STUBAJCI - treći dio

        Spavanje je po običaju bilo kratko, već oko 3 sata iščekivao sam jutarnje zrake na prozoru.  Oko pola šest ustajem i odlazim na umivanje. Anđelko pakira stvari i iznosi ruksake iz madraclagera. Ustaje i domar, otvara kuhinju. Sjedam za stol u iščekivanju novog jutarnjeg okidača za pogon neurotransmiterskih veza centra razmišljanja sa bazalnim osnovama sinapsi veza ligamenata i mišića…mmmm, tri puta mi je došao natočiti, bog ga blagoslovio ! 

Dva veća kruheka sa putrom i pekmezom i možemo dalje. A možda još ipak koji gutljaj kavice, molim….

            - „ Ako sam se moral dići prije šest za vaš doručak, neću vas više iza šest vidjeti u domu! Jasno!“ – u šali dobacuje veseli domar koji tu i tamo ujutro otrči na Pfaff tek da vidi je li sve u redu.

      Ipak kao prvi izlazimo iz doma i pogled nam odlazi prema našem današnjem vrhu – Wilder Freigeru. Današnje jutro nije tako čisto kao što je to bilo prethodna dva dana. Wilder Freiger, kućni je vrh Becherhaus, na njega oni najbrži „skoče“ za manje od sat vremena. Slijedimo sajle gelendera koji nas po grebenu spušta na ledenjak. Kako mi nikako ne spadamo u one „koji skoče“ polako se uspinjemo prema vršnom dijelu grebena Freigera. Uskoro nas dostižu dvije mlade djevojke i mladić. Puštamo ih naprijed i gledamo kako mladost ima snage više od nas. Da bi ublažio situaciju Anđelko se sjeti:

- „ Mi dva zbrojeno imamo više godina nego oni svi tri zajedno!“

- „ Kaj s tim oćeš reći, da sam ja već tolko stari?“

-  „ Ma uopće ne izgledaš staro, sam ti nejde više kak nekad!“

-  „ Ja hodam polako da upoznam svaki detalj s puta!“

Predvrh Freigera je ogroman ledeni plato sa kojeg se na lijevu stranu razvukao uski, gotovo ravni, većim dijelom snijegom pokriven greben. Oblaci su već pomalo zakrili vrhove oko nas, ne želim si ni misliti što se sve može desiti ukoliko nas nevrijeme i magla zahvate prije nego što se spustimo na kojih 2.000 m. Ostavljamo ruksake uzimamo samo kameru i fotoaparat i krećemo prema križu udaljenom kojih 200 m od nas. Strmina koja se sa desne strane nalazi pod vrhom i ledenjak čiji se kraj ni ne vidi zbog ogromnog ledopada čini me nekako nesigurnim. Nikako ne bih želio otklizati negdje dolje u nešto čemu ni ne vidim kraj.

- „ Ja ti tu nejdem nenavezan!“ – velim Anđelku

- „ Pa to ti je ravno, samo izgleda strmo, a kad si na stazi ravno je i ima utrti gaz!“

- „ Znam ,ali ja se bi ipak radije navezal, psihčki bu mi lakše!“

- „ Ajde onda, navežimo se brzo prije nego dođe gužva iz doma!“

Krećemo još jednom navezani, a meni je sve nekako čudno zašto sam tražio da se navežemo. Stvarno je staza dovoljno široka i gaz prošlotjednih prethodnika je velik i uz sasvim najnormalniju pažnju bez problema stojimo na trećem metalnome križu. Bolje je ipak tako. Anđelko priča sa dva Austrijanca i gle čuda i oni su iz Graca. Ne samo to, oni su bili nekoliko puta i na planinarenju u Hrvatskoj. Svi skupa uviđamo da vrijeme danas neće dugo izdržati te se spremamo za brzi spust u dolinu. Uzimamo ruksake i opremu koju smo ostavili kod kamenih ostataka srušene karaule iz nekog davnog doba, te se preko niza ledenjačkih ploča spuštamo prema dolini na suprotnoj strani. Na kamenim dijelovima slijedimo kamene možice koji su dosta rijetko postavljeni pa se čak i po nekoliko puta malo i izgubimo. Na kraju najvećih strmina, na ovećim kamenim pločama i početku vidljive stazice, na mjestu gdje ledenjačka voda teče preko malih kamenih kaskada uzimamo odmor. 

