Odjednom više nisam umoran. Osjećam se miran,
opušten i potpuno - krepan! Zadnjim koracima koje sam vjerojatno uopće mogao
izvesti stižem do uskog kamenog prolaza iza kojeg se nalazi – Bivaco Cosi!
Bivak je položen na metalnim nogama koje zbog trenutnog stanja snijega stoje
dobar metar u zraku. Sa njima, naravno i prag od 1 m za ulaz u bivak.
-“ Aaah, gdje da sad nađem još snage i za to, kad sam si svu isplaniral
točno za do bivaka! “ – gombam dok se navlačim po koljenima preko praga.
-“ Ovo zadnje smo već ionak hodali na glikogen iz jetre!” – dobacuje
Anđelko.
-“ Sutra ak vidim onog idiota ima da ga zbijemo! Pokvaril mi je cijeli
dan! Gle - tek je 19,00 sati, a mogli smo lepo polaganije hodati još sat i pol.
Od doma smo trebali tri i pol sata, a to je vrijeme koje “dobrim runnerima “
treba za vrh. Ne bi se tak namučil i sad tu navlačil u bivak kak utovljeni
svizac pred zimu u previsoku rupu!” – ne mogu a da stalno ne prigovaram.
U bivaku smještenom poput orlova gnijezda iznad
doline ima 8 kreveta na kat. Tri kreveta na obje strane nadovezuju se na kat,
te još dva viseća između njih u sredini. No bitno je da osam ljudi ovdje može prespavati,
a mnogo više njih i proboraviti noć. Zahvaljujući našoj odvažnosti da među
prvima u ovoj godini naskočimo kralja Dolomita, ove noći raskoš limene kutije
veličine 3x2 metra biti će cijela samo za nas. Snijega pred bivakom, a naročito
pod njim te iza njega ima u neograničenim količinama za našu kuhinju. Što je
najvažnije, još uvijek je svježi i nepopišani. Kako smo sve zalihe vode
prilikom uspona popili u nadi da će ih biti lakše nositi u želucu nego na
leđima, prvi je posao izvaditi kuhalo, nagrabiti snijega te stvoriti zalihe
vode za noć. Na polici u bivaku nalazim upisnu knjigu:
-“ Gle, knjiga je iz 1997. A ove godine ih je u bivaku bilo samo osmero.
Četvoro u travnju, dvoje početkom lipnja i dvoje prije par dana.” – komentiram
upisujući nas.
Znoj koji se nataložio na licu
počinje me smetati pa izlazim van da se umijem u snijegu koji se u međuvremenu
nadolaskom noći počeo smrzavati. U bivaku je već ionako dovoljno hladno pa
Anđelku ne pada na pamet da ponovi isto. Stoga iz ruksaka vadim osvježavajuću
maramicu i pružam je Anđelku.
-“ E, ovo se već zove napredak! Dehidrirani snijeg iz vrećice za
skidanje znoja!” – smije se.
-“ Daj malo i meni što ostane, da se i ja malo namirišem!”
-“ Onda ti meni vrati da si malo natrljam i noge!”
-“ Ostavi malo i za moje!”
-“ A ti onda meni daj natrag da te sve arome iskoristimo kao filter
vrećicu za čaj!”
Nakon, ukusne tjestenine sa
gljivama, te čaja koji je ipak bio od šumskog voća, oblačim jaknu te izlazim
pred bivak. Na visini od 3.111 m promjena boja neba odvija se sasvim neopazno,
polako. Kroz crvenkasto plave nijanse zraka večernjeg sunca, koje se raspršuju
po rijetkim oblacima, iskrada se još jedan dan. Tople boje, postepeno nestaju,
ustupaju svoje mjesto hladnim tonovima noći. Purpurne, plave te napokon sive boje
preuzimaju dominaciju nad nebom, vrhovima, oblacima, nad onim sramežljivim
ostacima snijega pod vrhom strehe kralja Antelaa. Vjetar koji je dosada tek
nedovoljno hladio naša ugrijana čela i leđa, upravo mijenja smjer. Postaje
hladniji, sjeverniji, obećavajući lijep sutrašnji novi dan. Uvlačimo se u
vreće, u njima je tako toplo. Dok rijetki zvuci sjeverca fijuču po krovu, po
žicama za koje je učvršćen naš bivak, te po vršnim stijenama Antelaa, sa
smirajem još jednog lijepog, a napornog dana i nas dvojica tonemo u san.
