- « Gledaš na sat?» - pitam prijatelja slušajući
poznat zvuk šuškanja i meškoljenja u vreći.
- « Pet je sati! Nikad kraja, ali još malo pa
idemo dalje. « - odgovara.
Tražim
flašu sa vodom koja se smjestila negdje pokraj nogu da popijem zadnje gutljaje
tekućine. Stvari oko nas ponovno su počele dobivati svoje boje i oblike. Tanka
linija svijetla zacrtala se na horizontu. Iznad razorove stijene proviruje
mjesec, a trag aviona jedina je bijela linija koja se jutros nalazi na modrome
nebu iznad nas. Ponovno je dan. Razmišljam kako je ova noć zapravo bila ugodna.
Proveli smo lijepu noć dobro opremljeni usred stijene, usred tame koja je zapravo
oduvijek sastavni dio prirode. Pod tamno
modrim nebom prepunim rotirajućih zvijezda, zavodljive božice mjeseca i planina
Artemide. Opet sam sretan što sam bivakirao u planini i puno se bolje osjećam
nego što sam uopće mogao očekivati. Kako je zapravo malo potrebno za sreću.
Malo sunčeve svijetlosti, zadnji gutljaj vode, čokoladica i odsjaj jutarnjeg
sunca u očima prijatelja.
Na stazici
ispred nas Anđelko odjednom zastaje:
- « Tiho, tri divokoze su ispred nas! Vjerojatno su tu negdje iznad nas spavale.»
- « Tiho, tri divokoze su ispred nas! Vjerojatno su tu negdje iznad nas spavale.»
- « A oni
zvuci lupkanja o kamen od sinoć su valjda bili njihovi rogovi ili papci!»
Tiho i
polako krećemo se za njima u nadi da ćemo uspjeti snimiti nešto zanimljivo i
lijepo. Na sedlu između Razora i Planje dočekuje nas toplina zlatnih sunčevih
zraka koje se prelijevaju na rijetkim jastučićima jesenskih obojenih trava.
Kriški podi i jasno vidljiv osamljen Pogačnikov dom smjestio se usred velikih kamenih
ploča i pukotina Kriških Poda.
- « Idemo na Razor! Mislim da smo obojica
preumorni da bi danas još forsirali i Škrlaticu. « oboje jednoglasno
zaključujemo.
Malo pod
sedlom ostavljamo ruksake i krećemo na vrh točne visine 2.601 m. Stazica vodi
kružno oko cijelog vrha postepeno se dižući preko sipara, travnatih polica,
uskih kamenih detalje sve do malog grebena koji vodi na sam vrh.
- « Znaš,
već sam ovuda dva puta prolazio, istina davno, a ponovno imam osjećaj kak da je
sada sve nekako drugačije nego prije dvadesetak godina.»
- « Ma,
dobar je taj Alzenhajmer, velim ti ja!»
Po vršnom dijelu zapadne stijene
uspinjemo se na završni greben Razora, kad gle!
- « Da se
ubijemo, danas više ne možemo biti prvi na vrhu!» - viče Anđelko i pokazuje
rukom u pravcu vrha na kojem stoji divokoza. Gledamo mi tako nju, ona gleda nas. Mirujemo mi, miruje ona. Polako,
laganim pokretima nastojimo se približiti što bliže. Na kojih desetak metara od samog
vrha divokoza zaključuje kako na vrhu nema mjesta i za nju i za nas. Vrh.
Vrijeme je za malu pauzu, za uživanje, opuštanje i snimanje. Pogled nam seže od
maglom i oblacima pokrivenog Jadranskog mora, dolomitskih vrhova, Marmolade,
Ciwette, Antelaa, preko Visokih tura, Grossglocknera, Hochalmspitze, do
najbližih nam vrhova Julijskih alpi.
Pogačnikov
dom na Kriškim podima. Nekoliko puta ga
obilazimo sve dok u potkrovlju zgrade teretne žičare ne pronađemo lijepu,
veliku i urednu zimsku sobu. Nakon kraćeg odmora treba obnoviti zalihe vode.
Prvo one u stanicama, a zatim i one u bocama i termosicama. Stoga se po stazici
spuštamo prema Trentarskoj strani sve do izvora iz kojeg ističe voda najnižeg
kriškog jezera. Umivamo se, pijemo, odmaramo, opet pijemo, vodom punimo svaku
moguću stvar u koju se može napuniti voda. Nakon nekoliko minuta puno se bolje
osjećamo.
