Kada u prirodi počinjemo zapažati harmoniju i sklad
nežive i žive materije koja nas okružuje, shvatili smo što znači - pojam ljepote. A nje ovdje zaista ima u izobilju. Dolomiti!
Desetak u nebo propetih skupina. Tisuću vrhova, stijena, tornjeva, igala.
Nebrojeno planinarskih domova, bivaka, livada, stazica, feratta. Za ljepotu
koja se nalazi u ovim visinama neki od nas spremni su uložiti i snagu i volju.
Dok visoki tornjevi magnezijem obogaćenog vapnenca tako tisućljećima prkose
vremenu, planinarima, alpinistima, u dolinama ispod njih odvija se sasvim
drugačiji način života. Sve je podređeno lagodnom uživanju u prirodi te samo
čeznutljivim pogledima odozdo prema njima. Visoki, elitni turizam. Nebrojeni
hoteli, luksuzno opremljeni planinarski domovi. Žičare koje zimi prevoze
skijaše, a ljeti turiste i izletnike.
Marmoladu zovu kraljicom Dolomita. Antelaa kraljem.
Između njih prostiru se zelene šume smreka, ariša, borova, strme alpske livade,
jezera, serpentinama cesta obavijeni alpski prijevoji. Negdje između njih
nalaze se i moje misli. Prelijeću iznad ariševih zelenih šuma, travnatih
planina, od davne 1991. kada sam prvi puta bio ovdje i upoznao kraljicu, sve do
današnjih dana kada se sa Anđelkom spremamo upoznati i njega. Kralja.
Vožnjom preko Tarvisia, Tolmezza, prijevoja “Passo
di Mauria”, na kojem se ne mogu nadiviti ljepoti starih, ogromnih, autohtonih
kamenih kuća, stižemo u predvorje kralja. Stare, kamene kuće u meni bude
nostalgiju za mirom, tišinom u kojoj žive ljudi ovog kraja. Dok moj Terios
uspješno savladava nebrojene zavoje, između Anđelka i mene teče razgovor:
-
“ Gle, kak je lepa ona kuća!”
-
“ Gledaj ono dvorište i ogradu!”
-
“ Daj vidi molim te one balkone!”
-
“ Gle kak su lijepo izdubli one trupce za cvijeće!”
-
“ Aaah, kak je lepa ova garaža!”
-
“ Garaža! No ovo pa još nisam nikad čuo!” – kroz smijeh dobacuje
Anđelko.
U labirintu uskih, strmih uličica San Vita di
Cadore treba pronaći onu pravu koja vodi prema Riff. Scoter Pallatini. Zbunjeni
zastajemo i pitamo. Ljubazni Talijan zove nas da ga autom slijedimo prema
donjoj stanici žičare za Riff. Scoter Pallatini. Podne je. Nikad još nismo koristili
žičaru za uspon na planinu, no želja da prije noći stignemo do bivaka Cossi,
koji se nalazi pod vrhom na 3.111 m tjera nas da iskoristimo i ovu mogućnost.
Za jedan smjer cijena je 5 EU, za oba smjera 7 EU. Kupujemo povratnu te svaki
sa svojim ruksakom sjedamo na svoju viseću klupicu.
-
“ Eto, ovo ti je tipičan primjer kako je vrijeme
u biti novac!” – viče Anđelko sa svoje klupe.
Pogledi nam kruže od naših nogu pod kojima se
prostire zelena livada, preko Antelaa koji se uzdiže iznad naših glava,
narančastih stijena Sorapisa, sve do oštrog zuba Pelma koji zadire u nebo iza
naših leđa. Gledamo u strehu našeg kralja.
-
“ Malo je snijega, tek nešto pod samim vrhom!
Streha bi se cijela mogla proći bez dereza, a mislim da ih ni za zadnjih 100
metara vrha ne bi trebalo.” – dobacujem Anđelku.
-
“ Da, bilo bi dobro da uz sve što teglimo ne
moramo još vući i dereze.”
U ruksacima su vreće za spavanje, kuhalo, posude,
hrana, penjačka oprema, uže, cepini, odjeća, voda, kamere, fotoaparat, a do
večeri moramo obaviti uspon od 1.500 metara . Za desetak minuta, žičara nas
odlaže na travnatom platou Rif. Scotter-Palatini (1585 mH, privatna). Po siparnim
serpentinama uspinjemo se prema Sedlu Forcella Piccola na 2.120 m . Pokraj stazice
ponovno nas prati najraznolikije ljetno cvijeće. Nakon obilnog kišnog perioda,
ovo je prvi vrući ljetni dan pa su trave i zelenilo podivljale. Sve je u cvatu.
