JUBILEJNA - drugi dio

-    « Gledaš na sat?» - pitam prijatelja slušajući poznat zvuk šuškanja i meškoljenja u vreći.

-      « Pet je sati! Nikad kraja, ali još malo pa idemo dalje. « - odgovara.

            Tražim flašu sa vodom koja se smjestila negdje pokraj nogu da popijem zadnje gutljaje tekućine. Stvari oko nas ponovno su počele dobivati svoje boje i oblike. Tanka linija svijetla zacrtala se na horizontu. Iznad razorove stijene proviruje mjesec, a trag aviona jedina je bijela linija koja se jutros nalazi na modrome nebu iznad nas. Ponovno je dan. Razmišljam kako je ova noć zapravo bila ugodna. Proveli smo lijepu noć dobro opremljeni usred stijene, usred tame koja je zapravo oduvijek  sastavni dio prirode. Pod tamno modrim nebom prepunim rotirajućih zvijezda, zavodljive božice mjeseca i planina Artemide. Opet sam sretan što sam bivakirao u planini i puno se bolje osjećam nego što sam uopće mogao očekivati. Kako je zapravo malo potrebno za sreću. Malo sunčeve svijetlosti, zadnji gutljaj vode, čokoladica i odsjaj jutarnjeg sunca u očima prijatelja.

            Na stazici ispred nas Anđelko odjednom zastaje:
            -  « Tiho, tri divokoze su ispred nas! Vjerojatno su tu negdje iznad nas spavale.»

            -   « A oni zvuci lupkanja o kamen od sinoć su valjda bili njihovi rogovi ili papci!»

            Tiho i polako krećemo se za njima u nadi da ćemo uspjeti snimiti nešto zanimljivo i lijepo. Na sedlu između Razora i Planje dočekuje nas toplina zlatnih sunčevih zraka koje se prelijevaju na rijetkim jastučićima jesenskih obojenih trava. Kriški podi i jasno vidljiv osamljen Pogačnikov dom smjestio se usred velikih kamenih ploča i pukotina Kriških Poda.

-    « Idemo na Razor! Mislim da smo obojica preumorni da bi danas još forsirali i Škrlaticu. « oboje jednoglasno zaključujemo.

            Malo pod sedlom ostavljamo ruksake i krećemo na vrh točne visine 2.601 m. Stazica vodi kružno oko cijelog vrha postepeno se dižući preko sipara, travnatih polica, uskih kamenih detalje sve do malog grebena koji vodi na sam vrh.

-     « Znaš, već sam ovuda dva puta prolazio, istina davno, a ponovno imam osjećaj kak da je sada sve nekako drugačije nego prije dvadesetak godina.»

-    «  Ma, dobar je taj Alzenhajmer, velim ti ja!»

Po vršnom dijelu zapadne stijene uspinjemo se na završni greben Razora, kad gle!

            - « Da se ubijemo, danas više ne možemo biti prvi na vrhu!» - viče Anđelko i pokazuje rukom u pravcu vrha na kojem stoji divokoza. Gledamo mi tako nju, ona  gleda nas. Mirujemo mi, miruje ona. Polako, laganim pokretima nastojimo se približiti  što bliže. Na kojih desetak metara od samog vrha divokoza zaključuje kako na vrhu nema mjesta i za nju i za nas. Vrh. Vrijeme je za malu pauzu, za uživanje, opuštanje i snimanje. Pogled nam seže od maglom i oblacima pokrivenog Jadranskog mora, dolomitskih vrhova, Marmolade, Ciwette, Antelaa, preko Visokih tura, Grossglocknera, Hochalmspitze, do najbližih nam vrhova Julijskih alpi.

            Pogačnikov dom na Kriškim podima.  Nekoliko puta ga obilazimo sve dok u potkrovlju zgrade teretne žičare ne pronađemo lijepu, veliku i urednu zimsku sobu. Nakon kraćeg odmora treba obnoviti zalihe vode. Prvo one u stanicama, a zatim i one u bocama i termosicama. Stoga se po stazici spuštamo prema Trentarskoj strani sve do izvora iz kojeg ističe voda najnižeg kriškog jezera. Umivamo se, pijemo, odmaramo, opet pijemo, vodom punimo svaku moguću stvar u koju se može napuniti voda. Nakon nekoliko minuta puno se bolje osjećamo.

