KAMNIŠKO SEDLO ZIMI

              

 Te godine, zima je potrajala izuzetno dugo. Ne samo planine, već i doline bile su do kraja veljače zametene snijegom. Prvi zraci sunca, počeli su otapati bijele planjave tek početkom ožujka. No upravo ta bjelina i hladnoća daju planinama neku neodređenu privlačnost. Čini se kao da zaogrnute zimskim plaštevima zapravo miruju, brane se i odmaraju od nasrtaja gomila ljudi koji su im u ljetnim i jesenskim mjesecima ometali nekada davno zaboravljeni mir. Dok nas po jednoj strani zastrašuju svojom bjelinom, zaleđenim stijenama, snježnim strehama, hladnoćom, isto tako te bijele kristalne kupole i vrhovi neodoljivo privlače. Dok sa jedne strane leži privlačnost, sa druge strane uvijek stoje strah, oprez, sumnja, želja. Traganje za nekim vidom čistoće uspona koji je u zimi daleko izražajniji nego li pod vrelim suncem i gomilama ljudi. Traganje za samoćom vrhova, koju nam je tijekom ljeta često teško ukrasti. Zimska večer, noć, provedena unutar četiri zida zimske sobe, sa prijateljem djeluje posebno.

            Dogovor je bio da se kao i obično u dogovoreno vrijeme nađemo u Tepanju. No u dogovoreno vrijeme nije bilo ni Anđelka ni Lagune. Da se u žurbi može uzeti pogrešna putovnica, a to primijetiti tek na granici postalo mi je jasno kad sam se mobitelom porazgovarao sa Ksenijom. Vrijeme sam prikratio solidnom porcijom gulaša, razmišljajući kako sam zapravo “cool”  kad se ide u planine.

            Do doma u Kamniškoj bistrici, baš kao i prije godinu dana stižemo po mrklome mraku. Devet sati navečer. Dok je prošle godine, prilikom noćnog uspona na Kokrško sedlo mjesečevo svjetlo obasjavalo bjelinu kamena kao da je sve vrhove pokrio snijeg, ovaj puta se ni pravim snijegom pokriveni vrhovi ne mogu vidjeti pošto nema ni traga mjesecu. U domu dobivamo informacije da je do sedla išlo već dosta ljudi, na vrhove baš i ne. Navodno su neki pokušali i na Planjavu i na Branu, a na Tursku goru došli su sa Malih poda. Već na prvim metrima uspona nailazimo na snijeg koji je napadao proteklog dana. Iznad naših glava pojavljuju se zvijezde, klasika naših noćnih uspona. Koraci ponovno prolaze poznatom stazom. No kao i svakog puta ona je ponovno posebna. Pokrivena je snijegom i noć je. Snop svjetla sa čeone svjetiljke obasjava neke poznate detalje. Detalje koje sam upamtio sa svojih samostalnih uspona, sa prvog penjačkog uspona na Zeleniškim špicama sa Milanom, pa onog lanjskog, noćnog, sa Željkom. Svjetlo čeonih svjetiljaka obasjava i tragove nekog tko je ovim putem prošao gore i dolje pred nama. U tami stare smrekove šume, Anđelkov sat daje nam signal da smo prešli visinu od tisuću metara. Prateći tragove ispred nas postepeno se bližimo rubu šume iza kojeg se nalazi livada sa nadstrešnicom “pri pastijih”. U glavi mi se vrte slike prošlogodišnjeg noćnog uspona. Čini mi se da se nalazimo previše lijevo, ali tragovi koje pratimo mogu voditi jedino na sedlo! No kad isti počnu bezrazložno skretati čas lijevo čas desno kroz smreke i klekovinu odjednom nam je jasno da je naš prethodnik zapravo malo lutao. Nekoliko puta propadam do pojasa u rupe pod klekovinom. Nailazimo na tragove skija koje su ostavili turni skijaši skijajući sa sedla u dolinu. Napokon izlazimo na veliku livadu na kojoj bi morala biti drvena bajtica. Znam da je bila negdje na samom početku livade pa je odlazim potražiti. No njoj ni traga. Noć i zima mijenjaju izgled pokrajine. Nasred livade nalazi se veliki kameni blok oko kojeg je snijeg ugrijan upijenom sunčevom toplinom kamena okopnio. Sjedamo na travu i odmaramo se. Pijemo čaj za povrat energije i snage.

           Kada ugasimo lampice na našim čelima, iznad naših glava otvori se slika noćnog neba posutog sitnim zvijezdama. Sa lijeve i desne se strane pokažu obrisi Planjave i Brane a između njih obrisi sedla. Po tvrdom i smrznutome snijegu krećemo dalje. Strmina je sve veća. Pratimo tragove. Kod kamena kojeg je Željko krstio  za “Noinu Barku” skidamo i cepine sa ruksaka. Svjetla Kamnika i Ljubljane ovog su puta daleko manje izražena. Sve češće gasimo lampice kao bi u tami pokušali razabrati siluete sedla i smjer daljnjeg uspona. Anđelko hoda ispred mene. Strmina je sve veća, ledena kora sve češća i sve čvršća. Pratimo ugažene tragove.

-“ Gle, molim te lijepo, pa ovaj je tu odustao i vratio se!”- uzvikuje Anđelko.

Stvarno, naš predhodnik je po tragovima očito raspolagao samo štapovima, bio je bez dereza i na zadnjim metrima shvatio kako je za njega sigurnije da se vrati na nogama nego da otklizne do “pastirjih”.

 Nas dvojica isto tako zaključujemo kako bi bilo bolje i pametnije da stavimo dereze. Sa dva cepina otpenjavam na mali travnati hrbat sa kojeg je snijeg povukla lavina, a zatim cijelu stvar do kraja posušilo sunce. Tu skidamo ruksake, obavljamo kraći odmor i navačimo dereze. Iz inata pičim ravno gore prema sedlu. Već sam skoro na samome sedlu, a doma nigdje. Moram ugasiti lampicu kako bi se oko priviklo na tamu i ugledalo siluetu doma:

- “ Eno, ga ! Lijevo od mene malo niže!”

            Nakon skoro četiri sata noćnog uspona stižemo do doma. Skoro će pola dva sata.

            Kroz tminu noći pokušavam osvijetliti vrata koja vode u zimsku sobu.

-         “ Pa, jebem im ….pogledaj kak su vrata zametena snijegom. No sad nam još i to treba. Pa do jutra bumo imali kaj raskopavati!” – uzrujan dovikujem Anđelku.

-          “ Pa nije moguće! Kak očekuju da im ljudi dolaze, ak se niti za to ne pobrigaju! Pa nije jučer pal snijeg! “

Na našu sreći, već prvi pokušaji otkopavanja cepinom ukazaju da su i ova vrata kao i ona od mnogih zimskih soba zapravo dvodijelna. Već nakon nekoliko zamaha, njihova gornja polovina biva oslobođena i ulaz u sobu slobodan. Anđelko uskače, a ja mu dodajem stvari. Raspremamo sobu, odlazim napolje po snijeg za čaj pred spavanje i tekućinu za noć. Mali Dinersov radio u obliku svemirca najbolje hvata – Radio Rijeku! Uvlačimo se u vreće za spavanje. Točno je dva sata.

            Oko šest sati ujutro, budim se jer moram na pišanje. A tako je lijepo u toploj vreći. Trpim još malo, ali fiziologija je ipak jača od volje. Oboje se budimo izlazimo na pišanje, a zatim se ponovno uvlačimo u vreće. Iako je vani lijep sunčan dan, hladan vjetar nekako nam govori da je ipak bolje pričekati potpun izlaz sunca u našim vrećama. Za jutarnji čaj ponovno treba nakopati čistoga snijega.

