WAISSKUGEL - drugi dio

Novo jutro i novi dan. Na terasi doma ponovno se čuje zvuk našeg kuhala.

Čaj za doručak, čaj za termosice. Domar koji je ustao tik za nama objašnjava nam kako je prije mjesec dana otvoren novi put za Weisskugel, jer je onaj kroz Hollerscharte, u ljeti, kad u njega upre sunce pravi “Steinschlag”. Nije još baš ugažen, ali je jako dobro markiran.

-“ Lagano je! Treba malo pripaziti na pukotine, ali može se za tri i pol sata, no ajde, najviše četiri sata stići na vrh.”

Dobar savjet treba poslušati. Po malenoj  tek ugaženoj stazici krećemo od doma u potragu za novim doživljajima. Stazica se polako uspinje u serpentinama kroz travnate strmine na kojima pasu ovce.

-“ Pa zar u cijelom Južnom tirolu crne ovce pasu same za sebe? “ - čudimo se vječitom ponavljanju iste slike ovdje i na Ortleru.

Ono što je prije bilo tek ugažena stazica, sada se svodi na jedva vidljive tragove malobrojnih planinarskih gojzerica koje su u proteklih mjesec dana ovuda prošle. Markacije su jasno vidljive. Buseni i otočići trave postaju sve rijeđi, stazica se uspinje sve do narančastog zamrznutog sipara. Oprezno da ne odvalimo još uvijek nestabilno kamenje, uspinjemo se na greben. Ogroman možic. Dva metra! Sa njega puca pogled prema ledenjaku Weisskugela, dok se nešto niže, ispod nas iskri maleno ledenjačko jezerce. Nebo je još uvijek nezadrživo dubinski čisto, skoro do zvijezda prozirno plavo. Sunčeve zrake koje su nas dočekale na grebenu počele su svoju jutarnju igru sa narančastim kristalima Weisskugelovog granita. Tu i tamo iz te neobične boje likera Pinus muga izranja po koja bijela kvarcna žila. Spuštamo se preko ogromnih rasipanih blokova obojenog granita. Kao da je neka divovska ruka prosula ovo kamenje. Sitne jamice u kojima se inače nalazi voda, zamrznute su, pa je svaki naš korak preko njih ispunjem zvucima praskanja ledenih korica. Plavo se nebo ogleda u mirnoj vodi malenog jezerca. Plava, bijela, narančasta! Zar bi netko mogao ljepše oblikovati ili obojiti sliku koja se pruža pred nama? Ne mogu a da ne citiram starog mačka Cesare Maestrija:

“ Na planine nisam nikada gledao kao na nešto što treba pobijediti. Kada govorimo o pobjednicima onda moraju postojati i pobjeđeni. Planina nikako ne može biti pobjeđena. One mi ne mogu biti ni prijatelj, ni neprijatelj, ne mogu u njih udahnuti onaj personificirani život koji one nemaju. One su samo prelijepe gromade kamenja zato, jer ih ja ili netko drugi  želi baš takvima vidjeti.”

Silazimo na ledenjak. Matscher Ferner je samo jedan od manjih ledenjaka u Otztalercima. Na noge se ponovno navlače dereze. Pojasevi također. Zelena osimca uvlači se u pojaseve. Fiksiramo cepine lađarcem na dio užeta pred sobom, matičar u pojas i krećemo. Led je tvrdi, gotovo kao staklo. Zupci dereza ponovno grebu i odavaju škripavi zvuk dok se uspinjemo prema donjim seracima  i labirintu pukotina. Sa osunčanog granita spustili smo se u hladnu sjenu na tisuće godina stari led. Pogled prema nazad odaje nam žalosno saznanje da smo se od naračastog možica morali na ledenjak spustiti gotovo dvjesto metara koje ćemo sada morati ponovno pridobiti.

-“ Čuj, kaj bu ak mi sat tu najdemo Otzticu, kak su oni našli Otztija?” – pitam Anđelka.

-“ Znaš da su nakon nekoliko godina suda dobili par miliona Eura za njega? – uzvraća.

-“ Čuj, ak mi dobimo par miliona Eura, onda mi sam tu ostavi kuhalo. Ak treba ja bum za milion Eura čekal na licu mjesta i tri tjedna u bivak vreći dok ti ne urediš fomrlanosti oko isplate.”

-“ Kaj buš jel?”- pita.

-“ Ak malo sfali mesa na kojoj ruci ništ ne bu strašno, ne?”

-“ Zamisli naslov u novinama nakon objave otkrića Otztice: Nakon 23.000 godina ljudsko meso još uvijek jestivo!”

Opažam na lijevoj strani niz zanimljivih pukotina i manjih seraka. Sa desne strane, kraj stijene nema pukotina, ali kao što svjedoči gomila razbacanog kamenja, kad u te stijene upre sunčeva svjetlost, kamenje koje se oslobodi okova zime može napraviti dobre probleme. Kako je još uvijek sve savršeno dobro zamrznuto, odabirem put preko malih seraka i pukotina. Duboke, uske, široke. Prekinute mostićima, nagurane jedna na drugu, no za sad još uvijek savršeno tvrde, čvrste i stabilne. Najčešće ih zaobilazimo, no neki mostići, jaki i tvrdi, pravi su izazov za mene.

-“ Daj molim te pozihraj, ja tam prek onoga moram iti prek!” – govorim prijatelju.

Izlazimo iz malog, spodnjeg, labirinta pukotina, uspinjemo se prema središnjem platou. Ispod nas još uvijek sjena, hladnoća. Iznad nas čisto, plavo nebo, dok se sunce ogleda u bijeloj, ledenoj strmoj rijeci koja se izvija iz planine iznad nas, teče pod našim nogama duboko u dolinu.

-“ Daj da se sad namažemo. Vadi onu kremu od Bernine! “ – javlja se Anđelko

-“ OK! Vadi ti svoju zaštitu za usne!”

Namazati treba baš svaki dio lica, ušiju i vrata. Svaka nepažnja na ovom ledu i suncu plaća se opeklinama ili raspucalim usnama.

-“ Daj skini sad taj tamnoplavi flis i ostani u crvenoj majici da bar par fotki budu onak kak treba!” – žali se Anđelko. Već nekoliko puta  molio me da kad nešto kupujem to bude u crvenoj ili žutoj boji kako bi fotke bile bolje.

Sunce postaje sve jače, sa naših čela polako počinje kapljati znoj. Nova zaleđena strmina. Nove kapi znoja. Nova pukotina. Traži zaobilaz, jer tragova pred nama nema. Sa naše desne strane nalazi se Holerscharte, a ledenjak pod njom sav je posut kamenjem koje je popadalo sa nestabilne granitne stijene. Pred našim očima pojavljue se vršna kupola Weisskugela. Odlučujemo se za mali odmor. Skidamo ruksake, otvaramo termosicu.

-“ Još pol sata pa smo gore! “ – dobacujem Anđelku koji me gleda sa nevjericom. Ali ako je domar rekao maksimalo 4 sata onda je to to!

Sa desne strane, ispod ogromnog, visećeg, preko 20 metara visokog seraka, dolazi troje u navezu. Sa nevjericom gledam kako put od Weisskugelhutte, koji dolazi sa druge strane može voditi baš pod ovim serakom. Sjećanje na Hochgall još uvijek je živo. Naučio nas je što znači jako sunce i velike snježne strijehe. Matscher Ferner, ledenjak po kojem gazimo, vuče se kao gladna godina. Sve izgleda tako blizu, ali na ovim ogromnim prostranstvima puno toga izgleda poput optičke varke. Nije nešto malo nego je daleko, pa izgleda malo. Kad se sjetim  da je to tek jedan od malih ledenjaka u Otztalercima!