Na curku hladne vode puni se originalna bergwasser, stavljaju se multivitaminske tabletice, klopaju se energetske čokoladne pločice. Odmor.

Do nas dopiru dječji glasovi. Nekoliko vesele djece u patikama dolazi do nas, što nas navodi na zaključak da je dalje, prema dolini i Nurnbergerhutte zapravo - dječja igra.

Nešto niže, na kamenoj ploči opažam igru dva svisca. Čim su nas opazili zavukli su se u svoju jazbinu pod kamenom. Anđelko vadi kameru i čeka da se ponovno pojave.

- „Kad ja čekam, oni ne žele!“ – izjavljuje tihim glasom.

Ma znam ja kak se svizci glasaju zviždanjem. Ak ja zazviždim, ima da  im pokrenem radoznalost.

- „ Fiiiii, fiiiii, fiii, fiiiiii…“

Mali svizac izađe na kamenu terasu pred svojim domom da vidi koji veliki brat to daje izjave! Za malim bratom, dolazi i njegova sestrica. (Ili ženica) I ona znatiželjno promatra odakle dolaze ti zvukovi.

- „ Bravo, majstore, ovo ti je na svaku čast. Nakon toliko godina u bregima uspio si savladati i jedan novi jezik!“

- „ Fiiiii, fiii, fiii, fiiiiii…“

Velika, dobro opremljena Nurnbergehute. Vele nam da ukoliko se želimo istuširati i osvježiti imaju i toplu vodu! Radije se odlučujemo za hladne radlere, i malo sjene iza doma. Oblaci su već dobrano pokrili nebo, a kako se spuštamo u doline ljetna sparina i vlaga zraka sve je veća i veća. Pomalo me već bole koljena, osobito ono udareno, nožni prsti pate od nabijanja, a ipak žurimo, jer se oblaci sve više i više namataju oko vrhova, htjeli bi doći do auta prije kiše. Kao za inat, zadnji dio od Nurnbergerhutte u dolinu se vleče i vleče. Nikad kraja tim serpentinicama, nikako naći malo sjene, sa čela ponovno teku krupne kapi znoja. Baš kao što smo se na početku naše ture uspinjali pokraj ogromnog slapa ispod Sulzenauhutte, tako i sada prolazimo pokraj novog slapa koji u ovu dolinu dovodi vode otopljenih snjegova ledenjaka koji okružuju Wilder Freigera, Fuersteina i ostale tritisućnjake. Pred samim slapom, na posljednjem zavoju stazice pred nama se iz stijene nadvije mala Pinus Cembra. Raste iz omanje gomile mahovine i treseta koji se nadvio niz stijenu tako da bi je mogao skinuti sa svim korijenjem samo jednom rukom. Kraj brzaka potoka koji je nastao nakon ogromnog slapa, spuštamo se prema začetku makadamske ceste koja nas mora odvesti do glavne asfaltne ceste na kojoj smo ostavili Anđelkov auto. Ostaje nam i zadnji problem. Prije tri dana ušli smo u planinu u drugoj dolini koja je sad kojih 4 kilometra udaljena po asfaltnoj cesti. Tamo je naravno i auto. Moja koljena i nožni palci su već na izdisaju.