Slijedi nezaobilazna juhica u kojoj se kuhalo
i tri para hrenovki, pa izležavanje po klupicama pred domom. Pod svakom od njih,
nalaze se ostaci runolista koji cvatu tijekom ljetnih mjeseci na ovim livadama.
Oko nas lete planinske kavke nadajući se još kojem komadiću hrane. Vjetar ne
pomaže samo njima u izvođenju zračnih vratolomija, već i nama da na užetu pokraj
doma posušimo vlažne bivak i spavaće vreće. U dolini, u Trenti pod nama,
sunčeve zrake lome se u izmaglici kroz koju blista srebrni trak bistre Soče, koji
kao da priča sve lijepe i tužne priče koje su se odvijale u ovom dijelu Alpi.
Sa druge strane doline, jasno se vidi odsjaj doma na Prehodavcima.
- « Čuj, ja bi radije da obiđemo gornja jezera,
nego da se pentramo na Stenar!» - naše želje ponovno prilagođavamo našim
mogućnostima.
- « Znaš da bi i ja radije nešto ljepše i laganije
za kraj dana! A usput si još jednom napunimo i svu posudu sa vodom za noć, za
jutro i za naredni dan.» - odgovara Anđelko.
Sunce
uskoro zalazi u znak kozoroga. Njegove zrake obasjavaju zemlju nisko na
horizontu. U neke doline, kotline, krnice,
više i ne mogu posvijetliti.
Spuštajući se po uskoj stazici nastaloj od tragova divokoza odjednom
zastanemo zaprepašteni.
- « Dođi molim te i pogledaj ovo, nije za
vjerovati!»- viče Anđelko
Gledam i ne
mogu vjerovati. Površina jezera je zamrznuta. Kroz tanku i poput stakla glatku
površinu leda nazire se zelenkasto dno jezera. Ona je još uvijek dovoljno tvrda
da po njoj može skakutati i jedna mala ptičica pijući vodu iz lokvica koje su
na površini leda otopile kratkotrajne sunčeve zrake. U smiraj dana još uvijek
se jasno zrcale u njegovoj površini. Napuštamo ovo jezero u sjeni i odlazimo
prema drugome, koje sunčeve zrake još uvijek obasjavaju naznačujući toplinu
smiraja lijepog jesenskog dana. Hodamo preko kamenja čiju su površinu
tisućljećima izbrazdale, kiše, snjegovi, sunce i vjetar. Priča o tom jezeru je
čudna. Ovo, drugo, jezero otkriveno je tek krajem prošlog stoljeća pošto je sve
do 70-tih godina bilo stalno pod snijegom. Tek posljednjih nekoliko godina
sunce osvjetljava njegove tamnozelene vode u kojima se zrcali tamno plavo
jesensko nebo. U zadnjem kraju, još se uvijek nalaze sramežljivi ostaci
nekadašnjeg snježnog pokrivača. Zavlačimo se pod ostatke nekadašnjeg ledenjaka,
promatramo igru svijetla, vode i leda.
Teško se
oduprijeti lijepoj, mirnoj površini vode
obasjanoj sunčevim zrakama. Skidamo čarape, majice i hrabro ulazimo u vodu da
barem malo speremo nataloženi sloj znoja i na njega uhvaćenih briga i
neizvjesnosti jučerašnjeg dana. Velika sjena, a sa njom i hladnoća kasnog
jesenskog popodneva, sve je bliža rubu našeg malog jezerca. Vrijeme je da se
ponovno napune zalihe vode za kuhanje večere, jutarnjeg čaja i onog koji će nam
trebati tijekom narednog dana.
Na
povratku, pred domom susrećemo Mariborčana koji je upravo stigao. Zajedno će sa
nama prespavati u zimskoj sobi, a narednog jutra krenuti po Jubilejnoj prema Vršiću. Izmjenjujemo naše planinarske priče,
a ostajemo iznenađeni onom o padu na zaleđenoj Turskoj gori, slomljenoj nozi i
ruci:
- « Bilo me sram zvati gorsku reševalnu pa sam
nekako u šoku još sam sišao po žlijebu, do auta, odvezao se kući do Maribora,
okupao i otišao u bolnicu da mi stave gips!»
