OKREŠELJ ZIMI

            Vrhovi, smjerovi, usponi. Svi oni jednom stanu pred nas, žive sa nama, odlaze i ostaju iza nas, ali ono što ostaje u nama za svakim od njih jest duša planine. Ostaje samo za one koji su je sposobni upijati, osjetiti. Ona puni naše osjećaje, emocije. No da li smo svi mi sposobni primiti i uživati u takovim emocijama koje kod nekih drugih bude strah, odbijanje. Da li samo odabrani imaju onu iskru koja je u nas usađena rođenjem, a koja se nenadano razvije prvim doživljajem planine. Iskru koja nas prije ili kasnije kao začarane prikuje za gore, planine, tako da nam neizvjesnost, hladnoća i tišina planina postaju draže od tople mirne svakodnevice dnevnih soba. Da li je to onaj već toliko opisivani osjećaj slobode ili osjećaj zarobljenosti?

            Prošlo je već preko tri mjeseca od zadnjeg uspona u Zimmer-Jannu. Prošla je i berba u vinogradima na poslu, prošle su i predikatne berbe, prošao je i cijeli Novembar u iščekivanju lijepog i sunčanog vikenda koji bi se mogao iskoristiti za ponovni odlazak u planine. Košuta je bila jedna od mojih neostvarenih želja. Šetnja po grebenu te deset kilometara u duljinu rastegnute planine, na njenome kraju bivakirati, na nekom od vrhova sačekati zimski zalaz sunca, zavuči se u vreće za spavanje, te ponovno ujutro čekati sa kamerom i fotoaparatima izlaz prvih sunčevih zraka. Čak i ideja da bi malo snijega u svemu tome bila fora nije bila loša.

Početkom Prosinca pao je prvi snijeg. Po informacijama koje smo skupili  na Košuti i u Julijcima je bilo previše snijega, preko metar, tako da je ideja o prečenju Košute morala otpasti. No, isti izvori  govorili su o vrlo malo snijega u Kamniškim alpama. Provjerom telefonom u Domu u Kamniškoj Bistrici te u  Domu planincev v Logarski dolini smo to i potvrdili:

-“ Ja, v dolini pri Domo ga je samo kakih pet centimetrov, gor pa ga je malo več! “

Pauziranje od tri mjeseca već se osjećalo i u mailovima:

- “ Zato bi sad predlozil dok nas jos "deficienciemontana" nije oborila u krevet da ipak odemo sutra do Logarske, pogledamo Rinku zamrznutu, odemo iznad nje na Okreselj, prespavamo u zimskoj na Okreslju. To je vura od auta, a odmah smo na 1378m. Ujutro je izbor ovisno o okolnostima: Savinjsko sedlo i Mrzla Gora, Tuski zleb i Turska Gora, to su stvari koje bi mozda mogle ici, ali i za njih bi trebalo uzeti pojas, dereze, cepine, uze, komplete, osmice.... To su mesta di sam vec bil u ljeti i otprilike znam kaj nas di ceka. Zimi je to opet poseban dozivljaj pa da vidimo i to. Ne bi se rivali nikam na pretesko ak ne bi vreme bilo dobro. Eto, tolko da si malo izdovoljimo, a tko zna kad se tamo nadzemo i vidimo vreme? Najbnitnije mi je ono da si tam navecer kuhamo, napravimo kakvu fotku, ujutro mesamo nesscafe, pa navece i ujutro radimo prave fotke za Split naredne godine, da se druzimo i uspostavljamo pravi kontakt koji bu nam trebal za velike brege, zar ne? Ko …. i to vreme. Ak bu - idemo gore, ak ne bu bumo vec nekaj zmislili da nam bu interesantno! Mozemo odustati od vrha, ali ne i od druzenja. Je tak ili nije?”

Na hladnoći tepanjskog parkirališta prebacujemo Anđelkovu opremu iz Lagune u Terios. Po cesti za Logarsku dolinu nebrojeno puta prošao je stari crveni Jugo, pa Fiat Brava, pa sada i Terios. Pred ulazom u Logarsku pozdravlja nas mnoštvo zaleđenih potočića, slapića i slapova koji se sa svih strana obrušavaju u korito Savinje. Na ulazu u Logarsku dolinu dočekuje nas jedva vidljivih centimetar snijega. Želje su odjednom porasle, jer ako ga je tako malo ovdje dole, ne može ga biti puno niti gore na Okrešlju. Možda još i napravimo kakvu jaču turu! Na gazdinstvu Logarovih, unutar ograde po blatnoj izrovanoj zemlji šeću se jakovi. Zanimljivo je gledati te životinje ovdje izvan njihove domovine. Kako se uska cestica kroz Logarsku dolinu uspinje prema njenome kraju, tako oko nas raste i visina snijega. Na kraju ceste kod okretišta pod Rinkom, zimske gume Teriosa gaze već cijelih 20 cm snijega.

-“ Bar će biti zanimljivije! “ – veli Anđelko

-“ Ni ja već jako dugo nisam bil po takvom snijegu u alpama.” – dodajem

            Na stepenicama koje vode prema slapu stoji tabla sa natpisom: “ Koča na Okrešlju je zaprta! ” Ništa novog, to već znamo pošto sam na teletekstu i internetu pregledao stanje sa kočama i ustvrdio da je zimska soba na Okrešlju otvorena. Kroz hladni zimski zrak do naših ušiju postepeno dopire zvuk slapa. Prije dva mjeseca bili smo ovdje samo na kratkome izletu sa prijateljima. Rinka je tada bila puna jesenksih voda, a vjetar koji je puhao nosio je sitne kapljice i raspršivao ih u malgu tako da su mnoge od njih završile kao sitna kišica  po stotinu metara dalje u šumi. Danas nas je ponosna Rinka dočekala sa svojim zimskim izgledom. Ledeni tuljac kroz koji protječu hladne vode nešto je kraći. Kako bi bi prikrila ovogodišnji nedostatak u gornjim dijelovima svoje svečane haljine, snalažljiva Rinka nadoknadila je znatno ljepšim tirkizno zelenoplavim zaleđenim stožcem u svome podnožju. Igra hladnoće i materije. Igra vode i zime u stvaranju vrhunskih, a sasvim običnih fizikalnih  transformacija. Cijeli svijet oko nas obavijen je sa pramaterijom.Vodom u njenom kristalnom obliku. Voda, snijeg, led. 

