Tko ih ne pozna?
Kasno u jesen, kada nam dolinske magle
ubijaju raspoloženje, kada nakon dugog kiselog vremena vjetrovi odgrnu oblačnu
zavjesu, pojave se iznad šuma daleko na obzorju. Iskre se u suncu kao kristalno
čisti zvonici, koji zovu u visine. Izgledaju daleke i hladne, a nama je pri
pogledu na njih toplo u srcu. (mk)
Već nekoliko godina, Anđelko i
ja maštali smo o rasplamtjelim , žuto narančastim arišima na modroj pozadini
neba i bijelih vapnenačkih stijena. O igrama svjetla i sjena bijelog kamena
iznad mora kasno jesenskih magli koje se mirno i nečujno provlače između vrhova
i zatvaraju poglede u duboke doline. O kasno jesenskom suncu koje još uvijek
svake večeri u purpurno - narančasto oboji vrhove kamenih gorostasa. Duhovno
bogatstvo koje osjeća prijatelj možeš samo naslutiti ukoliko isto osjećaš i
sam. Nekada ne treba prozboriti ni riječi. Samo pogled u pravcu skrivene
ljepote dovoljan je da oboje znamo što
to znači. Jesen u Julijskim alpama. Tada se u njima priroda pokaže u svojoj
najvećoj ljepoti. U to vrijeme planinarski domovi već su zatvoreni. Jesenske
stazice i putovi odmaraju se od tisuća ljetnih koraka koji su njima prošli,
polagano dišu u ritmu opadanja zlatnih ariševih iglica, koje ih pokrivaju
pripremajući ih kao pred pokrov bijelom zimskom pokrivaču. Titraji sunčevih
zraka jasan su odbljesak topline na hladnoj, jesenskim lahorom uznemirenoj
površini malih jezeraca. Iznad mora magli u kojima plutaju napušteni vrhovi, osjećamo
kako vrijeme tada ovdje teče mnogo polaganije i mirnije.
U skupini Prisojnika i Razora
nema mekanih travnatih planina. Iz duboko zarezanih dolina Soče, Trente i
Zadnjice jedva da možemo opaziti visoke vrhove. Visoko uzdignute glave samo
slutimo da stojimo u podnožju ovih ogromnih kamenih katedrala i zvonika.
Njihove sjene pružaju se daleko u duboke doline, a tek dvije svijetle točke na šumama
obojenim jesenskim bojama daju naslutiti da negdje iznad postoje i dva okna. Preko uskih kamina i
polica tamnih sjevernih stijena kroz njih vodi put. Jubilejna pot.
Na Vršić dolazimo sa mojim
Teriosom dok Anđelko ostavlja svoju Lagunu kod Mihovog doma, kako bi si olakšali povratak. Po širokoj
šljunčanoj stazi prolazimo kraj zatvorenog Tičarjevog doma. Uska, mekana, već
pomalo obrasla šumska stazica posuta rijetkim iglicama i pokojim jesenskim
listom vodi nas prema hladnim sjenama obavijenoj stijeni Prisojnika. Na njenom
rubu, poput naznake duge noći i polaganog buđenja dana pojavljuje se već pomalo
danjim svijetlom izblijedjela silueta mjesečevog srpa. Lice Ajdovske deklice
urezano u stijeni, počelo se buditi. Sve
dok nema jasnih sunčevih zraka i njihovih sjena, lice deklice tek je neizrazita
silueta u stijeni. Prema legendi Ajdovska deklica proricala je sudbinu žiteljima
toga kraja te im davala korisne savjete o sjetvi i zetvi. Jednog dana prorekla
je jednome lovcu da ce ubiti kozoroga sa zlatnim rogovima koji prema legendi
zivi u tim planinama. To proročanstvo izazvalo je srdžbu jedne druge vile, koja
je za kaznu Ajdovsku deklicu pretvorila u stijenu.
