ORTLER DRUGI PUTA - drugi dio

           Kroz san, polako, preko ušiju, do moždanih stanica koje definiraju zvuk, dopire komešanje i škripanje žičanih kreveta na kat i madraca na njima. Kroz maleni prozorčić, daleko sa druge strane sobe opažam prve zrake svjetlosti. Nekolicina vodiča već je budnih, obučeni su te pokušavaju probutiti svoje klijente. Vrijeme je dakle da se i mi probudimo. Slijedi nezaobilazno umivanje i oprezno pranje zubiju u savršeno hladnoj vodi. Doručak u domu ćemo preskočiti iz čiste ljutnje što ne priznaju popust na HPS-ove iskaznice. I to ne bilo kakav doručak! Kavicu, kruh, putar i pekmez! Moja dječja radost. Uh, tek sad sam ljut! Zvuk našeg kuhala na terasi doma nagovješta da će se uskoro i kod nas pojaviti topli čaj, kruh i fine kobasice. Dok plamen kuhala polako odaje toplinu i obasjava srebrni lim kojim je zaštićeno od vjetra, čeone svjetiljke na našim glavama poigravaju se sa kristalima mraza na stolu i klupi. Sitne iskrice iskre se u snopu svjetiljaka. Duboko ispod nas, još uvijek u potpunom mraku blješte se svjetla turističkog Suldena. Sa druge strane ona na Stiflerschjochu. Horizont je već polako postao obojen prvim zrakama svjetla iz kojih na suprotnoj strani, u daljini izranja bijeli vrh Weisskugela. Na tamnom zastoru, naziru se još tamniji obrisi vrhova naslikani na crvenkasto narančastom dijelu ogromne kulise neba. Najnestrpljiviji vodiči već navlače pojaseve na svoje klijente, navezuju ih te odlaze upaljenih svjetiljaka po jedva vidljivoj stazici iza doma prema vrhu. U oči posebno upada jedan mlađi vodič iz Suldena u crvenom Windstoperu koji je toliko na iglama kao da već u podne mora biti kod kuće u dolini na ručku. Za razliku od njega, mi imamo na raspolaganju cijeli dan, pa u miru čekamo da krenu prvo svi vodiči sa klijentima, a mi ćemo onda polako i sigurno za njima.

Iako sunce još uvijek nije provirilo iza linije horizonta, dio crvenog spektra njegovih toplih zraka našao je svoj put sve do ogromnih seraka što se naginju preko Ortlerove sjeverne stijene. Crveni snijeg na tamno modroj kulisi neba. Dugo smo čekali ovakav dan. Većina naveza već je otišla, pa među posljednjima uživamo u tišini i miru ovog prizora. Zastajkujem, pošto ne mogu odvojiti pogled od sklada boja nevjerojatne palete buđenja novog, prekrasnog dana.

            Tek što je sunce pokazalo i ostale boje svoje palete, te osvijetlilo i detalje na tamnim stijenama, na njima su se pojavile gomile mrava, sićušnih ljudi koji se danas trude da bi stali nogom na tjeme vladara Istočnih Alpi. Kolona je razvučena od onih najbližih na prvoj pasaži, pa sve do onih koji upravo ispenjavaju drugi, vertikalni, kameni stup osiguran lancem. Tu i tamo koji detalj, malo opreza, evo i nas na lancu. Na ovom mjestu potrebno je pažljivo promotriti situaciju. Onu prema gore, ali i onu ispod nas pa da se shvati da na ovih četrdesetak metara vertikale ne smije biti greške. Dva matičara idu na lanac, a istovremeno smo povezani užetom. Krećem u stijenu. Isprva i nije tako teško. Zalazim za rub. Pod nogama je potpuna vertikala, ispod nje prevjes, tako da ni ne nazirem što bi bilo tamo negdje duboko pod nama. Nakon vertikale slijedi uski izloženi greben sa malim prevjesom u kojem se na sreću nalazi klin za komplet. Koliko je teže penjati ove jednostavne prevjese u zimskim gojzericama sa ruksakom nego li u tajicama i penjačicama na nekom penjalištu.