Posljednji rododendroni, raznorazni plavi i ljubičasti zvončići, kamnokrasi,
žuti makovi, poneka gencijana. Dok vrućina i visoka vlaga pogoduju biljnom
svijetu, pod teškim ruksacima obojici sa čela kaplju ogromne kapi znoja.
-
“Pa ovdje nema kapi vode ni za lijek!” – zapanjeno
zaključuje Anđelko.
-
“ Nije to granit pa da sve teče niz planinu do
dolina. Ovdje Dolomit popije sve na mjestu na kojem je kaplja pala.”
Uz kaplje koje ovog puta padaju sa našeg lica,
laktova i gležnjeva, uz laganu glavobolju u mojoj glavi, napokon stižemo na
sedlo Forcella Piccola. Sa druge strane sedla, Antelao nam otkriva ostatak
svojih kamenih palača, ogromnih kosih ploča, sipara i grebena. Kako nemamo
dovoljno vode za uspon do bivaka, moramo se još spustiti stotinjak metara do
niže ležećeg doma Pietro Galassi na 2.018 m. da bi obnovili zalihe vode i
snage. Sa lijeve strane uzdižu se narančaste rupičaste stijene Sorapisovog
amfiteatra, dok se sa desne spuštaju travnate livade prošarane cvjetićima malih
plavih gencijana. Pred domom, na betonskoj ogradi stepeništa, nekoliko
crnih kavki uživa u ostacima hrane koje im je sipao domar.
-
“ Kad vidiš da i planinske kavke ovak slasno
jedu špagete onda si siguran da si u Italiji !” – dobacuje Anđelko.
Sa poslužiteljem za šankom razgovaramo na engleskom
što je ovdje rijetkost. Prva boca mineralne ispija se bez zadrške, a dvije
manje idu u ruksake za uspon. Zalihe za bivak i noć otopiti ćemo na vršnom
dijelu strehe koji je još uvijek djelomično pokriven snijegom. Moja glavobolja
ne prestaje. Od doručka je prošlo više od 11 sati. Pa naravno da me boli od
gladi. Uzimam i jednu štrudlu u nadi da će šećer, ugljikohidrati i mineralna
uskoro odraditi svoje.
-
“ Dobri runneri mogu za tri sata otići odavde na
vrh i za tri se sata spustiti dolje!” – odgovara nam domar na naše pitanje
koliko će nam trebati vremena do bivaka. U knjigama i vodičima koje smo listali
navodi se vrijeme od 4 sata za vrh.
-
“ Da li je tko već danas otišao gore, do
bivaka?” – pitamo jer nas zanima hoćemo li
biti u bivaku sami ili ćemo možda imati društvo.
-
“ Samo nekolicina ih je ove godine išla gore, a
jedan je danas ujutro rekao da ide na vrh, ali se još nije vratio.” – odgovara
domar.
-
“ Otišao ujutro, a još ga nema. Tri su sata
poslije podne. Taj ne spada u runnere
ili su uvjeti možda i teži nego što domar milsi.” – izjašnjavam se sam sa
sobom.
Napuštamo riff. Pietro Galassi. Prolazimo kraj
igrališta za “balote” što je samo još jedan od dokaza da se nalazimo u Italiji.
Na žalost, moramo ponovno priboriti za onih 100 metra koje smo izgubili spuštajući
se sa sedla do doma. Glavobolja polako prolazi, izgleda da je u pitanju ipak
bila glad. Sa sedla skrećemo po slabo markiranoj stazici prema vršnome masivu
Antelaa. Stazica vijuga kroz travnate livade, preko nekoliko manjih kamenih
skokova prema siparnom kotlu pod stijenama Antelaa. Usprkos lakom terenu,
osjećamo kako su naši ruksaci ponovno dobrano natovareni. Plaćamo cijenu za
našom željom da prespavamo u bivaku na 3.111 metara pod samim vrhom kralja
Dolomita.
-
“ Baš me zanima kakve ruksake imaju ti runneri!”
-
“ Sa jaknom i flašicom vode!” – odgovara
Anđelko.
-
“ A da mi njima probamo dati naše, pa da kraj
njih malo runnamo?”
-
“ Pogledaj gore, izgleda da sad silazi onaj koji
je jutros išao na vrh. “
-
“ Ovaj sigurno ne spada u runnere!”- sa smiješkom
veli Anđelko.
Nakon nekoliko minuta, susrećemo se sa mlađim
poprilično jakim muškarcem kojeg
ispitujemo.
-
“ Recite nam, koliko još ovako natovareni imamo
do bivaka, tamo bi htjeli prenoćiti!”
