JOHANHISBERG I FUSCHERKARKOPF - drugi dio

Prema večeri sve mi je jasnije da sam zgrabio virozu koju mi je prodala Suzana putem zajedničke flaše piva na terasi kuće prije par dana. Večeru nekako jedem bez volje i bez teka. Anđelko odlazi na greben iza doma snimati zalazak sunca i večernje panorame. Sjedim sam za stolom, ne izlazi mi se ovakav na jak sjeverni vjetar. Grlo je u komi. Odlazim gore u sobu i pokrivam se. Grlo sve jače boli, počinje curiti iz nosa. Nekoliko puta ustajem i odlazim na WC po rolne papira. Oblačim jaknu, nabijam traku oko ušiju i kabanicu preko glave, kragnu stegnem oko grla i odlazim van da potražim Anđelka. U sumrak, vraćamo se u dom. Na našem lageru, večeras je gužva. Popunjen je do zadnjeg mjesta baš onom grupom koja je vježbala kod pukotina. Oblačim sve na sebe, pokrivam se sa dvije deke, lovi me groznica, sve jače curi iz nosa. Anđelko mi daje aspirin. Malko zadrijemam no uskoro se budim u znoju uz neizostavnu poplavu iz nosa. Skidam jednu deku, ispuhavanjem iz nosa budim cijeli lager. Pokušavam ponovno zaspati no dvojica kraj mene uhvatili su naizmjenični ritam hrkanja ko da su dogovoreni. Dok jedan udiše, drugi ishrkava i obrnuto. Jedno vrijeme ih slušam a onda se i ja ubacujem sa uvlačenjem svojih curkača natrag u nos. No ni to ne traje dugo jer mi je nos ograničenog kapaciteta. Uzimam maramicu i koliko mogu ispuhnem sve natrag iz nosa u maramicu. Ona dvojica u trenu prestanu hrkati, a još nekoliko lageraša se budi, mrmlja i okreće. Skidam još jednu deku sa sebe. Dvadesetak ljudi svojim tijelima i disanjem zagrije mali lager. Slijedi kratak period tišine, no ne za dugo cijeli se scenarij ubrzo ponovi. Zaključujem da ovako više neće ići. Hrkači bude mene, ja budim ostale i Anđelka ispuhivanjem iz nosa. Odlazim do WC-a po novi kolut papira i povlačim se dolje u Trockenraum.

 U njemu još uvijek radi klima za sušenje odjeće i obuće. Tražim najmekše uže za pod glavu. Namještam ga na klupici. Rolna WC papira je pri ruci. Okrećem se, ispuhujem nos, dremuckam, ponovno se okrećem, namještam to uže ko da se radi o jastuku, sve u nekom polusnu. Palim mobitel da vidim koliko je sati. Pola tri! Juuuuupi, treba izdržati još samo tri sata do jutra. A kak da onda velim Anđelku da ja danas nemrem nikam? Situacija se malo smiruje, iz nosa više tako jako ne curi pa se vraćam sa drvenih dasaka gore u lager na malo mekše madrace i pravi jastuk za glavu.. Dvojica sinergista i dalje simultano izvode „alpski hrkanjac“. No usprkos tome nekako uspijevam spavati u duljim cugovima. Prvi zraci svjetla prodiru kroz prozor. Završno ispuhavanje iz nosa. Sad više nije bitno dal sam koga probudil. Osjećam se malo bolje. Umivanje, ispiranje svih šupljina na glavi. Ponovno legnem na svoj madrac i razmišljam. Prvo ću se spustiti sa doma na ledenjak. Ako budem vidio da mi ide, probati ćemo priječiti isti do podnožja sjeverozapadnog grebena Fuschera. Ako vidim da ne ide, spuštamo se istim putem kojim sam se spustio sa Andreom. Ako ću moći, onda slijedi lagano penjanje bez žurbe, jer ionako imamo cijeli dan na raspolaganju.

Doručak. Ne jede mi se, samo pijem puuno kave, u nadi da će me malko dignuti.

Jutro je predivno. Cijeli horizont bez ijednog oblačka. Šteta bi bila ne iskoristiti tako lijep dan.

-       Znaš kaj! Idemo polako dolje, pa preko ledenjaka. Ak bum videl da mi ide, onda s puno živci za mene dalje na greben.“ – obraćam se Anđelku.