Na uskom malenom sedlu dočekuje nas tisućljetni tvrdi led. Vrijeme je da se navuku dereze i skinu cepini. Odjednom do nas dopre strahovit prasak i zvuk odrona, a njegova jeka odzvanja između seraka i stijenja pod nebeskom kupolom još čitavu minutu. Prasak i slutnja mirisa oslobođenog tisućljetnog leda. Ne možemo vidjeti, ali slutimo. Zrak i nebo nad nama odjednom postaju teži, zvuk unosi strahopoštovanje. Rezonancija i odjeci loma. Ukočenih pogleda slutimo nešto strašno.

- “ Serak se odlomio!” – velim.

-  “ Serak? “ – upita Anđelko sa nevjericom.

-  “ Sto posto, jer sam isto takav zvuk čuo pred mjesec dana sa Andreom pod Fuscherkarkopfom, a naredno smo jutro gledali u tirkizno zelenkasti novi odlom pod kojim je bila lavina bijelih razbacanih gruda leda i snijega.”

Po uskoj, ali tvrdoj i ugaženoj stazici slijedimo tragove nebrojenih naveza koji lutaju u labirintu seraka i pukotina. Strmina pod nogama je velika. Jutro je, taj dio je još uvijek u sjeni pa je sve još dobro zamrznuto i čvrsto. Svako otkliznuće po ovom tvrdom golom ledu bilo bi presudno. Nad nama se diže lomljiva stijena, sa koje kad u nju upre sunce pada kamenje. Sa desne se strane obrušavaju ogromni 20 -30 metarni seraci, a na horizontu,  ne toliko daleko od nas pojavljue se poznata silueta. Bernina, Pizz Palue, Pizz Roseg i naš Biancograt koji smo penjali pred dvije godine. Stazica u ledu vodi lijevo, desno, preko zaleđenih mostića nad pukotinama sve do kosih sivih, ploča iznad kojih se nazire bivak Lombardi. Gledamo kako se navez pred nama muči penjući zamrznute, skliske ploče bez ijednog klina. Kako će tek nama ići? Čekamo da ispenju svoj dio kako ne bi dobili na glavu koju pošiljku kamenja. U stijenu krećemo sa crnog siparnog tvrdog leda. Detalji u samoj stijeni, također su obavijeni su tankom koricom leda. Odlučujemo kako ćemo za razliku od naših predhodnika mi ipak ostaviti dereze na nogama. Licem u lice sa krutom materijom svijeta. Goli prsti oprezno zahvaćaju prva hvatišta, uz škripavi zvuk metala koji grebe po tvrdoj sivo-crnoj stijeni. Nismo uzeli ni jedan klin za stijenu, pošto smo bili uvjereni da za “ Via Normale” to ne treba!  Sreća što ovi blokovi stijenja dobro drže. Nekoliko puta poželim zaviknuti “drži dobro” , ali zapravo to nema smisla jer između mene i prijatelja nema nijedan klin. Cijela je stvar zapravo samo psihički puno teža nego što izgleda. Pogled u stijenu. Prsti ruke traže hvatište. Pogled u noge. Šiljci dereza uz škripavi zvuk pokušavaju pronaći uporište. Ponovno pokušavam postati siguran u samog sebe u okruženju gdje ne smije postojati ono ispod već samo ovo pred menom. Dovoljan razlog da za svaki pokret porazgovaraš sa sobom, sa onim ispred sebe. Metri užeta se rastežu, nagib stijene popušta. Utvrdim si mjesto za štand i zovnem Anđelka.