-“Još pol sata pa smo gore!” – ponavljam.

-“ Nisi to rekel pred pola sata!” – dodaje.

Na red dolazi vršna kupola. Ugažena stazica vodi lijevo, desno, iznad onog ogromnog seraka. Još uvijek, snijeg je tvrd i ne rade se skije pod derezama. Vršna kupola. Na suprotnoj strani otvarju se pogledi duboko u ledenjake. Hintereisferner, dugačak dobrih četiri kilometara. Gepatchferner, zaprepašćujuće površine oko četrnaest kvadratnih kilometara. Usred njega, namalenom grebenu je smještena lijepa Brandenburgerhutte. Iza nje, bijeli se vrh Wildspitze, drugog najvišeg vrha Austrije. Iza nas sunce obasjava bijeli Similaun, te tamni Hintere Schwarze. Duboko ispd nas, na ledenjaku Langtauferer Ferner nekoliko naveza koji kao i mi korak po korak uspinju se tko zna kuda. Još par koraka, nadamo se da ćemo ugledati  i naš vrh.

-“ Pogledaj! Pa još nas čeka i penjanje po grebenu kao na Glockneru i Hochalmspitze!” – dovikuje mi Anđelko.

Na kupolastom vrhu, pokrivenom bijelim snijegom, nalazi se mali, izloženi granitni vrh. Koje boje? Naravno, narančastosmeđe! Boje Amaro di Pinus Mugo! Kao što su učinili ljudi pred nama koji sjede na vrhu, mi također na uskom strehastom zasnježenom grebenu pred prelaskom na granit ostavljamo dereze i cepine. Tko bi ih ovdje uzeo? Otpočinje oprezno otpenjavanje. Nije toliko teško, no dubina koja se nalazi na obje strane nalaže oprez. Detalji do dvojke, bez klinova, štandova. U nekoliko kraćih cugova otpenjavamo vršni greben. 

    Vrh. Križ sa šest plamenova narančaste boje. Očito je kako sve što ovdje nije nebo ili snijeg, narančaste je boje! 3.739 m. Treći vrh Austije. Rukovanje. Kako je na vrhu izuzetno malo prostora, a Anđelko će još okolo snimati fotićem i kamerom, za svaki slučaj omotam zamku oko križa te nas obojicu ubacim u matičar. Sigurno je sigurno. Kako u upisnoj kizi više nema mjesta, neki su se počeli upisivati i na zadnju stranu korica. Svijetli primjer slijedimo i mi.

Panorama, koju promatram, razlog je zašto sam želio biti na ovom mjestu još onog trena, kada sam nekada davno otvorio kartu Otztaleralpen. Bijeli ledenjaci, kao da bi pola vinogorja gornjeg Međimurja bilo prekriveno ledom. Između nebrojenih vrhova teku raspucale zaleđene rijeke. Tu je i Brandenburgerhutte, na suprotnoj strani usred bijeline Gepatschfernera, u kojoj si želim barm jednom prenoćiti, iza nje Wildspize, Similaun, Pitztalerci, Stubajci sa Zuckerhutlom i Schrankoglom. U daljini Zillertalci, Hochfeiler, Olperer, Mosseler, kraj nas Similaun. Sa druge strane Ortler, Pizz Bernina. Tamo u daljini, blješti se snijeg najvećeg. Kupola samog Mont Blanca. Za vrh nam je trebalo šest sati. Nije da smo baš trčali, ali baš nam ne ide u glavu da neko normalan, uz uživanje u usponu može za “tri i pol sata, ajde naviše četiri” uspeti se na Weisskugel kako je jutros pričao domar Oberettehutte. 

SMS-ići ponovno odlaze sa mojeg mobitela,a pošto je signal izvrstan, nazivam kući da javim kako je sve u redu. Vrijeme je da i mi odemo sa ovog prekrasnog vrha. Podne je prošlo, a sunce će uskoro omekšati sve one mostiće i rubove pukotina. Opezno otpenjavam granitni greben. Strah se pretvara u razum. Polako. Sad na kraju se ništa ne smije dogoditi. Anđelko, koji sada otpenjava pred menom, puno je slobodniji. Snijeg na uskom vršnom grebenu na kojem ponovno navlačimo dereze, već je mekan i mokar. Nad ogromnim serakom, usred najveće strmine, pod derezama se počinju stvarati skije. Na istom mjestu, na kojem smo se odmarali u tijeku uspona, ponovno vadimo kuhalo.

-“ E, sad bumo pili čaj od leda starog preko 20.000 godina!”

-“ Gle, ovi silaze baš sad ispod onog seraka prema spodnjem ledenjaku.”

- “ Jooj, al bi bilo cirkusa da se sad odlomi!”

- “ Baš hoću da što dublje iskopam snijeg za čaj! Od što starijeg leda!”

- “ Bože sveti, pa gledaj kak je još uvijek plavo nebo bez oblačka!”

- “ Vadi one kreme, moramo se još jednom namazati!”

-“ Gledaj kako leti kamenje iz stijene Holerscharte!”

-“ Kako tvoje koljeno?”

-“ Kak tvoji prsti u cipelama?”

Silaz po ledenjaku nije ni izdaleka tako težak kao uspon izjutra. Potrebno

je samo obratiti pažnju na pukotine, čiji su rubovi sada već dobrano mekani, a o nekom prelaženju mostića više nema ni govora. Treba ih zaobići. Ispunjeni zadovoljstvom, veseljem, malo nagužvanih prstiju u tvrdim cipelama nakon pet dana, pričamo i šalimo se o najraznolikijim stvarima. Anđelko hoda ispred mene kojih petnaestak metara, kad odjednom njegova desna noga nestane u prikrivenoj pukotini.

- “Pazi, drži, stani!”- uzvikne.

U uskoj, ali dubokoj i crnoj pukotini ostala je samo noga do koljena. Na licu je još neko vrijeme ostao strah.

- “ Tamo na grebenu me ni malo nije bilo strah, ali ovog me strah! Tam sve vidiš i znaš, ali ovo?”- govori Anđelko.

- “ Znaš, zapričali smo se i nismo obratili pažnju da se jasno i sa lijeve i sa desne strane vidi kako je pukotina raspoređena. Moglo se savršeno točno, na milmetar procjeniti da je točno pred nama. Treba malo bolje gledatii lijevo i desno, a ne samo pod noge. Vidiš, mene nije toliko strah da padnem metar, dva u pukotinu koliko da sam tamo na grebenu, na kamenju, odletio bez štanda dvadesetak metara niže.” – odgovaram.

Donju skupinu seraka zaobilazimo sa stjenovite strane pazeći da koji  kamen iz stijene ne bi doletio prema nama. Ona kamena lavina na Holerscharte nije bila baš lijepa. Kako sve niže silazimo, snijega pod našim nogama nestaje, pretvara se u tvrdi vodeni led kroz koji teče bezbroj malih brzih potočića iz kojih nastojim popiti malo vode. 