-
“ Ne znam, ja niti do bivaka nisam uspio doći,
jer su ploče na zadnjem dijelu strehe prekrivene slojem šljunka i snijega pa ne pomažu ni
cepin ni dereze.”
-
“ Pa dokle se onda uopće može?”
-
“ Ja sam se okrenuo na kojih 3.000 m. Dalje se
nisam usudio.”
-
“ Pa to je samo 100 m od bivaka, jeste ga barem
vidjeli?”
-
“ Ne, nisam! Vas ste dvojica, možda ste bolji od
mene, probajte! Treba vam još oko tri sata do mjesta gdje sam se ja okrenuo.”
Računamo. Sada je 16,00 sati. Ako do 19,00 ne
uspijemo doći do bivaka, moramo se odlučiti ili ćemo spavati pod vrhom na
otvorenom, ili se vratiti natrag u dom. U najgorem slučaju, ako ne nađemo
mjesta za spavanje na strehi, do 21,00 je dan, a zadnjih sat po ravnome se može
i sa čeonim lampicama. Uspinjemo se nešto užurbanijim koracima prema siparnom
kotlu. Do sada smo relativno polako i mirno hodali računajući kako imamo
vremena sve do 21,00 sati polako šetati do bivaka pod vrhom. No teški ruksaci
natovareni zimskom opremom, kuhinjom, spavaćim sobama, filmskim studijem
odjednom postaju sve teži i teži.
Prelazimo preko posljednjih ostataka snijega na siparu I približavamo se
stijeni Antelaa. Slijedi lagano penjanje po kosim kamenim pločama koje nas
odvode u srednji dio stijene. Nezgodni detalji primoraju nas da obje kamere
stavimo u ruksake kako se ne bi oštetile od udaraca u stijenu. Na ovakvim
detaljima inače često stanemo, vadimo kameru, snimimo lijepi detalj, vratimo je
u ruksak i odmoreni idemo dalje. Ovog puta za to nemamo voju pošto nam je
jedini cilj stići do bivaka ili se vratiti još za vrijeme dnevnog svjetla.
Kosa, dugačka, izložena
polica, širine oko pola metra, vodi koso prema gore na početak strehe kralja
Dolomita.
-
“ Gle, ovdje ima dovoljno mekog sipara I kosih
glatkih ploča za prespavati ako ništa drugo ne nađemo.” – konstatiram.
-
“ Moguće. Ovdje i ne bi bilo previsoko za
provesti noć. Sad smo na oko 2.600m.”
Pogled nam seže u daljinu I visinu. Streha Antelaa
odjednom je postala mnogo duža i višlja nego što je to izgledalo iz doline.
Korak po korak slijedeći jedva vidljive markacije I pokoji kameni možic
uspinjemo se prema vrhu strehe.
-
“ Pozna se i visina, a bogme i godine stari
moj!” – tužim se Anđelku.
Noge polagano odlaze jedna pred drugu u nekom
uspavanom ritmu, dok pogled stalno prati
uskih 50-tak metara strehe u nadi da postoji još neko sigurno mjesto za
bivak na otvorenom ukoliko I mi ne uspijemo doseći onaj limeni pod vrhom.
-
“ Pa daj mi reci molim te, ja tu ne vidim nikakvih
problema za ići do vrha.” Tamo ima malo snijega, ali se lijepo može zaobići po
lijevom ili desnom rubu strehe.” – nervozno priča Anđelko.
-
“ Ja ne vidim gdje bi tu bilo problema osim ako
nas ne čekaju negdje gore iza onog skoka gdje za sad ništa ne vidimo, a do tamo
imamo još najmanje sat vremena. Ako tamo zapnemo, onda do mraka nismo dole.” –
odgovaram.
Kako dobivena visina raste, ruksaci postaju sve
teži I teži. Krenuli smo ujutro oko 5 sati iz Čakovca, a sada je već 18,00
sati. Sa kamerom uopće ne snimamo jer nam je jedino važno pronaći put do bivaka
koji naš prethodnik nije uspio. Po kamenim kosim pločama strehe nalaze se duboke brazde,
pukotine kje je izdubila voda koja se topi i klizi po njihovom dnu prema dolje.
Neke od njih sad su već suha pa razmišljam o tome da se u krajnjem slučaju
zavučemo u neku od njih, te zaštićeni od vjetra prespavamo noć na strehi. Pred
nama se ukazuje stjenoviti skok, a pod njime snježna polja.
-
“ Daj molim te pogledaj na kojoj smo visini!” –
već polako u panici pitam Anđelka.
-
“ 2.900 metara. Mislim da je bivak iza onog
skoka, a da ovaj pred nama nije skok ni prošao!”