            Bivak Lombardi. Malena limena kutija sa četiri kreveta na kat. Ako zagusti, u stilu “Si se mamo radi” u bivaku može prenoćiti i dvadesetak ljudi. Sat na Anđelkovoj ruci sa visinomjerom pokazuje 3335 m. Uzimam upisnu knjigu, upisujem obojicu. Na predhodnoj strani upisali su se Poljaci i dopisali na Poljskome: “ Bilo nam je grozno hladno, išlo je jako sporo, ali je svejedno bilo jaaaaaaaako lijepo!”  Vrijeme je da se malkice predahne i popije čaj iz termosica. Sa dasaka pročelja izbušenih tisućama šiljaka dereza, pogled se naprosto obrušava u dubinu prema Payerhutte, Tabaretahutte i Suldenu daleko u dolini.

Od bivaka, po izloženoj strmini, prema vršnome platou vodi ugažena stazica koja kroz labirint pukotina vijuga lijevo, desno, nad dubinom sjeverne Ortlerove stijene. Svako prokliznuće na ovome mjestu i otklizavanje značilo bi pad preko ruba 1000 metarne stijene. Prvi vodiči već vuku svoje klijente prema dolje! Mi polako, a mi penzionerski nastavljamo naš uspon.

- “ Kaj nam fali malo adrenalina? “- pita Anđelko

-   “Joooj, uzel sam ga ali sam šprice i igle ostavil dole u autu”- uzvraćam u šali.

-  “ Ionak bi kako se meni čini posle adrenallina zavikali juhuhu, a nakon desetak koraka opet lovili zrak!” – dodaje on.

Anđelko uz svoje stvari nosi stativ, kameru, fotić, ovo mu je prvi jači uspon ove godine pa opažam da mu ide malo sporije.

- “ Kaj pajdo, ide ili nejde?”

- “ Lako tebi,  ti si svaku nedelju na Ivančici, već si par puta ove godine bil v bregima, viši si, imaš dulje noge, veći si, jači si, stariji si…!”

Pokraj nas već silaze gotovo svi navezi koje smo sreli ujutro na terasi doma.

-  “ Znaš, oni su ti u EU, a tam ti se obavezno ugrađuje Air Condition, vidiš da im ide disanje bez problema. Kod nas bu to tek nažalost obaveza tek za par godina!” – dobacujem.

Nešto više, pod ogromnim serakom na vršnome platou ponovno plućima i ustima lovimo zrak.

-  “ Ma vrh je tu, lako i pljunem do njega, još samo malo!” – sav sretan što smo već tako blizu vrha olakšavam obojici našu sporost.

-  “ Ak ti pljuneš prema gore 150 metara visinske razlike, kog vraga se onda žališ da nemreš dihati. – uzvraća u šali.

            Gledamo vrh pred sobom, napravimo tridesetak koraka i ponovno lovimo zrak. Iza naših leđa sjaji se greben Biancograta, otvaraju se pogledi na susjedne Konigs Spitze, Suldenferner, Monte Cevedale. Stazica skreće ulijevo te po zasniježenim krijestama vodi prema malenom kamenom otočiću na kojem se nalazi križ.Vrh!

Nebo plavo da plavije ne može biti. U daljini Marmolada sa svojom južnom stijenom, Oštri vrhovi Adamela koji se propinju iznad Brente. Pizz Palue, Bernina, cijeli lanac bijeli vrhova daleko u Švicarskoj, Weisskugel, Wildspitze, Otztalerci, Stubajci. Oko nas cijeli lanci nepreglednih oštrih vrhova, obavijenih ledenjacima i vječnim snijegom i ledom. Šaljem nekoliko SMS-ova. Kući, prijateljima i poznanicima. Mnogi već odalze sa vrha, ali isto tako ima i onih koi tek dolaze za nama. Vrijeme prolazi, fotoaparat škljoca, kamera snima, sunce obasjava dva sretna lica, no pogled na toplo sunce i sat govori da oni mostići preko pukotina više možda i neće biti baš čvrsti. Pakiranje i natrag.

            Čudnim se čudom čudimo što nam je bilo tako teško ovdje na ovoj strmini dok smo se uspinjali pema gore! Kad dolje ide tako lako! Ispod bivaka ponovno nas dočekuje naša siva stijena bez ijednog klina. Ali gle, u jednome kutku zabijena su dva ogromna klina, povezana zamkom sa matičarom za abseil. Jedan navez upravo je pred nama na štandu. Provlače uže, petljaju sa kompletima, pa sa matičarom, sve dok ih Anđelko ne upita:

- “ Izvinite, a imate li vi osmice za abseil?”