Kristalni oblici koji se tope zavrijeđuju bar malo pažnje. Stajali su ovdje tisućama godina, a za koji sat baš ovih, koje gledamo, više nikada neće biti. Struktura vode uhvaćena je u mrežama ledenih kristala. Pred sam kraj ledenjaka, nalazi se veliko okno u ledu kroz koje istječu podzemne vode koje su se otopile u gornjim slojevima te po dnu klizile polako na svjetlo dana. Ono što je rano izjutra bilo tvrda narančasto smeđa masa, na kojoj smo stavljali dereze, sada je gomila blata koju nastojimo bilo kako zaobići. Slijedi uspon preko gomile ogromnih razbacanih kamenih gromada prema jezercu. Pa ponovni uspon prema golemom možicu. Kraj njega sjedi mladi par i promatra nas. I oni sutra rano izjutra idu na Weiskugel. Za leđima ostaje još jedan lijepi vrh, puno lijepih doživljaja i Matscher glečer. Moje koljeno već polako počinjem osjećati, dok su Anđelkovi prsti  u cipelama već na izmaku. Obojica smo nakon 5 dana istovremeno i na kraju puta i na kraju snaga. Iza nas su Ortler i Weisskugel.

Vele da putar bez kruha nema dobar okus, ali to ne mogu razumijeti oni koji se na planine penju žičarom. Slobodni smo. Žudimo za onim i poštujemo ono do čega teško dolazimo, za što rijetko nađemo vremena. To je normalo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, nikad ne bi postali onoliko snažni koliko to možemo biti. Zato pred sebe postavljamo za nas najljepše prepreke koje nas ne opterećuju, već one u kojima uživamo. One koje nas stalno tjeraju na nova iskušenja, da upoznamo i prihvatimo neke nove životne sile, da se izdignemo iz malodušnosti. Da ponovno počnemo cijeniti život.

U Oberettehutte, na meniu večere je prženi krumpir, jaja na oko i sudtirolische spek. Može!  Što jučer, to i danas. I dva radlera. Ne, tri! Meni još jedan. Zar treba reći da smo nakon večere opet dobili narančasti “Amaro di Pinus Mugo”. Da nas pred spavanje još jednom svojom bojom potsjeti na narančasti granit i križ vrha Weisskugela. Narednog jutra, spuštali smo se dolinom po makadamskoj cesti prema mjestu na kojem smo ostavili auto. Kad gle, prema nama se vozi domar u svom džipu. Bio je u opskrbi i sve što je nabavio ide u transportnu žičaru. Na stražnoj strani džipa nalazi se vreća krumpira. Anđelko se nasmje pa veli:

- “ Kad sutra ujutro u “Sudtirrolische cajtungu” na prvoj strani osvane udarna vijest:  “MEĐIMURCI POJELI SAV KRUMPIR NA OBERETTEHUTTE.”

WEISSKUGEL - prvi dio

Sunčevi zraci presijavali su se i odbijali o kristalno bijelim seracima pod samim vrhom Ortlera. Tamnoplavo nebo, plave boje poput cvjetova gencijana, bljesak sunca u odrazu leda i snijega, te tamnozeleni vrhovi jela i borova koji vode do nas.   Iz turistički obojenog Suldena šaljemo razglednice, fotografiramo raznorazne upečatljive stare alpske kuće prepune cvijeća. Kako oni mogu iz  najobičnijih stvari koje ih okružuju napraviti nešto posebno. Stara debla borova sa ispucalom i izbrazdanom korom izdubljena su, te je u njih posađeno šareno cvijeće, planinske trave i pokoji planinski bor - klekovina. Pred starom, drvenom, obiteljskom alpskom kućom, njenim dvorištem, cvijećem, stajama i omanjom kućicom u privitku za koju suglasno utvrđujemo da je bila za “kad ga žena rasrdi” zastajemo bez daha. Molim Anđelka da me fotografira sa istom.

Bilo bi lijepo ostati još malo u ovome lijepo gradiću, ali sa druge strane Vintschgau doline čeka nas Weisskugel. Prvi puta vidjeli smo ga kada smo na Tabarettahutte pred dvije godine pitali djevojčicu koja je posluživala:

- “Koji se ono vrh tamo blješti u večernjem svjetlu?”

- “ Weisskugel!” – odgovorila je.

Puno sam puta na karti Otztalerskih alpi gledao gomile ledenjaka sa sjeverne strane Weisskugela i maštao da jednog dana sve to vidim izbliza. Stabilna jesenska anticiklona podržavati će prekrasno vrijeme još nekoliko dana! Pisalo je na meteorološkoj tabli Alpinschule Ortler u Suldenu.

Sjedamo u Terios i krećemo putem sjevera. Mjestašce Mals. Skrećemo  u desno. Prosušna, suncem zagrijana, južna dolina Matscher Tal vodi prema njemu. Weiskugelu. Dok Sulden odiše zvucima i slikama turističkog mjestašca pod vrhom Ortlera, dolina Matscher Tall sa mjestašcem Matsch idilična je alpska dolina prepuna urednih seoskih gazdinstava koja crpeći vodu iz ledenjačkih potoka Weisskugela neumorno natapaju kišenjem, a zatim kose svoje alpske livade. Nekad davno, prije nego su postojali motori i pumpe, vodu koja se slijeva sa padina usmjeravali su kopanjem bezbrojnih jaraka, njihovim položnim skretanjem i tako već prije dvjesto godina bili neovisni o kiši. Posebno uređenim traktorima skupljaju sijeno i otkose sa strmih pašnjaka, livada, te ih odvoze u svoja dvorišta.

Na kraju ceste kod pansiona Glieshofe odlučujemo da na vlastitom kuhalu pripremimo juhicu i tjesteninu. Sakupljam oveće kamenje i nosim ih oko jednog ogromnog kako bih napravio kuhinjski prostor sa stolom, stolićem za pripremu hrane, dvije stolice. Sve teče idealno dok ne shvatim kako sam u žurbi pakiranja prije tri dana, (oko 20,00 nakon prognoze odlučili  smo da idemo, a u 23,00 bio sam u Grazzu) zaboravio uzeti žlicu i vilicu. No zar bi to trebao biti problem? Ako si je Otzi pred 3000 godina mogao sam od drveta napraviti žlicu, zašto ne bih mogao i ja? Uzimam švicarski nožić i odlazim u potragu za komadićem drveta čiji bi parametri mogli odgovarati izgledu buduće žlice. Odabirem deblje rašlje borove grane sa središnjim nastavkom tako da mogu izrezbariti nešto između žlice i vilice. Počinjem sa rezbarenjem dok Anđelko zakuhava juhicu.

-“ To bu se zvalo žvlica ili žvilica?” – pita Anđelko

-“ Ak je mogel Otzi, mogu i ja!”

- “ Sam on nije imal švicarski nož!”

Uporan sam i dalje, a Anđelko već srče svoju juhu.

- “ Jedni već jedu, a drugi se tek escajga delaju!” – dobacuje

No moja “ Žvilica” pokazala se savršenom. Od tjestenine sa gljivama u tanjuriću nije ostalo ništa! 

Odlazim u ledenjačku, sivu, od pijeska umazanu rijeku da operem posuđe. Pijesak na obali savršen je da zamijeni vim. No onaj drugi dio pijeska koji se nalazi u mutnoj vodi nikako ne može doprinjeti da posuđe izađe  čisto i isplahnuto.

            Naša današnja stazica počinje na livadi, kraj seoskog turizma. Prašna makadamska cesta odvoji se od asfaltiranog turističkog prilaza, neopazno uđe u gustu, prekrasno zelenu ariševu šumu. Vodi daleko, negdje, gdje se nalazi kraj ove doline. Obećava nam još nekoliko uzbudljivih dana na jednom novom vrhu. Ogromna stabla starih ariša na sivo bijele kamenčiće ceste bacaju sjenu te nam omogućuju da u ovo vruće popodne malo predahnemo sjedeći na travi. Sa svih strana slijevaju se maleni potočići.  Dobar znak da smo  ponovno na pravome granitu. Pod nama, ledenjački potok gromoglasno šumi  jureći prema dolini prepun pijeska, kamenja i ostalog materijala kojeg bezobzirno otkida na svom putu. Nad nama, još uvijek je plavo nebo, bez oblačka, koje kao da želi olakšati našim mislima put do novog cilja. Weisskugela. Gledam mala drvca ariša i borova, kad jednom opazim da ti borovi kojima sam se tako divio i pod Orterom imaju zapravo pet iglica, a ne par, odnosno dvije, kao naš Pinus Silvestris.