            Izlazimo u jasan, suncem i vjetrom obojen dan. Ispod plavog neba, sunčeve se zrake odbijaju od zaleđenih i vjetrom ispuhanih kristala na bijelim planjavama. Igra sunca i hladnoće noći sa zaleđenim kristalima snijega i vode. Igra ledenih zrcala. Gledamo Šiju, Gledamo priječenje za Kotliče. Nekako bi radije da ispenjemo Šiju Brane. Navezujemo se. Dereze zahvaćaju prvu strminu. Praskavi zvuk škripanja dereza na tvrdome, zamrznutome snijegu najljepša je melodija za naše uši. Strmina se postepeno povećava i cijela stvar nas podsjeća na Biancograt u malom. Završni uspon do stjenovitog grebena otpenjavamo na vršcima dereza svaki sa cepinom i bajlom u ruci. Otvara nam se pogled na drugu stranu grebena. Na snijegom pokrivene sipare i livade ispod njih preko kojih smo se uspinjali tijekom protekle noći.  Nekolicina ranoranioca, koji sa ove perspektive izgledaju poput sitnih točkica na bijelome snijegu približavaju se koči na sedlu. Napokon, stijene Šije. U ljeti je to tura koja tek graniči sa alpinizmom, pruža više mogućnosti, a nijedna ne prijelazi ocjenu dvojke. No već pomalo rahli snijeg, onemogućava nam brzo napredovanje. Po tvrdome i zamrznutom snijegu na grebenu vršci dereza i bajli nalazili bi solidna uporišta. Izgleda da se snijeg dovoljno slegao i izmrzao samo u nižim dijelovima, a ovdje gore, na grebenu, još je uvijek nevezan za podlogu. Da bi ruka ili noga našle sigurno hvatište, potrebo je očistiti gomile snijega, koji najčešće pada na onog spodnjeg. Sa zamkama koje vješamo za iskopane izbočine na grebenu pokušavamo izraditi nešto nalik štandovima iako obojica znamo da pravi pad ne bi izdržali. Rukavice su već dobrano mokre od iskapanja hvatišta, a što se više penjemo snijeg je sve lošiji.  Kako da jedan drugome opet velimo da zapravo ovo više nema smisla. Riječ, po riječ, pokoja psovka, malo izjava o nesigurnosti i zaključak je ponovno - Idemo dolje!

            Ni ovaj puta nije bila opasna Šija, opasni bi bili mi sami za sebe kada bi nastavili penjati po njoj. Svrha mog penjanja nije nikad bila pobijediti stijenu, planinu, već obogatiti sebe za još jedno novo iskustvo. Spuštanje po grebenu djeluje nesigurnije i od samog uspona.

            -   “ Pazi, još malo niže pa imaš za nogu! “

“ Nemoj stati tu, tu nema podloge, stani na stijenu! “

“ Daj zabaci uže za onu izbočinu dok ne siđem do tebe! 

Razmatramo mogućnost priječenja prema Kotličima preko Boštjance te nastavak uspona na Tursku goru. Kao prvi započinjem sa priječenjem. Pogled nam često zastaje na zaleđenom toboganu sa desne strane po kojem su mnogi otklizali do Okrešlja i nikada se više nisu uspinjali na ni jednu goru. Tvrdi led Boštjance sunce i noćna hladnoća pošteno su preradili. Pred nama nema nikakvih naznaka da je ovuda bilo tko već prošao. Samo gladak tvrdi led u kojem treba za svaki korak iskopati  uporište, kako bi bili sigurni da nećemo otkliznuti. Led je pretanak da bi se zašrafili ledni klinovi, a dubina snijega ispod njega pretanka da bi se moglo duboko zabiti cepin. U kratkom cugu ispenjavamo po desetak metara. Pogled mi zastane na suprotnoj strani na kojoj bi trebali naći mjesto za spuštanje prema Kotličima. Iako sam ovuda prošao nekoliko puta, uvijek u ljetnim mjesecima, ja zapravo sada ne znam gdje počinju sajle i klinovi.

-“ Idemo preko pa ćemo ih tražiti! “ – uvjerava me Anđelko.

-“ Ma, ne vjerujem da bumo ih opće našli, jer ak smo tolko snega otkopavali na Šiji, ne bu puno ni od klinova na Kotličima. A onda moramo natrag prek suncem obasjane Boštjance. Vidiš kak su tu tragovi lavina od prije. A ni sad nije baš sigurno.”

Sunce posije malo jače i Anđelko opazi staklastu površinu obasjanu suncem kojih 30 m od nas. Glatki tvrdi led.

- “ Čuj, ja po onom tam ne mislim lutati gor- dol i tražiti te klinove pod snegom” – odlučan sam do kraja.

         Anđelku je krivo. Krivo je i meni. Ne toliko što danas već po drugi puta odustajemo, već zato što sam odabrao turu ne razmislivši u potpunosti o svim detaljima koji nas mogu na njoj dočekati. Mnogo puta sam govorio. Ne ići zimi tamo gdje nisi bio u ljeti. Sad vidim da ni to nije dovoljno. Za prvi zimski uspon po netaknutoj bijeloj pokrajini potrebno je poznavati stvar do kraja. Dok nam u ljeti smjer pokazuju utrte stazice, zamrznuti bijeli zimski pokrivač sakriva ih od naših pogleda i želja. Stvar još više pogoršavaju sitne točkice koje opažamo kako se lijepo uspinju od Okrešlja prema Savinjskome sedlu, kao i one koje su upravio izašle iz Turskog žlijeba i uspinju se na suncem okupane Rinke. Opažamo i dvije točkice koje pokušavaju priječiti od Kotliča prema sedlu. Nalaze se u još opasnijem položaju nego što smo bili nas dvojica. Nezadovoljstvo pokušavamo popraviti šetnjom po snježnim krijestama na rubu sedla nad Logaskom dolinom. U dubini pod nama, sjaji se suncem obasjan zeleno modri zaleđen stožac slapa Rinke. Iznad naših glava maglice se poigravaju sa Planjavom pa ona na trenutke izgeda kao da je izrasla u srcu Himalaje. Vjetar koji ponekad promjeni smjer, nanosi maglice do sedla, do naših glava. Prostori oko nas sve više nalikuju izmaglici Turnerovih pejzaža. Vjetar zatim ponovno odnese maglice na visoke grebene gdje se paraju na oštrome stijenju. U rascijepljenom otvoru ukazuju se nove slike. Vrhovi ili duboke doline. Iznad njih se plavi čisto nebo, a pogledi stapaju maglice sa pamučnim prugama koje su na nebu ostavili avioni.

I što bi drugo bolje stajalo na kraju ove priče nego li citat jednog od najstarijih slovenskih alpinista:

             "Pravi hribovec naj ima vedno dovolj poguma opustiti načrt, ki mu pri bližnjem ogledu ni prav po godu ter si namesto tega izbrati drugega. Hribovstvo naj mu ne bo v breme ali dolžnost, temveč v veselje. Prej, ko bi mislil sem prišel do spoznanja, da mora hribovec v gorah živeti in ne umreti. In pa da smrt v gorah ni vedno junaštvo, temveč čestokrat velika neumnost!”

One dvije točkice koje su priječile iz Kotliča prema nama do sedla nisu došle. Još netko je smogao hrabrosti odustati!

BRUNNTALWAND

           Tradicija proljetnog upenjavanja u stijenama Grazzer berglanda traje već tri godine. Upoznali smo stijenje Ratengrata, Rotewanda, Hochlantscha. Detalji iz tih stijena često se vraćaju u misli kao nejasne slike, ali svaki puta kada o njima razmišljam osjetim kako se u mene vraća uzbuđenje, radost, strah, zadovoljstvo i osjećaj sreće da tako nešto postoji i da to mogu dijeliti sa najboljim prijateljem. Stari vodič autora Franzza Horricha, osim navedenih stijena opisuje i stijenje Brunntalwanda, Rannerwanda, Rampenwulsta, Burgstalla te još nekoliko manjih stijena.

- “ Pa kaj te ne bu sram reći nekome da si penjal smjer koji se zove Krabelstube? “- pisalo je u odgovoru iz Grazza.