- “ Nemamo, ali probati ćemo preko matičara!”

-  "Sorry, can I show you something!” – zapitam na engleskom.

Ubacujm dečku uže u matičar na pojasu, prebacujem dulfera preko ramena na desni bok i stavljam mu deblji prusik na uže i pojas.

- “ Now,  it is OK!”

Dečko polako nestaje pod prevjesom, a meni je baš drago da i mi možemo nešto naučiti ove Air-Condition frajere iz EU. Mostići oko pukotina više ne drže kao rano ujutro pa pukotine zaobilazimo polako uz napeto uže i zihranje. Priječenje po golom, tvrdome ledu treba izvesti pažljivo i oprezno. Na malenom, prevjesnom detalju uskog kamenitog grebena stvorila se gužva. Stara dobra poslovica govori. Kako si išao gore, tako sad siđi dolje! Uredno svi čekamo na svoj red. Prema dolje ide nekako svima sporije. Nešto niže, ponovno nas dočekuje vertikala sa lancem. Napokon, ravna stazica sipara u podnožju nekada strašnog Tabaretskog grebena.

- “ Pogledaj tamo dolje. Vidi se lavina onog seraka koji se jutros odlomio!”

-  “ Strašno! Da je neko u tom trenu bio na siparu ne bi imao nikakove  šanse da to izbjegne!” – dodaje Anđelko

-  “ Sad kad dojdemo u dom, prvo idemo piti. Onda ideš piti ti, pa onda ja, pa onda opet ti, onda idemo skupa, a kad sve to spijemo moremo iti skupa na pijaču!”  -  uspijevam izreći preko suhih pomalo već

raspucalih usnica. Čelo je ponovno crveno usprkos tome što smo ga dva puta mazali sa faktorom 30!

Pred domom ponovno stisak ruke:

-  “Za Ortler treba jedan stisak na vrhu, ali i jedan na kraju puta!”

-  “Znaš kak si jedamput napisal u E-mailu! AH (nestabilni izotop) + AH (nestabilni izotop) = A2H2 (stabilno molekularno stanje na svim nadmorskim visinama i u svim uvjetima)  ili ti ga Anđelko Hrženjak i Adrian Horvat, ako netko još ne zna!

Na terasi doma slijedi skidanje pojaseva, namatanje užeta te ponovno prepakiravanje naših ruksaka. Nakon devet sati hodanja u teškim zimskim gojzericama najljepše je kad skineš njih i čarape, isplahneš noge hladnom vodom, a čarape objesiš na obližnji štrik da se pošteno izluftaju. Prije toga treba provjeriti na koju stranu puše vjetar i onda odabrati štrik. Konačno je na red došla i žeđ! Pijem ja, pa onda  Anđelko, pa onda skupa, pa onda…Kako nam se Payerhutte zamjerila, a do kraja dana ima još nekoliko lijepih sati, odlučni smo u namjeri da ovu noć prespavamo u niže ležećoj Tabarettahutte. Zabacujemo teške ruksake ponovno na leđa, no već nakon nekoliko metara opažamo kako dvije zgodne cure idu na noćenje u Payerhutte.

-“ A da mi ipak prespavamo ovdje? “ – zapita Anđelko

Zafrkancija otpočinje tražeći još neke razloge za i protiv noćenja, no ipak, cijelo to vrijeme zapravo nastavljamo prema Tabaretti. Što je najvažnije to se pokazalo savršeno ispravnim. Onog trena kad smo ušli u Tabarettahutte, mladoj curi koja je konobarila ispalo je desno rame iz bluzice i tako je konobarila oko nas sve do kasne večeri. Nama je to dobro došlo da pred spavanje razgibamo glavu na umornim ramenima.

Pred domom ovce i ovčice, a ona crna opet pase sama za sebe.

