipak otišao u dubinu stijene kroz koju pukotinu i tamo se osjeća siguran u hladovini i nešto više vlage.!»- dodajem

            Uz ariševa stabla sve više nalazimo prekrasna stabla Pinus Cembra. Na jednom ovećem kamenom bloku smjestili su se ariš, cembra, mugo. Trojica u malenom alpskom vrtiću. Alpska trilogija? Alpska bonsai šumica? Par korak dalje opažamo prekrasno staro, a maleno, već napola suho ariševo stablo.

- «E… da je ovoga bilo izvaditi prije nego se počeo sušiti sa jedne strane? – glasno razmišlja Anđelko.

-  « Ma gledaj, te grane, položaj. Za vjetar, ariš - vjetar, ariš - vjetar! « - vičem oduševljen.

            Anđelko se smije, ja gledam ariša, stavljam mu grane u budući položaj kao da ga već imam kod kuće u bonsai posudi.

-  « Čovječe, to je ono kaj ariš treba imati – vjetar.!»

Tek nekoliko koraka dalje na vrhu jedne vapnenačke, bijele kamene gromade, balvana, smjestila se prekrasna mala, poprilično debela cembra.

-  « Jooooj, da je sad kraj osmog išla bi doma z menom, išla bi z menom domaaaaa, makar moral glodati kamen oko korijenja!»

            Iza Cembre promatra nas divokoza. Misli što se ova dvojica toliko muče oko ovog drveća koje ionako mi koze polako sve popasemo? Gleda ona nas, mi nju. Dopušta nam da joj priđemo na svega nekoliko metara. Fotografiramo je.

Što predstavljaju ovakvi susreti i upoznavanje svih tih ljepota? Kao i mnogo puta prije sva negativna energija izašla je iz tijela, osjećam se neopisivo sretan. Slobodnih misli, slobodnih pokreta. Kako onda čovjek ne bi donosio kući ove male djeliće, bilo u obliku kamenja, malenih borića, ariša, uzgajao ih kako bi u svakom trenutku u njihovoj blizini osjećao dio slobode tih prostora. Možda na taj način možemo iz bogate naturalističke arhitekture tog prostora izvući i kući donijeti jedan mali dio njegove bezvremenosti? Već davno, ljudi su pričali kako drveće – naročito crnogorica oslobađa jednu vrstu energije, koja im je višak, a istovremeno je potreba našem organizmu da se naše tijelo poput akumulatora puni tom divnom energijom. 

                                                    
U tom traženju novih duševnih izvora samoća jedne ovakve malene, a toliko bogate planinske krnice omogućava nam da se nađemo sami sa sobom okruženi savršenstvom energije majke prirode. Kraj potoka koji se prelijeva po crvenkasto narančastim kaskadama svog korita zajedno sa novom divokozom pijemo vodu. Iza nas nalazi se staro stablo cembre čiji je vrh nekada opržio grom. Svo površinsko korijenje ispale su vode planinskih bujica koje su ovuda silinom jurile prema dolini. No stablo se ne predaje. Donje grane okrenule su se u vis i stvorile nekoliko novih vrhova. Korijenovi koji su ostali u zemlji, još su čvršće ustrajali i drvo je ostalo. Istovremeno ranjeno, živo, staro, prelijepo. Previše je ovdje ljepote. Samo treba gledati, znati prepoznavati, znati upijati. Samo da bi ovo trajalo čim duže.

            No odjednom stazice više nema. Nema ni borova, ni ariša, ni divokoza. Pred nama je rub šume, a iza njega samo plavo nebo. Pod nogama više stotina metarna vertikala. Iz dubine do nas dopiru zvuci koji su nam poznati iz svakodnevice. Automobili, ceste, civilizacija. Isti nas zvukovi podsjećaju da tamo duboko pod našim nogama zaista postoji onaj drugi svijet iz kojeg smo pokušali barem nakratko pobjeći.

- « Kud sad! Pa nema ničeg pred nama? « - pitam se na glas.

Približim se rubu i tek tada opazim vrh željezne ljestve koja viri iz dubine.

- « Ima što za dalje?»-  pita Anđelko

- « Bolje da ne znaš, vjeruj mi bolje da ne znaš!»

            Pod našim nogama otvara se više stotina metarna vertikala a po prvih dvadesetak metara iste treba sići po doslovce vertikalnim, metalnim ljestvama.

- « Prošla me volja da tuda dolje nosimo izvađene yamadorce!»- izjavljujem.

- « E sad bar znamo zašto tu gore još ima toliko materijala za vađenje!»- smije se Anđelko.

            Nekoliko strmih metanih stepenica, nekoliko strmih mjesta osiguranih sajlama ostavljamo iza sebe. Do naših ušiju sve više dopire zvuk slapa.

- «Konačno da vidimo po čemu se ovaj put zove Wasserfalweg.!» - veli Anđelko.

            Sve vode južnih krnica Hochtorovog vrha na ovome mjestu više nemaju kuda. Lagani potočići sa malenim kaskadama prisiljeni su se početi obrušavati u mnogo jačim kaskadama preko jarko obojene stijene. Doprijevši tako do samog ruba stijene, naglo se obrušavaju u tankom, gotovo 30 metara visokom slapu. Neposredno pod plavim svodom neba, bijele se grebeni u odbljescima sunca. Sa donje ih strane zakriva tamni rub ogromne obojene stijene. Crvenkasto siva stijena sa tamnoplavim, gotovo crnim vertikalnim linijama nastalim od vode u svom praćenju prirodnog toka vode postepeno se mijenja u sve više crvenkasto narančaste nijanse. Podsjeća na slap Rinku u Kamniškim Alpama. Stajemo, odmaramo, pijemo vodu. Podno slapa široka stazica nas dovede do jezera, brane gdje počinje asfaltirana cesta. Dalje postoje dvije varijante. Po vrućem asfaltu ili po staroj napuštenoj šumskoj cesti uz jezero?

- « Po šumi! Hlad je hlad!» - obostrano zaključujemo.

            Potragu za napuštenom cestom počinjemo probijajući se kroz močvarnu šikaru. Gdje rastu topole, mora biti i zemlje. Nakon kojih dvjesto metara izlazimo iz šikare na pješčani sprud. Tu nekako počinje stara napuštena šumska cesta. Četiri kilometra u brdima traju mnogo duže nego na ravnom asfaltu. No na tih četiri kilometra u brdima čovjek naprosto mora zastati na svakom koraku i nečemu se diviti. Ovdje samo tupo postavljamo nogu pred nogu, ne da bi razmišljali kako, gdje stati, što ima oko nas. Pokušavam do kraja automatizirati pokrete nogu i ruku. Štapovima pomažem nogama, nogama pomažem štapovima. Cesti nikad kraja. Isprva ni ne razmišljaš o automatizmu hodanja, no kad isto potraje i to na kraju ture, počinješ razmišljati o tome kako je već naporno i krajnje dosadno dizati te noge i postavljati ih nekoliko decimetara pred sebe.