 

     Još par minuta i svjetlost dana zauvijek će nestati. Preko zasnježenog i ledenom kišom pokrivenog mostića prelazimo na drugu stranu. Kroz šumicu  vidi se jasno utrta stazica. Drago nam je da je već netko ovuda prolazio, bar nemamo problema sa utiranjem novog gaza. Par minuta i već se nalazimo na gornjem mostiću koji nas vodi preko samog ruba sa kojeg Rinka obrušava svoje vode u dolinu. Stepenice kojima tijekom ljeta prolaze gomile turista u patikama i ljetnim cipelama sada su duboko ukopane u snijeg. Po koritu Savinje bezbroj se zaleđenih slapića prelijevaju jedan preko drugoga. Baš kao što se bezbroj slapića spušta po koritu prema dolini, sa neba oko nas polagano, ali neizostavno spušta se duga i hladna zimska noć. No bjelina snijega koja obasjava okolinu još je uvijek dovoljna da  ne treba iz ruksaka uzimati čeone svjetiljke. Grane jela, planinske klekovine i niske bjelogorice otežale snježnim zimskim ukrasima povile su se prema dolje. U večernjem sumraku oko zamjećuje sve kraće i sve manje udaljenosti pošto se iste gube u puhastim izmaglicama koje nadolaze iz dolina. Sa svakim metrom kojim se uspinjemo u visinu gazimo po sve dubljem i višem puhastome snijegu. Čeone svjetiljke izlaze iz svojih džepića u ruksacima te brzo nalaze svoje mjesto na našim čelima. Sitni ledeni kristali kao da nadomještaju zvjezdano nebo, iskre se posvuda oko nas. Iskre se pod nogama na stazici, na granama klekovine, na zaleđenim slapovima čiste, djevičanske Savinje. Ljepota doživljaja nije dostupna samo oku već i uhu. U zimskoj tišini, uz lagani šum vode, odjekuje trenje tvrdih đonova zimskih cipela na zaleđenom raspršenom i neslegnutome snijegu. Na nebu kroz hladnoću zimskih maglica proviruju mlađak i po koja zvijezda. Nadolaskom maglica iz dolina i po nebu su se uskoro došetali magličasti oblaci te pokušali zastrti mladu princezu noći od naših pogleda. Da bi ugođaj zime bio pravi tu i tamo nam planinska klekovina strese na glavu pokoju pošiljku snijega. Da je snaga prirode vrlo velika odaje i tanak mlaz vode koji usprkos ledenoj noći izvire na izvoru Savinje u cijeloj toj zamrznutoj atmosferi zime.

            - “ Sat mi pokazuje – 8°C, tlak je i dalje stabilan! “ – izjavljuje Anđelko.

            Utrta stazica vodi nas u šumu iznad izvora. Koliko sam već puta prolazio kroz ovu šumicu i uvijek iščekivao proplanak na njenom kraju gdje su se ukazivali obrisi Rinka i plavog neba iznad njih. Danas, u mraku zimske noći očekujemo samo obrise zimske sobe na njenom kraju. U šumi se sa utrtom stazicom po kojoj gazimo i mi ukrštaju i mnoge male stazice nastale od tragova zečeva, srna i tko zna još koje divljači. Kako li je njima u ovoj zimskoj noći na ovim visinama? Razgovore o mjesečini i životinjskome svijetu prekida silueta zimske sobe na proplanku.

-         “ Eto, tu smo, za danas smo gotovi! “ – sretno izjavljujem.

No naša je sreća kratkog daha pošto su vrata od zimske sobe zaključana lokotom zavidne mase i veličine. Ne mogu vjerovati. Na internetu je pisalo da je otvorena, po telefonu su mi rekli da je otvorena, a sad? Obilazimo cijelu drvenu kućicu ne bi li pronašli možda neki novi ulaz. Sa prozora na gornjem dijelu izlazi snop svjetla. Znači, ostavljaju svjetlo da bi oni koji stignu kasno vidli gdje se nalazi soba. A što će im to kad ne mogu unutra?

-“ Da nismo možda trebali uzeti ključeve od sobe u Domu u dolini?”- pitam samoga sebe i prijatelja.

-“ Pa onda bi na tabli na kojoj je pisalo da je dom zatvoren trebalo i stajati gdje su ključevi zimske sobe.” - nadodajem

-  “ Gle, tamo gore isto nešto svijetli ! “ – veli Anđelko

-  “ Tam je dom! Idemo da vidimo “

Vraćano se po stazici malo unatrag i krećemo prema domu. Nekoliko prozora  lagano je osvjetljeno svjetlom žarulje iznutra, a na zidu, na vješalici opažamo nekoliko jakni. No isto kao što  su nas dočekala zatvorena vrata zimske sobe, tako su i vrata doma bila zatvorena i zaključana. Na drvenom stupu terase nalazi se termometar koji pokazjue – 10°C. Nikako mi se ne dopada pomisao da prespavamo noć na toj hladnoći na kamenim pločama pred domom. Pogled mi zapinje na  skladište za drva kraj doma. Penjem se preko dvenih vratiju i ulazim u njega. Na drvenim policama pronalazim par ključeva. Na jednima piše “Letni šank”, a na drugima “Krčka soba”. Uzimamo ih te njima pokušavamo otvoriti sva vrata i sve lokote na koje smo naišli prilikom obilaska doma, spodnje šupe, skladišta žičare i zimske sobe. Ništa. Ni jedan ključ ne paše ni u jednu bravu. Vraćam se ponovno u drvarnicu. Pronalazim prekidač na zidu i na naše veselje u drvarnici se upali svjetlo. Nalazim se u pravom skladištu. Pronalazim par sjekira, noževe, cijeli komplet gedore ključeva, čavala, boja, lakova. Odjednom Anđelku u glavu sine nova ideja:

       -“ Daj pogledaj ima li koji odvijač ili nešto slično čime bi mogli odšrafiti zasun na lokotu zimske sobe!”

-  “ Ima pila za metal, pa da odrežemo lokot i kupimo im novi drugi dan? “ – pitam

-  “ Može i to ak ništ drugo ne napravimo!” – odgovara Anđelko

Odlazimo u pravcu zimske sobe sa zidarskom žlicom, dva noža, sjekirom, ali ni jedna od tih alatki ne omogućava nam da odvijemo čvrsto zašrafljene vijke koji drže zasun lokota. Potišteni, vraćamo se u drvarnicu. Odjednm mi  pogled zastane na aluminijsko stiropornim pločama za izolaciju na gornjim policama. Ako bi ih skinuli i položili u dio između dviju skladišta, malo počistili sredili moglo bi se napraviti za silu i dobro boravište za noć. Ipak je pod kakovim takovim krovom, iako zapravo na otvorenom. Otkrivam da se lanac kojim su zaključana vrata drvarnice može otvoriti gedoranma sa nutarnje strane. Krasno, sad možemo i vrata otvoriti, a imamo i svjetlo. Uzimam metlu i počinjem sa čišćenjem. Razbacane stvari stavljam na jedno mjesto kako bih oslobodio prostor za izolacijske ploče.

_ “ E, tak ti je to kad gazde nema doma !” – velim u šali dok pospremam razbacano skladište.

Skidamo ploče sa gornjih polica polažemo ih na pometen pod, sa strane postavljam par letvi da si napravim stranice kreveta i za čas od razbacanog neurednog skladišta nastaje sasvim ugodna “ Zimska veranda “.