-  “ A bolje i to nego da veli kak sam penjal  - Penzionistenband !“

-  “ No, ajde, Sanduhrparadise je već bolje ime za smjer“

Očito je netko imao izražen smisao za imenovanje smjerova u Brunntalwandu.

            Pod stijenu smo se zaputili u prohladnome jutru iako je prognoza obećavala lijep i sunčan dan. No u predalpskim dolinama i klisurama uvijek vlada hladnoća. U mojim hlačama je još kako tako, ali u Anđelkovim  tajicama? Od silne želje da mimoilazećim turistima pokažemo kako se može brzo hodati natovaren penjačkom opremom na našim čelima  uskoro se javljaju i prve kaplje znoja.  Stazi nikad kraja, stijene nigdje na vidiku. Dvojica mlađih penjača koje smo dostigli skreću u šumu. Puni elana pitamo ih za našu stijenu, ali odgovor je više nego porazan. Do ulaza u naš smjer imamo još preko pola sata. Na naplatnoj kućici Barenschutcalma, štajerskog ” Vrajžeg prolaza“ vještim umiljavanjem i raspitivanjem za smjerove u stijeni izbjegavamo naplatu pri ulazu. Napokon dolazimo do oveće poluspilje, u kojoj je već netko ostavio stvari, a stariji austrijski par se upravo priprema za ulazak u stijenu. Potpuno smo mokri od znoja. Pod stijenom ostavljamo patike i sendviče. Ionako ćemo abseilati po smjeru i otći pod drugi smjer. Nekoliko metara desno od smjera Krabelstube,  prolazi i abseil pista po kojoj penjači silaze sa tog dijela stijenja. Do sada smo svake godine bar jednom ili dva puta bili na Kalniku ili Pokojcu na upenjavanju, a ove godine zbog duge zime krećemo po prvi puta u veliku stijenu bez upenjavanja. Razmišljam o dosadašnjim usponima, o iskustvima koje smo do sada ponesli sa sobom.

U prvi cug krećem ja. Lagano prečenje, pa kosa glatka ploča sa detaljima petice, zatim kroz travnate police do jakog drveta u stijeni.

            _ “ Ak budu sve petice u stijeni kak ova onda bu to lagana i lepa šetnja kroz stenu! “ – dovikujem Anđelku koji polagano dopenjava do mene i kreće u svoj, sllijedeći cug.  Trećeg se cuga zapravo puno i ne sjećam osim da sam stalno prigovaral kak je to na Kalniku čista petica, a na našoj shemi sa neta taj je dio označen sa samo - četvorkom. Kao što je to običaj u lakšim smjerovima za vikende i danas je u našem smjeru promenada. Stariji par penje ispred nas, a iza nas se kreću još dva naveza. Ovakove gužve u smjerovima često mi znaju pokvariti raspoloženje jer uvijek mislim kako moram penjati brže da ne zadržavam one iza, paziti na kamenje od onih iznad, tako da se cjelokupni doživljaj svodi na neku vrstu jurnjave, umjesto uživanja i smirenog opuštanja u stijeni.

            Anđelko ulazi u četvrti cug. Na prevjesnom žlijebu malo zapinje, ali uspijeva proći bez da se drži ili vuče za komplete. Iako hvatišta od spodnjeg štanda izgedaju velika, zapravo su dosta glatka i ne njima nema nekih značajnijih izbočina. Pravu težinu spoznajem tek kada dolazi red na mene. Kako je navez iza nas tek nekoliko metara iza mene nemam volju ni vremena da se izmotavam u pokušajima otpenjavanja bez hvatanja za komplete. Ispenjavam prema Anđelkovom štandu:

- “ Svaka ti čast, ne znam kak bi ja opće ispenjal bez da se lovim za komplete!”- čestitam prijatelju.

- “ Ma bi sigurno.”

- “ Davno sam ti ja zabil moralna načela slobodnog ponavljanja. Ja sam došel da uživam u stijeni i za sve kaj je v njoj bum se primil ak bu trebalo.”

            Najprisniji odnos u nekom prijateljstvu  pokaže se tek kada  bez razmišljanja prijatelju otkrivaš svoje strahove i slabosti. Zato Anđelku govrim sve što mislim za što me je strah i … napokon moramo se poznati u dušu za naredne stvari koje nadolaze. Sjeverni greben Hochgalla, prečenje Materhorna…

            Po glatkim stijenama sa naših obiju strana obrušavaju se grane puzećih čempresa, a po policama uz travice raste i pokoji  grm planinske klekovine. Ista slika ostala mi je u sjećanju i na stijenama Hochlantscha, koji nam sada sakriva svoje stijene desetak kilometara iza naših leđa. Na vrhu nas čeka dugačak gelender izrađen od užadi. Po njemu ćemo se spustiti do štanda za spuštanje po užetima u podnožje stijene. Ukopčaj se u štand, provuci uže, baci, ubaci u osmicu, iskopčaj iz štanda, kreni. Jedan spust,  dva, četiri, šest - dvadeset pet metarskih abseila i nalazimo se u podnožju stijene.

"Sanuhrparadise" nalazi se nepunih stotinjak metara dalje. Ime je dobio po ljuskastim pukotinama nalik pješčanome satu kroz koje se najčešće može provući zamka kao osiguranje u stijeni. I ovog puta u stijeni iznad nas čujemo glasove. Nekolicina mlađih austrijanaca abseilira po smjeru. Kako se iz ovog smjera izlazi po zadnjoj rampi nije mi jasno zašto se spuštaju užetima iz stijene.

-“ Daj ih pitaj zakaj absajlaju, kaj su odustali?” – velim Anđelku

Kraj nas se prvo spušta po užetu mlađa cura, pa još jedna, zatim jedan mladić, još jedna cura i na kraju “ malko punašniji alpinista” koji Anđelku daje pravi odgovor:

-“ Gore je stena masna kaj špek. Ništ se nemre napraviti!”

-“ Probati moremo, ak su se oni uspeli spustiti bumo se i mi ak ne bu išlo!”- zaključujemo.

Već na prvim metrima smo osjetili “ špekstenu” i to onako- pošteno. Ulazni kamin koji pruža samo rijetka određena uporišta toliko je izlizan od godina korištenja da se Anđelko jedva nekako provukao kroz tih prvih par metara. Kod mene je išlo malo teže. Nešto veći ruksak i kamera oko vrata nisu mi dozvojavali da se uvučem i zaglavim leđima u kaminu, a penjati prevjesno po “ špeksteni” je malo previše za moje znanje i iskusvo pa već nakon dva metra od tla zavičem:

- “ Daj našpanaj me, sam se skliiiiiiii…. žem – i sekundu poslije visim na užetu na dva metra od ulaska u smjer. Očajno ljut, poravnam kameru iza boka, našpanam se po užetu do prvog jačeg hvatišta i na rukama se podignem koliko god mogu sve dok mi noge ne nađu nešto malo manje sklisko kao uporište:

-         “ E sad pa me ništ više ne otrgne iz  kamina!”

Cug koji je dopao mene sastoji se od penjanja i stalnog traženja “sanduhra”. Kako je po njima smjer i dobio ime, zadaća je svakog penjača da ih upotrijebi kao osiguranje. Zato su i spitovi nešto rijeđi. Na nekim mjestima kroz nijh su već su provučene i žičane zamke u koje ubacujemo komplete. Ocjena ovog cuga po skici  sa neta je samo 4, ali imam blagi osjećaj da su takovi detalji na Kalniku ocjenjeni sa najmanje –5. Sada smo potpuno sami u stijeni, nikog ne čujemo ni iznad ni ispod nas i nekako mi se vraćaju ideali o uživanju u mirnom penjanju kroz stijenu.  Na kraju drugog cuga čeka nas upisna knjiga. Anđelko otvara malu metalnu škrinjicu:

- “ Pazi ovo, kompletno je mokra i istrunula! Zadnji, je evo penjao….”