             Slijedi nezaobilazna juhica u kojoj se kuhalo i tri para hrenovki, pa izležavanje po klupicama pred domom. Pod svakom od njih, nalaze se ostaci runolista koji cvatu tijekom ljetnih mjeseci na ovim livadama. Oko nas lete planinske kavke nadajući se još kojem komadiću hrane. Vjetar ne pomaže samo njima u izvođenju zračnih vratolomija, već i nama da na užetu pokraj doma posušimo vlažne bivak i spavaće vreće. U dolini, u Trenti pod nama, sunčeve zrake lome se u izmaglici kroz koju blista srebrni trak bistre Soče, koji kao da priča sve lijepe i tužne priče koje su se odvijale u ovom dijelu Alpi. Sa druge strane doline, jasno se vidi odsjaj doma na Prehodavcima.

-    « Čuj, ja bi radije da obiđemo gornja jezera, nego da se pentramo na Stenar!» - naše želje ponovno prilagođavamo našim mogućnostima.

-     « Znaš da bi i ja radije nešto ljepše i laganije za kraj dana! A usput si još jednom napunimo i svu posudu sa vodom za noć, za jutro i za naredni dan.» - odgovara Anđelko.

         Sunce uskoro zalazi u znak kozoroga. Njegove zrake obasjavaju zemlju nisko na horizontu. U neke doline, kotline, krnice,  više i ne mogu posvijetliti.  Spuštajući se po uskoj stazici nastaloj od tragova divokoza odjednom zastanemo zaprepašteni.

-    « Dođi molim te i pogledaj ovo, nije za vjerovati!»- viče Anđelko

            Gledam i ne mogu vjerovati. Površina jezera je zamrznuta. Kroz tanku i poput stakla glatku površinu leda nazire se zelenkasto dno jezera. Ona je još uvijek dovoljno tvrda da po njoj može skakutati i jedna mala ptičica pijući vodu iz lokvica koje su na površini leda otopile kratkotrajne sunčeve zrake. U smiraj dana još uvijek se jasno zrcale u njegovoj površini. Napuštamo ovo jezero u sjeni i odlazimo prema drugome, koje sunčeve zrake još uvijek obasjavaju naznačujući toplinu smiraja lijepog jesenskog dana. Hodamo preko kamenja čiju su površinu tisućljećima izbrazdale, kiše, snjegovi, sunce i vjetar. Priča o tom jezeru je čudna. Ovo, drugo, jezero otkriveno je tek krajem prošlog stoljeća pošto je sve do 70-tih godina bilo stalno pod snijegom. Tek posljednjih nekoliko godina sunce osvjetljava njegove tamnozelene vode u kojima se zrcali tamno plavo jesensko nebo. U zadnjem kraju, još se uvijek nalaze sramežljivi ostaci nekadašnjeg snježnog pokrivača. Zavlačimo se pod ostatke nekadašnjeg ledenjaka, promatramo igru svijetla, vode i leda.

            Teško se oduprijeti  lijepoj, mirnoj površini vode obasjanoj sunčevim zrakama. Skidamo čarape, majice i hrabro ulazimo u vodu da barem malo speremo nataloženi sloj znoja i na njega uhvaćenih briga i neizvjesnosti jučerašnjeg dana. Velika sjena, a sa njom i hladnoća kasnog jesenskog popodneva, sve je bliža rubu našeg malog jezerca. Vrijeme je da se ponovno napune zalihe vode za kuhanje večere, jutarnjeg čaja i onog koji će nam trebati tijekom narednog dana.

            

             

          Na povratku, pred domom susrećemo Mariborčana koji je upravo stigao. Zajedno će sa nama prespavati u zimskoj sobi, a narednog jutra krenuti po Jubilejnoj  prema Vršiću. Izmjenjujemo naše planinarske priče, a ostajemo iznenađeni onom o padu na zaleđenoj Turskoj gori, slomljenoj nozi i ruci:

-     « Bilo me sram zvati gorsku reševalnu pa sam nekako u šoku još sam sišao po žlijebu, do auta, odvezao se kući do Maribora, okupao i otišao u bolnicu da mi stave gips!»