Otkrivamo i utičnicu na zidu te jedan strujni kabel sa utikačem kraj nje.

        -“ Baš me zanima kaj bu se upalilo, ak to zaštekam!”- velim Anđelku

-“Ja mislim da znam, probaj! ”

Utikač ulazi u utičnicu, a na terasi doma pali se čitav niz Božičnih žaruljica.

- “Super, sad imamo i dekoraciju za noć, pravi  Božićni ugađaj!”- dodaje smiješeći se.

Benzinsko kuhalo uz svoj pištavi zvuk počinje otapati snijeg od kojeg prvo nastaje topla juhica, a zatim i tjestenina sa gljivama. Pred ulazak u vreće za spavanje još jednom bacamo pogled na termometar na stupu verande.

- “ Minus trinaest! Nije to ništa prema Akonkagvi” – tješi me Anđelko.

Uvlačimo se u vreće. Prvo u onu za spavanje pa sa njom u bivak vreću. Kad navučeš sve što imaš na sebe i uvučeš se u dvije vreće čak postaje  podnošljivo. Ni ovog puta se zapravo nemamo čega bojati. Za zimu smo se pripremili, a osim nje tu su samo snijegom pokrivene grane visokih jela, te magličastim oblacima zasjenjen mjesec i pokoja zvijezda na nebu. Jedini strah koji moramo savladati je onaj pred samim sobom i svojim neotkrivenim slabostima. Isprva me malo zebe za prste na nogama, ali kad zadrijemam i probudim se nakon sat vremena otkrivam da su mi i prsti na nogama topli. Ipak bivak vreća ne dozvoljava prodor topline tijela izvan  nje same. Manji problem predstavlja okretanje na tvrdoj aluminiskoj podlozi, te to što mi se svaki puta pomakne ionako mali otvor bivak vreće pa ne znam gdje mi je zapravo rupa za disanje i za zrak. U jednom trenutku se probudim sav mokar oko lica od disanja i uvidim da je otvor bivak vreće negdje drugdje, a ne pred mojim licem. Uzaludno i već pomalo uspaničeno pokušavam okretanjem tijela i guranjem ruku u uskoj vreći pronači njen otvor. Na pomisao mi odjednom dolazi glupa misao da se upravo tako mora osjećati i pile kad mu dođe trenutak da udahne zrak i izađe iz jajeta, a ne može probiti ljusku.

- “ Nije lako biti pile u jajetu!” – pomislim i uhvati me neodoljiv smijeh tako da se ne mogu suzdržati od smijanja. Hihoćem se u vreći, sve dok ne probudim i prijatelja.

-  “ Kaj ti je zima, plačeš se ? “- uspaničeno me pita.

         To pitanje  još je više potenciralo moj smijeh tako da više nisam bio u stanju od smijeha ni odgovoriti Anđelku što mi je zapravo. U biti bila je to dosta nezgodna situacija pošto smo se usred noći toliko razbudili da više nismo mogli  onako polučvrsto zaspati. Situaciju smoi skoristitli za pišanje! Pred jutro sve smo više osjećali tvdoću limenih podloga, a i toplina koja se skrivala unutar vreća kao da je već pomalo pobjegla napolje. Već pomalo zebe za onaj dio tijela koji je izložen zimi pa dobro dođe i tiskanje leđa na leđa, da se ne gubi previše topline. Više ne mogu spavati, a kraj sebe slušam kako Anđelko slatko hrče zamotan u svoje dvije vreće. Ma neću ga buditi sve dok ne svane dan. I meni je uostalom tu u vrećama toplije nego vani, samo što mi je već ta noć pomalo i dosadna i tvrda…

             U sedam sati više ne mogu izdržati te počinjem sa izvlačenjem iz jajetove ljuske. Tvrda, zaleđena vreća čak i liči na ljusku. Budi se i Anđelko. Ne vjeruje da je tako lijepo hrkao pred jutro da sam mu bio zavidan. Gasimo noćnu Božićnu rasvjetu. Termometar na stupu pokazuje -10°C.  Posprema se “Zimska veranda”, na klupama pred domom kuha se jutarnja juhica. Po njoj slijede sendviči, a zatim nezaobilazna nesscafe.

- “Ne vjerujem da bu kaj od kave s mlijekom jer ti je vjerojatno tijekom noći smrzlo!”- glasno razmišlja Anđelko.

- “ Vidi ga, nije se smrzlo!” – vadim iz ruksaka nesmrznutih 0,5 lit Alpskog mlijeka

- “E, nije se smrzlo zato jer si uzeo Alpsko! Drugo bi se sigurno smrzlo!”

       Vreća za bivak kao i ona za spavanje vlažne su iznutra od kondenzacije vlage i topline tijela tijekom noći, ali ih svejedno takove kakve jesu namatamo i spremamo. Osušiti će se kod kuće u toplim sobama. Oblačimo se i spremamo za pokret. Stavljam ruksak na leđa, krećem po ugaženoj stazici oko doma po kojoj smo tijekom noći prošli bar pet-šest puta. Okrenem se da vidim gdje je Anđelko, a pogled mi zastane na malenoj putokaznoj tabli  zabijenoj  na stablu jele čije su se grane podvile pod teretom snijega. Na njoj piše : “ ZIMSKA SOBA “. Pogled mi odluta u smjeru u kojem pokazuje tabla. Pod susjednom jelom čije su se grane isto tako pognule pod teretom snijega skoro do zemlje opažam novu drvenu kućicu koje nije bilo proteklih godina kada sam ovuda prolazio. Ne mogu vjerovati. Zmska soba! Pa bila je par metara od nas!

        - “Anđelko, dođi malo ovamo i pogledaj ovo! ”

 - “Pa nije valjda da…  ….pa to nam je već tradicija da u Kamniškima spavamo  par metara od bivaka ili zimskih soba! ”

Otvaramo vrata i zagledamo se u unutrašnjost nesuđene sobe.

- “Pogledaj, otvorena je! Pa nemrem verovati!” – izjavljujem tužnim glasom.

- “ I potpuno nova, još miriši po friškome drvetu!”- dodaje Anđelko.

-  “ A ja sam za takvu sobicu uzeo i svijeće i kockice za Jamb…. “

- “ Al bi se naspavali na ovim madracima !”

-  “ Dobro da nismo razvaljivali u onu staru sobu,  još bi nas proglasili luđacima!”

-  “ Eto, to ti je kad hodamo po slovenskim bregima, a ne čitamo Planinski vestnik. Sto posto da je tam pisalo kad su sagradili ovu novu zimsku sobu na Okrešlju.”

-  “ Ništa, što je bilo bilo je. Znas kak vele. Sve sto me ne ubije, napravi me jacim!" – završava Anđelko.