- “ Velim ja tebi, loše je u Tirolu biti crna ovca!” – dobacujem

-  “ Osim ako ne želiš imati svoj mir!” – uzvraća Anđelko

 U Tabarettahutte, iz kamina se širi ugodna toplina plinskog plamenika. Skidam se do pojasa pa na malom umivaoniku nastojim oprati glavu, kosu, osvježiti se do pojasa, a što je najvažnije, oprati noge. Kod mlade zgodne domarke, kojoj još uvijek bluzica visi sa jednog ramena, vjerojatno one iste koja je još prije dvije godine izgledala kao djevojčica, naručujemo dva radlera i večeru. Gusta juhica od povrća, savršeno osrednje pečeni šnicl, krumpirići i tikvice. Naručujemo još jednu rundu jer moramo proslaviti Anđelkovih 10 godina otkako je prvi puta bio na Jalovcu i prvi puta u brdima. 08.09.1994. Madraclager je uredan, čist, ugodne topline za spavanje. No prije spavanja potrebno je namazati čelo. Za to u ruksaku uvijek postoji jedna krema Solea, koja je tamo još od 1994. kad sam izgorio na Prisojniku. Kao i uvijek u takovim prilikama, prvi san i spavanje traje do 3 sata, a dalje je samo okretanje i čekanje jutra.

     Doručak? Naravno! Dječja radost. Kavica, margarin, pekmez od borovnica. Mljac! Sad ako treba, mogu opet na Vrh. Popust na noćenje ponovno nam ne priznaju, ali iz razloga što je to privatni dom. Bolje to, nego da mi vele da HPS- ne postoji u njihovoj evidenciji. Na putu prema dolini ponovno nas ispraćaju ožalošćene i gole morene, jesenskim suncem opaljene trave, u njima pokoji zaostao cvjetić, vjetrom oblikovani ariši, malena vjeverica te vitki karakteristični borovi. Nebo je i dalje plavo kao da ga je netko naslikao. Sunčevi zraci preisjavaju se i odbijaju o bijelim seracima pod samim vrhom Ortlera. Tamnoplavo nebo, bljesak sunca u odrazu leda i snijega, te tamnozeleni vrhovi jela i borova koji vode do nas. Kako da onda idemo doma? Ne! Idemo preko puta. Na Weisskugel!

ORTLER DRUGI PUTA - prvi dio

“Ne vrijedi riskirati. Ortler je tu stajao tisućljećima, stajat će i dalje. Možda nam se ponovno ukaže prilika. Za njega i njegova susjeda Weisskugela.” - razmišljao sam, kada smo zbog lošeg vremena i naših žuljeva od Bernine odustali od ovog velikana istočnih alpa.

Semptembar je mjesec kada redovito do nas stigne jaka i stabilna anticiklona, koja podržava lijepo vrijeme čak i po desetak dana. A to smo upravo i čekali.  Baš kao prije tri godine kada smo se pakirali na Stuedelgrat i ovog puta je glas iz televizora govorio : “…kičasto plavo nebo, stablno, vidljivosti preko 100 km, bez oblačka, jutarnje magle u dolinama, ako ikako imate mogućnosti uzmite ruksak i otiđite u brda…”   Vremensku prognozu na televiziji iznose nešto prije 20 sati. No to nije bio razlog da skoro potpuno spakiran (osim žlice i vilice što je vrlo važno u slijedećem članku o Weisskugelu) već u u 23 sata budem u Grazzu kod Anđelka.

- “ Idemo? - Idemo!

Legli smo u pola noći, a ustali u 3 sata.

- “ Idemo ? - Idemo!"