-  «Čovjek bi morao imati u ruksaku mali mountain bike na napuhavanje kad naiđeš na kraj ovakve ture.!» - konstatira Anđelko

-  « A kak bogu misliš di bi našel snage da ga i još napušem?»

Izlazimo iz šumske cestice na vrući asfalt. Kraj nas projuri sportski niski crni automobil.

- " Eeee, lako njemu, on ima dvjesto konja, a mi samo dva natovarena magarca!» - dodaje Anđelko.

            No kad se sve lijepo svrši, kad je duša zadovoljna, a  tijelo umorno to je uvijek dobar znak. Znači da je vrijedilo. Ovog puta osjećam nekako da smo zaista bili u planini da bi upoznali njezine skrivene ljepote. Pronašli smo mjesta i stvari koje nam nitko drugi nije nametnuo. Došle su same po sebi, kao da u njih zalazi naš drugi ja, kojeg uvijek tražimo kada se nastojimo maknuti iz užurbanih svakodnevica. Napor koji je u to sve uložen samo je konačna dopuna koja zaokružuje smisao boravka u prirodi. Nadamo se da ćemo u takovim traženjima uvijek ostati mladi u srcu. Iako su prve sijede već nekoliko godina na glavi…

Na kraju, ostaje nam da malo zapjevamo:

            - « I see treeeees off green, sky off blue, solid rocks, end few gams too, end a I´m, think too my self, What a wonderful wooorld…

HAIDSTEIG - RAX

                Jesen 2006. pamtiti će se  kao jedna od najtoplijih. Neke meteorološke prognoze davale su naslutiti kako će to biti vjerojatno najtopliji novembar od kako se uopće vrše mjerenja i praćenja temperatura. Kao i svake jeseni, najljepši dani u prirodi prolaze dok uporno beremo najkvalitetnije grožđe na poslu ili jabuke kod kuće u voćnjaku. Svakog dana, vraćajući se sa posla, gledam žute listove jesenskih bukvi kako se presijavaju u odsjaju obojenih zraka sunca. Iglice ariša u okolnim šumarcima već su davno poprimile narančaste tonove, a sad svakog dana sve gušće pokrivaju kasno jesenske trave na već pomalo hladnome tlu. Usprkos ovim jesenskim bojama, najčešća boja koju sanjam svake noći je ona od berbe crvenih jabuka. Čim sklopim oči, pojave se crvene jabuke.

             Nevjerojatno dugo vukli su se i izmjenjivali dani obaveza na sve strane. Prvo smo planirali Julijske alpe. Južni raz Škrlatice. No sve kraći i kraći dani koji su već u kasno popodne ustupali mjesto noći, primorali su me da smislim nešto drugo. Recimo već dugo željeno potepanje po grebenu Košute i bivakiranje pod Košutnikovim turnom. Za planiranu turu treba dva dana. No gosti koji su se najavili u vinariji za subotu navečer nisu tako razmišljali pa je na kraju trebalo naći adekvatnu turu za samo jedan dan. Želje sada treba skoncentrirati u novi uspon koji će objediniti traganje za nekim novim krajevima i malo dići arenalin u kojoj vertikali. Vertikala mora biti na južnoj strani kako nam ne bi bilo prehladno u stijeni. Sa vrha moram gledati prekrasne nove krajolike. Treba zatim ispuniti i želju da cijela tura ne traje predugo kao bi se bez previše napora došlo do stijene, ispenjalo je, vratilo sa vrha do auta i još istog dana dovezlo do kuće. Kopanjem po Internetu napokon sam pronašao pravi smjer. Na pola puta između Graca i Beča, nalazi se skupina Rax - Schnee, što će zadovoljiti moju želju za nekim novim krajevima. 420 metarna vertikala, kletersteig, ispunjen detaljima C/D zasigurno će zadovoljiti želju po adrenalinu i osjećaju slobode u stijeni. Sa vrha Preinerwanda od 1.783 metara zasigurno će se pružati lijepi pogledi na okolicu, čak možda i tamo do ravnog Burgenlanda. Ah, da! Da vas upoznam. Smjer se zove «Hans von Haidsteig».       

 Računamo u koliko se sati moramo dići narednog jutra. Dva sata za vožnju, dva za prilaz, tri za penjanje, dva za silaz…malo po malo računamo i  dižemo se u 6 sati ujutro.

            Jutro! Kad se godinama dižeš u 5,45 na posao, dići se u 6 ujutro i nije teško. No, malo je drugačije kod Anđelka, osobito kod Ksenije. Prvo što čujem nakon zvuka budilice je :

-          « Što je meni ovo trebalooo…»

            Sa autoceste za Beč, skrećemo prema skupini Rax –Schnee. Ono što na karti izgleda jako blizu, vozeći po nepreglednim serpentinama zapravo i nije baš tako uvijek blizu. U to smo se uvjerili vozeći se u Zillertalce. Vozimo se kroz Aspang, Reichenau,  Rax, Prein. Nekoliko puta zbog slabe označenosti, a isto tako i zbog guste magle koja nam uskraćuje orijentaciju, moramo stati i pitati. Napokon, nakon nešto više od dva sata vožnje stižemo u Prein. Makadamska cestica vodi nas uzbrdo do lovačkih kuća pred kojima se nalaze rampe. Staza koja nekoliko puta mora priječiti makadamsku šumsku cestu loše je markirana, no kako se svakim metrom uzdižemo iznad magljenih dolina, zapravo se time baš i ne mučimo previše. 26.11. je, a nas troje gazimo uzbrdo u majicama kratkih rukava.

 -          « Kad god smo se do sad zagubili tražeći pristup pod stijenu, uvijek je uspon i cijela stvar najljepše završila.» - dobacujem.

-          «To je dobar znak.» odgovara Anđelko.

            Cijelo vrijeme nad našim se glavama uzdiže ogroman zid Preinerwanda. Jedna stazica nas vodi previše daleko u desno. Odustajemo. Druga nas vodi previše daleko u lijevo. Odustajemo ponovno. Kud sad?

            -  « E pa sad mi je već dosta ovog lutanja. Idemo ravno gore prema stijeni kroz šumu!»  - ogorčen izjavljuje Anđelko.

            -  « Uzimaš mi riječi iz usta!