      Gaz u dubokom bijelom snijegu vodi nas prema livadama Okrešlja. Iza naših leđa, između magličastih obala koji u ovo decembarsko jutro lutaju nebom proviruje i komadić plavog neba. Iskreno se nadamo i priželjkujemo da će sunce koje bi se moralo pojaviti za par trenutaka obasjati ovu prekrasnu zimsku pokrajinu. Jele, klekovina i niska bjelogorica povile su svoje snijegom i injem ogrnute grane. Tu i tamo, pokoja se pokuša otresti svoje snježne odore te strese na stazicu bezbroj ledenih kristala koji u trenutku zbrišu tragove utrte stazice ispod njih. Stijene Mrzle gore prekrite su zaleđenom čipkom čiju vršnu piramidu već lagano dodiruju sunčeve zrake. No ne za dugo. Raštrkani oblaci odjednom kao da su se dogovorili i zapunili su sve one rupice na nebu kroz koje je još do malo prije provirivalo plavetnilo neba. Vjerojatno su sklopili savez i sa svojom sestrom na tlu, pošto su se i iz doline počele navlačiti magličaste prikaze, a planine su postajale samo magleno mutni otoci u tom sivo-bijelom zimskom svijetu. Doživljaj zime u takovim okolnostima i na takovim mjestima zaista puni ljudske emocije. Sve što nam je bilo nepoznato, što nam je bilo težnja i želja postaje stvarnost. Tajanstvenost prirode gubi svoju snagu, a strah od zimske noći, od dubokog snijega, planine, pretvara se u poštovanje i ljubav do njih samih.

Prolazimo kroz zasniježen otvor u stražnjem zidiću Okrešlja. Koliko sam puta prolazio kroz ovaj otvor. Sam, sa Suzanom, sa obije kćeri, sa dečkima iz kluba, pa prije dvije godine sa starijom Andreom, pa sa Emilom kad smo penjali Vzhodnu. Prolazio sam Okrešljem  u rano proljeće kada su sunčevi zraci topili zaostale naslage snijega u gornjem Mrzlome dolu. U proljeće kada su livade Okrešlja pune kukurijeka, krokusa, divljih jorgovana. U ljeti kada sunce nemilosrdno prži južnu stijenu Mrzle gore, a na livadama cvatu rododendroni, gencijane. U kasnu jesen kada sunce obasjava zadnje narančaste rasplamtjele iglice jesenskih ariša, dok Logarsku dolinu zastiru duboke i guste magle, a nebo se plavi poput mora latica Gencijana Verna. Sada nas je Okrešelj dočekao u dubokom zimskome pokrivaču, dajući nam do znanja da je sada vrijeme mirovanja, a ne vrijeme penjanja i uspona.

Uživamo u raskošima koje nam je i ovog  puta prikazala priroda na ovom čarobnom mjestu. Osjećamo se potpuno slobodnima. Slobodni smo od svih želja i obaveza. Neopterećeni smjerom, vrhom ili bilo kojim ciljem gazimo po sve dubljem i dubljem snijegu prema gore, u jedinoj želji da uđemo što dalje i što više u ovaj snježnim pokrovom zatrpani planinski svijet. Slobodni smo u toj odabranoj želji, slobodni od svih obaveza, od svih materijalnih potreba. Okruženi gomilom prekrasnih neotkrivenih elemenata, slobodni u vremenu da se oko njih zamislimo. 

Malo ispod “ Zaspanog hriba” nestaje ugaženih tragova, a pred nama  otvaraju se polja nedotaknutih bijelih strmina. Snježni pokrov kojim se odjenuo gornji dio Okrešlja dopire nam već skoro do bokova. Ostavljamo ruksake pod jednom stijenom, u nutarnji džep jakne stavljam malu termosicu sa vrućim čajem, uzimamo štapove i dva cepina.

            -“ Sad idemo na hladno oružje!”- izjavljujem

Svijet oko nas počeo se odjednom postepeno pretvarati u neizrazite mutne sjene. Sunčeve zrake više nisu mogle prodirati kroz maglenu zavjesu oblaka koji su se nadvili nad zimsku planinsku pokrajinu. Nestalo je i sjena koje su do još malo prije oblikovale reljef snijegom zametenih stijena i snježne brežuljke. Cijelu pokrajinu polagano zahvaća sivkasta svjetleća izmaglica. Naizmjence utiremo gaz preko bijelih kosina i valovite gorske uspavane pokrajine. Pogled odabere neki cilj udaljen dvadesetak metara i tijelo krene. Deset metara, dvadeset, sad daj malo ti, pa onda ja….sve dok se želje ne izdovolje, sve dok ne počnemo propadati u snijeg do ramena.

-         “ Bez ruksaka se ipak lakše pliva!” –obostrano zaključujemo.

Mekani, duboki snijeg, te svjetleća izmaglica sa tu i tamo po kojom pahuljom snijega daju nam do znanja da danas nećemo nikamo stići osim do kraja svojih snaga. Znači, vrijeme je da se okrenemo.

Dan po povratku na E-mailu iz Graca stajalo je : “Nadam se da se tebi nije zamjerilo i mislim da smo uspijeli ono kaj smo i planirali - druziti se, zezati se i biti vani u "divljini". Znas kak vele: "Sve sto me ne ubije, napravi me jacim!"
Da, zaista. U planini uvijek sije sunce ! 

Dug prema novoj zimskoj sobi je ostao. Da, da, obavili smo i to u nekoj drugoj priči. 

Zimmer- Jahn

ZIMMER – JAHN

U knjizi “ Slovenske stene “ na jednoj od mnogih stranica napisano je slijedeće : “ Preplezati najvišji steber, najmogočnejše slovenske stene od njenega dna do vrha, biti kos tej velikopotezni turi, pomeni biti alpinist ! “

            Kada ispenjemo neki smjer o kojem smo do nedavno samo sanjali ili o njemu čitali iz alpinističkih knjiga, u nama se javlja osjećaj ponosa, osjećaj da smo ipak sposobni u životu postići nešto posebno.  “… pomeni biti alpinist “ riječi su iz knjige koje su me posebno očaravale.  Uvijek sam odabirao  stijenu ili smjer koji će pružiti najviše onog što me  čini  sretnim i zadovoljnim, bez potreba za dokazivanjem pred nekim ili nečim. Kao cilj  zato ne odabirem  vrh, stijenu, smjer, već je cilj  ono zbog čega se zapravo penje, ono  zbog čega se ponekad istisne  zadnji atom snage i zadnja volja u psihi, a to su  uživanje u alpinizmu, u onom što nam on nosi i čemu nas uči.  Ocjena težine “ Dolge nemške “ je mala, obećavala je  samo dvojke i trojke, no visina od 1.200 metara  upravo je ono što ulijeva strahopoštovanje prema ovoj stijeni. Slovenski alpinisti o svojoj najvišoj i najvećoj stijeni govore sa poštovanjem, zovu je jednostavno Stena i pišu je sa velikim S. 

