Jesen 2006. pamtiti će se
kao jedna od najtoplijih. Neke meteorološke prognoze davale su naslutiti
kako će to biti vjerojatno najtopliji novembar od kako se uopće vrše mjerenja i
praćenja temperatura. Kao i svake jeseni, najljepši dani u prirodi prolaze dok
uporno beremo najkvalitetnije grožđe na poslu ili jabuke kod kuće u voćnjaku. Svakog
dana, vraćajući se sa posla, gledam žute listove jesenskih bukvi kako se presijavaju
u odsjaju obojenih zraka sunca. Iglice ariša u okolnim šumarcima već su davno
poprimile narančaste tonove, a sad svakog dana sve gušće pokrivaju kasno jesenske
trave na već pomalo hladnome tlu. Usprkos ovim jesenskim bojama, najčešća boja
koju sanjam svake noći je ona od berbe crvenih jabuka. Čim sklopim oči, pojave
se crvene jabuke.
Nevjerojatno dugo vukli su se i izmjenjivali
dani obaveza na sve strane. Prvo smo planirali Julijske alpe. Južni raz
Škrlatice. No sve kraći i kraći dani koji su već u kasno popodne ustupali
mjesto noći, primorali su me da smislim nešto drugo. Recimo već dugo željeno potepanje
po grebenu Košute i bivakiranje pod Košutnikovim turnom. Za planiranu turu
treba dva dana. No gosti koji su se najavili u vinariji za subotu navečer nisu
tako razmišljali pa je na kraju trebalo naći adekvatnu turu za samo jedan dan.
Želje sada treba skoncentrirati u novi uspon koji će objediniti traganje za
nekim novim krajevima i malo dići arenalin u kojoj vertikali. Vertikala mora
biti na južnoj strani kako nam ne bi bilo prehladno u stijeni. Sa vrha moram
gledati prekrasne nove krajolike. Treba zatim ispuniti i želju da cijela tura ne
traje predugo kao bi se bez previše napora došlo do stijene, ispenjalo je,
vratilo sa vrha do auta i još istog dana dovezlo do kuće. Kopanjem po Internetu
napokon sam pronašao pravi smjer. Na pola puta između Graca i Beča, nalazi se
skupina Rax - Schnee, što će zadovoljiti moju želju za nekim novim krajevima.
420 metarna vertikala, kletersteig, ispunjen detaljima C/D zasigurno će
zadovoljiti želju po adrenalinu i osjećaju slobode u stijeni. Sa vrha Preinerwanda
od 1.783 metara
zasigurno će se pružati lijepi pogledi na okolicu, čak možda i tamo do ravnog
Burgenlanda. Ah, da! Da vas upoznam. Smjer se zove «Hans von Haidsteig».
Računamo u koliko se sati moramo dići narednog jutra. Dva
sata za vožnju, dva za prilaz, tri za penjanje, dva za silaz…malo po malo računamo
i dižemo se u 6 sati ujutro.
Jutro! Kad
se godinama dižeš u 5,45 na posao, dići se u 6 ujutro i nije teško. No, malo je
drugačije kod Anđelka, osobito kod Ksenije. Prvo što čujem nakon zvuka budilice
je :
-
« Što je meni ovo trebalooo…»
Sa
autoceste za Beč, skrećemo prema skupini Rax –Schnee. Ono što na karti izgleda
jako blizu, vozeći po nepreglednim serpentinama zapravo i nije baš tako uvijek
blizu. U to smo se uvjerili vozeći se u Zillertalce. Vozimo se kroz Aspang,
Reichenau, Rax, Prein. Nekoliko puta
zbog slabe označenosti, a isto tako i zbog guste magle koja nam uskraćuje
orijentaciju, moramo stati i pitati. Napokon, nakon nešto više od dva sata
vožnje stižemo u Prein. Makadamska cestica vodi nas uzbrdo do lovačkih kuća
pred kojima se nalaze rampe. Staza koja nekoliko puta mora priječiti makadamsku
šumsku cestu loše je markirana, no kako se svakim metrom uzdižemo iznad
magljenih dolina, zapravo se time baš i ne mučimo previše. 26.11. je, a nas
troje gazimo uzbrdo u majicama kratkih rukava.
-
« Kad god smo se do sad zagubili tražeći pristup
pod stijenu, uvijek je uspon i cijela stvar najljepše završila.» - dobacujem.
-
«To je dobar znak.» odgovara Anđelko.
Cijelo
vrijeme nad našim se glavama uzdiže ogroman zid Preinerwanda. Jedna stazica nas
vodi previše daleko u desno. Odustajemo. Druga nas vodi previše daleko u lijevo.
Odustajemo ponovno. Kud sad?
- « E pa sad mi je već dosta ovog lutanja.
Idemo ravno gore prema stijeni kroz šumu!» - ogorčen izjavljuje Anđelko.
- « Uzimaš mi riječi iz usta!
- « Jeste li sigurni da se tuda može? « -
javlja se i Ksenija.
- « Mora
se!» - uzvraća Anđelko.