Pod crvenkasto obojenim prevjesima vrijeme je da se navuku pojasevi, na glavu
stave kacige i pripremi sva ostala oprema potrebna za uspon po stijeni ispod
prednjeg prisojnikova okna. Već prvi koraci, prvi klinovi i sajle, nagovješćuju
lijep, uzbudljiv uspon. Ni meni, ni Anđelku nije ovo prvi puta da penjemo ove
strmine. Još mnogo prije nego što smo se upoznali, oboje smo prošli preko tih
vertikalnih stazica, kamina, pukotina, naježenih klinovima i sajlama. Neka
sjećanja još uvijek su sasvim jasna, detalji su poznati, a ona druga već su potpuno izblijedila. Njihovo ispreplitanje
čini ovaj uspon još uzbudljivijim. Sunčeve zrake već jasno naznačuju obraz
Ajdovske deklice.
Stazice u srednjem dijelku stijene
kao da su nestale iz našeg sjećanja:
-
«Ja se ne sjećam da sam ovuda hodao!» -
izjavljujem
-
« Da znaš da ni ja! Ali druge stazice u ovom
dijelu stijene nema!»
-
« Nemam pojma. Kak da tu uopće nisam bil»
-
« Je, dobar je taj Alzenhajmer! Kako starimo,
svaki put nam se već prođeno čini novo i drugačije.» - završava Anđelko.
-
« Tak ti je to. Vele da one godine koje imaš,
više nemaš, a imaš još samo one koje nemaš!»
Uske
police vode nas čas lijevo, čas desno u gornji dio prisojnikove stijene. Teški
ruksaci natrpani opremom za bivakiranje, kuhanje i hranom i vodom za tri dana,
pošteno crpe kalorije i pretvaraju ih u kaplje znoja. Vrijeme je da se tijelo
oslobodi viška odjeće. U kratkim rukavima nastavljamo naš uspon. U trenu kada
potpuno uvjereni kako se radi ili o Alzenhajmeru ili o pogrešnom putu Anđelko konačno opaža tamno žuti vertikalni
kamin naježen klinovima i sajlom.
-
« Ahaaa! Sad se sjećam! Tam gore na vrhu je uski kosi kamin kroz koji
sam zadnji put morao skinuti ruksak i gurati ga pred sobom!» - sretan sam što
nije u pitanju krivi put već lagani Alzenhajmer.
-
« Da, sad se i ja sjećam toga!»-
Dvadeset metarski kamin počinje
sa prevjesnim ulazom. Penjanje po njemu pruža vrhunski užitak. Prevjes nakon
nekoliko metara prelazi u vertikalu, a zatim naglo skreće u lijevo na kosu
natkrivenu policu koja pod svu silu želi spriječiti našem ruksaku da ide dalje
sa nama. Tek puzanje na boku sa ruksakom
nagnutim prema vanjskome rubu stijene omogućuje prolaz:
-
«Ide pajdo?» - pitam
-
« Ma ide, mučim se kak glista u kamenu!»
-
« E, znaš, sad sam se sjetil da su me pred 20 godina neki Nijemci
tu fotografirali i poslali mi fotku u Čakovec. Bilo me strah, ali nije bilo
teško!»
-
« Mlađa kičma je bolja za penjanje u stilu
gliste, to je istina!»
Pred nam se ukazuje prednje prisojnikovo okno. Veliki otvor
nastao tik pod vrhom stijene. Sa stropa kaplje voda. Svaka kap koja se obruši
sa visine, glasno odjekne rezonirajućim zvukom unutar ove ogromne katedrale. Duboko
pod nama, na krošnjama šuma u dolini, jasno se ocrtava svijetli krug što ga
čine sunčeve zrake koje prodiru kroz okno. Crveno narančasti sipar vodi prema izlaznoj
stijeni.
Južna
strana prisojnika blješti u podnevnom suncu. Tople, jesenskim bojama obojene
Trentarske travnate strmine, te sunce, čije se zrake bijele na vapnencu
prisojnikova grebena pružaju sasvim različiti ugođaj od onog pažnjom i
penjanjem napetog u tamnoj hladnoj sjevernoj stijeni. Zastajemo i propuštamo
par u srednjim godinama, koji je opremljen samo laganim ruksacima i laganom
ljetnom odjećom. Spuštaju se sa vrha Prisojnika po južnim kosinama na Vršić.