Sunce
zalazi za obližnji vrh u grebenu Trentarskih gora. Put kojim mora proći u kasnu
jesen je dug, vrijeme kratko, pa iznenađeni brzinom zalaska svo troje gledamo u
užarenu kuglu koja svake sekunde nestaje sve više i više za tamnim vrhom koji se ispriječio između nje
i nas. Trenta pod njim ponovno zapada u sve veću tamu, po kućama i ulicama pale
se svijetla. Posljednje zrake sunca,
izlomljene oštrim grebenima još uvijek pokušavaju zaviriti u zadnje kutke ove
doline. Nebo žari u bojama koje ne priliče svakodnevnoj stvarnosti. Doline sve
više gube svoje boje i oblike, pod nama nastaje samo tama. Tijelo zaogrnuto
flisom i jaknom kako bi sačuvali u ovoj prohladnoj večeri toplinu svojih
tijela, na klupici pred domom traži najudobniji položaj. Iza nas je još jedan
dan, a sjećanja na njega još će neko vrijeme grijati dušu svakodnevice u kojoj
neće biti ove tišine, ovog mira, ove hladnoće i topline istovremeno, koje nas
ispunjaju u ovom trenutku.
Pozivamo
našeg susjeda, Mariborčana, da nam se pridruži za vrijeme večere.
- « Ne, hvala, ne treba! Nisam gladan.» - brani
se.
- « Ma daj, nebuš valjda pustil da to sve i sutra
teglimo u ruksacima, a moglo bi se danas pojesti!» - provociram.
- « No dobro, ali samo malo…»
Četiri
porcije tjestenine sa umakom od paradajza raspodijelimo na tri jednaka dijela.
Imamo samo dvije normalne žlice pa za gosta ostaje samo ona mala - čajna. Kako
«nije bio baš gladan» njegova zdjelica prva je bila prazna iako je imao
najmanju žlicu, dok smo nas dvojica sa velikim žlicama još uvijek puhali u
vruću tjesteninu.
- « Moram oprati i zdjelicu za sobom ? « - pita.
Noć u
zimskoj sobi prolazi ne manje sporije od one koju smo proveli pod vedrim nebom.
Madraci su tvrdi pa je jedina razlika u tome što ovdje ne žulja kamenje pod
nama. Između nekih od njih i tvrdih dasaka gotovo da i nema razlike.
- «
Jubijejna pot - jubijejni madraci!» - dobacuje Anđelko
Nakon
jutarnjeg čaja, maksimalno se trudimo da pojedemo sve moguće zalihe suhih
kobasica, kruha i sireva. Što više pojedemo manje nosimo u ruksacima. Sa prvim
zracima sunca naš Mariborčan odlazi. Zadnje ostatke kruha koje ne možemo
pojesti ostavljamo natrgane planinskim kavkama na kamenu pred domom. Vrijeme je
da se krene dalje. Teškim neugrijanim
koracima polagano se uspinjemo prema grebenu Križa.
- « Baš me zanima koliko bu nam sad vremena
trebalo. Još ništ nismo prošli u onom vremenu koje stoji na tabli.» - govorim
pomalo razočaran.
- « Da, ali uvijek moraš u obzir uzeti i faktor
A2H2 koji obuhvaća godine, težinu ruksaka, kamere, stative, snimanje, ležernost…pa
vrijeme koje piše na tabli sa njim pomnožiti. Zatim dobiveni rezultat još
pomnožiti sa faktorom 1,1 ili 1,3 ovisno o danu koji smo u planini. I to ti je
onda otprilike točno vrijeme koje će nam trebati. – odgovara Anđelko.
Svakim se
korakom, svakim dobivenim metrom uspona
sve više otkriva gospodar Julijskih alpi. Triglav. Njegov vrh, sve tamo
od ruba sjeverne stijene zameten je prvim jesenskim snijegom. Gledajući ga
tako, svi vrhovi oko njega polako postaju neizraziti. Baš kao gospodar, jedini
je odjeven u srebrno bijeli hermelinski ogrtač i ponosno stoji iznad svih
svojih dvorjana. Istovremeno se pod našim nogama otvara dubina zadnjeg,
najvišeg Kriškog jezera. Na njegovu vjetrićem lagano zalelujanu površinu
prosijalo je sunce pa gledamo igru svjetla koja do naših očiju dopire u ritmu
odsjaja sitnih malenih zvjezdica. Kao da bi gledali u noćno nebo. Kako se bližimo
vršnom Grebenu Križa, vjetar je sve jači. Na sedlu pod vrhom ostajemo zapanjeni
pogledom koji nam se otvorio na sjevernoj strani. Dokle nam pogled može doseći,
sve tamo iza Grossglocknera, doline je prekrila jesenska magla. Sav zanos, sva
silina i ljepota prirode otvorila se pred nama u jednome trenutku. Osjećam kao
da sam došao na mjesto na kojem je bog upravo stvorio svijet, a tek razmišlja o
tome da stvori i ljude. Kako malo je potrebno da bi se ovako nešto doživjelo.