- “ … Kišne godine….te i te!” -  dobacujem

Već prvi metri trećeg cuga najavljuju ponovni susret sa “špekstenom”. Detalji naizgled ne preteški ne mogu se otpenjati jer noga sklizne na bilo kojem uporištu u masnoj špekastoj stijeni.

- “Ma daj stani nogom u tu zamku, zdigni se i odi dalje, sam se  bumo petljali!” – pokušavam savjetom olakšati Anđelku uspon preko malog prevjesnog i nadasve skliskog detalja. Penjačica ulazi u zamku, ruka hvata nešto iznad i dalje ide. Anđelko ispenje do male police, a zatim ga izgubim iz vida. Cug koji vuče je jedan od dužih. Četrdeset metara. Odjednom uže stane i ne miče se.

- “ Držiš me dobro?” – čujem glas odozgora.

- “ Držim !” – odgovaram

-  “ Čuj, ja tu više ne vidim po čemu bi se moglo dalje penjati! “

-  “ Ma daj pogledaj, pa samo petica je, nekaj mora biti!”

-  “ Daj me malo spusti, na polici bum napravil štand pa odi malo ti pogledati, možda kaj najdeš!”

Moja noga, kao i Anđelkova ide u onu zamku, ne pada mi na pamet da se mučim po prevjesnoj “ špeksteni”. Zgrabim komplet iznad,  povučem se i izađem iz masnog detalja. Dolazim do Anđelka. Iznad njega, u stijeni je uže provučeno kroz jedan spit.

- “ Pa kaj si se gore razvezal? “- pitam

-  “ Ak nemo mogli dalje, da bar ostane tak za abseil” – odgovara.

-  “ Nisi se baš moral razvezivati prije neg ja probam. Ajde da ja to vidim malo !”

Krećem prema spitu kroz koje je provučeno uže. Daleko, kojih pet metara iznad sliljedeći je spit, ali kako do njega doći? Hvatišta su tako mala da odgovaraju nekoj jakoj šestici. Kružim pogledom lijevo, pa desno po stijeni. Sa lijeve strane oko dva metra nalazi se lijepi nastavak sanduhra koji vode prema gore. Od njih se može do onog spita. Znači treba samo prepriječiti tih dva metara u lijevo pa tek onda nagore i natrag na desno. Gotovo isti detalji kao u ploči “bijelog očnjaka“ na Kalniku. Na pola puta do magičnog spita uvlačim jednu zamku u sanduhr i nastavljam dalje. Izlazim na policu. Anđelko nastavlja do mene, ali pošto sam ja kod onog spita sa provučenim užetom samo nastavio, sad on mora ponovno da se razveže izvuče uže i ponovno se naveže. Sa strahom gledam sa svog štanda kako se prijatelj razvezuje dok visi na kompletu usred glatke stijene na kojih 120 metara od tla. Matičar je predebeo da bi ušao uz uže u spit. Sve ovisi o jednom kompletu.

- “ Daj  pazi polako, molim te kak boga pazi kaj delaš! “- strahujem

- “ Ma ak zviznem već si najdeš nekog drugoga” - uzvraća

- “ Ak ti zviznes, ja vise ne da nikoga ne trazim, neg trenutno prestajem s penjanjem.”

Najteži cug, se detaljem šestice, ponovno dopada Anđelka. Isprva lagana trojka, po kojoj se ispunjen zadovoljstvom da uopće nešto takovog postoji možeš prošetati iznad istodobno odbijajuće i uznemirujuće dubine pod nogama, a onda priječenje do glatke ploče u kojoj se nalazi spit i staro uže kako bi se taj detalj mogao ispenjati  onako - švercajući. Anđelko se hvata za uže, povlači se dva metra na gore i nastavlja bez problema po nešto lakšim detaljima.

- “ Vani smo! “- u meni nešto odjekne.

Iako nas još čeka dobrih 60 metara do ruba stijene, spoznaja da smo prošli najteži detalj u smjeru pričinjava me neopisno sretnim. Eto, mi smo ispenjali, a oni Austijanci su odustali. Ponovno osjećam da smo uspostavili kontakt sa stijenom, da nas je prihvatila, da se razumijemo. Elementi koji pri tome obogaćuju našu psihu vezani su uz tihi, intimni dijalog sa stijenom, te uz onaj glasni i veseli sa prijateljem. Tek kada osjetimo kako razgovaramo sa njom, sa stijenom, cijela se stvar zavrti u beskonačnim osjećajima sreće i zadovoljstva. Malo mističnosti, malo ljubavi prema prirodi, malo avantura, sve je to isprepleteno u tim trenucima radosti i veselja. Kod užeta na detalju šestice opažam da bi se i on zapravo mogao zaobići sa lijeve strane bez opasnosti pošto bi se priječenje izvodilo u neposrednoj blizini spita. Samo dva metra na lijevoj strani od detalja nalaze se lijepi "pješčani satovi" po kojima se može zaobići detalj šestice. Pod nogama vidim samo glatku stijenu i vrhove jela u podnožju koji strše prema gumama mojih penjačica.

Po lakšim detaljima dopenjavam do Anđelkovog štanda. Sad sam se zapravo totalno opustio. Penjanje sam pretvorio u balet u stijeni pa u šali  nastojim ispenjati zadnje metre upotrebljavajući samo tehniku bez upotrebe snage. Iako je stijena tu gotovo okomita pa sa mnoštvom sitnih hvatišta za ruke i uporišta za noge omogućava plesanje u rangu četvorke. Osjećaš kako stijena govori sa tobom, a ti moraš također znati razgovarati sa njom da bi prošao preko.

-         “ Na  minus četiri se mora misliti i gledati. Opce ne treba snaga, samo preciznost , tehnika i mora iti!” – izjavljujem u ritmu otpenjavanja i sitnih malih koraka po hvatištima stijene.

Sunce obasijava našu stijenu, dok krećem u zadnji pedset metarni izlazni cug. Dubina pod nama ispunjena je tamnim zelenilom vrhova jela i pokoje bjelogorice. Iznad njih nasuprotne stijene sa svojim grebenima i jelama. Iznad njih plavo nebo prošarano tragovima aviona. U takovim trenucima zadovoljstva poželim da  zrnce pijeska naših sanuhra zapne u vječitom pješčanom satu i običan trenutak postane zlatno zrnce u pijesku uspomena.

Zadnji cug izlaznih 50 m, je moj. Prvih 20 metara je trojka bez spitova, a rupe sanduhra za zamke i osiguranje bas i ne vidim. No kako i nije bas teško penjam gore ravno čitavih 20 metara do prve slinge - zamke. Narednih 30 metara su štengice dvojke sve do izlaznog grebena. Uopće nije teško penjati, ali bi mi tako dobro došao neko ko bi mi pomagao vući 60 metrano uže koje se dobrano nahvatalo trenja od spodnjeg štanda.

Na vrhu su prsti u našim penjačicama jedva dočekali svjetlo dana. Pijemo, kratki odmor, malo snimanja cvijeća po grebenu kao uvijek, te silaz. Nožni palci u patikama ne vesele se silasku. Dovoljno smo ih izmaltretirali u penjačicama, a sada još moraju tiskati i po vrhu patika. Silaz pješice do auta je izgleda uvijek najbolniji dio ture.

Nadelspitz, Burgastall, Rampenw.. razgovaramo o iducim stijenama koje moramo posjetiti. Ima tu jos dosta posla za nas dvojicu.

OKREŠELJ ZIMI

            Vrhovi, smjerovi, usponi. Svi oni jednom stanu pred nas, žive sa nama, odlaze i ostaju iza nas, ali ono što ostaje u nama za svakim od njih jest duša planine. Ostaje samo za one koji su je sposobni upijati, osjetiti. Ona puni naše osjećaje, emocije. No da li smo svi mi sposobni primiti i uživati u takovim emocijama koje kod nekih drugih bude strah, odbijanje. Da li samo odabrani imaju onu iskru koja je u nas usađena rođenjem, a koja se nenadano razvije prvim doživljajem planine. Iskru koja nas prije ili kasnije kao začarane prikuje za gore, planine, tako da nam neizvjesnost, hladnoća i tišina planina postaju draže od tople mirne svakodnevice dnevnih soba. Da li je to onaj već toliko opisivani osjećaj slobode ili osjećaj zarobljenosti?