            Sunce zalazi za obližnji vrh u grebenu Trentarskih gora. Put kojim mora proći u kasnu jesen je dug, vrijeme kratko, pa iznenađeni brzinom zalaska svo troje gledamo u užarenu kuglu koja svake sekunde nestaje sve više i više  za tamnim vrhom koji se ispriječio između nje i nas. Trenta pod njim ponovno zapada u sve veću tamu, po kućama i ulicama pale se svijetla.  Posljednje zrake sunca, izlomljene oštrim grebenima još uvijek pokušavaju zaviriti u zadnje kutke ove doline. Nebo žari u bojama koje ne priliče svakodnevnoj stvarnosti. Doline sve više gube svoje boje i oblike, pod nama nastaje samo tama. Tijelo zaogrnuto flisom i jaknom kako bi sačuvali u ovoj prohladnoj večeri toplinu svojih tijela, na klupici pred domom traži najudobniji položaj. Iza nas je još jedan dan, a sjećanja na njega još će neko vrijeme grijati dušu svakodnevice u kojoj neće biti ove tišine, ovog mira, ove hladnoće i topline istovremeno, koje nas ispunjaju u ovom trenutku.

            Pozivamo našeg susjeda, Mariborčana, da nam se pridruži za vrijeme večere.

-    « Ne, hvala, ne treba! Nisam gladan.» - brani se.

-    « Ma daj, nebuš valjda pustil da to sve i sutra teglimo u ruksacima, a moglo bi se danas pojesti!» - provociram.

-    « No dobro, ali samo malo…»

            Četiri porcije tjestenine sa umakom od paradajza raspodijelimo na tri jednaka dijela. Imamo samo dvije normalne žlice pa za gosta ostaje samo ona mala - čajna. Kako «nije bio baš gladan» njegova zdjelica prva je bila prazna iako je imao najmanju žlicu, dok smo nas dvojica sa velikim žlicama još uvijek puhali u vruću tjesteninu.

-   « Moram oprati i zdjelicu za sobom ? « - pita.

            Noć u zimskoj sobi prolazi ne manje sporije od one koju smo proveli pod vedrim nebom. Madraci su tvrdi pa je jedina razlika u tome što ovdje ne žulja kamenje pod nama. Između nekih od njih i tvrdih dasaka gotovo da i nema razlike.

            - « Jubijejna pot - jubijejni madraci!» - dobacuje Anđelko

            Nakon jutarnjeg čaja, maksimalno se trudimo da pojedemo sve moguće zalihe suhih kobasica, kruha i sireva. Što više pojedemo manje nosimo u ruksacima. Sa prvim zracima sunca naš Mariborčan odlazi. Zadnje ostatke kruha koje ne možemo pojesti ostavljamo natrgane planinskim kavkama na kamenu pred domom. Vrijeme je da se krene dalje.  Teškim neugrijanim koracima polagano se uspinjemo prema grebenu Križa.

-      « Baš me zanima koliko bu nam sad vremena trebalo. Još ništ nismo prošli u onom vremenu koje stoji na tabli.» - govorim pomalo razočaran.

-      « Da, ali uvijek moraš u obzir uzeti i faktor A2H2 koji obuhvaća godine, težinu ruksaka, kamere, stative, snimanje, ležernost…pa vrijeme koje piše na tabli sa njim pomnožiti. Zatim dobiveni rezultat još pomnožiti sa faktorom 1,1 ili 1,3 ovisno o danu koji smo u planini. I to ti je onda otprilike točno vrijeme koje će nam trebati. – odgovara Anđelko.