Oko 4,30 u bivak već dopiru prve zrake svjetla.
-“ Ne žuri nam se nikam?” – pita Anđelo.
- “Ne!” – odgovaram.
Nakon jednog sata okretanja u vrećama na ležaju:
-“ Ja već nemrem dremati, idem pogledati van. Možda se popišam.” – veli
Anđelko i izlazi iz bivaka.
-“ Čuj, sunce je izašlo na krivoj
strani!” – dobacuje po povratku u bivak, pošto istok ipak nije na onoj strani
kako smo planirali za vrijeme jutarnjeg okretanja u vrećama.
-“ Velim ti ja, svijet se mijenja polako!” – odgovaram.
-“ Cijelu noć nismo išli pišati a sad sam tek nešt malo ispustil!” –
izjavljuje.
-“ Očito da smo svu vodu koju smo jučer i tijekom noći popili savršeno
reintegrirali u stanične sokove.
Nakon noćenja u bivaku na 3.111m kako i uvijek u
sličnim prilikama osjećamo se nekako posebno, ponosno. Privilegirano. U
dolinama pod nama još uvijek vlada polutama, te se savršeno vide svjetla kuća i
ulica. Pod menom, iza ruba strehe kralja Dolomita uz nekoliko manjih ostataka
snijega iz jutarnjeg polumraka budi se osvijetljen San Vito di Cadore. Iznad
njega, u daljini, ledenjak Marmolade naznačuje kako će prve zrake sunca uskoro
stići i na njegovu bjelinu. U dubini sa druge strane nazire se tek jedva
vidljivi odbljesak jezera Missurine iza kojeg se uzdižu siluete Tre Cime.
Ponovno sam ponosan na još jednu provedenu noć visoko na planini. Toliko toga
što se često i ne može reći jezikom svakidašnjice, sakriveno je u trenucima
kada pred bivakom ispratiš posljednju zraku svjetla, pozdraviš prve zvijezde na
nebu, a ujutro odmoran i sretan dočekaš tišinu buđenja tog jutra samo tvoje
planine u novom danu. Osjećaš kako je tisućama godina, ovo isto sunce svakog
jutra zurilo u nju, mjesec noću crtao tamne sjenke po njenoj strehi, zvijeze na
nebu gledale istu igru sjena, a vjetar zavijao zaglađenim kamenjem njenog vrha.
I tada si najsretniji što si i ti dio ove prirode.
Ponovno vadimo kuhalo. Odlazim iz bivaka kako bih
nagrabio u posudu malo snijega za jutarnju nesscafe i čaj. Isti je jutros tako
tvrdi da moram uzeti kratki cepin i žlicu kako bih usipo u namjeri. Dok tako
kuhalo ustrajno pretvara tvrde zaleđene kristale u tekućinu odlazim još jednom
van kako bih uživao u jutarnjem izlasku sunca. Pogled se pruža ne nebrojeno
dolomitskih vrhova. Iznad uspavanog San Vita di Cadore uzdiže se oštri rog Pelma, iza njega proviruje
Ciwetta, u daljini se naziru Pale di san Martino, ledenjak Marmolade, Sella,
Lankofel, tri Tofanne. Iza ogromnog amfiteatra Sorapisa proviruju Cristallo,
Tre Scarperi, vrhovi Sextenskih dolomita, Marmarole…. Ah, koliko toga za još proći.