            -  « Jeste li sigurni da se tuda može? « - javlja se i Ksenija.

            - « Mora se!» - uzvraća Anđelko.

            Kroz gustu i staru jelovu šumu, uz rub siparne jaruge uspinjemo se prema podnožju stijene. Suce je sve jače, pa čak i u majicama kratkih rukava, osjećamo vrućinu kao da se penjemo usred ljeta. Napokon, stijena je jugozapadna. Uz znoj i sunce iza naših leđa dolazimo do ulaza u Kletersteig. Iznad nas diže se 500 metara prekrasne žućkasto sive stijene. U alpama to je najčešće znak da je stijena lomljiva, no ovdje usprkos žuto sivih tonova, kojima je stijena prošarana, prstima hvatamo savršeno tvrda hvatišta. Pogledi prema gore otkrivaju ne mali broj ljudi u stijeni. Očito je da je nakon perioda kiselog vremena i magli poveći broj ljudi poželio izaći na suce u prirodu. Sve skupa me podsjeća na muhe koje se lijepe na južne osunčane strane zidova kuća. U čistom južnom i toplom zraku svuda oko nas u miru se rasprostiru šume i brda, dok njihova podnožja grle jesenske magle reflektirajući odsjaj u najrazličitijim tonovima jesenskih boja. Zahvalan sam na ovome prekrasnom danu. Mir svuda oko nas.

           Prvi željezni «steigbaum». Željezne ljestve izrađene nalik na deblo smreke kojoj su sve grane na kratko porezane. Dvadesetak metara. Vertikalna linija koja vodi prema gore, daleko više znači od one koja vodi po ravnome. Uvijek je popeti se gore imalo veći značaj nego ostati gdje jesi. Baš kao i u poslu. Već prvi metri uspona po nečem ovakvome, «steigbaum», govore mi da baš i neće biti jednostavno. Trake kompleta za osiguravanje stalno mi zapinju o «metalne grane». Čudni položaj u kojem se dosada nikad nisam nalazio sprječava i samu pomisao da se okrenem i pogledam prema dolje, do Ksenije koja napreduje nekoliko metara iza mene, dok Anđelko sa dna vertikale sve to pokušava strpati u filmsku kameru. Tek što sam se riješio nazubljenog željeza, pred mnom se ukazuje glatka stijena. Uhvatim se za čeličnu sajlu, a ruka mokra od znoja klizne po njoj. Jednom, dva puta! Hvatišta u stijeni toliko su glatka i masna od silnih ruku da ni ne pomišljam uspinjati se držeći se za iste u stijeni. Za noge uporište ne postoji. Samo trenje o vertikalne ploče.

-          « Ljudi moji, ja vam tu ne bum prošel!» - dovikujem.

-          « Ne zezaj, pa koliko si težih stvari prošao!» - uzvraća Anđelko.

             Izabereš smjer, izabereš teškoće. Kad osjetiš da ne ide, moraš malo stati, pogledati oko sebe. Sjećam se jedne stare priče kako je mudrac sa Tibeta učio mladića penjati naizgled nemoguću kamenu stijenu. Rekao mu je neka ne penje, neka samo sjedi pred kamenom stijenom i gleda u nju. Naizgled glatka kamena stijena, kroz nekoliko tjedana počela je dobivati prvo sitna hvatišta, uporišta. Polako su bivala sve veća i veća. Jednog dana mladić se uhvatio za stijenu i ispenjao je.

Na neki način moraš uspostaviti kontakt sa stijenom, sa problemom. Gotovo da morate pričati međusobno. Da mi ruke ne bi prokliznule, moram znači pravilno stajati u nekoj ravnoteži. Pažljiv pogled i razmišljanje otkriva mi nešto jača uporišta na trenje za noge.

-          « Ide, ide, ide…»  vičem sretan što sam se prošao nezgodno mjesto, no još više zato jer sam sretan što sam ponovno nakon dužeg vremena otkrio taj osjećaj komunikacije. Čovjek – kamen.

            Smisao ovakvog penjanja nije mi savladanje teškoća, važnije mi je ovdje obogatiti samog sebe. Slijedi priječenje u lijevo po gotovo vertikalnim pločama usred kojih se na uskoj polici ugnijezdio prekrasan grm Planinskog bora. Osjećam kako me sa svakim metrom uspona, svakim metrom stijene sve više ispunjava osjećaj slobode, obogaćenja, opuštenosti. Ponekad i ne znam kako to uopće opisati i da li se sve to može objediniti jednom riječju.

            Ispenjavamo prvu trećinu stijene. Zaravan na vrhu prvog stupa. Na vrhu kamene igle nedaleko od nas još jedan planinski bor pokazuje svoju ljepotu poput  stotinu godina stare kaskade japanskog Bonsaia. Pravi «Jamadori!»

            Nove ljestve, željezno drvo. Ovaj puta nisu osigurane čeličnom sajlom, pošto nisu tako strme, a sa lijeve strane nalazi se stijena.

-          « Ipak pazite jer 20 m je 20 m! – dovikujem prijateljima.

-          « Kad izađemo iz «steigbauma», malo iznad nas čeka najteže mjesto, označeno sa D!» - iz dubine dovikuje Anđelko.

            Digitalcem načinim par fotografija odozgo, dok Anđelko snima cijelu situaciju kamerom iz podnožja. Nekoliko metara iza ruba nalazi se manji, uski kamin u koji ulaze vrlo uske, vertikalne ljestve.

-          « Ako je taj «D» kamin, onda smo tu!» - sretno uzvikujem.

            Prvi metri i nisu naročito teški. Problem nastaje kad mi se zaglavi ruksak , a štapovi koji vire iz njega još više otežavaju penjanje, pošto je vanjska strana kamina lagano prevjesna. Svako malo zapnu za stijenu iznad. Odjednom zaglavim tako da više ne mogu iskopčati komplet iz sajle ispod koljena.

-          «Ksenija, pomagaj!» - dovikujem

-          «A što bio ti sad da nema mene?» - pita.

-          « Lako to, nek kak bu Anđelko ovdje sa kamerom oko vrata!»

            Pun mi je kufer ovog tiskanja. Odmorim se nekoliko sekundi, viseći u pojasu, a zatim ponovnim razgledavanjem pronađem sasvim jednostavan način. Izvučem se cijeli iz kamina, raširim noge na vanjske rubove i lagano otpenjavam dok se rukama samo pridržavam za čeličnu sajlu.

-          « Išlo bu ti sa kamerom. Samo se izbaci čim više van iz kamina.» - dovikujem prijatelju ispod sebe, a istovremeno kroz svoje raširene noge pogledom uhvatim i Kseniju i Anđelka.