- „ Kak bumo, ja čuvam ruksake, ti polako ideš i stopiraš?“

- „ Drugo nam ništ ne preostaje!“

Do nas već dopiru zvuci automobila koji se kreću po cesti negdje ispred nas, a prve kapi kiše počinju padati. Anđelko zastaje da si preveže cipele koje su ga već malo počele žuljati. Nastavljam prema već vidljivim počecima asfaltirane civilizacije kad odjednom u daljini opažam gotovo nevjerojatnu stvar. Autobus. Trčim koliko me noge još mogu poslužiti pred autobus. Stanem na sredini ceste, raširim ruke. Ma nemreš me pregaziti, vragu, moraš stati. Vozač raširenih očiju gleda u mene i koči. Jednu ruku držim uzdignutu, drugom mašem Anđelku i zovem:

-“ Ejj, trči brzo, zastavil sam autobusa, objasni mu da nas prepela do auta!“

Vozač nam uredno naplati dvije karte za jednu stanicu, a kako su vani upravo počele i prve kapi kiše sretni smo ko dva mala svisca koja su se pred kišu uspjela skloniti u svoju jazbinu. Vozač nam priča o olujnom nevremenu i tuči koja je upravo prohujala kroz Innsbruck. Čudno da ovdje u brdima još uvijek koliko toliko drži. Istovaruje nas točno pred Anđelkovim autom. Fala ti majstore, spasio si nas. Na malenom potočiću tik pokraj auta peremo znojne i izmučene prste na nogama, hladimo ih, umivamo se i peremo mokrim ručnicima, presvlačimo u čistu odjeću za put kući.

A put kući je bio zaista poseban. Vožnja po olujnom nevremenu od samo 40 km/sat po autoputu kad ne vidiš dalje od dva metra pred sobom, bježanje pred tučom na lokalne ceste, skrivanje pred tučom po hangarima i nadstrešnicama kuća, poplave na kružnim tokovima i pothodnicima, poplavljeni dućan Spara, ljudi koji gaze vodu preko gležnja da bi došli do svojih auta….  fala Bogeku da nas ništ od toga nije zakačilo u planini. Što reći za kraj? Najljepše su uspomene na ture na kojima se toliko toga „dogodilo“ a sve je ipak bilo samo jedan veliki užitak, radost, veselje, opuštanje…. a umor i koljena se već drugi dan zaborave.

STUBAJCI - drugi dio

           Treći dan. Kao i uvijek, spavanje se svodi na period od dok zaspem do nekih 3- 4 sata ujutro. Dalje se provodi u očekivanju prvih zraka sunca, a zatim u dizanju domara i nestrpljivom čekanju „okidača za pogon neurotransmiterskih veza centra razmišljanja sa bazalnim osnovama sinapsi veza ligamenata i mišića…“ - da skratim – jutarnja kavica! Tek poslije nje slijedi i jutarnji uspon na Wilder Pfaf! Oblačimo se, stavljamo pojaseve i opremu. Opažamo kako iz Becherhaus prema nama dolazi neki ranoranioc. Prolazi po ledenjaku ispod doma i juri ravno na greben Wlder Pfaffa. Ajmo mi za njim. Već na trećem metru ledenjaka ispod doma, interesantna prepreka. Ledenjački potok. Obje strane potoka čvrsti su led, potok širine kojih metar, a po njemu juri kristalno bistra tirkizno plava voda. Kako mi se ne da odmah ovdje stavljati dereze, tražimo najuže mjesto na kojem možemo preskočiti potok koliko toliko sigurno. Štapove zabijem u led druge strane potoka i lagano – hop. Anđelko prepreku svladava sa zaletom. 

Polako dolazimo do grebena Wilder Pfaffa koji se postepeno uzdiže izmađu ledenjaka Fernerstube sa sjeverne strane i ovog na kojem leže Mullerhutte i Becherhaus. Korak po korak se uspinjemo po toj oštroj liniji. Greben je širok gotovo metar, a zatim se naiđe na par kamenih skokova širine samo po pola metra. No stijena grebena je čvrsta, a sve što je ikada moglo otpasti, vjerojatno je davno otpalo, barem tako mislim. Upravo u tom trenutku začujem iza sebe strašan zvuk kamene lavine. Zrakom protutnji grmjavina kamenja koji se kotrlja. Zastanem. Još neko vrijeme čuje se jeka, osjećam kao da mi je u nosnice došao teški miris lomljenog kamenja. Nakon toga zavlada gotovo bolna tišina.  