Oko sedam sati izlazimo iz bivaka
spremni za uspon na vrh. Navezani na osmicu od 40-tak metara. Po kosim pločama
oprezno priječimo do desnog ruba vrha strehe koja je ovdje širine tek kojih
desetak metara. No već nakon par koraka, iza usjeka u stijeni, pred nama se
ukazuju koso položene snijegom pokrivene ploče. Na njima nema nikakvih tragova
da je itko ovdje prolazio. Snijeg je toliko tvrd da se gotovo može govoriti o
ledu. Naše dereze - naravno stoje u autu, pošto smo pogledom iz doline i
procjenom snježnih polja zaključili kako nema potrebe da uz svu tu opremu još i
njih teglimo gore. Srećom, načinim još nekoliko koraka te iza ruba otkrijem
novi uski kamin kojim bi se moglo doći na stjenoviti greben nad nama. Uz mali
prevjesni ulaz te zakajlani veliki ruksak uspijem se probiti na greben. Police
istočne strane, bez snijega, vode nas prema vršnoj kupoli. Po malim kratkim
stepenicama pokrivenim ledom i snijegom uspinjemo se prema vršnom grebenu. Na
nekoliko mjesta, svako prokliznuće završilo bi katastrofalno otklizavanjem
preko ruba 1000 metarne stijene. Odjednom počinjem osjećati strah.
-“ Anđelko, si ti siguran da bumo mi tu mogli bez dereza i dole!”
-“ Za sad ide, a poslije bude snijeg još malo omekšao!”
-“ Ja si mislim da baš i nije pametno da se baš tu vučemo dalje bez dereza! Pa
tu nema ni jednog klina, ni jedne zamke sa neko osiguranje.”
-“ Čuj, vremena imamo, idemo polako, navezani, uz sigurne štandove nam
mora uspjeti! Barem vremena danas imamo koliko god želimo.”
Iako bi se naradije okrenuo,
kako i mnogo puta do sada, jednostavno ne mogu. Svjestan sam da strah moram
zamijeniti razumom i tek nakon toga odlučiti kako i što dalje. Pred nama je
kosa polica djelomično pokrivena snijegom koja vodi u novi kamin.
-“ Si ti siguran da idemo dalje!” – pitam još jednom.
-" Do kamina mogu bez problema, samo me dobro drži na štandu. Ako je dalje
gore od ovog do sad, onda nejdemo!” – uzvraća.
Zauzimam maksimalno siguran položaj na štandu i polako otpuštam uže. Nekoliko koraka po kosim stjenovitim pločama, a zatim
prečenje kojih desetak metara desno gore i Anđelko sav sretan viče:
-“ Evo sajle i zamke koja visi od gore. Idemo dalje!”
Konačno
nešto što me može oraspoložiti. Koliko sam si puta govorio kako nije opasna
stijena, niti put kroz nju. Opasni smo sami sebi kad ne znamo procjeniti svoje
mogućnosti i prihvatiti svoje slabosti. Strah koji osjećamo je upravo ono
osiguranje koje nam treba da bi preživjeli. Nije nam cilj da se pod svaku silu
sukobimo sa prirodom. Na odgovarajući način, uz dostojnu dozu poštovanja moramo
staloženo pronaći mjesto, način i vrijeme da napravimo ono što smo zaželjeli.
Ljepota planina i stijena često je vezana uz priču. Uz priču o tome kako sam je
baš ja ili netko drugi doživio. I tako ponekad mi postajemo u toj priči mali junaci,
sami za sebe, a to nam je najslađe.
-“ Daj sad malo pripazi i dobro drži, moram
nešt nezgodno ispenjati!”- čujem odozgo.
-“ Ajd, držim kad ti to veliš!”
Nad kaminom čeka nas kamena uska polica potpuno
prekrivena ledom. Ni za hvatišta ruke nije ništa bolje. I ona su u potpunosti
prekrveina ledom koji se polako počeo otapati.
-“ Ja sam radije tu gore direktno ispenjao, ti
možeš okolo po polici, jer te od gore osiguravam.” – dovikuje.