            Svakim se korakom, svakim dobivenim metrom uspona  sve više otkriva gospodar Julijskih alpi. Triglav. Njegov vrh, sve tamo od ruba sjeverne stijene zameten je prvim jesenskim snijegom. Gledajući ga tako, svi vrhovi oko njega polako postaju neizraziti. Baš kao gospodar, jedini je odjeven u srebrno bijeli hermelinski ogrtač i ponosno stoji iznad svih svojih dvorjana. Istovremeno se pod našim nogama otvara dubina zadnjeg, najvišeg Kriškog jezera. Na njegovu vjetrićem lagano zalelujanu površinu prosijalo je sunce pa gledamo igru svjetla koja do naših očiju dopire u ritmu odsjaja sitnih malenih zvjezdica. Kao da bi gledali u noćno nebo. Kako se bližimo vršnom Grebenu Križa, vjetar je sve jači. Na sedlu pod vrhom ostajemo zapanjeni pogledom koji nam se otvorio na sjevernoj strani. Dokle nam pogled može doseći, sve tamo iza Grossglocknera, doline je prekrila jesenska magla. Sav zanos, sva silina i ljepota prirode otvorila se pred nama u jednome trenutku. Osjećam kao da sam došao na mjesto na kojem je bog upravo stvorio svijet, a tek razmišlja o tome da stvori i ljude. Kako malo je potrebno da bi se ovako nešto doživjelo. Treba samo otići u planine kada nitko drugi više ne odlazi, ustati na vrijeme i hodati. Tko zna, koliko ovakvih i sličnih prizora svakodnevno ovdje prolazi, dok mi lutamo izgubljeni u užurbanom tempu svakodnevice. U misli mi dolaze riječi davno izrečene u Himalaji od strane jednog engleskog vojnika:

            - «Kažu da si Ti svagdje,

            ali ja te obožavam i štujem ovdje.

            Kažu da si Ti u svakom obliku i bez oblika,

            Ali ja te obožavam u ovim oblicima.

            Stoga sam ponosan što sam sada uz tebe. «

            - « Eto, zbog ovog se isplati  hodati u planine!» - uzbuđeno uzvikuje Anđelko. Na suprotnoj strani grebena jedva da uspijevamo održati ravnotežu pod naletima jakog sjevernog vjetra koji je na ovom mjestu našao najnižu točku da se svom silinom prebaci sa sjevernih na južna prostranstva Julijskh alpi. More magle ne samo da je zapunilo doline sjeverno od nas. Sve tamo do horizonta, do linije gdje se bijele magle dotiču plavog neba, na istoku se poput otoka usred bijelog uzburkanog mora dižu otoci. Pohorje, Peca, Raduha, Košuta, Golica, Grintovec. U dolini Vrata pod našim nogama maglice uzburkane zrakama nadolazećeg sunca se izdižu, zanošene vjetrom otplešu svoj kratak ples te se ponovno zalelujaju u bijelo prostranstvo. Tek vrhovi ovih krijesta opaljeni suncem ispare i nestanu u toplini nadolazećeg sunčanog dana. Ležimo u maloj zavjetrini na travnatim strminama posutim tragovima boravka kozoroga i divokoza i uživamo u ovim prizorima.

            Na rubu Kriške stijene, gledamo u dubinu koja se našla pod nama.

            - « Mislim da bi bilo najbolje da se ovdje navežemo. Ne samo za sajle, nego i međusobno užetom. Izgleda mi dosta strmo, a dolje ima puno izloženih siparnih polica.» - izjavljujem.

            Prvi metri stijene lijepo su opremljeni klinovima i sajlama. Susrećemo starijeg gospodina sa unukom koji se uspinju prema gore. Nešto niže, stižemo do meni najgoreg. Uskih izloženih kamenih polica na kojima se nalazi sitni sipar. Potreban je maksimalan oprez. Gledam kako Anđelko puno slobodnije silazi po ovim detaljima.

-     « Pa kak se ne bojiš da se bu koji kamenčić pod nogom otkotrljal?»

            Korak po korak, polako i oprezno, spuštamo se preko gotovo vertikalne Kriške stijene. Stazica iskorištava svaku moguću policu, svaki mogući detalj da nas što sigurnije spusti u podnožje ove velike stijene.

            U ogromnoj krnici ispunjenoj siparom divimo se amfiteatru stijena koji se nadvio nad nama. Škrlatica, Dolkova Špica, Kriška stena, Razor. Gledam u te ogromne kamene zidove, u njihove rubove na kojima se lome sunčeve zrake. Osjećam tu veličinu i snagu, baš kao i svoju malenkost u ovom trenutku, u ljepoti prirode istrgnutom djeliću vremena. Silazimo dalje pokraj prvih, planinskih borova klekovine, Pinus Muga,  preko travnatih livadica, šumaraka, razlomljenih vododerina kroz koje još uvijek kaplju zadnje kapi jesenskih voda, zaostalih u tijelima ovih kamenih gorostasa. Noge počinju gaziti po sve mekšoj stazici pokrivenoj iglicama i lišćem bjelogorice. Dolina Krnice. Dok iza naših leđa ostaju žariti stijene Škrlatice i njezinih susjeda, u nama se isprepliću sreća što smo bili, sjeta što je svemu sada kraj, i žalost što ćemo od narednog dana ponovno živjeti u našem stvarnom svijetu.