Kroz gustu
i staru jelovu šumu, uz rub siparne jaruge uspinjemo se prema podnožju stijene.
Suce je sve jače, pa čak i u majicama kratkih rukava, osjećamo vrućinu kao da
se penjemo usred ljeta. Napokon, stijena je jugozapadna. Uz znoj i sunce iza
naših leđa dolazimo do ulaza u Kletersteig. Iznad nas diže se 500 metara
prekrasne žućkasto sive stijene. U alpama to je najčešće znak da je stijena lomljiva,
no ovdje usprkos žuto sivih tonova, kojima je stijena prošarana, prstima
hvatamo savršeno tvrda hvatišta. Pogledi prema gore otkrivaju ne mali broj
ljudi u stijeni. Očito je da je nakon perioda kiselog vremena i magli poveći
broj ljudi poželio izaći na suce u prirodu. Sve skupa me podsjeća na muhe koje
se lijepe na južne osunčane strane zidova kuća. U čistom južnom i toplom zraku
svuda oko nas u miru se rasprostiru šume i brda, dok njihova podnožja grle
jesenske magle reflektirajući odsjaj u najrazličitijim tonovima jesenskih boja.
Zahvalan sam na ovome prekrasnom danu. Mir svuda oko nas.
Prvi željezni «steigbaum». Željezne ljestve izrađene nalik
na deblo smreke kojoj su sve grane na kratko porezane. Dvadesetak metara.
Vertikalna linija koja vodi prema gore, daleko više znači od one koja vodi po
ravnome. Uvijek je popeti se gore imalo veći značaj nego ostati gdje jesi. Baš
kao i u poslu. Već prvi metri uspona po nečem ovakvome, «steigbaum», govore mi
da baš i neće biti jednostavno. Trake kompleta za osiguravanje stalno mi
zapinju o «metalne grane». Čudni položaj u kojem se dosada nikad nisam nalazio sprječava
i samu pomisao da se okrenem i pogledam prema dolje, do Ksenije koja napreduje
nekoliko metara iza mene, dok Anđelko sa dna vertikale sve to pokušava strpati
u filmsku kameru. Tek što sam se riješio nazubljenog željeza, pred mnom se
ukazuje glatka stijena. Uhvatim se za čeličnu sajlu, a ruka mokra od znoja
klizne po njoj. Jednom, dva puta! Hvatišta u stijeni toliko su glatka i masna
od silnih ruku da ni ne pomišljam uspinjati se držeći se za iste u stijeni. Za
noge uporište ne postoji. Samo trenje o vertikalne ploče.
-
« Ljudi moji, ja vam tu ne bum prošel!» -
dovikujem.
-
« Ne zezaj, pa koliko si težih stvari prošao!» -
uzvraća Anđelko.
Izabereš smjer, izabereš teškoće. Kad osjetiš
da ne ide, moraš malo stati, pogledati oko sebe. Sjećam se jedne stare priče
kako je mudrac sa Tibeta učio mladića penjati naizgled nemoguću kamenu stijenu.
Rekao mu je neka ne penje, neka samo sjedi pred kamenom stijenom i gleda u nju.
Naizgled glatka kamena stijena, kroz nekoliko tjedana počela je dobivati prvo
sitna hvatišta, uporišta. Polako su bivala sve veća i veća. Jednog dana mladić
se uhvatio za stijenu i ispenjao je.
Na neki način moraš uspostaviti kontakt sa stijenom, sa
problemom. Gotovo da morate pričati međusobno. Da mi ruke ne bi prokliznule,
moram znači pravilno stajati u nekoj ravnoteži. Pažljiv pogled i razmišljanje
otkriva mi nešto jača uporišta na trenje za noge.
-
« Ide, ide, ide…» vičem sretan što sam se prošao nezgodno
mjesto, no još više zato jer sam sretan što sam ponovno nakon dužeg vremena
otkrio taj osjećaj komunikacije. Čovjek – kamen.
Smisao ovakvog penjanja nije mi savladanje
teškoća, važnije mi je ovdje obogatiti samog sebe. Slijedi priječenje u lijevo
po gotovo vertikalnim pločama usred kojih se na uskoj polici ugnijezdio
prekrasan grm Planinskog bora. Osjećam kako me sa svakim metrom uspona, svakim
metrom stijene sve više ispunjava osjećaj slobode, obogaćenja, opuštenosti.
Ponekad i ne znam kako to uopće opisati i da li se sve to može objediniti
jednom riječju.
Ispenjavamo
prvu trećinu stijene. Zaravan na vrhu prvog stupa. Na vrhu kamene igle nedaleko
od nas još jedan planinski bor pokazuje svoju ljepotu poput stotinu godina stare kaskade japanskog
Bonsaia. Pravi «Jamadori!»
Nove
ljestve, željezno drvo. Ovaj puta nisu osigurane čeličnom sajlom, pošto nisu
tako strme, a sa lijeve strane nalazi se stijena.
-
« Ipak pazite jer 20 m je 20 m! – dovikujem
prijateljima.
-
« Kad izađemo iz «steigbauma», malo iznad nas
čeka najteže mjesto, označeno sa D!» - iz dubine dovikuje Anđelko.