Penjati u ovakovoj velikoj stijeni nije lako. Sa sobom je potrebno nositi tekućinu i hranu za cijeli dan, nešto od rezervne odjeće, bivak vreću, a i planinarske cipele u rukasku, dok su na nogama penjačice, ne čine ga baš lakim za penjanje. U smjeru su klinovi veoma rijetki, tako da treba brinuti i za osiguranje zabijanjem vlastitih kllinova, namještanjem zaglavaka ili postavljanjem zamki oko ljusaka. Slovenski alpinisti žele ovaj smjer ostaviti onakovim kakvog ga je našao prvi navez.Tako da bi i današnji penjači mogli uživati u traženju prolaza kroz ovu stijenu na isti način kao što su to prije nekoliko desetljeća tražili prvi penjači po kojima je smjer i dobio ime . “ Dolga nemška “ bila je želja obojice, Anđelka i mene. Želja da  nakon uživanja u ispenjavanju kraćih i dobro opremljenih smjerova pokušamo osjetiti što će nam donijeti  uspon u jednoj ovakovoj stijeni. Nismo se bojali penjačkih teškoća koje su u tom smjeru male, već jedino  da li ćemo biti dovoljno brzi da se uspnemo kroz nju u jednome danu. Našoj turi se u posljedni čas pridružila i Ksenija. Ta morali smo imati i logističku potporu koja se kasnije pokazala i te kako potrebnom i korisnom.

            Već je polako padala noć kada su svjetla Lagune prodirala kroz klance i šume po strmoj makadamskoj cesti  kroz Vrata prema Aljaževom domu. Zrake svjetala probijale su  kroz granje i krošnje sve dok se u jednom trenutku nisu zaustavile na gomili parkiranih automobila.

-“ Bože moj, pa zar će svi ovi spavati u domu i sutra ići na Triglav ? “ začuđeno pita Ksenija .

-“Bar njih 60 posto, ali mi se ne brinemo jer imamo rezerviranu sobu!“ - dodajem.

U mislima se nadam da će bar netko iz ovih silnih automobila sutra ići penjati kao i mi u “Dolgu nemšku “. Tek toliko da ih pratimo i time si olakšamo orijentaciju. Pakiramo stvari i odlazimo u dom na noćenje.

U tami vrlo komforne sobe, još puno prije nego su prve zrake svjetla probile kroz prozor, dizali su se prvi ranoranioci.  Pogled na sat malo me začudio. Četiri izjutra! No, nisu samo ovi koji se dižu i stvaraju buku po hodniku oni koji su se rano digli da bi iskoristili zoru lijepog kasnoljetnog dana. Sa parkirališta dolazi još ljudi, koji samo prolaze pokraj doma te u mrklome mraku nastavljaju po dolini prema njoj. Prema Steni. Kroz misli mi ponovno proleti ideja da je među njima i netko tko ide u Dolgu nemšku! Ta zbog čega bi tako rano kretali pod Stenu. U 4,45 se napokon dižemo i mi.  U stvari, već smo bili budni i samo čekali kad će Anđelkov sat odzvoniti jutarnje buđenje :

-“ To bi bilo to ? “- pitam se naglas

-“ To bi bilo to ! “ – stiže odgovor iz Anđelkovih ustiju.

Vani, ispred doma  poprilično je hladno. Nebo je bez oblačka, a  vrh Triglava budi se polako sa tek naznačenim siluetama prvih jutarnjih zraka koje proviruju negdje daleko  iza horizonta. Vrh i rub Stijene okupani jutarnjom izmaglicom kao da spadaju u nebo, a tmina po kojoj hodamo je ovozemaljska.  Između tog neba i ove zemlje negdje lebde naše želje i naši snovi. Misli su uprte gore, tamo negdje, u rub Stijene. Kroz mrak, uz pratnju šuma Bistrice koja izvire pod njom, uspinjemo se prema podnožju Stijene. Neke od planinara pretičemo mi, a neki od njih, sa užetima i kacigama na ruksacima pretiču nas. One koji kreću putem Praga pod stijenu pitamo  radoznalo u koji smjer namjeravaju krenuti. Ko za inat svi u Slovensku, nitko u Nemšku.

            -“ Ma već se bumo nekak snašli i sami ! “ tješimo jedan drugog.

Pod stijenom se razdvajamo od Ksenije. Ona nastavlja putem preko Praga, na Kredaricu da nam rezervira spavanje .

            -“ Ništ se ne brini ak nas nema do mraka. Mislimo da prije 19 – 20 sati ionak ne bumo ispenjali. Tek onda nazovi na mobitel i ak se ne javljamo zovi GRŠ ! “

Na licu joj se ipak opaža trag zabrinutosti. Okrećem se prema Stijeni i nastavljam prema njoj polaganim koracima kako bi se Anđelko pozdravio sa Ksenijom.

Stižemo do ulaznog praga, gdje u Stijenu ulaze  Slovenska i Nemška smer. Već nekoliko naveza je pred nama, neki se navezuju, a neki već penju prvi prag. Njihovo uže sa krušljive stijene obara sitno kamenje tako da već i kod navezivanja i obuvanja penjačica moram staviti kacigu na glavu. Nas dvojica krećemo zadnji. Nad pragom, za razliku od svih ostalih priječimo u desno gdje po dugoj i siparnoj  gredi kreće Nemška u svoje police, kamine i stupove. Na malenom sedlu, pod nizom stupova koji se nastavljaju jedan iznad drugog prema vrhu stijene zapravo je pravi ulaz u smjer. Tu i počinje penjanje. Gledano odavde i ne izgleda tako strmo, kao iz doline. Čitamo opis i gledamo skicu. Otpenjavamo stup za stupom. Prvi, drugi, treći stup. Po krušljivim policama, pragovima, širokim kaminima, bridovima, penjemo se prema onom istom jasno osvijetljenom  rubu Stijene koji je jutros bio okupan tek naznačenim siluetama prvih jutarnjih zraka. Iz želja i sna, stigli smo u stvarnost. Još uvijek smo prezaokupljeni brzinom uspona i brigom da li ćemo uspijeti ispenjati za dana. Razgovor je skučen na samo nekoliko riječi, na nekoliko osnovnih informacija:

- “ Štand!   Pusti uže! Penji,  još pet metara….. “

Kao što su nam  tijela fizički povezana narančastim šezdesetmetarskim užetom, tako su i naše misli povezane jednom zajedničkom niti. Rub stijene za dana. Čitamo opis, gledamo skicu. Za sad sve štima. Čak i vrijeme ! Tu i tamo nailazimo na veoma rijetke stare klinove koji nas usrećuju jer znamo da smo na pravome putu. Najčešće ispenjavamo dužinu bez zabijanja klinova, pošto uglavnom nema većih teškoća. Tu i tamo ukopčamo komplete u kakav stari klin ili zabacimo zamku oko neke dobro izražene i čvrste ljuske. Ne želimo gubiti vrijeme za zabijanje i izbijanje bar na ovom spodnjem, lakšem dijelu stijene.  Iako ponovno nosim sa sobom kameru, još uvijek se ne odlučujem na snimanje, pošto bi mi stalno vađenje kamere iz ruksaka i vraćanje u njega oduzelo dosta vremena, a rub Stijene  još je visoko iznad nas. Ponekad nam koje hvatište ostane u ruci, pa na nekim  detaljima dobro provjeravamo na što ćemo stati i za što ćemo se uhvatiti.