-          « Ej, stanite malo ovako, prekrasan motiv za fotku!»

            Viseći na kompletima o sajli, raširenih nogu vadim digitalca iz njegove torbice koja mi visi oko vrata. KLIK!

Slijedi novo priječenje po uskoj polici u lijevo. Na kraju police maleni prevjes osiguran nogostupima od klinova. Južna stijena, sunčeve zrake griju bijeli kamen, a zelene doline pod našim nogama ispunjene su maglenim rijekama. Kako čovjek može biti sretan i opušten usred ovakve vertikale. Ksenija zapjevuši nešto kao « Nikom nije lepše nek je nam….» Mozak mi brzo staru pjesmicu prilagođava trenutnoj situaciji:

-          «Nigdi nije lepše nek je ve to, sam da je tak bar par put na leto…»

            Osjećam kako danas nije toplo samo ovdje u stijeni, nego i negdje duboko u nama. Tiha, lagana, sretna melodija širi se iz duševnih dubina, baš kao i iz ovih dubina ispod nas. Širi se preko leđa, vrata i napokon se razlije u glavi, podsjećajući nas da smo oduvijek bili dio prirode i da to nikada ne smijemo zaboraviti.

            Ispenjavamo do kipića Madone, pod kojom se rasprostrlo zelenilo Planinskog bora. Odmor i upis. Pišemo : A2H2K2  (Adrian Horvat, Anđelko Hrženjak, Ksenija Knebl.) Slijedi još vršni dio stijene. Po već lakšim detaljima čelične nas sajle vode daleko koso prema gore do kraja klinčanog puta.

            Na vrhu, u odsjaju kasnojesenskih  sunčevih zraka srebrni se veliki križ. Kako se bliži kraj dana doline su sve više i više uhvaćene i pokrivene bijelom gustom maglom. Iznad nas nalazi se samo kristalno čisto, plavo nebo. Kavka koja kruži i skakuće oko nas, samo što ne sjedne nekome u krilo i čeka koju mrvicu hrane. Posjećuje nas i jedna divokoza. Vrijeme je za povrat. Sunce u ovim danima već neposredno poslije 16 sati zalazi za obronke planina.  Plavo nebo postaje sve tamnije, bijele rijeke magli sve više pritišću na dna dolina, prolijevajući se tamo negdje u beskonačnost. Topli tonovi sunčevih zraka počeli su bojiti vrhove naše stijene pa cijela priroda pomalo nalikuje bajci. Kose zrake sunca, žuto crveno obojene, obojile su i vrhove gustih, starih jelovih šuma koji poput spomenika prirode vire iz nekog beskraja. V čistom, već pomalo prohladnome zraku, odmaraju se vrhovi ovih smirenih planina.Treba razmišljati o povratku do auta.

            Želja se ispunila. Uspon je objedinio traganje za nekim novim krajevima. Malko smo si digli  adrenalin u lijepoj vertikali. Ona je dakako na južnoj strani pa nam nije bilo prehladno u stijeni. Sa vrha smo gledali prekrasne nove krajolike. Ispunili smo i želju da cijela tura ne traje predugo jer smo bez previše napora došli do stijene, ispenjali je, vratili se sa vrha do auta i još istog dana dovezli do kuće. Smjer se zove Hans von Haidsteig, nalazi se u stijeni Preinerwanda, u prekrasnom krajoliku «Grbave pokrajine» skupine Rax- Schnee.

OLPERER

                 Zillertalci. Prvi puta, vidio sam bijele, snijegom i ledom pokrivene vrhunce sa Marmolade prije petnaestak godina. Petnaestak godina tinjala je duboko u meni želja. Želja koja se povlačila od Marmolade do Olperera, slična je zapravo svim drugim težnjama u životu. Od najbanalnijih do najuzvišenijih težnji, uvijek težimo ljudskoj sreći. Sama spoznaja da sam nešto kadar učiniti daje mi nov impuls, novi poticaj u svakodnevnom životu u kojem često ne postoji onaj mir duše, otvorenost i sloboda koja postoji svuda u planinama. Koliko puta se moram prisjetiti one stare Janka Mlakara. «Sretan je onaj tko je zadovoljan. Zadovoljan je onaj kojem ne treba mnogo. A u planinama čovjek zaista ne treba mnogo.» - Da, dodao bih, treba samo planinu, najneophodnije stvari u ruksaku, madrac u grupnoj spavaoni, nešto više napora za kojeg čudom baš danas izdvajaš više nego li si mislio da si sposoban davati. Pogledi unaokolo koji otkrivaju ljepotu u baš svakoj stvari koju oko vidi. Sreća i ljepota. Tek sa ove dvije stvari naš je život vrijedan življenja. Ima tu još jedna od Staneta Belaka - Šraufa. «Svakom je čovjeku život dan prazan, a od njega samog ovisi kako će ga ispuniti!»

            Olperer i Grosser Moseller. Želja su dva vrha u četiri dana koliko možemo izdvojiti ovog puta. Plan je slijedeći. Prvo dan vožnja do podnožja Olperera, do brane Schlegesspeicher, uspon do Olperehutte . Drugi dan rano izjutra uspon na Olperer, povrat u dolinu sve do jezera. Predvečer pokušati izdržati još tri sata hodanja uz jezero i uspon sve do Furtschaglhaus podno Mosellera. Trećeg dana uspon na Gr. Moseller, noćenje u Furtschaglhaus. Četvrtog dana povrat do auta i vožnja kući.

Po autocestama iz Grazza moj Terios brzo nakuplja kilometre za sobom. Za malo više od dva sata stižemo U Schladming.

           -  « Pogledaj koji smo dio puta prošli u odnosu na kartu!» pitam Anđelka

           -   « Skoro smo na pola puta gledajući kartu!»

           -   « Super, pa onda smo za čas tamo, prije nego smo mislili.»

            Ubrzo slijede Bischofshofen, Zell am See, Mittersil. Prolazimo kraj najvećih vodopada u Austriji. Krimmlerwaserfalle. Vožnja preko  Gerlospassa, naplaćuje se 7 EU.  Serpentine koje  se penju na 1.500 m ne doprinose brzom savladavanju udaljenosti na auto karti.  

         -   “Kolko još imamo?” – pitam ponovno

         -    “Izgleda još puno jer po ovakvim cestama nejde tak brzo kao do Schladminga!”

         -    “Eh, nejde izgleda baš sve kak Schladming!”