       Terios ponovno klizi po poznatim mu cestama. Lienzener dolomiten, Bruneck, Bolzano, Merano, Vinschgau. Na livadi kraj rasadnika klonova Larixa sp. obavezna piš pauza. Otkako smo ovdje stali prvi puta pred nekoliko godina, svakog narednog puta to postaje dužnost i obaveza. Na autoradiu pokušavamo uhvatiti stanice sa čestim vremenskim izvještajima. Nebo iznad nas je putpuno zatvoreno, tek tu i tamo se ukazuje koji plavi prozorčić, ali meteorolozi preko radio valova i dalje čvrsto brane svoja uvjerenja : “…kičasto plavo nebo, stabilno, vidljivosti preko 100 km, bez oblačka, jutarnje magle u dolinama, ako ikako imate mogućnosti uzmite ruksak i otiđite u brda…”

“Ma daj malo pogledaj kroz prozor, a ne samo u te kompjutorske sinoptičke karte,!” – već pomalo ljutito dobacuje Anđelko.

            No kako dan sve više odmiče, a sa njime i naša kilometraža, nad našim glavama ipak je sve više plavog neba, a sve manje oblaka na njemu. Vinogradi za koje treba kako smo proteklog puta zaključili “uže i penjačice” da bi se do njih popeo već polako poprimaju svoje jesenske boje, a nepregledni nasadi gotovo idealno stručno formiranih i njegovanih voćnjaka jabuka pravi su raj za moje agronomske oči. Milijuni kilograma žutih, narančastih, crvenih i ljubičastih slatkih plodova visi sa malih ili velikih stabala. Na mnoge od njih pljušte kapi vode od navodnjavanja kišenjem, pa se presijavaju u jutarnjem suncu poput Cesarićeve “ Voćke poslije kiše”.

      Ulazimo u Sulden. Nestrpljenje raste. O uzbuđenju da i ne govorim. Od Ortlera nad nama ni traga. Nesato je kao i proteklog puta u oblacima.

“ Ne čini ti se da smo tu već bili i parkirali baš na ovom istom mjestu?” – pitam u šali.

         Malih čempresa i borova koji su kraj obližnjeg hotela pred dvije godine bili uzgajani kao bonsai u deblima drveta, više nema. Ostala je samo jedna ogromna drvena tegla od izdubljenog starog bora u kojem se nalazi cvijeće, kamenje i savršeno prirodno oblikovana kaskada Pinus Muga.  Na malenoj klupici pokraj “Alpinschule Franz Ortler” prepakiravamo stvari. Kao i pred dvije godine, ponovno krećemo uskom stazicom kroz borovu i ariševu šumu prema Tabarettahutte i Payerhutte. Već na samom početku stazice opažam crvene bobice:

- “ Gle, crveni ribizl! Odi malo zobati!”

-  “ Pazi, borovnice. Hodi probaj, nisu baš preslatke!”

-  “ Pogledaj, koliko rujnica je tamo gore u mahovini!”

-  “ Gledaj gore, crna žuna na deblu ariša!”

            Ponovno me  oduševljavaju vitka stabla alpskih borova Pinus Cembra čije su grane povijene na dolje poput onih kod jele u našim šumama. Općenito mi po rastu više potsjećaju na jelu nego li na prave borove. Osjećam da je na njima nešto posebno. Na tim visinama vegetacija je vjerojatno kratka, pa je i jednogodišnji prirast kratki, a tanke se grane povijaju nadolje pod težinom snjegova koji na njima ostaju i po nekoliko mjeseci. Jedino sam vrh ovih gorostasa uspije svakog proljeća  propeti se za koji centimetar više. Tu i tamo pod nogama se nađe pokoji češer koji na mekom, iglicama i travama pokrivenom tlu prosipa svoja sjemenja za neka nova buduća stabalca. Gle, nedaleko od mene već se i nalazi čitav niz malenih borića i ariša. Na raskršću puteva nalazi se jedinstven primjerak ove vrste sa deblom promjera gotovo metar. Krstimo ga za “Pinus Gigantus”. Svi ti oblici ponovno su za mene jedinstven događaj iako sam ih promatrao pred dvije godine. Ispod visokih, često vjetrom izvijenih stabala ariša skrivaju se ariševci, malene gljive nalik divljim vrganjima, za koje Anđelko tvrdi da su jestive. Nađu se ovdje i pokoja nejestiva rujnica, zlatni vrganj.