- “ Skalo Nemške lahko ocenimo kot odlično ! “ – šalim se na račun opisa i teksta iz Miheličeve knjige .

            Nastavljam sa svojim cugom. Kroz žutu zajedu i krušljiv žlijeb u njenoj desnoj strani ispenjavamo na omanju škrbinicu, sa koje se lijepo vidi dubina ispod nas, te vitki kameni toranj sa druge strane stijene. Anđelku ponovno u ruci ostane po koje hvatište, a o pošiljkama sitnog sipara na onog oko spodnjega štanda  više se i ne obaziremo.

-“ Zlasti na tako dolgopotezni turi pa ne mora držati ravno vsak oprimek , saj sva v Julijcih ! “ – nadodajem po tekstu iz predhodno navedene knjige.

- “ Pa ravno da vsak drugi ostane v rokah pa so ne napisali ! “ – dodaje Anđelko

Zapravo nas to malo nasmijava, pošto smo naviknuti  na kompaktne stijene iz Rotewanda, Ratengrata, Paklenice , Hochlantscha, Stuedelgrata… Sve dok se penje na takovim lakim detaljima, potrebno je samo nešto više pažnje, pa se i u takvome  svijetu može pomalo uživati. Ne toliko u penjanju, koliko u traženju puta i prolaza kroz tako veliku stijenu. Pred samim Nemškim turncem obuzme me onaj osjećaj zadovoljstva, kad mi  srce počinje kucati ubrzanim tempom, ne zbog napora, već zbog one nutarnje topline koja se javlja i polako se penje prema glavi, razvijajući u cijelome tijelu osjećaj zadovoljstva. Sretan sam što sam upravo ovdje, u stijeni o kojoj  sam do sada samo sanjao. Pred štandom pronalazim stari, nekome ispali klin. Podižem ga i zabijam u pukotinu, u stijenu u kojoj ga je vjerojatno već puno puta netko zabio. Kao da je nastojao uvećati moju sreću, zapjevao je pod udarcima hamreka sve višim i višim glasom dajući do znanja da se na njega može u potpunosti računati.

           Veselje nam pričinjava i naše šezdeset metarsko uže, koje mnogo puta ukapčamo tako lijepo za klinove i zamke  čas  lijevo, čas desno, da ga gornji u navezu jedva može i povlačiti zbog nastalog trenja. Nekoliko puta - više smo se zapravo umorili povlačeći uže, nego li penjući svoj cug. U planinarenju i alpinizmu uvijek sam više cjenio ljepoptu od težine uspona.  Zato ovakova zabavna i lijepa tura u granicama mojih mogućnosti može imati za mene veću etičku vrijednost nego nego li neka šestica za Frikoja koji penje osmice! Kad nam nešto nije baš jasno odabiremo svoj put do cilja slijedećeg cuga pred nama. Kakva je to razlika između dosadašnjih penjanja i ovog uspona.  Slijedili smo klnove i spitove, a ovdje toliko  i ne penjemo već više zapravo tražimo prolaz kroz ogromnu stijenu. Ne penjemo zato da bismo pobijedili stijenu. Nju se ne može pobijediti. Ukoliko smo dovoljno fizički i psihički spremni, ukoliko pronađemo zajednički jezik sa Njom, ona nam može samo dozvoliti prolaz kroz svoje kamine, stupove i ploče. Anđelko se nalazi visoko iznad mene, skoro cijelo uže već je povukao prema gore.

- “ E, da to vidiš ! Ispenješ gore i glavom lupiš u upisnu knjigu ! “ – do mene dopira veseli Anđelkov glas.

Nalazimo se na Nemškom turncu, na kojem se nalazi i upisna knjiga za Dolgo nemško i Zimmer Jana. Odlučujemo se za kraći odmor i obavezno pražnjenje težine naših ruksaka. Teže je penjati sa sendvičom i sokovima u ruksacima nego li sa istim problematičnim težinama u trbuhu ! Pogleda na sat nas posebno razveseljava. Tek je pola dvanaest sati, a skoro polovina stijene  već je za nama. Znači postoji velika šansa da ako bude i dalje sve u redu ispenjemo na rub stijene po našoj Dolgoj nemškoj negdje posle 18 sati.

    - “ Ak sad ispenjemo Nemšku, onda sutra lupimo Bavarsku sa Zimmer -janovim istopom tako da napravimo X u stijeni, a spustimo se dole u Vrata onda po Slovenskoj  ! “ – veselo izjavljuje Anđelko. Očito  su mu  porasle želje ! Ali zapravo želje za zezancijom.

    -“ Je, i onda smo za par  let gotovi sa tim dijelom stijene! Može! “ -dodajem. 

Sa Nemškog turnca nastavljamo po siparu koji se prostire iza ogromnog kamenih blokova prema gornjem dijelu stijene. Kako je zapravo teško u penjačicama hodati po siparu, pokušavamo cijelu stvar izvesti otpenjavanjem preko manjih i većih kamenih blokova koji  tu i tamo vire iz sipara.  Odjednom pod nogama opazim lijep mramoriran crveno bijeli kamen. Uzimam ga kao uspomenu na ovaj smjer. Lijepo će pristajati u omanjoj zbirci koje se već nalazi u vitrini dnevne sobe. U njoj se već nalaze i dijelići Hochalmspize, Grossglocknera, Bernine, Dolomita…

            Na ovećoj gredi sa koje se kreće u gornji dio stijene promatramo skicu i opis smjera. :

    -“Ako smo na dobrom putu, tu bi negdje sa naše desne strane morala biti nekakova voda u kotanji “ – napominje Anđelko.

Polako se približim rubu stijene i oprezno se nagnem preko ruba. Nekoliko metara ispod nas, nalazi se velika kamena i glatka polica u kojoj su kiše, snjegovi  izdubli mali bazenčić u kojem uvijek poslije kiša stoji dovoljno vode za nekoliko  žednih naveza.

- “ Evo vode, dođi i pogledaj ! “ – uzvraćam.

Taj mali bazenčić bistre kišnice toliko nas je ponovno razveselio :

- “ Eto, cijelo vrijeme smo na dobrom putu!  Ide to nama? “ – veseli se Anđelko.