            Mayerhofen. Nove serpentine i zavoji. Četiri sata od Schladminga  za drugu polovicu puta. Nikad kraja. Na strmim travnatim alpskim livadama specijalni široki, niski traktori rade na otkosima i okretanju trave. Tradicionalne Tirlolske kuće izgrađene su gotovo uvijek na nekoliko katova pošto je skoro u svakoj motel, gasthof, pansion. Sve se ovdje vrti oko turizma. Na svakom elementu kuće na koji se može staviti ili objesiti, nalazi se, naravno, cvijeće najraznolikijih boja.

Stižemo na odvojak prema Ginzlingu. Cesta odjednom postaje uska. Toliko uska da se ni dva manja auta ne mogu mimoići. No, to nije sve. Sa desne strane ceste nalaze se prelijepe stijene prepune – za ne vjerovati - hvatištima prepunim bijelog penjačkog magnezija.

         -  « Pa nije valjda da treniraju nad cestom.» - pita Anđelko

            Tek što sam otvorio usta da nešto uzvratim, kad iza zavoja skoro da naletim autom na dva mlada bouldera sa svojim madracima na leđima. Ulazimo u uski, poprilično dugački planinski tunel.

      -   « Da mi je znati kako se ovdje mogu mimoići dva automobila?» - pitam se

      -    « A da možda nije bio semafor na ulazu?» - pita Anđelko

      -   « Ja ga nisam vidio !»

            Izlazimo iz tunela i nailazimo na kolonu automobila koja sa druge strane uredno čeka pred svojim – semaforom. Raširenih očiju se pogledamo, nasmijemo, i poput dva grješnika lagano odvezemo dalje po cesti. Ali ne zadugo. Cesta koja vodi do brane i jezera Schlegesspeicher naplaćuje se ponovno 7 Eu. Napokon, nakon nekoliko manjih tunela i nadvoja za lavine, stižemo do parkirališta iznad brane. Parkiramo i počinjemo sa pripremom ruksaka za uspon.

        -    « Pa ništ nisam uzel, a pogledaj kakvi je opet!» - komentiram gledajući svoj ruksak.

        -    « Ja čak nemam ni rezervnu odjeću, a pogledaj ga!»

           

            Nad jezerom se izmjenjuju oblaci i sunce. Povremeno kroz njih proviruje ledenjak Schlegeiskees, dok se sa obiju strane tek naslućuju Grosser Moseller i Hochfeiler. Uzimamo kamere i fotoaparat da se načini nekoliko kadrova za početak ove naše ture. Večernji vjetar čas donosi oblake, čas ih čisti.

Po asfaltnoj stazici uz jezero krećemo prema odvojku za Olpererhutte koja se nalazi kojih 600 metara iznad nas. Tek što smo ušli u gustu smrekovu šumu, počinju padati prve kapi kiše. Zastajemo ispod dvije stare, stoljetne visoke jele, čije guste viseće grane služe kao savršeni kišobran.

- « Cijeli dan se vrtilo i ništa nije palo, i baš sad kad smo krenuli se moralo izliti!» - komentiram

            - « Pričekat ćemo ovdje, imamo još sat vremena za čekanje, a onda moramo odlučiti idemo gore ili ne.»

            Uskoro dobivamo i društvo. Sustiže nas mladi Nijemac. Njemu kao da kišica ne smeta pa uz pozdrav samo nastavlja. Odjednom zagrmi, jednom, dva puta, više puta. Evo nam natrag našeg Nijemca. Čekamo tako još kojih petnaestak minuta, kiša prestaje. Nastavljamo dalje u društvu. Nakon otprilike 200 m pridobivene visine, ponovno kapi kiše i zvuci grmljavine. Nijemac još neko vrijeme hoda između nas, a onda stane, zamisli se :

            - « Meni je postalo prevruće! Odoh ja dolje»

            Nebo se smračilo, zatvorilo sve vidike prema okolnim liticama i jezeru, ogrćući maglenim jezicima svaku padinu, šumu. Nastavljamo gledajući samo pod svoje noge. Kad nestanu raskošni pogledi, možeš se zagledati u sebe samog i razmišljati. Potmule grmljavine dolazile su sa strane, iznad nas. U prvi tren nejasan bljesak ispunio je magličaste zavjese nad našim glavama, a nekoliko sekundi za njime prolio se i zvuk. Svaki naš novi korak bio je izlet u daljnju nesigurnost koja se rasprostrla između sigurne doline i podivljalog neba. Polako je postalo prevruće i nama. Razmišljamo kuda ako počne udarati sve jače. Ruksake i željezo staviti što dalje od nas, a mi se moramo skloniti svaki za sebe da nas ne udari obojicu. Kako se podivljalo nebo nije htjelo povući, popustili smo nas dvojica.

          -   « Bi bilo dosta? Ako sad otrčimo dole, imamo još uvijek na raspolaganju pola sata čekanja, a zatim mogućnost pokušati ponovno ili odustati!»

           -   « Briši dole!»

            Gojzerice klopoću po malim udubinama ispunjenim kišnicom, trkom silazimo niz stazicu. Opet stanemo kod naše dvije smreke, čekamo. Odjednom zapuše sjeverac koji polako počinje čistiti nebo iza naših leđa. Ptičice počinju cvrkutati.

            -    « Ptičice kolko ja znam ne cvrkuću pred kišu nego pred razvedravanje.» -pitam Anđelka.

            Ponovno krećemo u izgubljenih 200 m iznova. Užurbano se uzdižemo  tempom koji graniči sa spašavanjem života. Odjednom nove kapi kiše. Razmišljam kako je sad najvažnije stići do Olpererhutte pa makar i mrtav umoran. Važno je samo da nas ponovno ne uhvati grmljavina na otvorenom.

       -   « Žedan si, mokar si do kože. Voda svuda oko tebe, a nemaš vremena stati i piti!» komentira Anđelko.

Sam nemam ni volje ni vremena da otvorim usta za odgovor!

      -   « Gledaj, tabla Hutenblick i vidi se koča iznad nas!» - glasno uzvikne Anđelko.

            Odjednom mi je daleko lakše pri srcu, iako imamo još 200 m visinske razlike do Olpererhutte. Odlučan sam kako sad treba uložiti nemoguće da se što prije dokopamo doma, jer sad kad ga vidim ne vraćam se više. Ne znam koje su kapi prevladale na čelu. One od znoja ili one od kiše. Vele da hrabre služi sreća. Hvala bogu da je ovaj puta poslužila i nas. Odjednom se ponovno uzdigao sjeverac, ohladio naša čela, a iza naših leđa otvorio maglenu zavjesu i pokazao nam Mosellera u svoj njegovoj ljepoti. Veselju nema kraja. Velim ja, kako je u planini potrebno malo da čovjek bude sretan. Stvari oko nas i vrhovi ponovno su počeli dobivati treću dimenziju. Prelazimo preko vlažnih, pomalo skliskih drvenih mostića pod kojima se obrušavaju slapovi ledenjačkih potoka sa vrhova Olperera.  Na livadama pred Olpererhutte dočekuju nas dva tipična alpska konja, i jedan poveći pas. Prvo me oprezno gleda, dojuri do mene, onjuši me. Nakon upoznavanja po pseće, sve je u redu. Mogu ga čak i pomilovati po ogromnoj glavi.