-         “ Anđelko, pa to je Pinus Pentafila! Vrsta bijelog bora od koje japanci rade bonsaie! “

-         “ Japanski borovi u Alpama? Samo da ne sretnemo Japance na vrhu!“ – čudi se Anđelko

Nešto dalje, cestica nas vodi prema livadama na kojima pasu alpske krave. Svaka ima uredno obješeno zvono oko vrata. Neke stoje na putu pa ih moramo ljubazno zamoliti da se maknu. Dok smo pod Ortlerom sretali mlade cure, ovdje nažalost srećemo samo mlade junice!  No u jednom sam ovdje pod Weisskugelom ipak bolji. Pod Orterom nisam uspio pogladiti po čelu i njušci ni jednu mladu damu! Uska šumska cestica vodi nas dalje, sve do spodnje stanice žičare kojom se opskrbljuje Oberetes Hutte. Čitavo vrijeme, sunce nam prži u leđa. Na leđima ruksak, u njemu mineralna. Sjednem u sjenu kolibe i iz ruksaka vadim mineralnu. Potegnem iz flaše kad ono ….

- “ Hodi si popij dok je još topla!” – zovnem Anđelka.

Cestica se odjednom pretvara u malenu stazicu koja zamiče u travnate strmine i u serpentinama vodi prema od daleka vidljivoj Oberettes Hutte. Tu i tamo ogromni granitni blokovi služe kao stepenice. Sa svih se strana slijevaju maleni potočići. Pravi granit se ovdje dobrano osjeća, a bogme i naše noge!

- “ Noge? Kaj je to? Aha, to je ono kaj sam još jučer osjećal!” – dobacuje Anđelko.

Sunce zalazi za grebene, a dvije sjenke nas neumorno prate u dubini jesensko obojene livade. Kako se livada uspinje prema stazici tako su i dvije sjenke sve bliže nama, sve dok se odjednom njihove noge ne spoje sa našima.

- “ Konačno opet imam svoju sjenu!” – izjavljujem.

Zadnje su serpentine najteže. Nad nama se nazire krov doma. U meni raste znatiželja. Kakav je dom u kojem ćemo boraviti naredna dva dana? Pred domom trčkara mladi psić kojeg se nikako ne možemo riješiti.

- “ Eh, sad ću te zeznuti! Av,avavav,av,avav!” - zalajem onako kako mi odnekada jako dobro ide imitacija lajanja psa.

Jadničak se toliko uspaničario da je otrčao niz stepenice na livadu, pa natrag, pa u hodnik, pa u podrum, pa opet natrag, van, cijelo vrijeme lajući tražeći svog suparnika. Anđelko nije mogao da se dobro ne nasmije.

Ulazim u dom i razgledavam ga.

- “Pa ovo je savršenstvo!” – izjavljujem očaran urednim prostorom za odlaganje opreme, cipela, sušionom za mokri veš, dva kupatila sa iznenađujuće toplom vodom, lijepom salom. Toplu vodu, dobrano sam ponovno iskoristio, skinuo se do pazduha i oprao kosu. I tako je na red došla večera. Pošto je na meniu Oberetehutte bila tjestenina sa gljivama, a mi smo je na našem meniu imali već u Payerhutte te prije par sati u dolini, odlučno ustrajemo da spreme nešto drugo. Pečene krumpiriće, jajca i sudtirolische spek! Naravno i dva radlera. Nakon večere do nas je došla gazdarica i na stol pred naše oči stavila dvije melene čašice nečeg lijepo, poput Weisskugelovog granita narančasto obojenog, čime časti kuća!

- “ Mmmmm, ovo im je dobro!” – klimam sa nevjericom,

Čudim se kako meni, čistom vinskom čovjeku (radleri u bregima se izuzimaju) koji ne podnosi žestoko, može nešto nalik ovome biti dobro.

- “ Kao da si neki visoki vinski predikat izmješao sa najboljim vinjakom!” - komentiram.

Gazdarica se smješka za šankom i promatra kako polako njuškam i otpijuckavam narančastu tekućinu. Pričamo mi još o ovome, pa o onome sve dok ne opazim kako u ruci držim praznu čašicu. Gledam u nju, razmišljam.

- “ Znaš kaj? Ja bum si naručil još jednoga! “ Nikaj interesantnije u životu nisam pil.”

Anđelko se smješka, diže se te zamoli gazdaricu doma da mi natoči još jednu čašicu, jer se ja kao jako dobro razumijem u te stvari, pa kad velim da je dobro, onda to i mora biti. Tko zna kako je to shvatila? Tako mi i dalje pričamo, ja polako ispijami drugu čašicu, dok gazdarica doma za šankom časti sa istom narančastom tekućinom slijedećeg gosta koji je došao poravnati račun prije spavanja. Anđelko malo zakrivi glavu, posluša razgovor i veli:

- “ Znaš od čeg je to? Od mladih izbojaka, mladih češera ili nečeg sličnog planinskog bora!”

U trenutku mi je bilo jasno zašto je ta narančasta tekućina već na prvi pogled djelovala na mene privlačno. Planinskog bora koji se povija preko kamenja poput malenih kaskada, ispunjava ljetni topli zrak mirisom smole koja se polako cijedi po njegovim granana, pa onaj narančasto žuti pelud kjeg tresemo sa grana kad se provlačimo kroz njega na ulazu ili izlazu iz nekog penjačkog smjera, obožavam. Nije to sve, kod kuće uzgajam za svoje zadovoljstvo bonsaie, a najdraži su mi upravo - Borovi! Eto, toliko o sudbinskoj privlačnosti. Anđelko opaža moje oduševljenje pa odlazi do gazdarice da posudi bocu za fotografiranje. 

No da bi fotka bila savršena, tri čašice od kojih u jednoj još ima nešto narančaste tekućine moramo staviti uz flašu na stol, a kraj njih mora ležati na stolu i moja glava. Gazdarica gleda i misli si:

- “ Čovjek se stvarno dobro razumije u te stvari!”

ORTLER DRUGI PUTA - drugi dio

           Kroz san, polako, preko ušiju, do moždanih stanica koje definiraju zvuk, dopire komešanje i škripanje žičanih kreveta na kat i madraca na njima. Kroz maleni prozorčić, daleko sa druge strane sobe opažam prve zrake svjetlosti. Nekolicina vodiča već je budnih, obučeni su te pokušavaju probutiti svoje klijente. Vrijeme je dakle da se i mi probudimo. Slijedi nezaobilazno umivanje i oprezno pranje zubiju u savršeno hladnoj vodi. Doručak u domu ćemo preskočiti iz čiste ljutnje što ne priznaju popust na HPS-ove iskaznice. I to ne bilo kakav doručak! Kavicu, kruh, putar i pekmez! Moja dječja radost. Uh, tek sad sam ljut! Zvuk našeg kuhala na terasi doma nagovješta da će se uskoro i kod nas pojaviti topli čaj, kruh i fine kobasice. Dok plamen kuhala polako odaje toplinu i obasjava srebrni lim kojim je zaštićeno od vjetra, čeone svjetiljke na našim glavama poigravaju se sa kristalima mraza na stolu i klupi. Sitne iskrice iskre se u snopu svjetiljaka. Duboko ispod nas, još uvijek u potpunom mraku blješte se svjetla turističkog Suldena. Sa druge strane ona na Stiflerschjochu. Horizont je već polako postao obojen prvim zrakama svjetla iz kojih na suprotnoj strani, u daljini izranja bijeli vrh Weisskugela. Na tamnom zastoru, naziru se još tamniji obrisi vrhova naslikani na crvenkasto narančastom dijelu ogromne kulise neba. Najnestrpljiviji vodiči već navlače pojaseve na svoje klijente, navezuju ih te odlaze upaljenih svjetiljaka po jedva vidljivoj stazici iza doma prema vrhu. U oči posebno upada jedan mlađi vodič iz Suldena u crvenom Windstoperu koji je toliko na iglama kao da već u podne mora biti kod kuće u dolini na ručku. Za razliku od njega, mi imamo na raspolaganju cijeli dan, pa u miru čekamo da krenu prvo svi vodiči sa klijentima, a mi ćemo onda polako i sigurno za njima.