JUBILEJNA - prvi dio

Tko ih ne pozna? Kasno u jesen,  kada nam dolinske magle ubijaju raspoloženje, kada nakon dugog kiselog vremena vjetrovi odgrnu oblačnu zavjesu, pojave se iznad šuma daleko na obzorju. Iskre se u suncu kao kristalno čisti zvonici, koji zovu u visine. Izgledaju daleke i hladne, a nama je pri pogledu na njih toplo u srcu. (mk)

Već nekoliko godina, Anđelko i ja maštali smo o rasplamtjelim , žuto narančastim arišima na modroj pozadini neba i bijelih vapnenačkih stijena. O igrama svjetla i sjena bijelog kamena iznad mora kasno jesenskih magli koje se mirno i nečujno provlače između vrhova i zatvaraju poglede u duboke doline. O kasno jesenskom suncu koje još uvijek svake večeri u purpurno - narančasto oboji vrhove kamenih gorostasa. Duhovno bogatstvo koje osjeća prijatelj možeš samo naslutiti ukoliko isto osjećaš i sam. Nekada ne treba prozboriti ni riječi. Samo pogled u pravcu skrivene ljepote  dovoljan je da oboje znamo što to znači. Jesen u Julijskim alpama. Tada se u njima priroda pokaže u svojoj najvećoj ljepoti. U to vrijeme planinarski domovi već su zatvoreni. Jesenske stazice i putovi odmaraju se od tisuća ljetnih koraka koji su njima prošli, polagano dišu u ritmu opadanja zlatnih ariševih iglica, koje ih pokrivaju pripremajući ih kao pred pokrov bijelom zimskom pokrivaču. Titraji sunčevih zraka jasan su odbljesak topline na hladnoj, jesenskim lahorom uznemirenoj površini malih jezeraca. Iznad mora magli u kojima plutaju napušteni vrhovi, osjećamo kako vrijeme tada ovdje teče mnogo polaganije i mirnije.

U skupini Prisojnika i Razora nema mekanih travnatih planina. Iz duboko zarezanih dolina Soče, Trente i Zadnjice jedva da možemo opaziti visoke vrhove. Visoko uzdignute glave samo slutimo da stojimo u podnožju ovih ogromnih kamenih katedrala i zvonika. Njihove sjene pružaju se daleko u duboke doline, a tek dvije svijetle točke na šumama obojenim jesenskim bojama daju naslutiti da negdje iznad  postoje i dva okna. Preko uskih kamina i polica tamnih sjevernih stijena kroz njih vodi put. Jubilejna pot.

Na Vršić dolazimo sa mojim Teriosom dok Anđelko ostavlja svoju Lagunu kod Mihovog doma,  kako bi si olakšali povratak. Po širokoj šljunčanoj stazi prolazimo kraj zatvorenog Tičarjevog doma. Uska, mekana, već pomalo obrasla šumska stazica posuta rijetkim iglicama i pokojim jesenskim listom vodi nas prema hladnim sjenama obavijenoj stijeni Prisojnika. Na njenom rubu, poput naznake duge noći i polaganog buđenja dana pojavljuje se već pomalo danjim svijetlom izblijedjela silueta mjesečevog srpa. Lice Ajdovske deklice urezano u stijeni,  počelo se buditi. Sve dok nema jasnih sunčevih zraka i njihovih sjena, lice deklice tek je neizrazita silueta u stijeni. Prema legendi Ajdovska deklica proricala je sudbinu žiteljima toga kraja te im davala korisne savjete o sjetvi i zetvi. Jednog dana prorekla je jednome lovcu da ce ubiti kozoroga sa zlatnim rogovima koji prema legendi zivi u tim planinama. To proročanstvo izazvalo je srdžbu jedne druge vile, koja je za kaznu Ajdovsku deklicu pretvorila u stijenu.