Uski greben, sa ponekim klinom ili sajlom, vodi nas po rubu grebena,
prisojnikove strehe, prema podnožju vrha. Daleko, u daljini, u suncu se blješte
vječiti snjegovi kralja Grossglocknera, njegovih podanika Sonnblicka, Hocharna, Schareka, Ankogela i njihove kraljice Hochalmspitze. Sa
druge strane, pod nama leži duboka Trenta, trag Soče obasjan suncem.
Vrijeme je nesmiljeno.
Ono ima svoj stalni ritam, a mi kako smo sve stariji, sve bolje natovareni, sve
sporiji ritam. Tik pred vrhom prisojnika zaključujemo kako nam je cilj zapravo
Jubilejna pot, a ne vrhovi. Kako smo obojica već bili na vrhu nekoliko puta, bolje
je da vrijeme utrošimo na što brži prijelaz Jubilejne nego na osvajanje vrha na
kojem smo već bili. Uzimamo kratku pauzu, a i krajnje je vrijeme da malo
olakšamo težinu naših ruksaka. Dva sendviča i pola litre vode pomoći će nam i
fiziološki, ali i psihološki. Planinske kavke u ovim danima savršeno i u
momentu pronalaze rijetke posjetioce i u svega nekoliko sekundi od našeg sjedanja
na trave, već lete oko nas željne da im se nešto ubaci u kljun.
Priječimo
siparne strmine pod vrhom prisojnika u pravcu njegovih susjeda, Zvonika. Po
njihovoj sjevernoj strani, vodi Jubiljena pot. U dolinama ispod nas naziru se
oštri zavoji vršiške ceste, suncem obasjano jezerce u Kranjskog gori i šume
obojene jesenskim spektrom boja.
Polako i
oprezno, ukapčajući se za sajle, držeći se za klinove, pažljivo postavljajući
noge na ponekad rijetka uporišta, polako se približavamo zadnjem prisojnikovom oknu. Uske police osigurane
sajlama, polako se šire, pretvaraju u malu stazicu i pred nama se pojavljuje
zadnje prisojnikovo okno.
- » Pred
deset godina kroz okno smo hodali ravno po snijegu. Ne mogu vjerovati koliko je
snijega onda bilo, a sad ga nema gotovo ništa.!« - priča Anđelko.
Ponovno prolazimo sa sjetne, sjenama obavijene sjeverne
stijene na osunčanu, sad već polako večernjim bojama obojenu trentarsku stranu.
No do prvih smeđkastih jesenski toplih trava treba se spustiti po najstrmijoj
klinovima opremljenoj stijeni u cijelim Julijskim alpama. Za moje gojzerice
često i nema nikakvog uporišta osim hrapave vertikalne stijene. Čvrsta veza mog
penjačkog pojasa sa čeličnom sajlom i zvuci prikapčanja matičara i kompleta
ulijevaju sigurnost pa mogu uživati u
spoznaji da se duboko ispod mene prostiru zlatnožute travnate strmine čijim se
bojama igraju tople jesenske sunčeve zrake. Kao da mi je u tim trenucima dano
čut šapat ove stijene, glas iz dolina koji pričaju dio jedne nove lijepe bajke
o Zlatorogu i njegovom kraljevstvu. Pokret ruke, pokret noge, vertikala prelazi
u usku policu, ova u stazicu koja nas napokon dovede do toplih zagrijanih
travnatih strmina.
Pogled na sat ulijeva nesigurnost. Već je 18
sati. Ne vjerujem da ćemo za sat vremena moći stići do sedla između Planje i
Razora, a kamo li do doma na Kriškim podima. Svaki korak sve je teži, svakim
korakom, tijelo je sve više umorno. Zalihe vode već su popijene. Srećom, iz
same sredine razorove stijene, u uskom kaminu još uvijek se cijedi voda. U
dvije poput igle tankih vodenih niti pokušavamo napuniti prazne flaše za vodu.
Vrijeme prolazi, svake sekunde opaža se sve veća tama, a flašice nikako da se
napune.. Moramo izabrati između vode i još malo svijetla. Izabiremo svijetlo. Anđelko
kao da ne poznaje umor. Čudim se kako može tako ići nakon već deset sati
penjanja i nošenja naših teških ruksaka. Zastajkujem svakih pet minuta da barem
za nekoliko sekundi odmorim mišiće nogu.