Iako sunce još uvijek nije provirilo iza linije horizonta, dio crvenog spektra njegovih toplih zraka našao je svoj put sve do ogromnih seraka što se naginju preko Ortlerove sjeverne stijene. Crveni snijeg na tamno modroj kulisi neba. Dugo smo čekali ovakav dan. Većina naveza već je otišla, pa među posljednjima uživamo u tišini i miru ovog prizora. Zastajkujem, pošto ne mogu odvojiti pogled od sklada boja nevjerojatne palete buđenja novog, prekrasnog dana.

            Tek što je sunce pokazalo i ostale boje svoje palete, te osvijetlilo i detalje na tamnim stijenama, na njima su se pojavile gomile mrava, sićušnih ljudi koji se danas trude da bi stali nogom na tjeme vladara Istočnih Alpi. Kolona je razvučena od onih najbližih na prvoj pasaži, pa sve do onih koji upravo ispenjavaju drugi, vertikalni, kameni stup osiguran lancem. Tu i tamo koji detalj, malo opreza, evo i nas na lancu. Na ovom mjestu potrebno je pažljivo promotriti situaciju. Onu prema gore, ali i onu ispod nas pa da se shvati da na ovih četrdesetak metara vertikale ne smije biti greške. Dva matičara idu na lanac, a istovremeno smo povezani užetom. Krećem u stijenu. Isprva i nije tako teško. Zalazim za rub. Pod nogama je potpuna vertikala, ispod nje prevjes, tako da ni ne nazirem što bi bilo tamo negdje duboko pod nama. Nakon vertikale slijedi uski izloženi greben sa malim prevjesom u kojem se na sreću nalazi klin za komplet. Koliko je teže penjati ove jednostavne prevjese u zimskim gojzericama sa ruksakom nego li u tajicama i penjačicama na nekom penjalištu.

Na uskom malenom sedlu dočekuje nas tisućljetni tvrdi led. Vrijeme je da se navuku dereze i skinu cepini. Odjednom do nas dopre strahovit prasak i zvuk odrona, a njegova jeka odzvanja između seraka i stijenja pod nebeskom kupolom još čitavu minutu. Prasak i slutnja mirisa oslobođenog tisućljetnog leda. Ne možemo vidjeti, ali slutimo. Zrak i nebo nad nama odjednom postaju teži, zvuk unosi strahopoštovanje. Rezonancija i odjeci loma. Ukočenih pogleda slutimo nešto strašno.

- “ Serak se odlomio!” – velim.

-  “ Serak? “ – upita Anđelko sa nevjericom.

-  “ Sto posto, jer sam isto takav zvuk čuo pred mjesec dana sa Andreom pod Fuscherkarkopfom, a naredno smo jutro gledali u tirkizno zelenkasti novi odlom pod kojim je bila lavina bijelih razbacanih gruda leda i snijega.”

Po uskoj, ali tvrdoj i ugaženoj stazici slijedimo tragove nebrojenih naveza koji lutaju u labirintu seraka i pukotina. Strmina pod nogama je velika. Jutro je, taj dio je još uvijek u sjeni pa je sve još dobro zamrznuto i čvrsto. Svako otkliznuće po ovom tvrdom golom ledu bilo bi presudno. Nad nama se diže lomljiva stijena, sa koje kad u nju upre sunce pada kamenje. Sa desne se strane obrušavaju ogromni 20 -30 metarni seraci, a na horizontu,  ne toliko daleko od nas pojavljue se poznata silueta. Bernina, Pizz Palue, Pizz Roseg i naš Biancograt koji smo penjali pred dvije godine. Stazica u ledu vodi lijevo, desno, preko zaleđenih mostića nad pukotinama sve do kosih sivih, ploča iznad kojih se nazire bivak Lombardi. Gledamo kako se navez pred nama muči penjući zamrznute, skliske ploče bez ijednog klina. Kako će tek nama ići? Čekamo da ispenju svoj dio kako ne bi dobili na glavu koju pošiljku kamenja. U stijenu krećemo sa crnog siparnog tvrdog leda. Detalji u samoj stijeni, također su obavijeni su tankom koricom leda. Odlučujemo kako ćemo za razliku od naših predhodnika mi ipak ostaviti dereze na nogama. Licem u lice sa krutom materijom svijeta. Goli prsti oprezno zahvaćaju prva hvatišta, uz škripavi zvuk metala koji grebe po tvrdoj sivo-crnoj stijeni. Nismo uzeli ni jedan klin za stijenu, pošto smo bili uvjereni da za “ Via Normale” to ne treba!  Sreća što ovi blokovi stijenja dobro drže. Nekoliko puta poželim zaviknuti “drži dobro” , ali zapravo to nema smisla jer između mene i prijatelja nema nijedan klin. Cijela je stvar zapravo samo psihički puno teža nego što izgleda. Pogled u stijenu. Prsti ruke traže hvatište. Pogled u noge. Šiljci dereza uz škripavi zvuk pokušavaju pronaći uporište. Ponovno pokušavam postati siguran u samog sebe u okruženju gdje ne smije postojati ono ispod već samo ovo pred menom. Dovoljan razlog da za svaki pokret porazgovaraš sa sobom, sa onim ispred sebe. Metri užeta se rastežu, nagib stijene popušta. Utvrdim si mjesto za štand i zovnem Anđelka.

            Bivak Lombardi. Malena limena kutija sa četiri kreveta na kat. Ako zagusti, u stilu “Si se mamo radi” u bivaku može prenoćiti i dvadesetak ljudi. Sat na Anđelkovoj ruci sa visinomjerom pokazuje 3335 m. Uzimam upisnu knjigu, upisujem obojicu. Na predhodnoj strani upisali su se Poljaci i dopisali na Poljskome: “ Bilo nam je grozno hladno, išlo je jako sporo, ali je svejedno bilo jaaaaaaaako lijepo!”  Vrijeme je da se malkice predahne i popije čaj iz termosica. Sa dasaka pročelja izbušenih tisućama šiljaka dereza, pogled se naprosto obrušava u dubinu prema Payerhutte, Tabaretahutte i Suldenu daleko u dolini.

Od bivaka, po izloženoj strmini, prema vršnome platou vodi ugažena stazica koja kroz labirint pukotina vijuga lijevo, desno, nad dubinom sjeverne Ortlerove stijene. Svako prokliznuće na ovome mjestu i otklizavanje značilo bi pad preko ruba 1000 metarne stijene. Prvi vodiči već vuku svoje klijente prema dolje! Mi polako, a mi penzionerski nastavljamo naš uspon.

