TRE CIME

“ Aaaaaaah! Eto, zbog ovak finog radlera se isplati mučiti za takav vrh!” – uzdišem, nakon uspona Anđelka i mene na Antelaa, kralja Dolomita.

            Dvije štrudle od jabuka i dva radlera, vraćaju nam snagu i želju za još kojim „brdašcem”. Iako smo obojica još jučer maštali o Monte Pelmu, a Anđelko i o Marmoladi, umor koji je kod obojice najviše proizašao iz žeđi, kao i oni maleni crvenkasti kružići na našim prstima i petama koji su se pridružili već priznatome umoru, skreću pomalo naša razmišljanja u neki drugi smjer.

            Jučer smo si dokazali da nešto možemo. Prenoćili smo pod samim vrhom Antelala, te kao jedni od prvih u ovoj godini posjetili kipiće Madone na njegovom vrhu. Danas bi trebalo dokazati da znamo uživati i u drugim stvarima. Dokazati da nešto možemo dobiti i bez ulaganja maksimalnih napora, bez približavanja granicama mogućnosti. Planine, Gorja, Stijene, mogu mijenjati čovjeka. Koliko sam puta razmišljao je li priroda koja nešto savršeno lijepo oblikuje umjetnik, ili je umjetnik ljudsko oko koje je sposobno isto zapaziti. Čistu vodu planinskih izvora, žuborenje malenih kaskada i tolmuna, tišinu planinske šume. Najraznolikije oblike ugaženih ili ispranih stazica koje su stoljećima gazili đonovi raznih oblika cipela. Šareni zeleni travnjaci prepuni proljetnog cvijeća, planinski pašnjaci na kojima se slobodno zabaciš u busene zelenih, žilavih planinskih trava i zagledaš u plavo, toliko plavo nebo iznad sebe, kao da su ga prekrile same latice malenih Gencijana Verna. Kamenčić koji se u tom trenutku odroni sa poneke stijene, podsjeti te kako su se i u tim stijenama nekada odvijali teški prvenstveni usponi, a u nekima se dizale granice mogućeg.

            U traženju nekog neodređenog oblika duševnog mira, upravo je tišina i mir planine, stijene, kontakt samo sa onim što je ispred tebe, misli skoncentrirane samo na slijedeći kontakt psihe i prirode, ono što omogućava da se nekako u miru ponovno nađemo sami sa sobom. Možda je to upravo ono što tražimo u dolinama u svakodnevici, a rijetko kada uspijevamo naći. Poput mazohista mučimo mišiće, koljena, tetive, dok nam krupne kapi cure niz čelo što god je više moguće odugovlačimo sa gutljajem tekućine koju teglimo u svojem često prenatrpanom ruksaku. Gle, upravo takovi smo mnogo ljubazniji, susretljiviji, razgovorljiviji nego  tamo dolje, sasvim smo drugačiji.

            Iz svih tih razloga, kao i iz mnogih drugih koji su duboko pohranjeni u skrivenim kutovima sjećanja, naredni dan rezerviran je za šetnju po rovovima Monte Paterna i kružnu turu oko Tre Cime.

Missurina. Nekada jedno od najljepših jezera Dolomita. Parkiramo kraj njegove obale. Promatram vijenac vrhova koji ga okružuju. Crisstalo, Sorapis, Tri Cime, Tofane. Svi se oni ogledaju u mirnoj površini hladne, nekada bistre jezerske vode. Ogledaju se i mnogi krovovi hotela. U misli mi nadolaze riječi starog planinskog mačka Janka Mlakara:

« Čak i ti sa vječnim snijegom pokriveni čuvari ne bi ti mogli sačuvati tišinu i mir u kojem si nekada mirno spavalo. Tisućljećima si mirno počivalo pod njima, no izgleda da se bliži vrijeme, kad će te svjetina istrgati iz samoće. Ne pita te ona želiš li ti to. Ležim kraj tebe u zelenoj mahovini, nad mnome šume krošnje zelenih ariša, a vjetar koji nadolazi šapuće mi tvoje priče iz proteklih dana. Sreću dječačkih godina uživalo si nekada, izgubilo si za sva vremena. Sada baš kao i mi, možeš još samo uživati u svojim sjećanjima. Da, to mi šapuće tvoja uznemirena i namreškana površina. O vremenu kada još ovdje nije bilo modernih cesta, hotela, samo ariši, nebo, mirisi ljeta, vrhovi Triju Cima.»

Tri Cime. Koliko je godina samo prošlo otkad sam bio ovdje.