Čak i u  takovim sitnim detaljima zapravo leži ljepota uspona u jednoj ovakovoj stijeni. Tražeći put kroz Nju, imaš osjećaj kako  postaješ dio te stijene, da ti ona ipak milostno dozvoljava prolaz kroz svoje okamenjeno carstvo. Istovremeno, iako si prepun ushićenja ne zaboravljaš da si zapravo samo jedan mali i beznačajni, sićušni elementi u ovom za obične ljude nekorisnom svijetu. Naš uspon trebao bi se nastaviti po žlijebu sa desne strane Nemške grape. Grapa je toliko neizrazita pa pokušavamo pogledom pronaći više ležeći kamin na kraju cuga.  Anđelko kreće i otpenjava svoj cug prema kaminu. Prolazimo pokraj prelijepog busena sklane zvončice izrasle iz ruba jedne police.

-“ Vidim zamku u kaminu, znači O.K . “ – dovikuje

No uskoro oboje opažamo kako taj kamin zapravo i nema veze sa dvojkom već je u njemu poštena četvorka. A zamka je nekome služila za abseil pošto je i on shvatio kako  se zapenjao. Promatramo stijenje iznad nas i ponovno razmišljamo.

- “ A da se cijela ta stvar ne odigrava sa druge strane ovog stupa ? “ – pita zamišljeno Anđelko.

- “ Ma i nemi se činilo da smo otišli previše lijevo, a pogledaj  i na skici je ucrtan ovaj stup sa lijeve strane kamina.  “ odgovaram.

Spuštamo se dole za dva cuga, a sat vremena nepovratno je izgubljen. Sa druge strane ponovno ne opažamo nikakav žlijeb, no visoko se nalazi još jedan kamin koji već mnogo više liči na dvojku. U potragu za starim kllinovima ili bar nečim što bi nam dalo naslutiti da smo na pravome putu ponovno kreće Anđelko.

-“ Evo ga ! Klin u kaminu ! Ipak je to ! “

-“ Ajde, brzo složi štand jer smo već izgubili dosta vremena.” – uzvraćam

Kao za inat, upravo sada se uže toliko isteglo u svojem trenju da Anđelko krajnjim snagama uspijeva povući šezdeset metara koji vise između nas. Kako puno brže otpenjavam načete dvojke po policama  i pragovima nego on može vući, uzimam uže u ruke i penjem prema gore. Na redu je moj cug sa kojim bi trebali izaći na oveću gredu. U jednom trenu u rukama mi ostane cijeli ogroman kamen kojeg sam izvukao iz ležišta. Ispadne  mi iz ruku i otkotrlja se prema Nemškoj grapi uz zaglušujući zvuk udaraca i kotrljanja još stotine manjih koje je oborio izbacio iz njihovog tisućuljetnog ležišta i povukao sa sobom. Zavičem što glasnije mogu da dam signal Anđelku i mogućim navezama ispod nas. Preko siparnog lijevka po kojem uže obrušava sav mogući sipar, ispenjavam na gredu na kojoj se od Dolge nemške odvaja Zimmer Janov Izstop. Dolga nemška odatle kreće u desno preko sistema zlatorogovih polica, a Zimmer Jan kreće u lijevo  po širokoj  gredi. Anđelko polagano kreće u spodnju policu, ali već nakon nekoliko metara odustaje pošto izgleda nekako previše lomljivo, a polica se postepeno gubi u Nemškoj grapi. Otpenjavamo pola  cuga više i pokušavamo na najgornjoj polici, pošto njen završetak izgleda obećavajući. Preko lomljivih pragova i uskih laštica Anđelko otpenjava dvadesetak metara, priječi grapu i u vrlo lomljivom svijetu pokušava pronaći prolaz.

-“ Čuj, ovo nema smisla. Ako nešt tam ne zabiješ, dalje nema smisla riskirati. Pa ak mi padneš odletel buš četrdeset metara u grapu i ni bok te ne spasi da se celi spotereš! “ – pokušavam razložiti prijatelju novonastalu situaciju koja sa mojeg štanda izgleda puno gora nego sa njegovog mjesta na uskoj i lomljivoj polici. Uže visi po zraku horizontalno tridesetak metara bez Ijednog klina od moga štanda do njegova pojasa

-“ Ma ja mislim da bi išlo, samo da još malo dalje pogledam…..”

-“ Vrati se natrag jer ak mi tu opadneš ima da tri dana tu bivakiram i smišljam kaj bum rekel Kseniji, tvojoj mami i ostalima !  “

Penjačko uže oduvijek je bila nit koja u tim situacijama spaja dušu, mozak i tijelo dviju sudbina pa ga molim  da pod milim bogom nešto zabije. U cijelih deset metara oko njega nema ni jedne prave pukotine u koju bi se zabilo nešto čvrsto i sigurno. Jedan slabi klin koji ne bi izdržao ni trometarni pad nikako mi ne ulijeva povjerenje u siguran nastavak priječenja po polici. Još neko vrijeme raspravljamo o mogućnostima po istoj ili po spodnjoj polici, a pogled na sat otkriva nam da smo u dva zapenjavanja izgubili već dva sata.

-“ Kad bi znal da bumo po spodnjoj polici izašli na steber i da se više niti jemput nemo zagubili išel bi dalje, ali ak se još jemput gore zapenjemo , prije noći nema šanse da izađemo, a meni se baš i ne bivakira prvi put u stijeni pod samim rubom Triglavske !” – izjavljujem sad već pomalo zabrinuto.

             Pogrešno je mišljenje da alpinisti ne cijene svoj život. Ja ga jako volim i namjeravam još dugo ostati živ kako bi ponovno mogao uživati u usponima sličnim ovome i svim ostalima koje smo prošli. Strah me od mogućeg  pada prijatelja, strah me bivakiranja na ovakovoj visini u stijeni, bojim se bespotrebne panike koju bi izazvali kod Ksenije koja nas čeka na Kredarici. Strah me i zato jer kod kuće imam obitelj i dvije pametne i lijepe kćeri. Taj strah  upravo je ono osiguranje koje nam puno puta pomaže da trijezno razmislimo kako bi preživjeli. Ovoga puta Stijena nam je ponovno pokazala  kako smo iako prepuni ljubavi prema stijenju i visokim idealima prirode još uvijek zapravo samo mali, ranjivi i obični ljudi. Ona nije opasna. Ona je tu i takova stoji tisućljećima. Mnogi su prošli kroz nju, mnogi su se vratili. Opasni smo sami sebi kad nedovoljno procijenimo svoje sposobnosti i mogućnosti. U misli mi naviru riječi stare alpinističke poslovice. Lako je biti dobar alpinista, ali teško je postati stari alpinista. Koliko istine ima u tih par riječi. Koliko je nekada teže okrenuti se i vratiti nego li nastaviti  zbog vruće želje i otići u nesigurno i nepoznato. U tom trenutku začujemo približavanje još jednog naveza ispod nas. Optimizam je naglo porastao, jer ako oni idu u Dolgo nemško, ostaje nam samo da im sljedimo do vrha stijene, a penjanje nam kao što vidimo nije problem. No kao što je optimizam naglo porastao, tako je i naglo opao. Penjali su Bavarsku i idu u Zimmer Janov istop. Kad sam to čuo, više nije bilo nikog tko bi me nagovorio da ponovno nastavimo tražiti pravu policu i odemo po njoj lutati u vršni dio stebra Dolge nemške. Anđelku je bilo još više žao nego li meni, ali kako smo oboje u navezu, morali smo se prikloniti mojoj odluci. Već se dovoljno dugo poznajemo, pa se nadam da će razumijeti moju odluku pravilno.