-       „ Ma moooreš ti to, poznam te dobro da znam da buš mogel!“

Spuštamo se polako sa velikog Burgstala od doma na ledenjak. Ide! Priječimo ledenjak prema sedlu i početku grebena. Ide! Sa sedla se uspinjem na prve metre grebena Fuscherkarkopfa. Lagano se prisjećam stazica koje smo Andrea i ja ubirali, griješili, vraćali se. Anđelko kreće prvi, ja sam ko bolesna koza na užetu. Ali Ide! Osjećam se kao koza koja zna kamo ide i mora gazdi davati upute. Hmmm daa, to su rijetki slučajevi kod seljaka, no možda u alpama je sve drugačije…. Svejedno, polako se uspinjemo grebenom. E, pazi tu smo otišli previše u lijevo, pa smo se vraćali, tu smo pazili jer je bilo krušljivo, tu smo se provlačili, tuodi gore jer je dio sa lijepim pločama, točno tu smo i mi prešli preko srednjeg žlijeba u stijeni. Kako se uspinjemo, otvara nam se sve ljepši i veći horizont bez ijednog obačka. Crno bijeli zvonik Glocknera na plavoj pozadini neba. Kako se uspinjemo nekako sve više zaboravljamo ljudske nevolje svakodnevice. Čine se nebitne, a misli se čiste i postaju slobodne. Dolazimo do mjesta na kojem sam odustao sa Andreom pred desetak godina. Ovog puta nailazimo na spit za štand, malo više vidimo i prvu zamku kojih tada nije bilo. Izradim mali jednostavni štand, a Anđelko kreće u napad na nekoliko metra vršne dvojke. Kako se danas sve to čini jednostavno.

-       „Kaj ima gore? Je to kraj ili ima još? „ - pitam

-       „Malo ravnog grebena, još jedan kraći skok i to je predvrh!“

-       „ I tih par metara me vrnulo pred desetak godina?“

-       „ E, onda ne bi sad tu bili skupa! Dobro je tak!“

Na predvrhu sam s obzirom na moje stanje prezadovoljan postignutim i jedva čekam da se počnemo spuštati po južnom grebenu prema dolje.

-       Ma  daaaj, pa ne buš valjda sad odustal od vrha koji je tu ni 50 metara visinske!“

-       Opće nemam volje za vrh, nisam si ni misli da bum do sim došel!“

-       Ma daj, pogledaj, greben je ravni, čvrsti, cijela autocesta do vrha. Ne bi tražil to od tebe da ne znam da to moreš! Pa tek je prošlo deset sati!“

-       „Ajde, dobro, nek ti bu, al polako, da se previše ne umorim za silazak!“

Polako krećem za Anđelkom. Poslušna sam koza na užetu. Vršni greben podsjeća me u mnogo čemu na vršni krov Antelaa. Laganica na kraju snaga. Greben je čvrsti, nema traga lomljivim mjestima. Samo se treba skoncentrirati na ponekad i pola metra širine, kako se ne bi završilo na nekoliko stotina metara dubine. Kad malo bolje razmislim sad mi je žao što me trebalo tako nagovarati. Ovo je zapravo prekrasno. Samo zbog ovog vršnog grebena se isplatilo penjati ovamo gore. Korak po korak i pred nama se ukazuje veliki metalni križ. A oko njega raj na zemlji. Sve počinje u daljini sa obrisima Kamniških alpi. Pa slijede Julijci u daljini sa Triglavom. Visoki tornjevi Lienzer dolomita, Glockner, Venediger, Zillertalci, Wissbachorn, Wilder Kaiser, Dachstein….. sve je tako blizu pa pomisliš kako je svijet zapravo mali u takovim trenucima. Papir, tekst, priča može ispričati samo dio mojih vidokruga, misli, metafora, osjećaja. Sve je to daleko od prostranstva koje ljudska duša doživljava u takovim trenucima na granici stvarnosti i realnosti. Osjećam lagani sjeverni visokogorski vjetar koji spaja nebo sa snijegom i kamenom. Dišem, koliko mogu uz prehladu, duboko da dio toga svega što dublje pohranim u sebi.