            Olperehutte je tipičan staromodni, idiličan, alpski dom. U blagovaonici, na užetima razvučenim iznad glava i stolova svih prisutnih suši se odjeća.

Skidamo naše mokre stvari, dodajemo ih na još nekoliko praznih mjesta. Hlače, košulje, jakne, vise poprilično nisko pa svi hodamo malo prignuto.

Iz ruksaka vadim mokre stvari, koje dodajem na uže.

            - « Gle, WC papir je bio u gornjem džepu, sad je mokar!»

            - « Nema veze, ne bumo si brisali rit nego prali!»

            Domar donosi dva čaja. Pridružuju im se sir, kruh i špek iz Anđelkova ruksaka. Treba skupiti snage za jutarnji uspon. Večernje zrake sunca počele su šarati kroz oblake po okolnim vrhuncima. Izlazimo na fotografiranje zadnjih zraka sunca na okolnim vrhovima koje su se polako sakrivale, nebo se čistilo i pojavljivale su se sve duže i duže sjene. Osjećam kako smo ponovno dio prirode koja se u ovom trenutku sprema na počinak. Ovdje nam ne treba sat ni da nas budi ni da nam govori kada se mora leći. Sve ima svoj red. Vezan uz prirodu. U tijelo se polako seli hladnoća predstojeće alpske noći, utihnulo je zadnje treperenje zraka. Vraćamo se u toplinu doma. Dobivamo zadnja dva mjesta i to svaki u svojoj zajedničkoj spavaoni. U koči nas je 24-tvoro i svi smo se najavili ujutro za uspon na Oplerer.

        -    « Mi bi jako rano krenuli. Kad se vi dižete ujutro? « - pita Anđelko domara

       -   «Vidjet ćeš!» odgovara sa smiješkom na licu.

  Prve zrake svjetla ušle su u spavaonu. Spavao sam do 3,30, a dalje samo ležao i okretao se. U 5,00 mi je već dosta okretanja, idem po Anđelka.

            - «Hvala bogu, samo sam čekao kad ćeš se pojaviti. Nisam ništa spavao.!»

            Silazimo u blagovaonu, u mraku uz čeone lampice  počinjemo sa doručkom. Po stepenicama začujemo korake. U blagovaonu ulazi domar i pospanih očiju gleda kroz mrak tko je to već u blagovaoni.

         -  «Za boga miloga!» - promrmlja u bradu bez da je uspio do kraja otvoriti oči.

            Izlazimo van. Sunčeve zrake još nisu provirile iza ruba  istočnih grebena gdje se negdje u daljini nalazi prelijepa Raichenspitze. Moseller sa druge strane doline još je u tami, baš kao i jezero pod njim. Uz prve načinjene korake po travnatoj stazici iznad doma ispraćaju nas samo dva alpska konjića i pas. Korak po korak, uzdižemo se polako sve dok ispred nas crvenkasta linija neba, negdje na jugozapadu ne oboji pozadinu Hochfeilera. Stvari oko nas i vrhovi ponovno su počeli dobivati treću dimenziju. U tom trenutku počinje novi dan. Sivim tonovima ustupaju mjesto toplije boje, prelijevaju se po okolini sve niže i niže, dok se ne razliju u magičnu simfoniju novog dana. Svuda oko nas tišina. Tek zvuk slapova otapajućih ledenjaka narušava tišinu novog dana. Mir, savršen u svojoj punoći.

            Na siparnim strminama iznad livada opažamo ovce. Anđelko im prilazi u želji da ih snimi. Na naše iznenađenje, ovce izgleda imaju istu želju te trkom prilaze Anđelku i nastoje svoje njuške ugurati što više u objektiv kamere.

       -   «Ej, stani, stani! Polako!» - viče.

            Na mjestima gdje se u sjeni zadržao snijeg, tijekom noći nastala je pokorica tvrda kao staklo. Kako li će tek biti na ledenjaku iznad nas.

       -   « Tom pristupu nikad kraja!» - komentiram

       -    « Dva već dva sata hodamo, a još nismo na Riepengratu»

      -    « Ovo je kao Schladming! Čini se da si na cilju, a kad ono, još tko zna koliko.»

     -   « Dva su sata prošla, sumnjam da ćemo biti u osam na vrhu.»

            Već pomalo nervozni stižemo na odvojak gdje se od markiranog puta odvaja nemarkirani uspon po Riepengratu. Po ogromnim razbacanim blokovima granita koji su tko zna kad pali sa Olperera započinje pristup na Riepengrat. Krstimo ih za « Podrtu goru». Odozdo, sve se činilo kao lijep rastrgan greben po kojem ćemo sa čas « skočiti « Olpereru na vrat. Veličina ponekih blokova prelazi i nekoliko kubičnih metara. Pogledi su stalno upereni prema gore u traženju kamenih «možica», kamenja stavljenih jedan na drugi. Oni su za sad jedini siguran putokaz u ogromnom labirintu granitnog stijenja kojem kao da je neka divovska ruka rasula niz vršnu piramidu Olperera. Kako se uspinjemo, tako se sa naše desne strane otvaraju pogledi na sedlo sa gornjim stanicama skijaških žičara Hintertuxa. Ponekad, kad malo zađemo sa pravog smjera, uspon prelazi u lagano penjanje.

       -   « Schladming!» - pa kad će ovome doći kraj? – pitam se sve češće.

       -  « Tri su sata prošla, mi smo mislili da ćemo za to vrijeme već biti na vrhu, a gle ovo sad!» - dodaje Anđelko.

       -   « Uffff - Schladming!  Pogledaj prijeko. Moseller je još uvijek u sjeni, onaj vršni ledenjak mora da je još uvijek tvrd kao staklo. A u stvarnosti izgleda dosta jači nego što to izgleda na fotkama sa neta.»