            Široka greda Zimmer Jahna vodi nas daleko lijevo pod vršni izlazni dio stijenja. Na njenome kraju, kameni “ Možici “ označavaju da  upravo ovdje treba okrenuti na gore  prema rubu stijene. Anđelko po mokrim policama otpenjava pod okomite ploče izlazne stijene. Dolazim do njega i nastavljam. Tih zadnjih četrdeset metara izgleda zapravo puno teže nego što u stvari i jeste. Mokra i skliska pukotina, sa dva stara i zahrđala klina,  navela me na povećan oprez i koncentraciju. Iznad nje  ponestaje klinova, no pažljivim pokretima  po sitnim hvatištima uspijevam ispenjati narednih petaestak metara bez da zabijam klin. Tijelo je već nakon osam sati penjanja uhvatilo ritam . U tih četrdesetak metara ispunjenih  oprezom i laganom dozom straha, izlazne –IV, konačno dobijam osjećaj da lijepo penjemo. Za čvrstu izbočinu sa desne strane zabacujem zamku i komplet.  Kod prečenja u lijevo prema izlaznom prevjesu morati ću ipak nešto zabiti. Uzimam svoj klin, tražim pukotinu za njega kad u jednoj točno pred nosom ugledam još jedan stari, zahrđali klin. Ubacujem komplet, uže i odjednom se nalazim pod izlaznim prevjesom. Ima li ljepše nego da na rub stijene ispenješ preko prevjesa Na prvi pogled ne izgleda baš jednostavan pošto uporišta za noge i nisu baš u položaju za izdizanje u ravnoteži. No ogromna, oku nevidljiva hvatišta koje prsti pronalaze iznad glave sasvim su dovoljan razlog da se uz veliko zadovoljstvo i nečujan vrisak unutar duše, potegnem  preko prevjesa u uzak kamin i iz njega ugledam sipar na rubu stijene. Sretan sam što smo ispenjali Stijenu, žalostan sam što je konačno tek u zadnjem cugu bilo malo lijepog penjanja, žalostan sam što nismo uspjeli u našoj namjeri.

            Skidamo penjačice, obuvamo gojzere i nastavljamo rubom stijene prema Kredarici. Gledamo u Slovensku grapu, zaoštreni Slovenski stolp po kojem je Anđelko prije sedam godina ispenjao i odsolirao Slovenski smjer u Stijeni. Duboko pod nama opažamo dvojicu u Prevčevom izstopu. Iza naših leđa do nas dopiru udarci kladiva  grupice koja upavo ispenjava glatku ploču negdje u Skalaškoj ili Gorenjskoj.  Na grebenu Triglava tolika je gužva, kao da je bilo mnogima od životne važnosti otići tamo gore. Ostaci nekadašnjeg ponosnog Triglavskog ledenjaka razbacani unaokolo sramežljivo se skrivaju u večernjim zrakama zalazećeg sunca.

Na Kredarici pred domom i u njemu ogromno  je ljudi.  Skidam ruksak i odlazim u dom da pitam je li Ksenija uspješno rezervirala spavanje za nas troje.

- “ Ne, ni mogoče, žal, še pred štirima dnevima sva bila rezervirana total ! “ –iz ustiju domara dopire nevjerojatna vijest. Pa gdje je onda Ksenija. Pročešljam po domu, nema je. Priopćim Anđelku radosnu vijest, pa tek onda nam nije ništa jasno. A gdje je onda Ksenija?  Pa nije se valjda vratila u Aljaž pošto ovdje nema mjesta za spavanje? Očito nam ne gine spavanje na podu ili klupama ! Raspakiravamo stvari, slažemo u ruksak penjačku opremu , kad nam iza leđa – evo Ksenije !  Priopćava nam istu vijest, ali i to da je bila toliko dosadna domaru da je obećao da ukoliko prvi koji su rezervirali ne dođu, dobijamo njihove krevete. Nije prošlo ni sat vremena, kad Ksenija veselo dotrči sa ključevima u rukama :

- “ Soba kraj kapelice i dva kreveta ! “

- “ Ma daj da je poljubim ! “ – velim Anđelku  - “ Zavrijedila je ! “

Sretni upadamo u dom i u neopisivoj gužvi naručujemo kranjske klobase i pivo! Predvečer se šetamo po siparnom platou iznad Kredarice i promatramo zalaz sunca. U sobi predlažem da na pod stavimo dvije bivak vreće i jednu deku te da ja spavam na podu, ali Anđelko i Ksenija ipak se radije žele stiskati na jednom krevetu. Dobro, ak bu vama dobro bu i meni. Ujutro se prvi dižu već oko četiri sata i izjavljuju uz psovke kako vani pada kiša. Uz njihove ljutite glasove u sobu dopire i zavijanje sjevernog vjetra. U misli mi prvo navire pitanje što bi se desilo da smo nastavili po Dolgoj nemškoj i ostali bivakirati pod rubom stijene? Po ovakovom vremenu i mokroj stijeni, danas ujutro  ne bi mogli ispenjati, pa bi najvjerojatnije morali zvati Gorsku reševalnu, a to bi bila lijepa priča za naše Čakovčance! Fala bogu i pameti !

Pakiramo stvari, a ja opažam da nemam više svoje crvene “Mamut – Coolmax” majice. Joj, pa ostavio sam je da se suši na klupi iza doma. Sad je otišla! No ipak se oblačim da je  odem potražiti. Izlazim na vjetar i kišu, a kad ona stoji tamo gdje sam je i stavio. Sa nje curi hladna Triglavska kišnica. Pod strehom stoji jedan Slovenac, gleda me  i pita :

-“ A se ni posušlia ? “

-“ Ja, se ni ! “ – odgovaram, “ Al se bo ! “

U upisnu knjigu u Kredarici upisujem citat iz Miheličeve knjige :

“ Skoraj da ni naveze kateri se ne bi ob prvem vzponu čez Dolgo nemško kaj zapletlo! “ – i dodajem - “ Stoji kot pribito ! “

U Kamniku po već uhodanoj tradiciji stajemo u pizzeriji “Murka “ na pizzi . Dok čekamo glavno i jedino jelo  na pamet nam pada kako bi mogli na Kredarici ili još bolje na rubu Stene otvoriti pizzeriju u kojoj bi se našle na jelovniku i slijedeće pizze : Pizza Očak, Triglavska, Dolga, Krušljiva, Zaplezana, Isplezana, Pizza zgubljenih navez, Istopna pizza …..