Vraćamo se. Spust po „ laganom južnom grebenu“ zapravo je jedna obična koma. Staza zapuštena, krušljivi sipari, stazica je čak i mjestimično preuska za normalne planinare, dapače čak i preopasna ako nisi navezan, a za to nigdje nema upozorenja. Glavno da je postavljen novi gelender na svim stjenovitim mjestima na kojima ionako sve čvrsto stoji i drži se. Anđelko stalno mrmlja i negoduje:

-       „Najradije bi se vratio po sjeverozapadnom grebenu…“ ovo je živa koma. I to je njima lagani južni pristup. Pa dolje bi trebala biti tabla da je ovo samo za iskusne. I onda se čude dok netko nastrada! „

            Na siparnim gredama svaki korak je povezan sa maksimalnim oprezom. Prsti u visokogorskim cipelama već su se natiskali, no noge su sasvim u redu. Za sada sam još uvijek prezadovoljan svojim stanjem. Jutros mi ni na kraju pameti nije bilo da bi bio čak i na vrhu Fuschera. Na livadama pod južnim grebenom ponovno stanemo na turistički Gamsgrubenweg, pijemo vodu sa ledenjačkog potoka koji se spušta sa stijena Fuschrea, pridružujemo se čavrljanju sa svizcima i polako nastavljamo prema velikom turističkom parkiralištu. Kako se sve više približavam autu, sve mi bolje i bolje teče iz nosa. Tik pred autom trošim posljednju maramicu. Kod Anđelkovog auta nastaje novi problem. Skinuli smo cipele i čarape, a treba ući u auto na vožnju od nekoliko sati.

-       „ Ništ se ti ne sekiraj, imam ja rješenje!“ veli Anđelko

Vadi iz auta oveću kutiju punu osvježavajućih mirisnih maramica koje jaaaako dobro pašu našim nogama. Zapravo ja baš i ne osjećam previše mirise, ali kako je Anđelko uspio bez većih problema dovesti do Graca, mislim da sam i ja svoje dosta dobro oprao.

Jedini problem imao sam ja kod spuštanja po Hochalpenstrasse sa 2500 mnm na 600 mnm. Začepljeni sinusi, nos nisu mogli izjednačavati tlak pa sam prilikom spuštanja imao dosta jake bolove u ušima koji su trajali još cijeli naredni dan. Tek toliko da ne mogu reći kako mi se ništa nije dogodilo. Jer najljepše su uspomene na ovakve ture. Kada je sve prošlo zanimljivo, pomalo naporno, uspješno, raznoliko, kada je sve bilo jedna radost, užitak i iskreno druženje sa prijateljem. Negdje sam pročitao misao: 

„V gorah nekaj iščemo, čeprav tam nismo ničesar izgubili. Če bomo imeli iskati tudi v prihodnje, smo verjetno na pravi poti.«

JOHANHISBERG I FUSCHERKARKOPF - prvi dio

Kraj je mjeseca jula. Već tjedan dana sunce je nemilosrdno. Prži svakodnevno na preko 30°C. Treba otići nekamo na led, na snijeg, na zimu i hladnoću. Treba otići nekamo iznad 3000 m. Pedeset i tri su na leđima, a kondicija u nogama na nuli. Zato moram odabrati cilj, put, na kojem ću moći uživati sa trenutnim sposobnostima, bez skrivenih nada da ću se možda nekako uspjeti nemoguće, moći izmaknuti opasnostima, teškoćama ili bez njih doseći cilj. Iz sjećanja mi naviru Oberwalderhutte, Jochanisberg, Fucherkarkopf, na koje sam se već pokušao uspeti. Sa starijom kćeri Andreom, odustao sam od Fuscherkarkopfa, samo pedesetak metara od predvrha jer sam procijenio da daljnji uspon bez pravog partnera za osiguravanje ne bi bio pametan. Par godina kasnije cijelo mnoštvo otvorenih, laganim snijegom pokrivenih ledenjačkih pukotina i magla koja nam je zakrila sav vidik, natjerali su nas na povratak sa Jochanisberga. Nije sramota povući se kad osjećamo da je to najpametniji izbor. Planina čeka, ona je uvijek tamo. Nju će i dalje brusiti vjetrovi, snijeg, lavine, sunce otapati njene ledenjake i nadživjeti će malog, ranjivog čovjeka kojeg na kraju može preživjeti i običan detalj majke prirode -  bonsai.

Anđelkova Opel Zafira ubire svoje kilometre po već uhodanim cestama. Tu smo skretali za Hochalmspitze, ovdje sam bio na Riesecku sa zubatom željeznicom, ovdje u dolini pod Hocharnom. Stižemo u Hailigenblut. Možda najbolje razvikan maleni turistički gradić u Austriji. Meni je ovo već 5 posjet, Anđelku prvi, ako izuzmemo skijanje zimi kad nema cvijeća. Obilazimo balkone sa raznoraznim cvijećem, drvećem, drvene žadrinjere sa nevjerojatno lijepim raznobojnim cvijećem.