            Prošlo je već preko tri mjeseca od zadnjeg uspona u Zimmer-Jannu. Prošla je i berba u vinogradima na poslu, prošle su i predikatne berbe, prošao je i cijeli Novembar u iščekivanju lijepog i sunčanog vikenda koji bi se mogao iskoristiti za ponovni odlazak u planine. Košuta je bila jedna od mojih neostvarenih želja. Šetnja po grebenu te deset kilometara u duljinu rastegnute planine, na njenome kraju bivakirati, na nekom od vrhova sačekati zimski zalaz sunca, zavuči se u vreće za spavanje, te ponovno ujutro čekati sa kamerom i fotoaparatima izlaz prvih sunčevih zraka. Čak i ideja da bi malo snijega u svemu tome bila fora nije bila loša.

Početkom Prosinca pao je prvi snijeg. Po informacijama koje smo skupili  na Košuti i u Julijcima je bilo previše snijega, preko metar, tako da je ideja o prečenju Košute morala otpasti. No, isti izvori  govorili su o vrlo malo snijega u Kamniškim alpama. Provjerom telefonom u Domu u Kamniškoj Bistrici te u  Domu planincev v Logarski dolini smo to i potvrdili:

-“ Ja, v dolini pri Domo ga je samo kakih pet centimetrov, gor pa ga je malo več! “

Pauziranje od tri mjeseca već se osjećalo i u mailovima:

- “ Zato bi sad predlozil dok nas jos "deficienciemontana" nije oborila u krevet da ipak odemo sutra do Logarske, pogledamo Rinku zamrznutu, odemo iznad nje na Okreselj, prespavamo u zimskoj na Okreslju. To je vura od auta, a odmah smo na 1378m. Ujutro je izbor ovisno o okolnostima: Savinjsko sedlo i Mrzla Gora, Tuski zleb i Turska Gora, to su stvari koje bi mozda mogle ici, ali i za njih bi trebalo uzeti pojas, dereze, cepine, uze, komplete, osmice.... To su mesta di sam vec bil u ljeti i otprilike znam kaj nas di ceka. Zimi je to opet poseban dozivljaj pa da vidimo i to. Ne bi se rivali nikam na pretesko ak ne bi vreme bilo dobro. Eto, tolko da si malo izdovoljimo, a tko zna kad se tamo nadzemo i vidimo vreme? Najbnitnije mi je ono da si tam navecer kuhamo, napravimo kakvu fotku, ujutro mesamo nesscafe, pa navece i ujutro radimo prave fotke za Split naredne godine, da se druzimo i uspostavljamo pravi kontakt koji bu nam trebal za velike brege, zar ne? Ko …. i to vreme. Ak bu - idemo gore, ak ne bu bumo vec nekaj zmislili da nam bu interesantno! Mozemo odustati od vrha, ali ne i od druzenja. Je tak ili nije?”

Na hladnoći tepanjskog parkirališta prebacujemo Anđelkovu opremu iz Lagune u Terios. Po cesti za Logarsku dolinu nebrojeno puta prošao je stari crveni Jugo, pa Fiat Brava, pa sada i Terios. Pred ulazom u Logarsku pozdravlja nas mnoštvo zaleđenih potočića, slapića i slapova koji se sa svih strana obrušavaju u korito Savinje. Na ulazu u Logarsku dolinu dočekuje nas jedva vidljivih centimetar snijega. Želje su odjednom porasle, jer ako ga je tako malo ovdje dole, ne može ga biti puno niti gore na Okrešlju. Možda još i napravimo kakvu jaču turu! Na gazdinstvu Logarovih, unutar ograde po blatnoj izrovanoj zemlji šeću se jakovi. Zanimljivo je gledati te životinje ovdje izvan njihove domovine. Kako se uska cestica kroz Logarsku dolinu uspinje prema njenome kraju, tako oko nas raste i visina snijega. Na kraju ceste kod okretišta pod Rinkom, zimske gume Teriosa gaze već cijelih 20 cm snijega.

-“ Bar će biti zanimljivije! “ – veli Anđelko

-“ Ni ja već jako dugo nisam bil po takvom snijegu u alpama.” – dodajem

            Na stepenicama koje vode prema slapu stoji tabla sa natpisom: “ Koča na Okrešlju je zaprta! ” Ništa novog, to već znamo pošto sam na teletekstu i internetu pregledao stanje sa kočama i ustvrdio da je zimska soba na Okrešlju otvorena. Kroz hladni zimski zrak do naših ušiju postepeno dopire zvuk slapa. Prije dva mjeseca bili smo ovdje samo na kratkome izletu sa prijateljima. Rinka je tada bila puna jesenksih voda, a vjetar koji je puhao nosio je sitne kapljice i raspršivao ih u malgu tako da su mnoge od njih završile kao sitna kišica  po stotinu metara dalje u šumi. Danas nas je ponosna Rinka dočekala sa svojim zimskim izgledom. Ledeni tuljac kroz koji protječu hladne vode nešto je kraći. Kako bi bi prikrila ovogodišnji nedostatak u gornjim dijelovima svoje svečane haljine, snalažljiva Rinka nadoknadila je znatno ljepšim tirkizno zelenoplavim zaleđenim stožcem u svome podnožju. Igra hladnoće i materije. Igra vode i zime u stvaranju vrhunskih, a sasvim običnih fizikalnih  transformacija. Cijeli svijet oko nas obavijen je sa pramaterijom.Vodom u njenom kristalnom obliku. Voda, snijeg, led. 

 

     Još par minuta i svjetlost dana zauvijek će nestati. Preko zasnježenog i ledenom kišom pokrivenog mostića prelazimo na drugu stranu. Kroz šumicu  vidi se jasno utrta stazica. Drago nam je da je već netko ovuda prolazio, bar nemamo problema sa utiranjem novog gaza. Par minuta i već se nalazimo na gornjem mostiću koji nas vodi preko samog ruba sa kojeg Rinka obrušava svoje vode u dolinu. Stepenice kojima tijekom ljeta prolaze gomile turista u patikama i ljetnim cipelama sada su duboko ukopane u snijeg. Po koritu Savinje bezbroj se zaleđenih slapića prelijevaju jedan preko drugoga. Baš kao što se bezbroj slapića spušta po koritu prema dolini, sa neba oko nas polagano, ali neizostavno spušta se duga i hladna zimska noć. No bjelina snijega koja obasjava okolinu još je uvijek dovoljna da  ne treba iz ruksaka uzimati čeone svjetiljke. Grane jela, planinske klekovine i niske bjelogorice otežale snježnim zimskim ukrasima povile su se prema dolje. U večernjem sumraku oko zamjećuje sve kraće i sve manje udaljenosti pošto se iste gube u puhastim izmaglicama koje nadolaze iz dolina. Sa svakim metrom kojim se uspinjemo u visinu gazimo po sve dubljem i višem puhastome snijegu. Čeone svjetiljke izlaze iz svojih džepića u ruksacima te brzo nalaze svoje mjesto na našim čelima. Sitni ledeni kristali kao da nadomještaju zvjezdano nebo, iskre se posvuda oko nas. Iskre se pod nogama na stazici, na granama klekovine, na zaleđenim slapovima čiste, djevičanske Savinje. Ljepota doživljaja nije dostupna samo oku već i uhu. U zimskoj tišini, uz lagani šum vode, odjekuje trenje tvrdih đonova zimskih cipela na zaleđenom raspršenom i neslegnutome snijegu. Na nebu kroz hladnoću zimskih maglica proviruju mlađak i po koja zvijezda. Nadolaskom maglica iz dolina i po nebu su se uskoro došetali magličasti oblaci te pokušali zastrti mladu princezu noći od naših pogleda. Da bi ugođaj zime bio pravi tu i tamo nam planinska klekovina strese na glavu pokoju pošiljku snijega. Da je snaga prirode vrlo velika odaje i tanak mlaz vode koji usprkos ledenoj noći izvire na izvoru Savinje u cijeloj toj zamrznutoj atmosferi zime.