            1992. godina. «Najtopliji je dio ljeta. Cortina. Mjesec je kolovoz i Talijani imaju godišnje odmore. Sve skupa je nalik velikoj konzervi sardina. Kroz gust promet, Suzana i ja, jedva se probijamo do jezera Missurine. Jutro je i sunce obasjava vrhove Sorapisa, a kroz oblake se pojavljuju Tri Cime. Pošto su nas na naplatnoj rampi olakšali za prilično lira, uspinjemo se autom prema rif. Auronzo (rifugio, tal. Sklonište). Borove šumice, klekovina, livade, strmi travnjaci, sipari i… gdje smo to sada? Proštenje, hodočašće ili nešto gdje više nema mjesta? A mi smo došli nenajavljeni. Sva parkirališta prepuna, a na siparnim stazicama pod Cimama ljudi je bilo više nego kamenja.«

            2006. godina. Kasno proljeće. Posljednje zrake sunca već polagano zalaze za crvenkaste stijene Croda Rosse. Autom stižemo do Riff. Auronzo. Pod Cimama vlada mir i tišina. Jedini gosti su rijetki penjači, koji se umorni, ali ozarenih lica vraćaju iz stijena Triju Cima. Zavidimo im. Više na godinama, manje na uspjehu.

          Čisto alpsko jutro. Vrhovi Triju Cima već su obasjani jutarnjim toplim zrakama sunca. Preko puta sjaje se oštri nazubljeni tornjevi Di Croda Liscia. Krećemo polagano po širokoj stazici prema sedlu Lavaredo. Izgleda da je stazica danas rezervirana samo za nas i nekolicinu penzionera. Iznad naših glava, visoko u stijenama Picolle i Picolissime, čuju se povici penjača, zvuci zveketanja penjačke opreme. Od riff. Lavaredo, koja je još uvijek jutros zatvorena, stazica vodi uzbrdo prema sedlu. Jutarnje svjetlo probudilo je i nekolicinu svizaca koji to obznanjuju jasnim zviždanjem. Anđelko malo zaostaje zbog snimanja, pa po siparnoj stazici hodam posve sam. Kako li je to bilo pred 14. godina:

“U koloni pazim da ne stanem na pete onome ispred sebe, a htjeli bismo brže. Gledam gore, u smjerove Piccole i opažam nekoliko penjačkih naveza. Pokazujem ih Suzani. Ostali iz kolone gledaju kuda ja to pokazujem, neki stojeći, a drugi i dalje hodaju i gledaju gore. Poneki od njih gledajući u visinu nagaze onog pred sobom. Nastaje zbrka i zastoj te sam tako konačno prorijedio kolonu.”

Sedlo Lavaredo. Otvara se pogled na veličanstvene 600 metarne sjeverne stijene Triju Cima. Uskoro počinju prve sajle, prve kaverne i rovovi koji su ovdje ostali još iz prvog svjetskog rata. Nekada zvuk granata, dima, jauka i boli, danas samo zveckanje matičara i njihovog klizanja po čeličnim sajlama narušava mir ovog prijepodneva. Po širokim policama izdubljenim u dolomitskoj stijeni uspinjemo se prema vršnom dijelu Monte Paterna. Na ulasku u prvu galeriju, kavernu  pruža se mogućnost za predivnu fotku. Koristim razgranati prevjes ulaska u kavernu kako ispenjao koji metar u visinu. Anđelko zauzima gotovo ležeću poziciju za fotku. Ispada kako penjem izuzetno naporan prevjes bez naveza, a u pozadini se sjaje stijene triju Cima. Nove police izmjenjuju se sa onima izdubljenima ljudskom, vojničkom, rukom u tvrdoj stijeni. Kako se sve više uspinjemo, pojavljuju se novi vrhovi Sextenskih dolomita. Tu i tamo na policama nas iznenadi i pokoji cvijet. Tko zna, kao su na te malene cvjetiće gledali vojnici. Jesu li ih uopće primjećivali? Da li su ih u rijetkim trenucima odmora prisjećali na njihove drage koje su ih čekale negdje daleko u toplome domu.

Po razlomljenome žlijebu uspinjemo se do vršnog usjeka. Odatle počinje vršni uspon preko vertikalne stijene opremljene klinovima i čeličnim sajlama. Ubacujemo prve matičare, koji ponovno polako klize prema gore, u visinu. No nada da ćemo  ipak danas ispenjati nešto malo teže brzo pada u vodu. Vertikala je kratka. Svega kojih tridesetak metara. Prisjećam se izreke kako su alpinisti ljudi koji traže teškoće, a sretni su kad ih ne nađu. Možda je tako i sada sa nama. Nove siparne grede vode prema vrhu na kojem se nalazi ogroman drveni križ. Pod njime se gužva nekolicina mladih Novozelanđana koji provode ljeto u Evropskim alpama.