        Iza naših leđa do nas dopiru veseli glasovi, a sa njima i dvije visoke djevojke u najljepšim dvadesetima. Uz njih hodaju i njihovi već postariji roditelji. Stajem i puštam ih pred sebe, a usput ne mogu odvojiti pogled od dva para lijepih, a izrazito mišićavih, skladnih nogu u kratkim hlačicama. Oči kao da su se zaljepile, pa novonastala sila govori da moram krenuti za njima. Anđelko zastajkuje jer je baš sada našao da snima kamerom nekakovo cvijeće!

            - “ Hodi, hodi, daj pogledaj malo i ovo cvijeće pred nama! Grrrr!”- vičem  u nadi da nitko od familije ispred nas ne razumije naš jezik!

               Na rubnim dijelovima šume osim mnoštva neukusnih borovnica zeleni se lišće nebrojenih grmova rododendrona koji su tijekom Lipnja i Srpnja svojim cvjetovima krasili ove livade. Pod visokim morenama tu i tamo pokoji ostaci posljednjeg jesenskog planinskog cvijeća uglavnom žutih i bijelih boja. Visoko nad našim glavama, iz oblaka, ponovno proviruje ogromna Payerhutte, smještena na litici grebena poput orlovog gnijezda. Stazica priječi ostatke nekadašnje morene. Sunce zalazi za Ortlerove grebene. Promatramo igru prolaza svjetla kroz oblake i njegov lom u najljepšim bojama zelenoplavog spektra. Redaju se grebeni tajanstvenih silueta, te izranjaju u nizovima sunčevim zrakama obojenim zavjesama oblaka. Ljubičasta, tirkiznoplava, ultramarin, tirkizno zelena. U središtu morene nalazi se velik otvor iz kojeg se obrušavaju vode koje su nastale topljenjem ostataka gornjeg Marltglečera. Pod nama turistički Sulden u sjaju sunčevih zraka, nad nama vrh Ortlera zavučen u oblake. Ne mogu, a da ne razmišljam o davnim vremenima kada je ovaj ledenjak dopirao do same doline. Jesu li se tadašnji “Otztiji” bojali te mase snjega i leda koja je klizila prema njima? Stazica prelazi morenu i po uskim serpentimnama vodi sve više i više prema Tabarettahutte. Naši teški rukasaci puni opreme, odjeće, kamera i fotoaparata ne dozvoljavaju nam tempo kojim bezbrižno pokraj nas prolaze i prestižu nas raznorazne zgodne mlađe mame sa klincima, dok tu i tamo pokoji tata nosi tek maleni ruksak sa flašicom i fotićem. No jedno je sigurno. Naše potkoljenice najtanje su ovog vikenda u cijelom Južnom Tirolu!

            Dok se sa suprotne strane nazire maleni južni ledenjak i vrh Vertainspitze (3.554m) sa križem koji se sjaji na popodnevnom suncu, nad nama je Ortler konačno odlučio otarastiti se dosadnih oblaka te je počeo sa paranjem istih ledenim krijestama svojih vrhova. Pred Tabarettahutte, kao i uvijek pasu ovce, a tek tu i tamo pokoji sramežljivi svizac čuva stražu na kamenju. Jedna crna ovca, pase sama za sebe, daleko od ostalih. Baš kao da je neka “crna ovca”. Na terasi doma sjede i sunčaju se, turisti, planinari, alpinisti. 

      Sunce već polako zalazi za visoki tabaretski greben, pa je nastavak stazice prema sedlu na grebenu u dubokoj sjeni. Promatram stijenje ovog dijela. Isprepliću se žile granita u nekoliko boja, od crne do bijele, a presijecene su raznim nijansama onečišćenih vapnenačkih stijena kakove nalazimo u Julijcima i Dolomitima. Na tek tu i tamo pokojoj zelenkastoj oazi morena i sipara ponovno pasu ovce. I u ovom stadu, crna ovca pase izdvojeno sama! Očito da u ovim krajevima nije dobro biti “crna ovca! “ One bijele iznad nas, sa mladim crnim janjićima obrušavaju kamenje koje kako leti niz sipar uzima sve veći i veći mah :

-  “ Paaazi! Shafenstainslag!” – vičem Anđelku

Neke od njih krenu ispred nas očito u namjeri da nas prate do tko zna kuda!