- „ Kak je tu uvijek cvijeće bolje i ljepše nego kod nas. Valjda mu pašu hladne alpske noći pa se korijen ne pregrijava u žardinjerama i teglama.“ – glasno razmišljam.

Tu je i fontana sa kristalima, prekrasna alpska crkvica sa uskim i visokim zvonikom koji se iz doline bezuspješno pokušava (ili možda i uspješno) nadmetati sa „Velikim zvonikom“ - Grossglockenrom. Ponovno obilazimo jedno od najljepših groblja Austrije. Anđelku pokazujem metalnu knjigu, spomenik u koji su upisana imena svih koji su još od 18 stoljeća, od početaka osvajanja Grossglocknera i njegovih susjeda stradali.

-„Gle, kak idem prema kraju knjige sve su manja slova!“ – dobacujem.

-„Očito je sve veća gužva zadnjih godina!“ – odgovra Anđelko

Tražimo grob, spomenik, za koji je Suzana zadnji puta kad smo bili ovdje rekla da takav mora meni napraviti. Križ sa užetom i grozdovima vinove loze na njemu.

Nastavljamo najpoznatijom austrijskom alpskom cestom. Grossglockner Hochalpenstrasse. Rampa, cestarina 33 EU, serpentine, vodopadi, i na kraju najpoznatije ceste i najpoznatije parkiralište. Franz Josef. Tri ogromna parkirališta jedno za drugim, a na kraju ono najveće - na tri kata. Tu se sve naplaćuje. Uspon liftom na 20 m viši i bolji pogled, spust liftom na ledenjak kojeg više nema, pogled na lijevo, pogled na desno. Najbolje je zažmiriti i produžiti. Nebrojeni suvenir shopovi, restorani, turisti. Mnogi od njih naginju se na ogradu na mjestima gdje stoji tabla sa nacrtanim svizcem. No tko zna. Možda će jednog dana turistički djelatnici shvatiti da se može naplatiti i naginjanje preko ograde! Pad i spašavanje preko ograde naplaćivat će se - posebno!

-       „Pogledaj tamo gore, čiju zastavu vidiš' – Pita Anđelko

-       „Japansku?“ – pravim se blesav.

-       „Ma ne onu pokraj!“

-       „Ahaaa, hrvatsku! Jeee, pa sad smo i mi u EU! Čekaj, a i Japan je u EU?“

-       „Znaš, kad sam bil tu prvi put pred desetak godina, Pasterza je bila bijela sve do lifta za spust do ledenjaka. A pogledaj sad. Deset godina se skratila za kojih 100 metara! Užasno. Sad mi je tek jasna simbolika zašto je svih ovih godina baš veliki čamac simbolični spomenik na ovom mjestu!“

-       „ Jer bu jednog dana sa ovog mjesta početak rafting ture „ Od Glocknera do Crnog mora!“

Gamsgrubenweg, turistički put po tunelima i širokoj stazi pod Glocknerom je zatvoren. Na tabli stoji „Samo za alpiniste i iskusne“. Jači odron sa Fuscherkarkopfa oštetio je staru stazu, pa je ista u rekonstrukciji. Turistički dio je zatvoren, a prolaz je moguć starom uskom stazom u strmini koja vodi pokraj turističkih tunela. Dolazimo do bagera u radu. Gotovo je nevjerojatno da se netko usudi raditi bagerom na takovom mjestu. Širina puta koji bager štema, do centimatra je jednaka širini gusjenica samog bagera. Pod njim strmina sve do samih ostataka ledenjak pasterze. U nevjerici gledamo kako ćemo za boga miloga zaobići bager.

-       „Eee, tu znači počinju prve teškoće! – veli Anđelko

-       „Odi prvi, stavi zamku za mjenjač, ubaci komplet, pa da te pozihram, veilm!“

Šalu na stranu, no obilaženje bagera je zaista bio jedno od opasnijih mjesta ture.