U tvrdome ledu kojim su
pokrivene kamene ploče pokušavam kopanjem cepinom izaditi uporišta za noge kako
bi nam olakšao silazak preko ovog neugodnog detalja. Kojih desetak metara pod
policom počinje vertikala sjeverne 1000 metarne stijene. Tek što smo prošli
policu, čeka nas novo iznenađenje. Uspon na novu kamenu ploču, u potpunosti
prekrivenu staklenim ledom. Anđelko cepinom pokušava sastrugati led iz pukotine
kako bi u nju ugurao cipelu. Negdje duboko u meni još uvijek se ugnjezdio onaj
strah koji me ponovno pita je li ovo sigurno što radimo. I što nam to uopće
treba. Toliko pitanja odjednom, neodlučnosti, a opet trijezno razmišljanje mi
odgovara da imamo super dobar štand, oboje smo sigurni.
-“ Daj sad dobro drži jer ak tu zviznemo, idemo
do dolje!”- veli Anđelko.
-“ Štand je super, držim te, samo svejedno pazi
prosim te!”- odgovaram.
Noga u pukotinu, ruka ispred nje, pa još jednom i
Anđelko izlazi preko “ledene ploče”. Slijedi nova polica prema gore u desno,
koja je na našu sreću samo djelomično pokrivena izmrznutim tvrdim snijegom. Sa
njenog kraja dopire Anđelkov glas:
-“ Pajdo, mi smo na vrhu! Još dva cuga po ravnom
i gore smo!”
Ljepšu vijest nisam mogao čuti! Isplatilo se svo
ovo natezanje. Po osunčanim policama istočne strane laganim otpenjavanjem
stupamo na vrh.
-“ Čestitam!”
-“ Čestitam!”
Na vrhu nas dočekuje kipić Madone, nažalost bez
glave. Nešto dalje, u stijeni je postavljena i mala kutijica sa još jednim
likom Madone, u kojoj se može upaliti i svijeća. Sa njene desne strane još
nekoliko metalnih pločica sa ugraviranim zahvalama Majci božjoj. Fotke, čaj,
čokoladice, odmor, uživanje. Od bivaka nam je do vrha trebalo puna dva sata. U
ljeti, kada nema snijega, popularni runneri ovaj dio odrunnaju za svega pola
sata.
-“Jedan vrh imamo, sad polako dole, dalje više ništa nije važno!” –
govori Anđelko
-“ Znaš, tek sad mi je strašno žao što ovaj dio uspona opet nismo
snimali! A kak bi i snimali kad jedan mora penjati, a drugi zihrati.“
Silaz nam ide polako, sve mora biti savršeno
sigurno. Svaki štand mora biti siguran da izdrži eventualno prokliznuće po
zaleđenim policama. Na našem silasku susrećemo još jednog odvažnog koji je
danas rano izjutra krenuo iz riff. Pietro Galassi. Neposredno nad ledom
pokrivenom kamenom pločom susrećemo još drugu dvojicu. Muče se, udaraju
cepinima po ledu kose ploče, vidimo da će im prokliznuti.
-“ Nemojte tako, počistite malo pukotinu pa preko nje penjite!”
Dečki zahvaćaju pukotinu, te onako nenavezani jedan
po jedan prelaze preko zaleđene kose ploče.
-“ Ovi nisu normalni. Pa da je kojim slučajem ovdje pao bez cepina u
ruci otišao bi preko ruba stijene sve dolje do rif. Pietro Galassi! Pa kak se
usude ovo penjati bez štanda i nenavezani.”- govorim Anđelku.
-“ Ja to isto ne razumijem! A možda i nemaju pojaseve i uže sa sobom” –
odgovara.
Nas dvoje polako uz maksimalno osiguranje i dobar
štand otpenjemo isti detalj prema dolje. Priječimo pod njime po uskoj kamenoj
polici pokrivenoj ledom i stižemo do sajle. Tek što smo se obojica spustili po
istoj, nad nama ponovno do nas dopiru glasovi malo prije spomenute dvojice!
-“ Pa nije valjda da su otrčali na vrh i odmah se okrenuli!” – zapitkuje
se Anđelko.
- “ Kaj imaju od toga? Skupljanje vrhova?” – odgovaram upitom.