- „Opet se odlomilo nešt na starom putu prema Mullerhutte!“ – velim

- „Je, izgleda da je bilo negdje ispod nas duboko, baš tam gdje ide put!“

Greben postaje sve strmiji i sve ljepši. Čim je strmiji, stijena je čvršća i bogatija sa hvatištima. Opažamo tipa od jutra kako se već spušta sa vrha. Mi prema gore, on prema dolje. Srećemo se!

- „ E, ja sam domar od Becherhaus, nemam nikog u domu pa samo malo skočio ujutro do vrha da vidim je li sve u redu sa putem i klinovima.!“

Anđelko predstavi nas dvojicu.

- „ Aaa, vi ste oni koji dolaze posle k meni na kavicu i apfelstrudel !“

       Pozdravljamo se do skorog viđenja. Nastavljamo po grebenu i nailazimo na  dugačku glatku nagnutu kamenu ploču po kojoj je stavljen čak i gelender. Još par poteza rukom, par koraka po najstrmijem dijelu grebena i pred sobom ugledam metalni križ vrha. Wilder Pfaff, 3458 m. Uzimamo kraći odmor, potrebno je unesti nešto vode koju smo otpustili u obliku znoja. Anđelko namješta fotić na obližnji kamen za zajedničku fotku sa križem na vrhu. Klik! Pogled nam nekako naviše bježi prema Zuckerhutlu, koji je od nas udaljen koji sat vremena. Vrijeme drži, gotovo da nema oblačka na nebu iznad nas. Dolje ispod nas opažamo kako sa Suzenaufernera dolazi navez od četiri čovjeka i kreće se prema podnožju Zukija.

-          „Ajmo i mi onda dalje!“- malo forisram dok vidim kakvo je lijepo vrijeme.

-          „ E sad će ti se ispuniti najveća želja ove ture. Zukiii!“ – velim Anđelku.

Silaz sa Wilder Pfaffa na drugu stranu izgleda lagano, no na kraju ti se ispriječi ili ledena strmina ili krupni crni kameni sipar. Odlučujem se za sipar. Bljak, fuj, grozno. Jedva sam dočekao led i snijeg. Priječimo vršni dio ledenjaka između ova dva vrha  prema Zukiju. Opet idem prvi u navezu i kao obično opet pronađem jednu pukotinu. Noga propadne sve do bedra. Uz malo muke se iskobeljam van, skrenem sa utabane staze na kojoj smo naišli na pukotinu i nastavljamo dalje.

Pred prelaskom na greben Zuckerhutla dostižemo četvoricu mlađih ljudi iz naveza. Odmaraju se prije ulaska u stijene. Puštamo ih naprijed jer je uvijek lakše kad ide ispred tebe netko tko zna taj put. No na nađe iznenađenje, već prvi koraci ka ulasku na stijene pokazuju kako se zapravo radi o neiskusnome vodiču sa trojicom isto takovih, koji baš  nemaju puno iskustva na ledu i u stijeni. Vodič ulazi u stijenu ravno preko strmog zaleđenog dijela. Tu treba dobro odraditi udaranjem cepina i dereza. Kako će to tek odraditi klijenti. Malo odmora i nama odgovara pa sve to gledamo i čekamo. Vodič dolazi u stijenu, postavlja štand, povlači užetom prvog klijenta preko leda. Uz nekoliko proklizavanja ovaj se jedva dokopao se stijene. Slijedi djevojka. Njoj pa ne ide nikako. Gotovo da ju je morao povući na gore užetom.

- „Mi ove nemremo čekati, moramo ići! Ako čekamo njih treba nam do večeri za vrh.“- veli Anđelko.