            - “ Sat mi pokazuje – 8°C, tlak je i dalje stabilan! “ – izjavljuje Anđelko.

            Utrta stazica vodi nas u šumu iznad izvora. Koliko sam već puta prolazio kroz ovu šumicu i uvijek iščekivao proplanak na njenom kraju gdje su se ukazivali obrisi Rinka i plavog neba iznad njih. Danas, u mraku zimske noći očekujemo samo obrise zimske sobe na njenom kraju. U šumi se sa utrtom stazicom po kojoj gazimo i mi ukrštaju i mnoge male stazice nastale od tragova zečeva, srna i tko zna još koje divljači. Kako li je njima u ovoj zimskoj noći na ovim visinama? Razgovore o mjesečini i životinjskome svijetu prekida silueta zimske sobe na proplanku.

-         “ Eto, tu smo, za danas smo gotovi! “ – sretno izjavljujem.

No naša je sreća kratkog daha pošto su vrata od zimske sobe zaključana lokotom zavidne mase i veličine. Ne mogu vjerovati. Na internetu je pisalo da je otvorena, po telefonu su mi rekli da je otvorena, a sad? Obilazimo cijelu drvenu kućicu ne bi li pronašli možda neki novi ulaz. Sa prozora na gornjem dijelu izlazi snop svjetla. Znači, ostavljaju svjetlo da bi oni koji stignu kasno vidli gdje se nalazi soba. A što će im to kad ne mogu unutra?

-“ Da nismo možda trebali uzeti ključeve od sobe u Domu u dolini?”- pitam samoga sebe i prijatelja.

-“ Pa onda bi na tabli na kojoj je pisalo da je dom zatvoren trebalo i stajati gdje su ključevi zimske sobe.” - nadodajem

-  “ Gle, tamo gore isto nešto svijetli ! “ – veli Anđelko

-  “ Tam je dom! Idemo da vidimo “

Vraćano se po stazici malo unatrag i krećemo prema domu. Nekoliko prozora  lagano je osvjetljeno svjetlom žarulje iznutra, a na zidu, na vješalici opažamo nekoliko jakni. No isto kao što  su nas dočekala zatvorena vrata zimske sobe, tako su i vrata doma bila zatvorena i zaključana. Na drvenom stupu terase nalazi se termometar koji pokazjue – 10°C. Nikako mi se ne dopada pomisao da prespavamo noć na toj hladnoći na kamenim pločama pred domom. Pogled mi zapinje na  skladište za drva kraj doma. Penjem se preko dvenih vratiju i ulazim u njega. Na drvenim policama pronalazim par ključeva. Na jednima piše “Letni šank”, a na drugima “Krčka soba”. Uzimamo ih te njima pokušavamo otvoriti sva vrata i sve lokote na koje smo naišli prilikom obilaska doma, spodnje šupe, skladišta žičare i zimske sobe. Ništa. Ni jedan ključ ne paše ni u jednu bravu. Vraćam se ponovno u drvarnicu. Pronalazim prekidač na zidu i na naše veselje u drvarnici se upali svjetlo. Nalazim se u pravom skladištu. Pronalazim par sjekira, noževe, cijeli komplet gedore ključeva, čavala, boja, lakova. Odjednom Anđelku u glavu sine nova ideja:

       -“ Daj pogledaj ima li koji odvijač ili nešto slično čime bi mogli odšrafiti zasun na lokotu zimske sobe!”

-  “ Ima pila za metal, pa da odrežemo lokot i kupimo im novi drugi dan? “ – pitam

-  “ Može i to ak ništ drugo ne napravimo!” – odgovara Anđelko

Odlazimo u pravcu zimske sobe sa zidarskom žlicom, dva noža, sjekirom, ali ni jedna od tih alatki ne omogućava nam da odvijemo čvrsto zašrafljene vijke koji drže zasun lokota. Potišteni, vraćamo se u drvarnicu. Odjednm mi  pogled zastane na aluminijsko stiropornim pločama za izolaciju na gornjim policama. Ako bi ih skinuli i položili u dio između dviju skladišta, malo počistili sredili moglo bi se napraviti za silu i dobro boravište za noć. Ipak je pod kakovim takovim krovom, iako zapravo na otvorenom. Otkrivam da se lanac kojim su zaključana vrata drvarnice može otvoriti gedoranma sa nutarnje strane. Krasno, sad možemo i vrata otvoriti, a imamo i svjetlo. Uzimam metlu i počinjem sa čišćenjem. Razbacane stvari stavljam na jedno mjesto kako bih oslobodio prostor za izolacijske ploče.

_ “ E, tak ti je to kad gazde nema doma !” – velim u šali dok pospremam razbacano skladište.

Skidamo ploče sa gornjih polica polažemo ih na pometen pod, sa strane postavljam par letvi da si napravim stranice kreveta i za čas od razbacanog neurednog skladišta nastaje sasvim ugodna “ Zimska veranda “.

Otkrivamo i utičnicu na zidu te jedan strujni kabel sa utikačem kraj nje.

        -“ Baš me zanima kaj bu se upalilo, ak to zaštekam!”- velim Anđelku

-“Ja mislim da znam, probaj! ”

Utikač ulazi u utičnicu, a na terasi doma pali se čitav niz Božičnih žaruljica.

- “Super, sad imamo i dekoraciju za noć, pravi  Božićni ugađaj!”- dodaje smiješeći se.

Benzinsko kuhalo uz svoj pištavi zvuk počinje otapati snijeg od kojeg prvo nastaje topla juhica, a zatim i tjestenina sa gljivama. Pred ulazak u vreće za spavanje još jednom bacamo pogled na termometar na stupu verande.

- “ Minus trinaest! Nije to ništa prema Akonkagvi” – tješi me Anđelko.

Uvlačimo se u vreće. Prvo u onu za spavanje pa sa njom u bivak vreću. Kad navučeš sve što imaš na sebe i uvučeš se u dvije vreće čak postaje  podnošljivo. Ni ovog puta se zapravo nemamo čega bojati. Za zimu smo se pripremili, a osim nje tu su samo snijegom pokrivene grane visokih jela, te magličastim oblacima zasjenjen mjesec i pokoja zvijezda na nebu. Jedini strah koji moramo savladati je onaj pred samim sobom i svojim neotkrivenim slabostima. Isprva me malo zebe za prste na nogama, ali kad zadrijemam i probudim se nakon sat vremena otkrivam da su mi i prsti na nogama topli. Ipak bivak vreća ne dozvoljava prodor topline tijela izvan  nje same. Manji problem predstavlja okretanje na tvrdoj aluminiskoj podlozi, te to što mi se svaki puta pomakne ionako mali otvor bivak vreće pa ne znam gdje mi je zapravo rupa za disanje i za zrak. U jednom trenutku se probudim sav mokar oko lica od disanja i uvidim da je otvor bivak vreće negdje drugdje, a ne pred mojim licem. Uzaludno i već pomalo uspaničeno pokušavam okretanjem tijela i guranjem ruku u uskoj vreći pronači njen otvor. Na pomisao mi odjednom dolazi glupa misao da se upravo tako mora osjećati i pile kad mu dođe trenutak da udahne zrak i izađe iz jajeta, a ne može probiti ljusku.

- “ Nije lako biti pile u jajetu!” – pomislim i uhvati me neodoljiv smijeh tako da se ne mogu suzdržati od smijanja. Hihoćem se u vreći, sve dok ne probudim i prijatelja.

-  “ Kaj ti je zima, plačeš se ? “- uspaničeno me pita.