U slijedećem cugu dečki nas
pretiču, a mi sa nevjericom gledamo kako ubrzano silaze preko zadnjih snijegom
pokrivenih stepenica grebena prema bivaku. A što ćemo! Bar za sebe smatramo da
smo normali ljudi. Ponekad hrabri, a ponekad stisnuti u dubinu svojih misli ured
straha koji nas je snašao. Ipak mislim da je zrelost u planinama kada ne trčiš
bezglavo sa vrha na vrh, kako bi sakupio imena ili možda pečate. Zrelost mi
više odgovara kada se znam razveseliti i onom malenom plavom cvijetu na livadi,
žutome maku na siparnoj gredi, prekrasnoj večeri u bivaku, otapljanju snijega,
kuhanju čaja, zavlačenju u vreće dok pred bivakom svaki fijuk vjetra odzvanja
pod limenim krovom.
Odjednom
iz nas novi glas:
- “ Fanta, bog daj! Lepo da se i tukaj vidiva!”
- “ Fanta, bog daj! Lepo da se i tukaj vidiva!”
Sustiže nas i prvi ranoranioc.
Slovenac sa majicom CRO - Challenge tima. Pričamo o tome kako je najljepša gora
na svijetu Jalovec na kojem je bio ni više ni manje nego 203 puta. Trenutno
traži kompića za uspon na Materrhorn.
-“Evo vam jednoga! Ja sam već možda i prematori za Matica! “ – odgovaram
pokazujući na Anđelka
-“ Nikoli nisi prestar za hribe! So taki ki z 80 let gredo gor!”
- “ Ja, na Pohorje” – odgovaram.
Uz razgovore o najrazličitijim planinama,
stijenama, stižemo do bivaka. Uzimamo svoje stvari te zajedno krećemo niz
kamenu i dugačku strehu Antelaa, kojoj ponovno nikad kraja. Od vrha do podnožja
strehe potrebno je obratiti pažnju na svaki korak koji je namijenjen priječenju
kosih kamenih ploča prekrivenih slojem sitnog šljunka. Poskliznuće na strehi
nije tako opasno. Uzrokovalo bi samo “izribanu stražnjicu i laktove”. Ipak,
preporučuje se silaziti sigurno i ostati na nogama. Koliko god da pazim na
svaki korak koji napravim, u jednom trenutku mi lijeva noga proklizne na
kamenoj ploči pokrivenoj sitnim šljunkom i nekoliko centimatara snijega, te
završim na stražnjici i laktovima. Svaki pokušaj ponovnog dizanja na noge,
uzrok je otlizavanju još kojih pola metra na niže sve dok ne nađem neko sitno
uporište za desnu nogu i štap. Nešto niže, količine šljunka ili nestaju sa kamenih
ploča, ili se pretvaraju u male sipare po kojima vodi ugažena stazica. Stižemo
do kraja strehe. Pod nama je kosa izložena polica koja preko stijene vodi do
travnatih livada kralja Dolomita. Slijedi silazak preko travom pokrivenih
polica na kojima su markacije postavljene tako da se vide samo kad se uspinješ.
Dva puta, tragovi naših predhodnika završavaju “u prazno”, pa se moramo iznova
vraćati i tražiti markacije. Pri samome dnu stijene odjednom više ne vidimo ni
jednu markaciju. Pogled mi zastaje na bijeloj majici koju je netko zaboravio
ostavivši je da se suši na stijeni, a kraj koje smo prošli prilikom uspona.
- “ Eno jedne markacije bijele boje!”- uzvikujem.
U
vlažnom kutu u kojem se sastaju dvije ogromne stijene, još uvijek teče voda
koja nastaje otapanjem snijega sa gornjih dijelova strehe Antelaa. Duboki sipar
obrastao žutim makovima, u kojem napokon
možemo malo ubrzati korak, vodi nas prema livadama podno stijene i strehe. Dok
je proteklih dana bilo zaista prohladno, danas je sunce ipak odlučilo da pokaže
i svoje srpanjsko lice. Na posljednijm ostacima snježnih polja, grabimo snijeg
te ga unosimo u usta. Polako počinjem osjećati koljena, dok se Anđelko žali na
stisnute nožne prste u teškim gojzericama. Na travicama podno stijena, strehe,
bacamo ruksake, skidamo cipele, čarape, zaliježemo na travu te uživamo u
pogledu na ono što je sada iza nas. Nekoliko kavki dolijeće u nadi da će dobiti
koju mrvu hrane.