Malo dalje na stazici pred nama ugledam manje krdo kozoroga. Nikad nisu bili tako blizu parkingu Franz Josef. Vjerojatno zato jer je turistička staza zatvorena pa nema toliko ljudi. Mirni su i puštaju nas vrlo blizu. Vrlo su tolerantni ovog puta. Prilazim jednom na svega kojih 5 metara. Gledam ja njega, gleda on mene. Korak naprijed, on je miran. Napravim još jedan korak naprijed, a on zazviždi, skokne u stranu, spusti glavu i okrene je tako da me gleda sa jedim široko otvorenim okom i zakopa po travi s prednjim nogama. Znak je to da sam počeo prelaziti granicu pristojnosti. 

-       „Miči se  pajdo dok je sve još samo na psihičkom odmjeravanju snaga.“ – dobacuje Anđelko.

Malo dalje nailazimo na još tolerantniju vrstu životinjica. Alpski svizci ovog puta kao da uopće ne mare za nas. Prilazimo im na svega dva metra. Izlaze iz svojih rupica kraj staze, skakuću po ovećim kamenim blokovima. Uvijek je jedan stariji na straži na zadnjim nogama i zazviždi kad se sprema koja opasnost. No izgleda da nas dvojicu ne vide kao opasnost. S godinama planinarenja smo se možda stopili sa planinom? S obzirom da nas ne vide ni kao hranu, očito smo samo dosadni turisti. Pripremaju se za svoj zimski san i žvaču bujne buseve alpskog bilja. Jednog od njih pokušavam uvjeriti da je baš taj komad trave koju sam ja ubrao i žvačem pred njim najbolji. Na svega metar udaljenosti žvačemo svaki svoj komad trave i gledamo se. Odjednom on zaključi da sam predosadan sa svojim menijem i ode. Iza svakog zavoja, kamena nalazimo po kojeg svizca.

- „ Pa tu bi uz table da se ne smije gaziti po cvijeću trebalo staviti i table da se ne smije gaziti po svizcima!“ -   zaključak je Anđelka.

Dolazimo do Wasservinkelsharte-a. Zanimljivo ime. Mjesto na kojem se nalazi vodopad i jezerce, staza skreće u veliko zavoju i sve je na omanjem prijevoju. Wasservinkelscharte! Ledenjačko jezerce, koje skuplja vode sa ledenjaka pod Oberwalderhutte iskri se u tirkizno plavim bojama na popodnevnom suncu. Iz njega istječe brzi i uski potočić preko kojeg vodi maleni drveni mostić. Slijedi uspon na glatke, od davnih ledenjaka uglancane i izbrušene stijene. Uz sve to nezaobilazni pogledi prema kralju, Grossglockneru, Velikom zvoniku. Preko omanjih snježnih polja uspinjemo se na Veliki Burgstal na kojem se smjestila Oberwalderhutte. Dom je zapravo Alpski visokogorski tečajni centar, gdje dolaze grupe na tečaj i obuku za visokogorske uspone, ledenjačke tečajeve i slično. Blagovaona doma je ispunjena skoro do zadnjeg mjesta. Tu je i oveća grupa austrijske vojske na obuci.

Za večerom  sjedimo za stolom sa grupom koja je jučer došla od Hainrich Sweigerhutte pod Wissbachornom po izuzetno lošem vremenu. Padao je snijeg, sve je bilo u oblacima, magli, i puhao je jak sjeverni vjetar. Da nisu imali zadane koordinate sa svoju GPS navigaciju, vele, izgubili bi se i tko zna gdje bi bili. Po večeri se povlačimo na naše madrace na lageru. U biti, samo smo četvoro na cijelom lageru. Znači da će se relativno dobro prospavati prva noć.

Oko 5 sati, prve zrake sunca prodiru kroz prozor. Jutro je hladno, Jochanis je još uvijek u magli, sređujemo sobu i odlazimo na doručak. Iz doma izlazimo gotovo prvi. Isto tako, prvi utiremo novi gaz prema Jochanisbergu pošto je stari gaz gotovo zameten prekjučerašnjim novim snijegom. Misli mi se vraćaju par godina unazad. Tu je već bilo dosta pukotina. Znam i da nisu bile baš male. Sjećam se kako su bile okrenute i gdje bi trebalo paziti. Kod svakog previše bijelog, friškog nanosa snijega provjeravam sondiranjem štapovima drži li to mjesto za prijelaz. Na moje iznenađenje, gotovo uvijek drži.

-       „ Znaš, tu je bilo dosta velikih pukotina, a sad sve na kaj stanem drži!“- velim Anđelku.