- « Ide, pajdo? Ajde još malo, pa smo na sedlu!» -
veli Anđelko
- « Ma da znaš da se više ne pridržavam rukama.
Sad već hodam na sve četiri!» - odgovaram
- « Daj mi nešto iz ruksaka da ja nosim do gore!» -
veli u nadi da će meni biti lakše i da ću ga moći slijediti.
Ne znam što da radim. Nikad mi se nije desilo da mi netko
drugi mora nositi stvari jer sam ja posustao. Skidam ruksak, vadim vrećicu sa
hranom. No ni to ne pomaže. Umor je svoje napravio. Želja da se prije mraka
dođe na sedlo polako prelazi u želju da se nađe siguran i miran prostor za
bivakiranje. Unutar umornog tijela bore
se misli. Pokušati ili prespavati. Što mi sve to zapravo treba? Mogu li ja
uopće još planirati ovakve ture? Što ću imati od forsiranja tempa ako ćemo
poslije u mrklome mraku morati silaziti na drugu stranu i tražiti dom. Pogledi
su sve više uprti u traženje koliko toliko ravnog mjesta za noćenje.
- « Ja dalje ne mogu!» - teškom mukom priznajem i
prijatelju i samome sebi.
- « A da ja još malo odem naprijed i pogledam? «
-pita
- « Nema smisla, ja sam ti gotov i jedino još želim da nađemo mjesto za spavanje!»
Put preko
razorove stijene vodi u obliku velikog slova
S. Na mjestu gdje velika greda završava svoj put i skreće ponovno u desno, pronalazimo ravnije
mjesto sa sitnijim siparom. Nekoliko većih kamena može se izvaditi tako da se
uredi mjesto za spavanje. Sunce je već odavno zašlo za grebene Jalovca i
Kanina. Samo crvenilo neba koje je ostavilo sunce na njemu, još osvjetljava
maleni prostor na kojem ćemo prenoćiti.
Trenta je već odavno u mraku, jedino svjetla prozora kuća govore da u
dolini ima života. Prestankom kretanja tijelo je izgubilo osjećaj topline,
večernja se hladnoća polako seli u naše mišiće. Odsjaj crvenila večernjeg
svijetla polako nestaje. Čeone svjetiljke na našim glavama prodiru kroz tamu
noći da nam olakšaju pripremu za noć. Prvo treba razvući bivak vreću, u nju
ugurati zimsku vreću, uvući se, pokraj sebe na toplo staviti vodu za noć i
baterije kamere i fotoaparata. Povaditi ispod sebe sve kamenčiće koji bi
tijekom noći mogli jače žuljati. U praznu navlaku vreće staviti ostatak odjeće
kako bi se napravio jastuk. Navući
lagane rukavice, povući zatvarače i
pokriti se preko glave. Razmišljam kako ću morati oprezno piti vodu tijekom
noći jer je ima sasvim malo u plastičnoj boci koju grijem kraj sebe unutar
vreća. Tek što sam lagano utonuo u prvi san, začujem zvuk lupkanja kamena o kamen
koji dopire iznad naših glava. Razmišljam što bi to moglo biti, nije valjda
netko još iznad nas? A možda ipak ti zvuci kao jeka dopiru iz doline.
Istovremeno zavidim Anđelku na zvuku koji on izvodi, jer pokraj sebe čujem
lagano hrkanje. Budim se iz laganog
polusna, skidam rukavicu i gledam na sat.
Bože, pa tek su 23 sata. To je tek četvrtina ove noći. Uz stalno tek
naznačeno dremuckanje i stalno traženje najudobnijeg položaja na tvrdom
kamenju, ponekad legnem na leđa i promatram zvijezde. Daleko od grada, daleko
od ljudi, daleko od pogleda, nebo je bogatije zvijezdama. Tamna nebeska modrina,
ispunjena je nebrojenim većim, manjim iskricama poredanim po nekom čudnom redu
u samo njima znane skupine i oblike. Tu i tamo, lagani vjetrić zapuše i zanjiše
kapuljaču spavaće vreće.