Digitalcem
načinim par fotografija odozgo, dok Anđelko snima cijelu situaciju kamerom iz
podnožja. Nekoliko metara iza ruba nalazi se manji, uski kamin u koji ulaze
vrlo uske, vertikalne ljestve.
-
« Ako je taj «D» kamin, onda smo tu!» - sretno
uzvikujem.
Prvi metri
i nisu naročito teški. Problem nastaje kad mi se zaglavi ruksak , a štapovi
koji vire iz njega još više otežavaju penjanje, pošto je vanjska strana kamina
lagano prevjesna. Svako malo zapnu za stijenu iznad. Odjednom zaglavim tako da više
ne mogu iskopčati komplet iz sajle ispod koljena.
-
«Ksenija, pomagaj!» - dovikujem
-
«A što bio ti sad da nema mene?» - pita.
-
« Lako to, nek kak bu Anđelko ovdje sa kamerom
oko vrata!»
Pun mi je
kufer ovog tiskanja. Odmorim se nekoliko sekundi, viseći u pojasu, a zatim
ponovnim razgledavanjem pronađem sasvim jednostavan način. Izvučem se cijeli iz
kamina, raširim noge na vanjske rubove i lagano otpenjavam dok se rukama samo
pridržavam za čeličnu sajlu.
-
« Išlo bu ti sa kamerom. Samo se izbaci čim više
van iz kamina.» - dovikujem prijatelju ispod sebe, a istovremeno kroz svoje
raširene noge pogledom uhvatim i Kseniju i Anđelka.
-
« Ej, stanite malo ovako, prekrasan motiv za
fotku!»
Viseći na
kompletima o sajli, raširenih nogu vadim digitalca iz njegove torbice koja mi
visi oko vrata. KLIK!
Slijedi novo priječenje po uskoj polici u lijevo. Na
kraju police maleni prevjes osiguran nogostupima od klinova. Južna stijena,
sunčeve zrake griju bijeli kamen, a zelene doline pod našim nogama ispunjene su
maglenim rijekama. Kako čovjek može biti sretan i opušten usred ovakve
vertikale. Ksenija zapjevuši nešto kao « Nikom nije lepše nek je nam….» Mozak
mi brzo staru pjesmicu prilagođava trenutnoj situaciji:
-
«Nigdi nije lepše nek je ve to, sam da je tak bar
par put na leto…»
Osjećam
kako danas nije toplo samo ovdje u stijeni, nego i negdje duboko u nama. Tiha,
lagana, sretna melodija širi se iz duševnih dubina, baš kao i iz ovih dubina
ispod nas. Širi se preko leđa, vrata i napokon se razlije u glavi, podsjećajući
nas da smo oduvijek bili dio prirode i da to nikada ne smijemo zaboraviti.
Ispenjavamo
do kipića Madone, pod kojom se rasprostrlo zelenilo Planinskog bora. Odmor i
upis. Pišemo : A2H2K2 (Adrian Horvat,
Anđelko Hrženjak, Ksenija Knebl.) Slijedi još vršni dio stijene. Po već lakšim
detaljima čelične nas sajle vode daleko koso prema gore do kraja klinčanog
puta.
Na vrhu, u
odsjaju kasnojesenskih sunčevih zraka srebrni
se veliki križ. Kako se bliži kraj dana doline su sve više i više uhvaćene i
pokrivene bijelom gustom maglom. Iznad nas nalazi se samo kristalno čisto, plavo
nebo. Kavka koja kruži i skakuće oko nas, samo što ne sjedne nekome u krilo i čeka
koju mrvicu hrane. Posjećuje nas i jedna divokoza. Vrijeme je za povrat. Sunce
u ovim danima već neposredno poslije 16 sati zalazi za obronke planina. Plavo nebo postaje sve tamnije, bijele rijeke
magli sve više pritišću na dna dolina, prolijevajući se tamo negdje u
beskonačnost. Topli tonovi sunčevih zraka počeli su bojiti vrhove naše stijene
pa cijela priroda pomalo nalikuje bajci. Kose zrake sunca, žuto crveno obojene,
obojile su i vrhove gustih, starih jelovih šuma koji poput spomenika prirode
vire iz nekog beskraja. V čistom, već pomalo prohladnome zraku, odmaraju se
vrhovi ovih smirenih planina.Treba razmišljati o povratku do auta.
Želja se
ispunila. Uspon je objedinio traganje za nekim novim krajevima. Malko smo si
digli adrenalin u lijepoj vertikali. Ona
je dakako na južnoj strani pa nam nije bilo prehladno u stijeni. Sa vrha smo
gledali prekrasne nove krajolike. Ispunili smo i želju da cijela tura ne traje
predugo jer smo bez previše napora došli do stijene, ispenjali je, vratili se sa
vrha do auta i još istog dana dovezli do kuće. Smjer se zove Hans von
Haidsteig, nalazi se u stijeni Preinerwanda, u prekrasnom krajoliku «Grbave
pokrajine» skupine Rax- Schnee.