- “ Čuj, ovo mi se ne dopada! Rekli budu da nismo solirali nego da smo bili u navezu sa ovcama!”

Još nekoliko serpentina i stižemo na sedlo, na 2.871 m . Ovdje nas je prije dvje godine usred ljeta iznenadilo lepršanje sniježnih pahulja. Oprezno prelazimo izložene police na južnoj strani grebena. Pokoji bijeli cvijetić, te nekoliko žutih makova samo daju lijep doprinos završnici ovodenvnog dijela uspona pošto se preda nama na vrhu uskog grebena diže ogromno zdanje Payerhutte. Usprkos tome što su mi ruke potpuno promrzle i prste na njima jedva osjećam, sa čela dobrano kaplju kapi toplog znoja. No ne pada mi na pamet da se oblačim. Sve to daje usponu neki čar. Legli smo u ponoć, digli se u tri sata, vozili osam sati te hodali uzbrdo sa teškim ruksacima četiri sata. Svaki korak sad je sve teži, umor već polako pokazuje svoje. Opažam kako Anđelko pokušava snimiti moj prilaz Payerhutte:

- “ Aha, sad dok hodam kaj crknuti konj, me snimaš, a dok sam na početku skakal kak srndać za ona dva lijepa para nogu si snimal samo cveće!”

Ulazimo u dom. Neposredno pri ulazu nalazi se skidaonica i odlagaonica cipela, iz koje se šire najraznolikiji mirisi, no uglavnom svi neugodni. Znoj nogu, čarapa, godinama znojem topljene gojzerice, koje su napokon došle na svoje da onako zagrijane, sve zajedno na jednom mjestu mogu slobodno u atmosferu sobice 3x4 ispuštati svu opojnost upitih mirisa. Ogroman plakat na zidu doma potsjeća da je upravo ovih dana 200. godisnjica uspona na Ortler. Na 27.09. 1804. godine, Josef Pichler odkako je svijeta i vijeka prvi se uspeo na kralja istocnih alpi. Sa terase doma umornim očima gledam na susjednu stranu. Prema Weisskugelu, koji je sve jasnija silueta u večerašnjem zalasku sunca i sve veća želja za moj naredni uspon. Hladan vjetar koji nas je pratio po grebenu i hladio nam znojno čelo, sada se potpuno smirio. No hladnoća svejedno prodire kroz okovratnik. Dignem ga povučem zatvrač i nastojim još malo ostati na terasi doma u ovoj večernjoj idili. Sa serpentina Stiflerschjocha već se opažaju prva svjetla koja se spuštaju u dolinu. 

Ulazim u dom. Večera. Juhica i tjestenina sa gljivama posuta parmezanom. Fino. U sjećanju nam je još uvijek večera od prije dvije godine kada smo naručili juhu sa ogromnom hrenovkom, a zatim umjesto kobasica opet dobili pečenu ogromnu hrenovku. Sve se činilo lijepo dok na red nije došlo plaćanje. Vadimo i pokazujemo naše planinarske iskaznice, no ona ista gospođa u tirolskoj narodnoj nošnji, koja nam je onako lijepo pred dvije godine poslužila juhicu sa hrenovkama pa zatim lijepu prženu hrenovku sa gomilom krumpirića, sada govori kako HPS-ovu iskaznicu nema na spisku za popuste. Gledam spisak. Između ostalih stoji i PZS! Pa po čemu su Slovenci sad tu bolji do nas? Plaćamo punu cijenu od 17 EU po osobi za madraclagerI, a zatim ponovno odlazim na terasu pred domom da se smirim gledajući kako zadnje zrake sunca obasjavaju Weisskugel, a potom na konačno spavanje u potkrovlju, na madraclageru doma.