- “ Kaj nam fali malo adrenalina? “- pita Anđelko

-   “Joooj, uzel sam ga ali sam šprice i igle ostavil dole u autu”- uzvraćam u šali.

-  “ Ionak bi kako se meni čini posle adrenallina zavikali juhuhu, a nakon desetak koraka opet lovili zrak!” – dodaje on.

Anđelko uz svoje stvari nosi stativ, kameru, fotić, ovo mu je prvi jači uspon ove godine pa opažam da mu ide malo sporije.

- “ Kaj pajdo, ide ili nejde?”

- “ Lako tebi,  ti si svaku nedelju na Ivančici, već si par puta ove godine bil v bregima, viši si, imaš dulje noge, veći si, jači si, stariji si…!”

Pokraj nas već silaze gotovo svi navezi koje smo sreli ujutro na terasi doma.

-  “ Znaš, oni su ti u EU, a tam ti se obavezno ugrađuje Air Condition, vidiš da im ide disanje bez problema. Kod nas bu to tek nažalost obaveza tek za par godina!” – dobacujem.

Nešto više, pod ogromnim serakom na vršnome platou ponovno plućima i ustima lovimo zrak.

-  “ Ma vrh je tu, lako i pljunem do njega, još samo malo!” – sav sretan što smo već tako blizu vrha olakšavam obojici našu sporost.

-  “ Ak ti pljuneš prema gore 150 metara visinske razlike, kog vraga se onda žališ da nemreš dihati. – uzvraća u šali.

            Gledamo vrh pred sobom, napravimo tridesetak koraka i ponovno lovimo zrak. Iza naših leđa sjaji se greben Biancograta, otvaraju se pogledi na susjedne Konigs Spitze, Suldenferner, Monte Cevedale. Stazica skreće ulijevo te po zasniježenim krijestama vodi prema malenom kamenom otočiću na kojem se nalazi križ.Vrh!

Nebo plavo da plavije ne može biti. U daljini Marmolada sa svojom južnom stijenom, Oštri vrhovi Adamela koji se propinju iznad Brente. Pizz Palue, Bernina, cijeli lanac bijeli vrhova daleko u Švicarskoj, Weisskugel, Wildspitze, Otztalerci, Stubajci. Oko nas cijeli lanci nepreglednih oštrih vrhova, obavijenih ledenjacima i vječnim snijegom i ledom. Šaljem nekoliko SMS-ova. Kući, prijateljima i poznanicima. Mnogi već odalze sa vrha, ali isto tako ima i onih koi tek dolaze za nama. Vrijeme prolazi, fotoaparat škljoca, kamera snima, sunce obasjava dva sretna lica, no pogled na toplo sunce i sat govori da oni mostići preko pukotina više možda i neće biti baš čvrsti. Pakiranje i natrag.

            Čudnim se čudom čudimo što nam je bilo tako teško ovdje na ovoj strmini dok smo se uspinjali pema gore! Kad dolje ide tako lako! Ispod bivaka ponovno nas dočekuje naša siva stijena bez ijednog klina. Ali gle, u jednome kutku zabijena su dva ogromna klina, povezana zamkom sa matičarom za abseil. Jedan navez upravo je pred nama na štandu. Provlače uže, petljaju sa kompletima, pa sa matičarom, sve dok ih Anđelko ne upita:

- “ Izvinite, a imate li vi osmice za abseil?”

- “ Nemamo, ali probati ćemo preko matičara!”

-  "Sorry, can I show you something!” – zapitam na engleskom.

Ubacujm dečku uže u matičar na pojasu, prebacujem dulfera preko ramena na desni bok i stavljam mu deblji prusik na uže i pojas.

- “ Now,  it is OK!”

Dečko polako nestaje pod prevjesom, a meni je baš drago da i mi možemo nešto naučiti ove Air-Condition frajere iz EU. Mostići oko pukotina više ne drže kao rano ujutro pa pukotine zaobilazimo polako uz napeto uže i zihranje. Priječenje po golom, tvrdome ledu treba izvesti pažljivo i oprezno. Na malenom, prevjesnom detalju uskog kamenitog grebena stvorila se gužva. Stara dobra poslovica govori. Kako si išao gore, tako sad siđi dolje! Uredno svi čekamo na svoj red. Prema dolje ide nekako svima sporije. Nešto niže, ponovno nas dočekuje vertikala sa lancem. Napokon, ravna stazica sipara u podnožju nekada strašnog Tabaretskog grebena.

- “ Pogledaj tamo dolje. Vidi se lavina onog seraka koji se jutros odlomio!”

-  “ Strašno! Da je neko u tom trenu bio na siparu ne bi imao nikakove  šanse da to izbjegne!” – dodaje Anđelko

-  “ Sad kad dojdemo u dom, prvo idemo piti. Onda ideš piti ti, pa onda ja, pa onda opet ti, onda idemo skupa, a kad sve to spijemo moremo iti skupa na pijaču!”  -  uspijevam izreći preko suhih pomalo već

raspucalih usnica. Čelo je ponovno crveno usprkos tome što smo ga dva puta mazali sa faktorom 30!

Pred domom ponovno stisak ruke:

-  “Za Ortler treba jedan stisak na vrhu, ali i jedan na kraju puta!”

-  “Znaš kak si jedamput napisal u E-mailu! AH (nestabilni izotop) + AH (nestabilni izotop) = A2H2 (stabilno molekularno stanje na svim nadmorskim visinama i u svim uvjetima)  ili ti ga Anđelko Hrženjak i Adrian Horvat, ako netko još ne zna!

Na terasi doma slijedi skidanje pojaseva, namatanje užeta te ponovno prepakiravanje naših ruksaka. Nakon devet sati hodanja u teškim zimskim gojzericama najljepše je kad skineš njih i čarape, isplahneš noge hladnom vodom, a čarape objesiš na obližnji štrik da se pošteno izluftaju. Prije toga treba provjeriti na koju stranu puše vjetar i onda odabrati štrik. Konačno je na red došla i žeđ! Pijem ja, pa onda  Anđelko, pa onda skupa, pa onda…Kako nam se Payerhutte zamjerila, a do kraja dana ima još nekoliko lijepih sati, odlučni smo u namjeri da ovu noć prespavamo u niže ležećoj Tabarettahutte. Zabacujemo teške ruksake ponovno na leđa, no već nakon nekoliko metara opažamo kako dvije zgodne cure idu na noćenje u Payerhutte.

-“ A da mi ipak prespavamo ovdje? “ – zapita Anđelko

Zafrkancija otpočinje tražeći još neke razloge za i protiv noćenja, no ipak, cijelo to vrijeme zapravo nastavljamo prema Tabaretti. Što je najvažnije to se pokazalo savršeno ispravnim. Onog trena kad smo ušli u Tabarettahutte, mladoj curi koja je konobarila ispalo je desno rame iz bluzice i tako je konobarila oko nas sve do kasne večeri. Nama je to dobro došlo da pred spavanje razgibamo glavu na umornim ramenima.

Pred domom ovce i ovčice, a ona crna opet pase sama za sebe.