-“ Mijenjam svu hranu koja je ostala, ako mi
donesete nalo vode u kljunu!” – dobacuje im Anđelko.
-“ Čim sam stariji više mi je u mislima radler u
domu nego čaj na vrhu!” – nadodajem.
-“ I što ćemo sutra? Pelmo ili Ciwettu?” – pita
Anđelko.
- “ Mislim da bez dana odmora nismo sposobni ni za
jedno ni za drugo. Ali mogli bi na nešt nižeg, interesantnog za snimanje!
Možda u galerije Monte Paterna pa krug
oko Tre cime.
- “ Ja bi možda i na Marmoladu, ali ti si već bil
gore! A možda bi nekak i išlo!” – želje koje izlaze iz Anđelka, jače su od
njegovog umora.
Pokraj nas, između vlati raznoraznih zelenih trava
rasprostrlo se nebrojeno vrsta cvijeća. Naravno, ni jedan cvijet ne može se
mjeriti sa ljepotom male plave Genijane Verne.
- “ Znaš, sve su plave boje slične plavoj, ali ovo
je jedino ona prava plava boja koje nema nigdje na svijetu! “ – ponovno
uzvikujem kao i uvijek fasciniran nježnim “iskonski plavim” cvjetićima.
Iz naših
ruksaka koji leže na suncu začuje se pucketanje praznih plastičnih flaša od mineralnih
voda.
- “ Sad su se i one zamislile da je u njima bila
voda!”- veli Anđelko.
- “ Da, baš
sad kad smo najžedniji!” – odgovaram.
Dok bose noge uživaju u hodu po sitnim i oštrim
travicama, neumorno sunce nas podsjeća da je vrijeme za konačni silazak do
doline. Ono dalje nemilosrdno prži, pa usprkos dobro namazanim čelima osjećamo
njegovu snagu. Stazica vodi preko siparnih kosina obraslih grmovima
rododendrona i pokojeg planinskog bora. Dok Anđelko sve više osjeća kako mu
teške cipele prilikom silaska “nabijaju nožne prste”, osobno osjećam vrlo
veliku mogućnost da su negdje unutar mojih zimskih cipela nastala i dva nova
žulja. Do mene dopire glas Anđelka.
-“ Aaaaahh !”
- “ Kaaj sad aaah? A malo prije si sanjal o
Marmoladi!”
- “ Pa na nju sam i mislil ! Aaaah - Marmolada!”
Nastavljamo silaz po stazici koja nas vodi cik-cak
prema Rif. Scotter-Palatini. Vrućina, sunce neumorno prži, dok oko nas zbog
niskog raslinja nema ni traga sjeni da malo odmorimo korak. Na ovakvom suncu
nemam namjeru ni sjediti ni stajati pa koliko god da mogu brže silazim prema
koči.
- “ Aaaahh, Marmolada!” – ispuštam umornim glasom
naslanjajući ruke i bradu na štapove dok mi se sa čela slijevaju kapi znoja.
I tako uz snove o Marmoladi konačno dospijevamo do
doma. Naručujem radlere. Mladi konobar slaže ih sa lemon –colom i nekim
talijanskim pivom iz limenke. Donosim ih van, u hladovinu terase na kojoj već
Anđelko uživa sa bosim nogama. Nazdravljamo usponu, vrhu i silasku.
- “ Aaaaaaah! Eto, zbog ovak finog radlera se
isplati mučiti za takav vrh!” – uzdišem.
Dvije štrudle od jabuka i dva
radlera, vraćaju nam snagu i želju za još kojim „brdašcem”. Naredni dan
rezerviran je za vrh i rovove Monte Paterna i kružnu turu oko Tre Cime.