Sextenski dolomiti, Croda Rossa, Crisstallo, Sorapis, Antelao. Tamo u daljini bijele se snjegovi Zillertalskih alpi. Duboko, pod našim nogama, pod gotovo vertikalnom stijenom istočnom stijenom Monte Paterna, nalazi se stazica na kojoj opažamo mnoštvo ljudi sićušnih poput mrava.

Silazak. Nekoliko novih sajli i zalazimo u jedne od najpoznatijih kaverni iz prvog svjetskog rata. Tu i tamo nalaze se i ostaci vojničkih oprema. Šljemova, zdjelica za jelo, ostataka municija, sanduka, bodljikavih žica. Kaverne, rovovi, nastali su kao jedina mogućnost da se na vrhove Paterna dostavi municija za minobacače, topove, mitraljeze koji su branili granice čas jednog, čas drugog carstva. Već u prvoj većoj galeriji sjećanja me ponovno vrate u 1992.

            « Spuštamo se dalje i prolazimo kroz rov- galeriju. Odmah desno je nova rupa za izlaz. Gledam kroz otvor nalijevo. Ništa. Nema klinova ni staze ni desno, ni gore, ni dolje. Znači ovo nije izlaz. Suzana otkriva u dubini dvorane nekakav tunel. Ali tamo je mrak i ništa se ne vidi. Pitamo Talijane kuda dalje vodi put. Odgovor je naizgled jednostavan : - po onoj mračnoj galeriji u dubini dvorane ima oko desetak minuta do izlaza na svjetlo. Dolazi skupina Čeha koji idu istim putem. Imaju dvije džepne baterije, nisu šminkeri i dopuštaju nam  da idemo sa njima. Ubacujemo se u mrak nepoznatog. Deset ljudi, dvije baterije. Nije baš optimalno, pa već na početku udarim glavom o niski strop galerije. Kako na golom kamenu ne raste trava tako se ni pamet ne da nabrati.  Sada gledam gore u strop, a noga mi po vlažnoj stijeni sklizne i srušim Čeha ispred sebe. Čujem nekoliko usporedbi s Danteovim “ Paklom “ na češkom, još nekoliko udaraca glavom o niski strop pred mnom pa zaključujemo kako su Talijani ipak u prosjeku niži od nas Slavena.»

               Oko doma Dreizinnenhutte, mnoštvo je ljudi. Neki dolaze, neki odlaze. Gledam i slušam raznolike jezike. Livade koje se rasprostiru od doma sve do sipara sjevernih stijena triju Cima prepune su cvijeća. Početak je ljeta. Duboko dolje, između zagrijanih kamenih ploča i busena trava leže poneki zaljubljeni parovi. Ljudi se vesele, razgovaraju, dovikuju. Svi se pozdravljaju. Kada sam u gradu zadnji puta pozdravio kojeg prolaznika? U planinama uvijek! Ne samo to. U planinama gotovo uvijek jedan drugome u prolazu zaželimo sreću, makar se uopće i ne poznamo. Prvi puta smo se vidjeli u životu, znamo da se više nikada više nećemo sresti, ali se uporno pozdravljamo i jedan drugome želimo sreću. Tako je ovdje u srcu planina, dok je sasvim drugačije u dolini. Znam da ću već kod auta, u toj « čudnoj» dolini, «civilizaciji», postati opet onaj drugi, namrgođeni tip. Zašto? Pa zar nismo i tamo dolje i ovdje gore u biti isti ljudi, iste osobnosti? Ili nas ipak ovdje nešto čini drugačijima?

            Povratak u dolinu. Šećemo po livadama podno Triju Cima, pogleda uprtih u njihove vertikalne stijene. Rododendroni, gencijane, jezerca, potoćić sa bistrom pitkom vodom. Svi vrhovi koje promatramo sa sedla oko nas, čak i samo nebo iznad njih nadohvat su ruke. Kao i uvijek kada se tura bliži kraju nalaze se nekako na granici stvarnosti i mašte. Čežnja za onim što je iza nas postaje sve prisutnija, postavlja nam nova pitanja o smislu našeg postojanja. Neumoljiva je ravnoteža svijeta i ljudske svijesti. Proveli smo tri prekrasna dana u Dolomitima. Bivak pod vrhom Antelaa, Antelao, ispunili su nam dijelove svijesti kojima si dokazujemo da još uvijek nešto možemo. Tišina, mir podno Triju Cima  dali su nam ono nešto što omogućava da se nekako u miru ponovno nađemo sami sa sobom.