- „ Znaš kaj, idem ja malo bolje lijevo van smjera, tam je više snijega i lakše se prijeđe na stijenu. Ti zabodi cepin duboko i zihraj.“

Rečeno učinjeno. Anđelko zabije svoj cepin i omota uže oko njega. Krećem. Sa nekoliko udaraca malog cepina u led, dokopam se snijega i po njemu stijene. Na širokoj polici povučem uže prebacim preko ramena i zovnem:

- „ Ajd sat ti da ove preteknemo, još se petljaju !“

Po lijevom dijelu stijena zaobilazimo četvoricu u navezu, skidamo dereze i nastavljamo laganim otpenjavanjem dvojke prema vrhu. Greben Zukija je malo teži nego onaj od Pfaffa, ali je zato ljepši, čvršća je stijena i kako to kod čudno izgledalo pruža mi veći užitak u penjanju, a to je najvažnije. Dišem punim plućima, osjećaji su tako daleki od uobičajenih životnih trenutaka. Uski greben, strma stijena, male police, čvrsti i veliki oprimci, poneki klin za nogu ili ruku. Čudna je to situacija. Pažnja, uživanje, pravilno razmišljanje, potraga za unutrašnjim mirom i  možda čudno rečeno, stapanjem sa stijenom, zamjenjuju strah (uvijek imam dozu straha) pa igra stijene i tijela slobodno teče. Na vrhu se nalazi prekrasan križ. 3505 m. Uz onaj na vrhu Hochalmspitze jedan od najljepših. Anđelko je sretniji od mene. Zukija je jako želio kao glavni cilj. Panorama opet fantastična. Na četiri strane svijeta prostiru se četiri ledenjaka, iz njih izranjaju vrhovi preko 3.000 metara. Sonklarspitze, Botzer, Wilder Freiger, Feuerstein, Hofmanspitze. Na horizontu se naziru Zillertalci, a sa druge stane ledenjaci i vrhovi Otztalerskih alpi. Iza svih bijele se snjegovi Ortlera. Nebo nad nama je još uvijek modro plavo, tek tu i tamo pokoji oblak nadolazi i z dolina. Koliko god da su lagani, nikako da se izdignu u ove suncem obasjane visine. Prozračnost svijetla, tišine. Vrhovi oko nas pa čak i samo nebo kao da su nadohvat  ruke. Granica stvarnosti i onog nečeg drugog, zbog čega dolazimo ovdje. Vrijeme prolazi, čekao da do vrha stigne navez one četvorice, jer ne želimo izazivati gužvu. Vrijeme prolazi, njih nema.

- „ E, sjećaš se da smo na karti vidjeli dva smjera na vrh od ulaznog dijela.!“ – veli Anđelko.

Odlazim malo niže, držim se bolje desno od smjera kojem smo se popeli i nalazim novu utabanu stazicu koja polako prelazi u stijene.

-  „Evo ga tu je, idemo polako!“

Spakiramo stvari i počinjemo sa silaskom. Uskoro opazimo četvoricu u navezu kako polako penju kojih dvadesetak metara lijevo pokraj nas. Odjednom su jako uzbuđeni i nešto mrmljaju, prigovaraju vodiču. Anđelko im objašnjava da ipak idu dobro, jer mi idemo dolje drugim putem da im ne bi smetali. Uskoro shvaćamo dobru strane dva smjera na vrh. Po onom kojem smo se uspinjali nastala je prava gužva. Još nekoliko naveza ušlo je u stijenu. Kakva bi tek bila da još netko silazi. Put do najbližeg radlera na Mullerhutte vodi nas ponovno preko vrha Wilder Pfaffa. Glasno uzvikujem.

- „ Dva puta u istom danu na istom vrhu od 3.500 m,  - to nemre bilo ko!“

         Ledenjački potok pod Mullerhutte obasjan suncem pod bistrim, plavom bojom okupanom nebom je prekrasan. Snimamo i fotografiramo se na raznorazne načine. Šećem uz rub potoka i nekoliko puta ga prelazim sa jedne na drugu stranu. Ne mogu se nagledati tog prelijevanja plavih boja od tirkiznoplave, preko ultramarin prema pariško plavoj boji u ovisnosti o kutu svijetla, sjene, dubine vode…. 

Kod doma nam prvi dobrodošlicu ukazuje, a ko bi drugi nego – Moses. Anđelko po običaju naručuje dva radlera, kucnemo se, pružimo si ruke i sjednemo na topli, suncem ugrijani betonski prag doma. Moses je odmah kraj nas, zavalio nam se kraj nogu i blago telećim pogledom u stranu prema nama, daje nam do znanja kako bi želio da se ga opet češka. 