Pod  crvenkasto obojenim prevjesima  vrijeme je da se navuku pojasevi, na glavu stave kacige i pripremi sva ostala oprema potrebna za uspon po stijeni ispod prednjeg prisojnikova okna. Već prvi koraci, prvi klinovi i sajle, nagovješćuju lijep, uzbudljiv uspon. Ni meni, ni Anđelku nije ovo prvi puta da penjemo ove strmine. Još mnogo prije nego što smo se upoznali, oboje smo prošli preko tih vertikalnih stazica, kamina, pukotina, naježenih klinovima i sajlama. Neka sjećanja još uvijek su sasvim jasna, detalji su poznati, a ona druga već su  potpuno izblijedila. Njihovo ispreplitanje čini ovaj uspon još uzbudljivijim. Sunčeve zrake već jasno naznačuju obraz Ajdovske deklice.

Stazice u srednjem dijelku stijene kao da su nestale iz našeg sjećanja:

-          «Ja se ne sjećam da sam ovuda hodao!» - izjavljujem

-          « Da znaš da ni ja! Ali druge stazice u ovom dijelu stijene nema!»

-          « Nemam pojma. Kak da tu uopće nisam bil»

-          « Je, dobar je taj Alzenhajmer! Kako starimo, svaki put nam se već prođeno čini novo i drugačije.» - završava Anđelko.

-          « Tak ti je to. Vele da one godine koje imaš, više nemaš, a imaš još samo one koje nemaš!»

            Uske police vode nas čas lijevo, čas desno u gornji dio prisojnikove stijene. Teški ruksaci natrpani opremom za bivakiranje, kuhanje i hranom i vodom za tri dana, pošteno crpe kalorije i pretvaraju ih u kaplje znoja. Vrijeme je da se tijelo oslobodi viška odjeće. U kratkim rukavima nastavljamo naš uspon. U trenu kada potpuno uvjereni kako se radi ili o Alzenhajmeru ili o pogrešnom putu  Anđelko konačno opaža tamno žuti vertikalni kamin naježen klinovima i sajlom.

-          « Ahaaa! Sad se sjećam!  Tam gore na vrhu je uski kosi kamin kroz koji sam zadnji put morao skinuti ruksak i gurati ga pred sobom!» - sretan sam što nije u pitanju krivi put već lagani Alzenhajmer.

-          « Da, sad se i ja sjećam toga!»-

Dvadeset metarski kamin počinje sa prevjesnim ulazom. Penjanje po njemu pruža vrhunski užitak. Prevjes nakon nekoliko metara prelazi u vertikalu, a zatim naglo skreće u lijevo na kosu natkrivenu policu koja pod svu silu želi spriječiti našem ruksaku da ide dalje sa nama.  Tek puzanje na boku sa ruksakom nagnutim prema vanjskome rubu stijene omogućuje prolaz:

-          «Ide pajdo?» - pitam

-          « Ma ide, mučim se kak glista u kamenu!»

-          « E, znaš, sad sam  se sjetil da su me pred 20 godina neki Nijemci tu fotografirali i poslali mi fotku u Čakovec. Bilo me strah, ali nije bilo teško!»

-          « Mlađa kičma je bolja za penjanje u stilu gliste, to je istina!»

Pred nam se ukazuje prednje prisojnikovo okno. Veliki otvor nastao tik pod vrhom stijene. Sa stropa kaplje voda. Svaka kap koja se obruši sa visine, glasno odjekne rezonirajućim zvukom unutar ove ogromne katedrale. Duboko pod nama, na krošnjama šuma u dolini, jasno se ocrtava svijetli krug što ga čine sunčeve zrake koje prodiru kroz okno. Crveno narančasti sipar vodi prema izlaznoj stijeni.