            Postepeno nam se otvaraju pogledi na vrh Hochfeilera, te Swarzensteinov ledenjak obasjan jutarnjim suncem. Na kraju uspona po granitnim blokovima, stižemo na malu zaravan. Ogromne granitne ploče koje je nekada davno zagladio ledenjak savršeno su mjesto za navezivanje prije uspona po vršnom dijelu ledenjaka i samome Riepengratu. Uzimamo mali odmor, snježnicom ponovno punimo flaše za vodu. Napravim  prvi korak u snježno polje i propadnem do koljena.

        -   « Schladmiiiiiiing! Pa neće valjda i ovo ići puževim korakom? – vičem

            Drugi, treći četvrti, korak - svi su isti. Svakim korakom propadnem do koljena i mučim se da ponovno izvadim nogu. Dvadeseti, trideseti, već su nešto plići. Vodstvo preuzima Anđelko.

       -   « Gore je bolje, tu se više toliko ne propada!»

            Prolazimo uzduž snježne strehe koja se nadvila nad sjeverne padine Hintertuxerskog skijališta. Na kraju snježnog grebena u snijegu ostavljamo štapove i otpočinjemo uspon. Greben je dosta strmiji izloženiji i uži nego što se to činilo odozdo. Navezani, paralelno lagano otpenjavamo do prvog fiksnog užeta. U njemu se nalaze spletene zamke u koje je moguće ubaciti i pokoji komplet. Slijedi nekoliko priječenja gdje zaključujemo da je bolje da otpenjavamo naizmjence uz zihranje.

        -     « Za boga miloga, da znaš kaj nas sad čeka!» -  dovikujem prijatelju. 

        -     « Reci dal da dobijem ili da izgubim volju!»

        -    « Mislim da će nam za ovo trebati dosta volje!

            Pred nama se nalazi nezgodno priječenje koje zalazi negdje iza ruba u kratki prevjesni kamin osiguran užetom! U kaminu je daleko lakše ugurati nogu u spletenu zamku na užetu nego li se pokušavati na trenje odguravati dok se objema rukama držiš užeta u prevjesu.  Iako sam se trudio da ruksak ne bude preveliki, opet je zapeo. Mogu se izvući jedino ukoliko nogu uguram u zamku na postavljenom užetu. Kad su već to pripremili, ima da koristimo! Pogled  na Anđelkovu kacigu sa vrha kamina dok se uspinje za mnom je jedinstven. Nekoliko metara iznad kamina izlazimo na sam vrh grebena. Pod nogama mi se otvara vertikala sjeverne stijene, sve jedna do druge glatke granitne ploče čiji se kraj nalazi duboko dolje u pukotinama Hitertuxerskog ledenjaka. Skijaši izgledaju poput mrava na ledenoj podlozi. Po uskim policama zaobilazimo ogromne granitne blokove. Kad police nestanu, ostaje jedino uspon na granitni blok te silazak sa njega na drugu stranu. Na pojedinim mjestima greben je širok svega pola metra, no tvrda i čvrsta granitna hvatišta ulijevaju sigurnost u svakom pokretu. Razmišljam  što bi se desilo da sada netko od nas slučajno obori koji granitni blok na nedisciplinirane skijaše koji su izašli izvan ograđenih skijaških linija. Cijelo otpenjavanje prema vrhu kreće se u okvirima granitne dvojke. Na jednoj od polica nalazi se još uvijek tvrdi snijeg. Zaključujem kako je bolje napraviti manji štand i pozihrati nego li sad vaditi iz ruksaka cepin i stavljati dereze. Srećom, uska i duboka granitna pukotina između dva bloka, pruža sigurna hvatišta za ruke, dok gojzericama udaram u tvrdi snijeg kako bih načinio prve nogostupe za Anđelka i sve ostale koji se penju iza nas. Ispruženim rukama držim se za rub pukotine, kad mi pogled ponovno padne na sat na ruci.

            - « Schlaaaadming! Četiri su sata prošla."

           - « Pa ovaj greben do vrha imamo još penjati bar sat vremena kako nam  ide!»

            Smrknutog pogleda gledam u greben pred nama, kad odjednom zaključim da ono što je prije izgledalo kao vrh, zapravo je sad već i niže od nas. Nova perspektiva otkriva nam da ono što iz doline izgleda kao vrh to zapravo nije. Vratim pogled po dijelu grebena ispred nas :

         -   «Evo, ga! Križ kojih 100 metara pred nama!»

            Vidim križ nad nama. Deset je sati prošlo. Ako ovako nastavimo od Mosellera sutra neće biti ništa. Prekasno ćemo se vratiti u dolinu da bi još danas stigli na Furtschaglhutte. Kojih dvadesetak metara pred samim vrhom na grebenu nas iznenadi ogroman granitni blok koji poput čuda prirode stoji poput naopako okrenute piramide na samom vrhu grebena. U njega su zavrtani klinovi sa kojih visi uže.

         -   «Ja ti tam gore nejdem da me ubiješ!» - komentiram

         -   « Ako želiš na vrh, izgleda da ćeš ići!» - smije se Anđelko i penje se na lagani prevjes naopako stojeće piramide.

           Podno nekoliko kubičnih metara granita koji čudom još nikada nije palo, sa desne strane opažam usku pukotinu kroz koju bi se mogao možda provući.

         -   « Ide, ide, ha, ha, ne moram taaamo gooooore!»

Rukama i nogama se odguravam o uklještenu granitnu ploču koja čini maleni «gelender» pod ogromnim blokom. Kad se kameni blok koji stvara pukotinu i gelender jednom odvali na skijalište, jedini put do križa biti će preko vrha ovog nevjerojatnog čuda prirode. Kao što to obično biva, na kraju, odjednom je nestalo granitnih blokova, nestalo je oštrog grebena, nestalo je planine, pred nama je još stajao samo križ i plavo nebo. Pojavilo se veliko olakšanje. Istovremeno sa nama na vrh stižu trojica koji su ispenjali Olpererov Notdgrat. Od križa prema Fusssteinu  pruža se malena polica, široka kojih 20 – tak centimetara na kojoj svi sjedimo. Izgleda da na samome vrhu jedva ima mjesta za nas petoricu, pa se spuštam nekoliko metara niže kako bih napravio mjesta i za one koji su za nama.

           Nabacujem zamku oko kamene ljuske, kako bi nas osigurao od slučajne nepažnje kod fotografiranja ili snimanja. 