         To pitanje  još je više potenciralo moj smijeh tako da više nisam bio u stanju od smijeha ni odgovoriti Anđelku što mi je zapravo. U biti bila je to dosta nezgodna situacija pošto smo se usred noći toliko razbudili da više nismo mogli  onako polučvrsto zaspati. Situaciju smoi skoristitli za pišanje! Pred jutro sve smo više osjećali tvdoću limenih podloga, a i toplina koja se skrivala unutar vreća kao da je već pomalo pobjegla napolje. Već pomalo zebe za onaj dio tijela koji je izložen zimi pa dobro dođe i tiskanje leđa na leđa, da se ne gubi previše topline. Više ne mogu spavati, a kraj sebe slušam kako Anđelko slatko hrče zamotan u svoje dvije vreće. Ma neću ga buditi sve dok ne svane dan. I meni je uostalom tu u vrećama toplije nego vani, samo što mi je već ta noć pomalo i dosadna i tvrda…

             U sedam sati više ne mogu izdržati te počinjem sa izvlačenjem iz jajetove ljuske. Tvrda, zaleđena vreća čak i liči na ljusku. Budi se i Anđelko. Ne vjeruje da je tako lijepo hrkao pred jutro da sam mu bio zavidan. Gasimo noćnu Božićnu rasvjetu. Termometar na stupu pokazuje -10°C.  Posprema se “Zimska veranda”, na klupama pred domom kuha se jutarnja juhica. Po njoj slijede sendviči, a zatim nezaobilazna nesscafe.

- “Ne vjerujem da bu kaj od kave s mlijekom jer ti je vjerojatno tijekom noći smrzlo!”- glasno razmišlja Anđelko.

- “ Vidi ga, nije se smrzlo!” – vadim iz ruksaka nesmrznutih 0,5 lit Alpskog mlijeka

- “E, nije se smrzlo zato jer si uzeo Alpsko! Drugo bi se sigurno smrzlo!”

       Vreća za bivak kao i ona za spavanje vlažne su iznutra od kondenzacije vlage i topline tijela tijekom noći, ali ih svejedno takove kakve jesu namatamo i spremamo. Osušiti će se kod kuće u toplim sobama. Oblačimo se i spremamo za pokret. Stavljam ruksak na leđa, krećem po ugaženoj stazici oko doma po kojoj smo tijekom noći prošli bar pet-šest puta. Okrenem se da vidim gdje je Anđelko, a pogled mi zastane na malenoj putokaznoj tabli  zabijenoj  na stablu jele čije su se grane podvile pod teretom snijega. Na njoj piše : “ ZIMSKA SOBA “. Pogled mi odluta u smjeru u kojem pokazuje tabla. Pod susjednom jelom čije su se grane isto tako pognule pod teretom snijega skoro do zemlje opažam novu drvenu kućicu koje nije bilo proteklih godina kada sam ovuda prolazio. Ne mogu vjerovati. Zmska soba! Pa bila je par metara od nas!

        - “Anđelko, dođi malo ovamo i pogledaj ovo! ”

 - “Pa nije valjda da…  ….pa to nam je već tradicija da u Kamniškima spavamo  par metara od bivaka ili zimskih soba! ”

Otvaramo vrata i zagledamo se u unutrašnjost nesuđene sobe.

- “Pogledaj, otvorena je! Pa nemrem verovati!” – izjavljujem tužnim glasom.

- “ I potpuno nova, još miriši po friškome drvetu!”- dodaje Anđelko.

-  “ A ja sam za takvu sobicu uzeo i svijeće i kockice za Jamb…. “

- “ Al bi se naspavali na ovim madracima !”

-  “ Dobro da nismo razvaljivali u onu staru sobu,  još bi nas proglasili luđacima!”

-  “ Eto, to ti je kad hodamo po slovenskim bregima, a ne čitamo Planinski vestnik. Sto posto da je tam pisalo kad su sagradili ovu novu zimsku sobu na Okrešlju.”

-  “ Ništa, što je bilo bilo je. Znas kak vele. Sve sto me ne ubije, napravi me jacim!" – završava Anđelko.

      Gaz u dubokom bijelom snijegu vodi nas prema livadama Okrešlja. Iza naših leđa, između magličastih obala koji u ovo decembarsko jutro lutaju nebom proviruje i komadić plavog neba. Iskreno se nadamo i priželjkujemo da će sunce koje bi se moralo pojaviti za par trenutaka obasjati ovu prekrasnu zimsku pokrajinu. Jele, klekovina i niska bjelogorica povile su svoje snijegom i injem ogrnute grane. Tu i tamo, pokoja se pokuša otresti svoje snježne odore te strese na stazicu bezbroj ledenih kristala koji u trenutku zbrišu tragove utrte stazice ispod njih. Stijene Mrzle gore prekrite su zaleđenom čipkom čiju vršnu piramidu već lagano dodiruju sunčeve zrake. No ne za dugo. Raštrkani oblaci odjednom kao da su se dogovorili i zapunili su sve one rupice na nebu kroz koje je još do malo prije provirivalo plavetnilo neba. Vjerojatno su sklopili savez i sa svojom sestrom na tlu, pošto su se i iz doline počele navlačiti magličaste prikaze, a planine su postajale samo magleno mutni otoci u tom sivo-bijelom zimskom svijetu. Doživljaj zime u takovim okolnostima i na takovim mjestima zaista puni ljudske emocije. Sve što nam je bilo nepoznato, što nam je bilo težnja i želja postaje stvarnost. Tajanstvenost prirode gubi svoju snagu, a strah od zimske noći, od dubokog snijega, planine, pretvara se u poštovanje i ljubav do njih samih.

Prolazimo kroz zasniježen otvor u stražnjem zidiću Okrešlja. Koliko sam puta prolazio kroz ovaj otvor. Sam, sa Suzanom, sa obije kćeri, sa dečkima iz kluba, pa prije dvije godine sa starijom Andreom, pa sa Emilom kad smo penjali Vzhodnu. Prolazio sam Okrešljem  u rano proljeće kada su sunčevi zraci topili zaostale naslage snijega u gornjem Mrzlome dolu. U proljeće kada su livade Okrešlja pune kukurijeka, krokusa, divljih jorgovana. U ljeti kada sunce nemilosrdno prži južnu stijenu Mrzle gore, a na livadama cvatu rododendroni, gencijane. U kasnu jesen kada sunce obasjava zadnje narančaste rasplamtjele iglice jesenskih ariša, dok Logarsku dolinu zastiru duboke i guste magle, a nebo se plavi poput mora latica Gencijana Verna. Sada nas je Okrešelj dočekao u dubokom zimskome pokrivaču, dajući nam do znanja da je sada vrijeme mirovanja, a ne vrijeme penjanja i uspona.

Uživamo u raskošima koje nam je i ovog  puta prikazala priroda na ovom čarobnom mjestu. Osjećamo se potpuno slobodnima. Slobodni smo od svih želja i obaveza. Neopterećeni smjerom, vrhom ili bilo kojim ciljem gazimo po sve dubljem i dubljem snijegu prema gore, u jedinoj želji da uđemo što dalje i što više u ovaj snježnim pokrovom zatrpani planinski svijet. Slobodni smo u toj odabranoj želji, slobodni od svih obaveza, od svih materijalnih potreba. Okruženi gomilom prekrasnih neotkrivenih elemenata, slobodni u vremenu da se oko njih zamislimo. 

Malo ispod “ Zaspanog hriba” nestaje ugaženih tragova, a pred nama  otvaraju se polja nedotaknutih bijelih strmina. Snježni pokrov kojim se odjenuo gornji dio Okrešlja dopire nam već skoro do bokova. Ostavljamo ruksake pod jednom stijenom, u nutarnji džep jakne stavljam malu termosicu sa vrućim čajem, uzimamo štapove i dva cepina.