Ležimo i odmaramo se na ugrijanom betonu. Gledam kako se lijevo od mene po njemu cijedi snježnica otopljena zrakama sunca. U Čakovcu je 35°C, a mi ovdje tražimo ugrijani beton za odmor. Uživam, razmišljam opuštam se maksimalno sve dok me odjednom ne razbudi poznati miris, trkne me Anđelko i pod nos mi uvali – Apfelstrudel.

- „ Bok te poživio, pa kaj stvarno bu mi se ispunila davna želja? Odkud ti sad to?“

- „ Ušao sam unutra i nisam mogao odoljeti friškom mirisu! Friško su ga izvukli iz pećnice!“

- „ Još i kavica posle na Becheraus…mmmmmm .“

Anđelko gleda prema Sonklarspitze. Izgleda mu jako blizu. Još jedan tri i pol tisućnjak? Vidim da bi najradije bi otrčao još i tamo gore, ali ja stalno prigovaram:

- „Odmori si noge za sutra, sutra hodamo cijeli dan!“

- „ Maaa nejdi, kaj bu ak se kaj zategne, pa ostaneš do mraka!“

- “ Kaj bu ak ti se kaj desi, a nema mene…“

- „ A kaj da velim Kseniji, ak ti se kaj desi, ma ubila bu me, nejdi radi mene…!

Čovjek uviđa da mu kraj mene nema spasa i napokon odustaje.

Nakon dužeg odmora pakiramo se i odlazimo prema susjednoj Becherhaus  udaljenoj kojih sat vremena. Put vodi po ogromnom ledenjaku i označen je drvenim štapovima crvene boje. Pod samom Becherhaus jedan put ide lijevo, na greben kojim se uspinje na Wilder Freiger, a drugi obilazi gromadu na kojoj se smjestila Becherhaus  pa odlučujemo da idemo zaobilaznim putem kako bi vidjeli i što se sve skriva sa druge strane stijena i ledenjaka. Ljudi koji se nalaze kojih 150 m nad nama na terasi kao da se smiju na našu odluku da zaobiđemo ogromnu 200 metarnu gromadu na kojoj se smjestila Becherhaus. Nakon nekoliko minuta shvaćamo i zašto. Prvo se moramo se moramo spustiti kojih pedesetak metara, a zatim nas čeka 200 metarna  stijena, naizgled okomita po kojoj vodi osigurani put sa klinovima i sajlama sve do samog gelendera Becherhaus. Na prelasku sa ledenjaka na stijene noga mi propadne, a s koljenom pošteno lupim u kamen u snježnoj rupi. Bol je za tren nepodnošljiva. Moram nakratko stati i pričekati.

- „ Ovo mi nikak nije trebalo!“ – dobacujem.

- „ Pa kaj je sad, ne buš valjda na kraju posustal!“

- „ Ne bum ja, nego moje koljeno!“

- „ A tak je lepo napravljeno, kladim se da bu kraj sajle ujedno i gelender na koči!“

              U koči napokon novi radleri, odmor, večera, brijanje, pišanje, umivanje i kupanje mokrim ručnikom, a zatim izlazak na večernji fotosession. Promatramo zalazak sunca iza niskih oblaka koji su se smjestili kao pozadina iza naša dva vrha i Mullerhutte. Kratke dnevne sjene koje su se čitav dan sramile pred Ortler palvim nebom, sada su se u večernjim satima produžile i razlile po strminama stijena i ledenjaka. Toplina dana se izgubila, hladnoća alpske noći nadolazi. Nebo je nakratko prelila topla boja kao naznaka oproštaja sa toplinom dana. Snijeg je ponovno čvrsto zamrznuo i ledom obuhvatio svoje stijene, kamenje, a tanki potočići koji su tijekom dana lagano kapali po kamenim pločama oko doma zastali su tek kao naznaka donedavne dnevne topline. Još nekoliko ljudi ostaje sa nama vani koliko to hladnoća nadolazeće alpske noći dopušta.

               Jutro je rezervirano za Wilder Freiger.