            Južna strana prisojnika blješti u podnevnom suncu. Tople, jesenskim bojama obojene Trentarske travnate strmine, te sunce, čije se zrake bijele na vapnencu prisojnikova grebena pružaju sasvim različiti ugođaj od onog pažnjom i penjanjem napetog u tamnoj hladnoj sjevernoj stijeni. Zastajemo i propuštamo par u srednjim godinama, koji je opremljen samo laganim ruksacima i laganom ljetnom odjećom. Spuštaju se sa vrha Prisojnika po južnim kosinama na Vršić. Uski greben, sa ponekim klinom ili sajlom, vodi nas po rubu grebena, prisojnikove strehe, prema podnožju vrha. Daleko, u daljini, u suncu se blješte vječiti snjegovi kralja Grossglocknera, njegovih podanika Sonnblicka,  Hocharna, Schareka,  Ankogela i njihove kraljice Hochalmspitze. Sa druge strane, pod nama leži duboka Trenta, trag Soče obasjan suncem.

            Vrijeme je nesmiljeno. Ono ima svoj stalni ritam, a mi kako smo sve stariji, sve bolje natovareni, sve sporiji ritam. Tik pred vrhom prisojnika zaključujemo kako nam je cilj zapravo Jubilejna pot, a ne vrhovi. Kako smo obojica već bili na vrhu nekoliko puta, bolje je da vrijeme utrošimo na što brži prijelaz Jubilejne nego na osvajanje vrha na kojem smo već bili. Uzimamo kratku pauzu, a i krajnje je vrijeme da malo olakšamo težinu naših ruksaka. Dva sendviča i pola litre vode pomoći će nam i fiziološki, ali i psihološki. Planinske kavke u ovim danima savršeno i u momentu pronalaze rijetke posjetioce i u svega nekoliko sekundi od našeg sjedanja na trave, već lete oko nas željne da im se nešto ubaci u kljun.

            Priječimo siparne strmine pod vrhom prisojnika u pravcu njegovih susjeda, Zvonika. Po njihovoj sjevernoj strani, vodi Jubiljena pot. U dolinama ispod nas naziru se oštri zavoji vršiške ceste, suncem obasjano jezerce u Kranjskog gori i šume obojene jesenskim spektrom boja.

            Polako i oprezno, ukapčajući se za sajle, držeći se za klinove, pažljivo postavljajući noge na ponekad rijetka uporišta, polako se približavamo zadnjem  prisojnikovom oknu. Uske police osigurane sajlama, polako se šire, pretvaraju u malu stazicu i pred nama se pojavljuje zadnje prisojnikovo okno.

            - » Pred deset godina kroz okno smo hodali ravno po snijegu. Ne mogu vjerovati koliko je snijega onda bilo, a sad ga nema gotovo ništa.!« - priča Anđelko.

Ponovno prolazimo sa sjetne, sjenama obavijene sjeverne stijene na osunčanu, sad već polako večernjim bojama obojenu trentarsku stranu. No do prvih smeđkastih jesenski toplih trava treba se spustiti po najstrmijoj klinovima opremljenoj stijeni u cijelim Julijskim alpama. Za moje gojzerice često i nema nikakvog uporišta osim hrapave vertikalne stijene. Čvrsta veza mog penjačkog pojasa sa čeličnom sajlom i zvuci prikapčanja matičara i kompleta ulijevaju sigurnost  pa mogu uživati u spoznaji da se duboko ispod mene prostiru zlatnožute travnate strmine čijim se bojama igraju tople jesenske sunčeve zrake. Kao da mi je u tim trenucima dano čut šapat ove stijene, glas iz dolina koji pričaju dio jedne nove lijepe bajke o Zlatorogu i njegovom kraljevstvu. Pokret ruke, pokret noge, vertikala prelazi u usku policu, ova u stazicu koja nas napokon dovede do toplih zagrijanih travnatih strmina.

             Pogled na sat ulijeva nesigurnost. Već je 18 sati. Ne vjerujem da ćemo za sat vremena moći stići do sedla između Planje i Razora, a kamo li do doma na Kriškim podima. Svaki korak sve je teži, svakim korakom, tijelo je sve više umorno. Zalihe vode već su popijene. Srećom, iz same sredine razorove stijene, u uskom kaminu još uvijek se cijedi voda. U dvije poput igle tankih vodenih niti pokušavamo napuniti prazne flaše za vodu. Vrijeme prolazi, svake sekunde opaža se sve veća tama, a flašice nikako da se napune.. Moramo izabrati između vode i još malo svijetla. Izabiremo svijetlo. Anđelko kao da ne poznaje umor. Čudim se kako može tako ići nakon već deset sati penjanja i nošenja naših teških ruksaka. Zastajkujem svakih pet minuta da barem za nekoliko sekundi odmorim mišiće nogu.