-       „ Izgleda da je to zato jer je bila zima sa jako puno snijega pa su sve dobro još uvijek zatrpane.!“

Polako se vučemo uz sondiranje preko velikog ledenjaka između Oberwalderhutte i Jochanisberga. Nije ni teško, ni naporno, „al vleče se“ i treba paziti. Ravni dio ledenjaka polako prelazi u strminu Jochanisbergove piramide. Na strmijem dijelu vodstvo preuzima Anđelko. Vrh je od jutra u magli i oblacima koje sjeverni vjetrovi prebacuju baš na ovom mjestu, pa odlučujemo da se više držimo kamenog grebena sa naše desne strane koji još uvijek naziremo kroz maglu i oblake. Iako to nije pravi put za uspon, tako se bar ne možemo izgubiti, a znamo da greben vodi na vrh. Jedino može biti malo teže nego po klasičnoj snijegom i ledom pokrivenoj strmini na kojoj se danas baš lako i izgubiti u oblaku. Sličnu sam situaciju imao i prije par godina baš na ovom istom mjestu. Na grebenu se izmjenjuju strme ploče, siparni uski greben, čas nailazimo na pravu malu ugaženu stazicu. Problem je jedino što vidimo samo kojih par metara pred nama pa nemamo pojma koliko još imamo zapravo do vrha!

-       „Čuj, Anđelko, ima smisla ići dalje? U magli i oblaku možemo lahko uživati i tu!“

-       „Ma daj, ajd još malo, nemre biti još puno do vrha!“

-       „A kaj bum videl sa vrha bolje neg od ovud? Megla je se po sud ista!“

-       „Ma ništ, al buš znal da si bil na vrhu!“

Gombam i dalje, ledeni vjetar mi polako smrzava tekućinu koja curi iz nosa, a na obrvama mi se složilo inje. Ponekad, kad baš i ne vidim smisao pentranja na vrh samo zato jer se radi o vrhu, mala inicijativa prijatelja, pokoja riječ koja ulijeva vjeru u ostvarenje cilja pomogne da se nađe volje za još koji korak. Ionako nam se nikuda ne žuri. Imamo cijeli dan pred nama samo za taj Jochanisberg. Popeti ćemo se gore, vratiti sa njega i ostaviti ga svim drugima koji su bili i koji će još dugo poslije nas penjati se ovamo gore u nadi za prekrasne vidike kojih smo nas dvojica ovog puta nažalost uskraćeni.

-       „Eto, pogledaj pred nama, vrh!“ – uzikne Anđelko.

-       „Strašna stvar, vidim samo maglu oko nas. A oni silni pogledi na Weissee, Tauernmossee, Moserboden, cijelu drugu stranu?“

Skidamo ruksake, zavlačimo se u malu zavjetrinu iza kamenog stupa na vrhu, no ledeni vjetar i nulta vidljivost nas tjeraju da se što prije pokupimo sa vrha.

-       „ Daj vidi kolko je stupnjeva na termometru ruksaka?  Pita Anđelko

-       „ -5°C, daaaaj idemo dole, ak se oblaci nemreju pobrati, onda se bumo mi dva pobrali, hooodi idemo!“ – inzisitram.

Vraćamo se. Pred domom se okrećemo. Oblaci se i dalje prevaljuju preko Jochanisa i Hocher Docka. Tek na koju sekundu vjetar razmakne oblake i ukaže se vršna piramida Jochanisberga. Na velikim ledenjačkim pukotinama opažamo cijele grupe ljudi. U domu se naručuju nezaobilazni radleri, kojima slijedi juha od gljiva, špetzli sa špekom i sirom. Neposredno po ručku sve više i više se javlja bol u grlu, sve više mi curi iz nosa…. no noge ne bole… što je najvažnije. Do doma dolazi grupa dolazi sa cijelim kupom ledenih klinova, opreme. Broje i skupljaju, opremu, gledamo ih i pitamo se od kud su se ovi našli?  Prvo jedan priča da je bio u pukotini, pa drugi kak su ga izvlačili, pa cura priča da joj baš nije bilo lijepo u pukotini, pa druga veli da je njoj bilo, pa vođa priča da se to sve mora proći …. Na kraju Anđelko zaključuje da su to tečajci koje smo vidjeli na najvećim ledopadima gornje pasterze, jer baš svi nisu mogli danas pasti u pukotinu, osim ako baš to nisu svi vježbali.