Kameni možici vode ravno
preko snježnog polja na kojem stvarno ne pomažu ni dereze ni cepin. Kose kamene
ploče pokrivene su slojem šljunka, a taj sa 10- 20 cm mokrog snijega. I
najmanje proklizavanje stvara smjesu snijega i šljunka koja neizostavno vodi do
pada.
-
“ Ja ti tu nejdem, makar baš tu vodi staza.
Idemo tamo desno, po rubu gdje nema snijega” odlučan sam.
Opažamo kako tragovi našeg prethodnika prestaju
neposredno prije stjenovitog skoka koji naizgled treba zaobići po krajnje
nezgodnoj zasniježenoj kosoj polici ispod koje se vide samo krovovi kuća San
Vita di Cadore. No kako mi zaobilazimo snježno polje sa desne strane, usred
skoka nam se ukazuje lagani kamin kroz koji vodi nastavak uspona.
-
“ Pa onaj mamlaz je tu odustao!”
-
“ Da, sa snijega nije vidio prolaz pa se
ustrtario!”
Prolazimo kroz kratki kamin i krećemo prema vrhu po
zadnjem dijelu strehe na kojem se još uvijek tu i tamo nalazi koje teže
prohodno snježno polje.
Već je skoro 19,00 sati.
Potpuno oneraspoložen, umoran, sa svim onim mrvicama strahova koje su se negdje
ugnijezdile u iščekivanju konačnice našeg noćenja, svakih desetak koraka moram
stati i odmoriti mišiće nogu. Nejde da ga ubiješ! Kako zavidim onim ljetnim
runnerima sa jaknicom i flašom vode u ruksaku.
A onog mamlaza koji nas je tako ustrtario sutra bolje da i ne vidim. Usprkos našim željama da
sve bude jednostavno i lijepo do izražaja ponovno dolazi vječita sinteza
istovremene ljubavi prema takovim dijelovima prirode i svijesti o vlastitim
sposobnostima i mogućnostima. Uvijek je najslađe ono u što si uložio najviše
napora. Barem na kraju, kad sve sretno završi. Vjerujem da spadamo u normalne
ljude, te da će nam naš željeni bivak biti tako željno iščekivana nagrada,
sreća, put ovih dviju sitnih duša prema pojmu bezgranične otvorene slobode
svijesti. U protivnom, javno ću priznati da sam postao mazohista.
Ponovni
pogled na Anđelkov sat. Prošli smo visinu od 3.050 m.
-
“ Pa dobro gdje je taj bivak? Ako je samo 50 m iznad nas morao bi se
već vidjeti!” – vičem potpuno bez volje za ijedan novi korak prema naprijed.
-
“ Idemo tamo na lijevo, na stjenoviti rub, da zaobiđemo zadnja snježna
polja. Ionako je streha široka samo 30 metara pa ne moramo baš hodati po
markacijama ako nejde. Sad je 19,00 i još imamo dva sata dana. Sad me niti vrag
ne natjera natrag dolje. Ima da ga nađemo i točka!” – odgovara Anđelko.
Anđelkove riječi tjeraju me da se zamislim. Ima
čovjek pravo. Kad smo se tako natovareni bez veze žurili, uspinjali sa ubijenom
voljom za uspon, prošli dio na kojem je naš prethodnik odustao, nema razloga da
se dalje mučimo i nerviramo. Polako naprijed!
-
“ Slažem se, imaš ti prav!” – odgovaram.
Razmišljam kako je upravo put naših dviju, u ovim
prostorima neuglednih, malih, duša prema pojmu bezgranične otvorene slobode
svijesti upravo ono što nas i dalje vuče naprijed. Jesmo li mazohisti ili
egoisti? Možda i oboje istovremeno? Želja za tim - nečim jača je od samog
tijela i njegovih mogućnosti. Duhovno ili tjelesno. Da bi udovoljili duhovnim
elementima svijesti, uvijek mora stradati materijalno tjelesni dio nas samih.
Izgleda da je to sudbina alpinizma.
Pauze
koje sam dosada radio između svakih desetak koraka, odjednom se svode na svakih
pet koraka. Pa k vragu, zar sam toliko omatorio, ili sam izgubio svu kondiciju
ili mi je onaj mamlaz dolje ubio svu volju za uspon. Anđelko hoda kojih
dvadesetak metara ispred mene i istražuje mogućnosti za nastavak uspona.
-
“ Eheej! Pogodi što stoji pred menom!” – čujem odozgo.
Vidim Anđelka, ali od bivaka ni traga.
-
“ Kaj si ga našel?”
-
“ Tu je! Samo je tako sakriven da ga ne vidiš dok nosom ne udariš u
njega!”
(nastavak slijedi)