         -  « Ide, pajdo? Ajde još malo, pa smo na sedlu!» - veli Anđelko

         -   « Ma da znaš da se više ne pridržavam rukama. Sad već hodam na sve četiri!» - odgovaram

         -    « Daj mi nešto iz ruksaka da ja nosim do gore!» - veli u nadi da će meni biti lakše i da ću ga moći slijediti.

Ne znam što da radim. Nikad mi se nije desilo da mi netko drugi mora nositi stvari jer sam ja posustao. Skidam ruksak, vadim vrećicu sa hranom. No ni to ne pomaže. Umor je svoje napravio. Želja da se prije mraka dođe na sedlo polako prelazi u želju da se nađe siguran i miran prostor za bivakiranje.  Unutar umornog tijela bore se misli. Pokušati ili prespavati. Što mi sve to zapravo treba? Mogu li ja uopće još planirati ovakve ture? Što ću imati od forsiranja tempa ako ćemo poslije u mrklome mraku morati silaziti na drugu stranu i tražiti dom. Pogledi su sve više uprti u traženje koliko toliko ravnog mjesta za noćenje.

      -     « Ja dalje ne mogu!» - teškom mukom priznajem i prijatelju i samome sebi.

      -     « A da ja još malo odem naprijed i pogledam? « -pita

      -      « Nema smisla, ja sam ti gotov i jedino još  želim da nađemo mjesto za spavanje!»

            Put preko razorove stijene vodi u obliku velikog slova  S. Na mjestu gdje velika greda završava svoj put  i skreće ponovno u desno, pronalazimo ravnije mjesto sa sitnijim siparom. Nekoliko većih kamena može se izvaditi tako da se uredi mjesto za spavanje. Sunce je već odavno zašlo za grebene Jalovca i Kanina. Samo crvenilo neba koje je ostavilo sunce na njemu, još osvjetljava maleni prostor na kojem ćemo prenoćiti.  Trenta je već odavno u mraku, jedino svjetla prozora kuća govore da u dolini ima života. Prestankom kretanja tijelo je izgubilo osjećaj topline, večernja se hladnoća polako seli u naše mišiće. Odsjaj crvenila večernjeg svijetla polako nestaje. Čeone svjetiljke na našim glavama prodiru kroz tamu noći da nam olakšaju pripremu za noć. Prvo treba razvući bivak vreću, u nju ugurati zimsku vreću, uvući se, pokraj sebe na toplo staviti vodu za noć i baterije kamere i fotoaparata. Povaditi ispod sebe sve kamenčiće koji bi tijekom noći mogli jače žuljati. U praznu navlaku vreće staviti ostatak odjeće kako bi se napravio jastuk.  Navući lagane rukavice,  povući zatvarače i pokriti se preko glave. Razmišljam kako ću morati oprezno piti vodu tijekom noći jer je ima sasvim malo u plastičnoj boci koju grijem kraj sebe unutar vreća. Tek što sam lagano utonuo u prvi san, začujem zvuk lupkanja kamena o kamen koji dopire iznad naših glava. Razmišljam što bi to moglo biti, nije valjda netko još iznad nas? A možda ipak ti zvuci kao jeka dopiru iz doline. Istovremeno zavidim Anđelku na zvuku koji on izvodi, jer pokraj sebe čujem lagano hrkanje.  Budim se iz laganog polusna, skidam rukavicu i gledam na sat.  Bože, pa tek su 23 sata. To je tek četvrtina ove noći. Uz stalno tek naznačeno dremuckanje i stalno traženje najudobnijeg položaja na tvrdom kamenju, ponekad legnem na leđa i promatram zvijezde. Daleko od grada, daleko od ljudi, daleko od pogleda, nebo je bogatije zvijezdama. Tamna nebeska modrina, ispunjena je nebrojenim većim, manjim iskricama poredanim po nekom čudnom redu u samo njima znane skupine i oblike. Tu i tamo, lagani vjetrić zapuše i zanjiše kapuljaču spavaće vreće.