Treba samo otići u planine kada nitko drugi više ne odlazi, ustati na vrijeme i
hodati. Tko zna, koliko ovakvih i sličnih prizora svakodnevno ovdje prolazi,
dok mi lutamo izgubljeni u užurbanom tempu svakodnevice. U misli mi dolaze
riječi davno izrečene u Himalaji od strane jednog engleskog vojnika:
- «Kažu da si Ti
svagdje,
ali ja te obožavam i
štujem ovdje.
Kažu da si Ti u svakom
obliku i bez oblika,
Ali ja te obožavam u
ovim oblicima.
Stoga sam ponosan što
sam sada uz tebe. «
- « Eto,
zbog ovog se isplati hodati u planine!»
- uzbuđeno uzvikuje Anđelko. Na suprotnoj strani grebena jedva da uspijevamo
održati ravnotežu pod naletima jakog sjevernog vjetra koji je na ovom mjestu
našao najnižu točku da se svom silinom prebaci sa sjevernih na južna
prostranstva Julijskh alpi. More magle ne samo da je zapunilo doline sjeverno
od nas. Sve tamo do horizonta, do linije gdje se bijele magle dotiču plavog
neba, na istoku se poput otoka usred bijelog uzburkanog mora dižu otoci.
Pohorje, Peca, Raduha, Košuta, Golica, Grintovec. U dolini Vrata pod našim
nogama maglice uzburkane zrakama nadolazećeg sunca se izdižu, zanošene vjetrom
otplešu svoj kratak ples te se ponovno zalelujaju u bijelo prostranstvo. Tek
vrhovi ovih krijesta opaljeni suncem ispare i nestanu u toplini nadolazećeg
sunčanog dana. Ležimo u maloj zavjetrini na travnatim strminama posutim
tragovima boravka kozoroga i divokoza i uživamo u ovim prizorima.
Na rubu
Kriške stijene, gledamo u dubinu koja se našla pod nama.
- « Mislim
da bi bilo najbolje da se ovdje navežemo. Ne samo za sajle, nego i međusobno
užetom. Izgleda mi dosta strmo, a dolje ima puno izloženih siparnih polica.» -
izjavljujem.
Prvi metri
stijene lijepo su opremljeni klinovima i sajlama. Susrećemo starijeg gospodina
sa unukom koji se uspinju prema gore. Nešto niže, stižemo do meni najgoreg.
Uskih izloženih kamenih polica na kojima se nalazi sitni sipar. Potreban je
maksimalan oprez. Gledam kako Anđelko puno slobodnije silazi po ovim detaljima.
- « Pa kak se ne bojiš da se bu koji kamenčić pod
nogom otkotrljal?»
Korak po korak,
polako i oprezno, spuštamo se preko gotovo vertikalne Kriške stijene. Stazica
iskorištava svaku moguću policu, svaki mogući detalj da nas što sigurnije
spusti u podnožje ove velike stijene.
U ogromnoj
krnici ispunjenoj siparom divimo se amfiteatru stijena koji se nadvio nad nama.
Škrlatica, Dolkova Špica, Kriška stena, Razor. Gledam u te ogromne kamene
zidove, u njihove rubove na kojima se lome sunčeve zrake. Osjećam tu veličinu i
snagu, baš kao i svoju malenkost u ovom trenutku, u ljepoti prirode istrgnutom
djeliću vremena. Silazimo dalje pokraj prvih, planinskih borova klekovine,
Pinus Muga, preko travnatih livadica, šumaraka,
razlomljenih vododerina kroz koje još uvijek kaplju zadnje kapi jesenskih voda,
zaostalih u tijelima ovih kamenih gorostasa. Noge počinju gaziti po sve mekšoj
stazici pokrivenoj iglicama i lišćem bjelogorice. Dolina Krnice. Dok iza naših
leđa ostaju žariti stijene Škrlatice i njezinih susjeda, u nama se isprepliću
sreća što smo bili, sjeta što je svemu sada kraj, i žalost što ćemo od narednog
dana ponovno živjeti u našem stvarnom svijetu.