- “ Velim ja tebi, loše je u Tirolu biti crna ovca!” – dobacujem

-  “ Osim ako ne želiš imati svoj mir!” – uzvraća Anđelko

 U Tabarettahutte, iz kamina se širi ugodna toplina plinskog plamenika. Skidam se do pojasa pa na malom umivaoniku nastojim oprati glavu, kosu, osvježiti se do pojasa, a što je najvažnije, oprati noge. Kod mlade zgodne domarke, kojoj još uvijek bluzica visi sa jednog ramena, vjerojatno one iste koja je još prije dvije godine izgledala kao djevojčica, naručujemo dva radlera i večeru. Gusta juhica od povrća, savršeno osrednje pečeni šnicl, krumpirići i tikvice. Naručujemo još jednu rundu jer moramo proslaviti Anđelkovih 10 godina otkako je prvi puta bio na Jalovcu i prvi puta u brdima. 08.09.1994. Madraclager je uredan, čist, ugodne topline za spavanje. No prije spavanja potrebno je namazati čelo. Za to u ruksaku uvijek postoji jedna krema Solea, koja je tamo još od 1994. kad sam izgorio na Prisojniku. Kao i uvijek u takovim prilikama, prvi san i spavanje traje do 3 sata, a dalje je samo okretanje i čekanje jutra.

     Doručak? Naravno! Dječja radost. Kavica, margarin, pekmez od borovnica. Mljac! Sad ako treba, mogu opet na Vrh. Popust na noćenje ponovno nam ne priznaju, ali iz razloga što je to privatni dom. Bolje to, nego da mi vele da HPS- ne postoji u njihovoj evidenciji. Na putu prema dolini ponovno nas ispraćaju ožalošćene i gole morene, jesenskim suncem opaljene trave, u njima pokoji zaostao cvjetić, vjetrom oblikovani ariši, malena vjeverica te vitki karakteristični borovi. Nebo je i dalje plavo kao da ga je netko naslikao. Sunčevi zraci preisjavaju se i odbijaju o bijelim seracima pod samim vrhom Ortlera. Tamnoplavo nebo, bljesak sunca u odrazu leda i snijega, te tamnozeleni vrhovi jela i borova koji vode do nas. Kako da onda idemo doma? Ne! Idemo preko puta. Na Weisskugel!

ORTLER DRUGI PUTA - prvi dio

“Ne vrijedi riskirati. Ortler je tu stajao tisućljećima, stajat će i dalje. Možda nam se ponovno ukaže prilika. Za njega i njegova susjeda Weisskugela.” - razmišljao sam, kada smo zbog lošeg vremena i naših žuljeva od Bernine odustali od ovog velikana istočnih alpa.

Semptembar je mjesec kada redovito do nas stigne jaka i stabilna anticiklona, koja podržava lijepo vrijeme čak i po desetak dana. A to smo upravo i čekali.  Baš kao prije tri godine kada smo se pakirali na Stuedelgrat i ovog puta je glas iz televizora govorio : “…kičasto plavo nebo, stablno, vidljivosti preko 100 km, bez oblačka, jutarnje magle u dolinama, ako ikako imate mogućnosti uzmite ruksak i otiđite u brda…”   Vremensku prognozu na televiziji iznose nešto prije 20 sati. No to nije bio razlog da skoro potpuno spakiran (osim žlice i vilice što je vrlo važno u slijedećem članku o Weisskugelu) već u u 23 sata budem u Grazzu kod Anđelka.

- “ Idemo? - Idemo!

Legli smo u pola noći, a ustali u 3 sata.

- “ Idemo ? - Idemo!"

       Terios ponovno klizi po poznatim mu cestama. Lienzener dolomiten, Bruneck, Bolzano, Merano, Vinschgau. Na livadi kraj rasadnika klonova Larixa sp. obavezna piš pauza. Otkako smo ovdje stali prvi puta pred nekoliko godina, svakog narednog puta to postaje dužnost i obaveza. Na autoradiu pokušavamo uhvatiti stanice sa čestim vremenskim izvještajima. Nebo iznad nas je putpuno zatvoreno, tek tu i tamo se ukazuje koji plavi prozorčić, ali meteorolozi preko radio valova i dalje čvrsto brane svoja uvjerenja : “…kičasto plavo nebo, stabilno, vidljivosti preko 100 km, bez oblačka, jutarnje magle u dolinama, ako ikako imate mogućnosti uzmite ruksak i otiđite u brda…”

“Ma daj malo pogledaj kroz prozor, a ne samo u te kompjutorske sinoptičke karte,!” – već pomalo ljutito dobacuje Anđelko.

            No kako dan sve više odmiče, a sa njime i naša kilometraža, nad našim glavama ipak je sve više plavog neba, a sve manje oblaka na njemu. Vinogradi za koje treba kako smo proteklog puta zaključili “uže i penjačice” da bi se do njih popeo već polako poprimaju svoje jesenske boje, a nepregledni nasadi gotovo idealno stručno formiranih i njegovanih voćnjaka jabuka pravi su raj za moje agronomske oči. Milijuni kilograma žutih, narančastih, crvenih i ljubičastih slatkih plodova visi sa malih ili velikih stabala. Na mnoge od njih pljušte kapi vode od navodnjavanja kišenjem, pa se presijavaju u jutarnjem suncu poput Cesarićeve “ Voćke poslije kiše”.

      Ulazimo u Sulden. Nestrpljenje raste. O uzbuđenju da i ne govorim. Od Ortlera nad nama ni traga. Nesato je kao i proteklog puta u oblacima.

“ Ne čini ti se da smo tu već bili i parkirali baš na ovom istom mjestu?” – pitam u šali.

         Malih čempresa i borova koji su kraj obližnjeg hotela pred dvije godine bili uzgajani kao bonsai u deblima drveta, više nema. Ostala je samo jedna ogromna drvena tegla od izdubljenog starog bora u kojem se nalazi cvijeće, kamenje i savršeno prirodno oblikovana kaskada Pinus Muga.  Na malenoj klupici pokraj “Alpinschule Franz Ortler” prepakiravamo stvari. Kao i pred dvije godine, ponovno krećemo uskom stazicom kroz borovu i ariševu šumu prema Tabarettahutte i Payerhutte. Već na samom početku stazice opažam crvene bobice:

- “ Gle, crveni ribizl! Odi malo zobati!”

-  “ Pazi, borovnice. Hodi probaj, nisu baš preslatke!”

-  “ Pogledaj, koliko rujnica je tamo gore u mahovini!”

-  “ Gledaj gore, crna žuna na deblu ariša!”

            Ponovno me  oduševljavaju vitka stabla alpskih borova Pinus Cembra čije su grane povijene na dolje poput onih kod jele u našim šumama. Općenito mi po rastu više potsjećaju na jelu nego li na prave borove. Osjećam da je na njima nešto posebno. Na tim visinama vegetacija je vjerojatno kratka, pa je i jednogodišnji prirast kratki, a tanke se grane povijaju nadolje pod težinom snjegova koji na njima ostaju i po nekoliko mjeseci. Jedino sam vrh ovih gorostasa uspije svakog proljeća  propeti se za koji centimetar više. Tu i tamo pod nogama se nađe pokoji češer koji na mekom, iglicama i travama pokrivenom tlu prosipa svoja sjemenja za neka nova buduća stabalca. Gle, nedaleko od mene već se i nalazi čitav niz malenih borića i ariša. Na raskršću puteva nalazi se jedinstven primjerak ove vrste sa deblom promjera gotovo metar. Krstimo ga za “Pinus Gigantus”. Svi ti oblici ponovno su za mene jedinstven događaj iako sam ih promatrao pred dvije godine. Ispod visokih, često vjetrom izvijenih stabala ariša skrivaju se ariševci, malene gljive nalik divljim vrganjima, za koje Anđelko tvrdi da su jestive. Nađu se ovdje i pokoja nejestiva rujnica, zlatni vrganj.

        Iza naših leđa do nas dopiru veseli glasovi, a sa njima i dvije visoke djevojke u najljepšim dvadesetima. Uz njih hodaju i njihovi već postariji roditelji. Stajem i puštam ih pred sebe, a usput ne mogu odvojiti pogled od dva para lijepih, a izrazito mišićavih, skladnih nogu u kratkim hlačicama. Oči kao da su se zaljepile, pa novonastala sila govori da moram krenuti za njima. Anđelko zastajkuje jer je baš sada našao da snima kamerom nekakovo cvijeće!