            Sjedim i promatram nijemu simfoniju u snijeg i led odjevenih granitnih vrhunaca panorame koja nas okružuje. Iako sam ispunjen srećom, kao da se negdje iz dubine duše uzdiže slutnja relativnosti vremena. Sreća je uhvaćena u ovom trenutku stvarnosti, a trebala bi trajati još dugo, dugo poslije. No taj trenutak je samo sada i ovdje, a sve poslije biti će samo blijeda sjećanja kojima ću nastojati vratiti boju, intenzitet, kao i uvijek do sada, bezuspješno. Opažamo kako je vrh za koji smo mislili da je Fussstein zapravo vitki, poput krijeste pijetla uzdignuti Schramacher. Deset je sati, nebo je bez vlage u zraku. Čistina boja i oblika su fantastični. Bijela, plava i smeđa. Toliko harmonije postignute samo sa tri boje. Ponovno se pitam vide li svi ovo što ja gledam, vidim i doživljavam. Da li je priroda umjetnica ili je svaki čovjek za sebe umjetnik ukoliko vidi ovo što i ja sada vidim. Na grebenu pred nama počinju pristizati i ostali koji su nešto duže spavali. Kako na vrhu neće biti mjesta za sve nas, poželjno je da polako otpočnemo sa silaskom. Prvi zastoj nastaje već kod granitnog bloka. Nekolicina je ispenjala njegov prevjesni dio i ostala prikovana na vrhu pošto sa druge strane treba vjerovali ili ne – abseilati tih par metara. Drugi se provlače između ukliještene ploče i ogromnog bloka. Čekam neko vrijeme, a zatim nas dvojica krećemo u suprotnom smjeru. Samo nekolicina onih koji nam dolaze u susret navezani su. Ponovno se čudimo kako neki mogu biti toliko sigurni u sebe.

Ponovno se na najnezgodinjim mjestima osiguravamo. Uski greben, čvrsti granitni blokovi, police, priječenja, prevjesni kamin, nova polica sa već dobro utrtim tragovima u snijegu. Po ledenjaku, ili onom što je ostalo od njega, trčimo i skijamo po gojzericama do ovećeg platoa. Istovremeno, oni koji su kasnije krenuli iz koče uspinju se nama ususret propadajući do koljena još više nego nas dvojica pred sat i pol. Odmor.

hlaaaadming! Četiri su sata prošla.!»

Gledamo iza sebe i razmišljamo. Koliko je vrh bio jači od naših očekivanja. U svakom slučaju ugodno nas je iznenadio.  Na svim fotografijama koje smo vidjeli je izgledao mnogo lakši, nešto kao kupola iznad manjeg ledenjaka. Odmor. Malo sira, kruheka, špekeca…cedevita od snježnice. Lijevo od nas, otvorene su  pukotine južnog glečera. Obnavljamo zalihe vode iz snježnice, tako da punim flašu na malenim potočićima koji se prelijevaju preko granitnih ploča. Izležavanje na terasi prepunoj granitnih ploča, uprtih pogleda u greben, pruža nam priliku da se nakratko u mislima vratimo svaki za sebe vratimo malo unazad. Znam da bi sad najradije obojica još jednom na vrh. No, želje su jedno, snaga, kondicija i stvarnost drugo. Treba obnoviti i zaštitu lica od sunca.

            Po ogromnim kamenim blokovima spuštamo se polako prema dolje. Opet gledamo i tražimo «možice».  Počinju problemi sa nožni prstima. Svaki puta noga mora stati na prema dolje položene granitne ploče, pa nožni prsti svakih metrom sve više postaju stisnuti u vrhove gojzerica. Poneka ploča zanjiše se kad prebrzo stanemo na istu. Čudim se kako većina tih granitnih kamena stoji i odupire se vremenu. Još nikad nisam hodao po ovakvom terenu. Vičem Anđelku:

            - « Znaš onu. Sprva so vsi hribčki. Ko pa nekateri zrastejo, so pa gore!” Potem pa se vendarle vse gdaj podrejo.»

            Na siparnim strminama ispod podrte gore otvorilo se ljetno cvijeće. Nešto niže, između rijetkih travica i sitnog granitnog krša, nalaze se «livade» Gencijana Verna. Potoci koji su jutros bili mali, sad su nabujali, često puta teku preko stazice, pa preko njih prelazimo gazeći po vrhovima kamenja koje viri iz vode. Kud god se okrenemo, voda teče na sve strane. To je stara sudbina granita. Da nam je barem malo toga bilo lani na Antelau. Na suprotnoj strani, sjaji se Grosser Moseller u dnevnom svjetlu, sad je i njegova sjeverna strana obasjana zrakama sunca. Zeleno jezero u dubini, u njega vode srebrne linije potočića sa Mozellerovih ledenjaka. Olpererhutte je krcata ljudima. Subota je. Naručujemo zadnji apfelstrudel u kuhinji i dva radlera. Od Moselera definitvno neće biti ništa. Danas nismo sposobni još otići na Furtschaglehutte, a sutra iz doline do vrha i dolje isto tako. Negdje duboko u nama iskre se snovi i želje za Mosellerom, no izgleda da će godine koje smo skupili na leđima, između ostalog i noseći ruksake, ipak prevladati. Nema veze, Olperer je ionako premašio naša očekivanja. Najvažnije je da smo obojica sretni i zadovoljni. Želje nikad ne smiju biti strogo definirane, jer ponekad mogu biti nedohvatljive. Tada pokušamo dati od sebe više nego što smo sposobni. Poslije se često pitamo. Je li baš trebalo? Najljepše je kada si kao cilj postavimo vlastite sposobnosti i uživanje u planini.

            Livade pod Olpererhutte, mostići i slapovi Riepenskog potoka, zadnji cvjetovi rododendrona, mali Pinusi pentafile, naše dvije smreke. Pod njima ponovno stanemo. Obnavljamo sjećanje na dan prije. Tada smo u isto ovo vrijeme stajali pod njima, kiša se cijedila po njihovim starim granama, nebom su parale munje i udarali gromovi, a snovi od Olperera su bili su jako visoko, baš kao i sam Olperer.

Kod Teriosa skidamo znojne, pomalo vlažne gojzerice i čarape. Obuvamo ljetne sandale i odlazimo do više ležeće Dominikshutte da pitamo za prenoćište.

            - «Ak ostavimo tu cipele kraj auta misliš da bu ih ko uzel?» pitam Anđelka.

            - «Ne vjerujem, ako slučajno i uzme - sam si bude kriv!»

            Iako se u ruksacima na leđima nakuplja sve više kilometara, vrhova i godina, još uvijek se barem nadamo da se osjećamo mladi. Istovremeno, u ruksacima se nakuplja i sve više neispunjenih želja poput Grosser Mosellera. One nas stalno nas prisjećaju kako se s godinama iza nas, kilometri neprohodanih staza i vrhova ispred nas sve više povećavaju. Ponovno, kao i uvijek vraćamo se kući. Nije bitan vrh, nije bitan uspjeh. Najvažnija je priča koje je ostala iza nas.