            - “ Hodi, hodi, daj pogledaj malo i ovo cvijeće pred nama! Grrrr!”- vičem  u nadi da nitko od familije ispred nas ne razumije naš jezik!

               Na rubnim dijelovima šume osim mnoštva neukusnih borovnica zeleni se lišće nebrojenih grmova rododendrona koji su tijekom Lipnja i Srpnja svojim cvjetovima krasili ove livade. Pod visokim morenama tu i tamo pokoji ostaci posljednjeg jesenskog planinskog cvijeća uglavnom žutih i bijelih boja. Visoko nad našim glavama, iz oblaka, ponovno proviruje ogromna Payerhutte, smještena na litici grebena poput orlovog gnijezda. Stazica priječi ostatke nekadašnje morene. Sunce zalazi za Ortlerove grebene. Promatramo igru prolaza svjetla kroz oblake i njegov lom u najljepšim bojama zelenoplavog spektra. Redaju se grebeni tajanstvenih silueta, te izranjaju u nizovima sunčevim zrakama obojenim zavjesama oblaka. Ljubičasta, tirkiznoplava, ultramarin, tirkizno zelena. U središtu morene nalazi se velik otvor iz kojeg se obrušavaju vode koje su nastale topljenjem ostataka gornjeg Marltglečera. Pod nama turistički Sulden u sjaju sunčevih zraka, nad nama vrh Ortlera zavučen u oblake. Ne mogu, a da ne razmišljam o davnim vremenima kada je ovaj ledenjak dopirao do same doline. Jesu li se tadašnji “Otztiji” bojali te mase snjega i leda koja je klizila prema njima? Stazica prelazi morenu i po uskim serpentimnama vodi sve više i više prema Tabarettahutte. Naši teški rukasaci puni opreme, odjeće, kamera i fotoaparata ne dozvoljavaju nam tempo kojim bezbrižno pokraj nas prolaze i prestižu nas raznorazne zgodne mlađe mame sa klincima, dok tu i tamo pokoji tata nosi tek maleni ruksak sa flašicom i fotićem. No jedno je sigurno. Naše potkoljenice najtanje su ovog vikenda u cijelom Južnom Tirolu!

            Dok se sa suprotne strane nazire maleni južni ledenjak i vrh Vertainspitze (3.554m) sa križem koji se sjaji na popodnevnom suncu, nad nama je Ortler konačno odlučio otarastiti se dosadnih oblaka te je počeo sa paranjem istih ledenim krijestama svojih vrhova. Pred Tabarettahutte, kao i uvijek pasu ovce, a tek tu i tamo pokoji sramežljivi svizac čuva stražu na kamenju. Jedna crna ovca, pase sama za sebe, daleko od ostalih. Baš kao da je neka “crna ovca”. Na terasi doma sjede i sunčaju se, turisti, planinari, alpinisti. 

      Sunce već polako zalazi za visoki tabaretski greben, pa je nastavak stazice prema sedlu na grebenu u dubokoj sjeni. Promatram stijenje ovog dijela. Isprepliću se žile granita u nekoliko boja, od crne do bijele, a presijecene su raznim nijansama onečišćenih vapnenačkih stijena kakove nalazimo u Julijcima i Dolomitima. Na tek tu i tamo pokojoj zelenkastoj oazi morena i sipara ponovno pasu ovce. I u ovom stadu, crna ovca pase izdvojeno sama! Očito da u ovim krajevima nije dobro biti “crna ovca! “ One bijele iznad nas, sa mladim crnim janjićima obrušavaju kamenje koje kako leti niz sipar uzima sve veći i veći mah :

-  “ Paaazi! Shafenstainslag!” – vičem Anđelku

Neke od njih krenu ispred nas očito u namjeri da nas prate do tko zna kuda!

- “ Čuj, ovo mi se ne dopada! Rekli budu da nismo solirali nego da smo bili u navezu sa ovcama!”

Još nekoliko serpentina i stižemo na sedlo, na 2.871 m . Ovdje nas je prije dvje godine usred ljeta iznenadilo lepršanje sniježnih pahulja. Oprezno prelazimo izložene police na južnoj strani grebena. Pokoji bijeli cvijetić, te nekoliko žutih makova samo daju lijep doprinos završnici ovodenvnog dijela uspona pošto se preda nama na vrhu uskog grebena diže ogromno zdanje Payerhutte. Usprkos tome što su mi ruke potpuno promrzle i prste na njima jedva osjećam, sa čela dobrano kaplju kapi toplog znoja. No ne pada mi na pamet da se oblačim. Sve to daje usponu neki čar. Legli smo u ponoć, digli se u tri sata, vozili osam sati te hodali uzbrdo sa teškim ruksacima četiri sata. Svaki korak sad je sve teži, umor već polako pokazuje svoje. Opažam kako Anđelko pokušava snimiti moj prilaz Payerhutte:

- “ Aha, sad dok hodam kaj crknuti konj, me snimaš, a dok sam na početku skakal kak srndać za ona dva lijepa para nogu si snimal samo cveće!”

Ulazimo u dom. Neposredno pri ulazu nalazi se skidaonica i odlagaonica cipela, iz koje se šire najraznolikiji mirisi, no uglavnom svi neugodni. Znoj nogu, čarapa, godinama znojem topljene gojzerice, koje su napokon došle na svoje da onako zagrijane, sve zajedno na jednom mjestu mogu slobodno u atmosferu sobice 3x4 ispuštati svu opojnost upitih mirisa. Ogroman plakat na zidu doma potsjeća da je upravo ovih dana 200. godisnjica uspona na Ortler. Na 27.09. 1804. godine, Josef Pichler odkako je svijeta i vijeka prvi se uspeo na kralja istocnih alpi. Sa terase doma umornim očima gledam na susjednu stranu. Prema Weisskugelu, koji je sve jasnija silueta u večerašnjem zalasku sunca i sve veća želja za moj naredni uspon. Hladan vjetar koji nas je pratio po grebenu i hladio nam znojno čelo, sada se potpuno smirio. No hladnoća svejedno prodire kroz okovratnik. Dignem ga povučem zatvrač i nastojim još malo ostati na terasi doma u ovoj večernjoj idili. Sa serpentina Stiflerschjocha već se opažaju prva svjetla koja se spuštaju u dolinu. 

Ulazim u dom. Večera. Juhica i tjestenina sa gljivama posuta parmezanom. Fino. U sjećanju nam je još uvijek večera od prije dvije godine kada smo naručili juhu sa ogromnom hrenovkom, a zatim umjesto kobasica opet dobili pečenu ogromnu hrenovku. Sve se činilo lijepo dok na red nije došlo plaćanje. Vadimo i pokazujemo naše planinarske iskaznice, no ona ista gospođa u tirolskoj narodnoj nošnji, koja nam je onako lijepo pred dvije godine poslužila juhicu sa hrenovkama pa zatim lijepu prženu hrenovku sa gomilom krumpirića, sada govori kako HPS-ovu iskaznicu nema na spisku za popuste. Gledam spisak. Između ostalih stoji i PZS! Pa po čemu su Slovenci sad tu bolji do nas? Plaćamo punu cijenu od 17 EU po osobi za madraclagerI, a zatim ponovno odlazim na terasu pred domom da se smirim gledajući kako zadnje zrake sunca obasjavaju Weisskugel, a potom na konačno spavanje u potkrovlju, na madraclageru doma.