            -“ Sad idemo na hladno oružje!”- izjavljujem

Svijet oko nas počeo se odjednom postepeno pretvarati u neizrazite mutne sjene. Sunčeve zrake više nisu mogle prodirati kroz maglenu zavjesu oblaka koji su se nadvili nad zimsku planinsku pokrajinu. Nestalo je i sjena koje su do još malo prije oblikovale reljef snijegom zametenih stijena i snježne brežuljke. Cijelu pokrajinu polagano zahvaća sivkasta svjetleća izmaglica. Naizmjence utiremo gaz preko bijelih kosina i valovite gorske uspavane pokrajine. Pogled odabere neki cilj udaljen dvadesetak metara i tijelo krene. Deset metara, dvadeset, sad daj malo ti, pa onda ja….sve dok se želje ne izdovolje, sve dok ne počnemo propadati u snijeg do ramena.

-         “ Bez ruksaka se ipak lakše pliva!” –obostrano zaključujemo.

Mekani, duboki snijeg, te svjetleća izmaglica sa tu i tamo po kojom pahuljom snijega daju nam do znanja da danas nećemo nikamo stići osim do kraja svojih snaga. Znači, vrijeme je da se okrenemo.

Dan po povratku na E-mailu iz Graca stajalo je : “Nadam se da se tebi nije zamjerilo i mislim da smo uspijeli ono kaj smo i planirali - druziti se, zezati se i biti vani u "divljini". Znas kak vele: "Sve sto me ne ubije, napravi me jacim!"
Da, zaista. U planini uvijek sije sunce ! 

Dug prema novoj zimskoj sobi je ostao. Da, da, obavili smo i to u nekoj drugoj priči. 

Zimmer- Jahn

ZIMMER – JAHN

U knjizi “ Slovenske stene “ na jednoj od mnogih stranica napisano je slijedeće : “ Preplezati najvišji steber, najmogočnejše slovenske stene od njenega dna do vrha, biti kos tej velikopotezni turi, pomeni biti alpinist ! “

            Kada ispenjemo neki smjer o kojem smo do nedavno samo sanjali ili o njemu čitali iz alpinističkih knjiga, u nama se javlja osjećaj ponosa, osjećaj da smo ipak sposobni u životu postići nešto posebno.  “… pomeni biti alpinist “ riječi su iz knjige koje su me posebno očaravale.  Uvijek sam odabirao  stijenu ili smjer koji će pružiti najviše onog što me  čini  sretnim i zadovoljnim, bez potreba za dokazivanjem pred nekim ili nečim. Kao cilj  zato ne odabirem  vrh, stijenu, smjer, već je cilj  ono zbog čega se zapravo penje, ono  zbog čega se ponekad istisne  zadnji atom snage i zadnja volja u psihi, a to su  uživanje u alpinizmu, u onom što nam on nosi i čemu nas uči.  Ocjena težine “ Dolge nemške “ je mala, obećavala je  samo dvojke i trojke, no visina od 1.200 metara  upravo je ono što ulijeva strahopoštovanje prema ovoj stijeni. Slovenski alpinisti o svojoj najvišoj i najvećoj stijeni govore sa poštovanjem, zovu je jednostavno Stena i pišu je sa velikim S. 

Penjati u ovakovoj velikoj stijeni nije lako. Sa sobom je potrebno nositi tekućinu i hranu za cijeli dan, nešto od rezervne odjeće, bivak vreću, a i planinarske cipele u rukasku, dok su na nogama penjačice, ne čine ga baš lakim za penjanje. U smjeru su klinovi veoma rijetki, tako da treba brinuti i za osiguranje zabijanjem vlastitih kllinova, namještanjem zaglavaka ili postavljanjem zamki oko ljusaka. Slovenski alpinisti žele ovaj smjer ostaviti onakovim kakvog ga je našao prvi navez.Tako da bi i današnji penjači mogli uživati u traženju prolaza kroz ovu stijenu na isti način kao što su to prije nekoliko desetljeća tražili prvi penjači po kojima je smjer i dobio ime . “ Dolga nemška “ bila je želja obojice, Anđelka i mene. Želja da  nakon uživanja u ispenjavanju kraćih i dobro opremljenih smjerova pokušamo osjetiti što će nam donijeti  uspon u jednoj ovakovoj stijeni. Nismo se bojali penjačkih teškoća koje su u tom smjeru male, već jedino  da li ćemo biti dovoljno brzi da se uspnemo kroz nju u jednome danu. Našoj turi se u posljedni čas pridružila i Ksenija. Ta morali smo imati i logističku potporu koja se kasnije pokazala i te kako potrebnom i korisnom.

            Već je polako padala noć kada su svjetla Lagune prodirala kroz klance i šume po strmoj makadamskoj cesti  kroz Vrata prema Aljaževom domu. Zrake svjetala probijale su  kroz granje i krošnje sve dok se u jednom trenutku nisu zaustavile na gomili parkiranih automobila.

-“ Bože moj, pa zar će svi ovi spavati u domu i sutra ići na Triglav ? “ začuđeno pita Ksenija .

-“Bar njih 60 posto, ali mi se ne brinemo jer imamo rezerviranu sobu!“ - dodajem.

U mislima se nadam da će bar netko iz ovih silnih automobila sutra ići penjati kao i mi u “Dolgu nemšku “. Tek toliko da ih pratimo i time si olakšamo orijentaciju. Pakiramo stvari i odlazimo u dom na noćenje.

U tami vrlo komforne sobe, još puno prije nego su prve zrake svjetla probile kroz prozor, dizali su se prvi ranoranioci.  Pogled na sat malo me začudio. Četiri izjutra! No, nisu samo ovi koji se dižu i stvaraju buku po hodniku oni koji su se rano digli da bi iskoristili zoru lijepog kasnoljetnog dana. Sa parkirališta dolazi još ljudi, koji samo prolaze pokraj doma te u mrklome mraku nastavljaju po dolini prema njoj. Prema Steni. Kroz misli mi ponovno proleti ideja da je među njima i netko tko ide u Dolgu nemšku! Ta zbog čega bi tako rano kretali pod Stenu. U 4,45 se napokon dižemo i mi.  U stvari, već smo bili budni i samo čekali kad će Anđelkov sat odzvoniti jutarnje buđenje :

-“ To bi bilo to ? “- pitam se naglas

-“ To bi bilo to ! “ – stiže odgovor iz Anđelkovih ustiju.

Vani, ispred doma  poprilično je hladno. Nebo je bez oblačka, a  vrh Triglava budi se polako sa tek naznačenim siluetama prvih jutarnjih zraka koje proviruju negdje daleko  iza horizonta. Vrh i rub Stijene okupani jutarnjom izmaglicom kao da spadaju u nebo, a tmina po kojoj hodamo je ovozemaljska.  Između tog neba i ove zemlje negdje lebde naše želje i naši snovi. Misli su uprte gore, tamo negdje, u rub Stijene. Kroz mrak, uz pratnju šuma Bistrice koja izvire pod njom, uspinjemo se prema podnožju Stijene. Neke od planinara pretičemo mi, a neki od njih, sa užetima i kacigama na ruksacima pretiču nas. One koji kreću putem Praga pod stijenu pitamo  radoznalo u koji smjer namjeravaju krenuti. Ko za inat svi u Slovensku, nitko u Nemšku.

            -“ Ma već se bumo nekak snašli i sami ! “ tješimo jedan drugog.

Pod stijenom se razdvajamo od Ksenije. Ona nastavlja putem preko Praga, na Kredaricu da nam rezervira spavanje .

            -“ Ništ se ne brini ak nas nema do mraka. Mislimo da prije 19 – 20 sati ionak ne bumo ispenjali. Tek onda nazovi na mobitel i ak se ne javljamo zovi GRŠ ! “

Na licu joj se ipak opaža trag zabrinutosti. Okrećem se prema Stijeni i nastavljam prema njoj polaganim koracima kako bi se Anđelko pozdravio sa Ksenijom.

Stižemo do ulaznog praga, gdje u Stijenu ulaze  Slovenska i Nemška smer. Već nekoliko naveza je pred nama, neki se navezuju, a neki već penju prvi prag. Njihovo uže sa krušljive stijene obara sitno kamenje tako da već i kod navezivanja i obuvanja penjačica moram staviti kacigu na glavu. Nas dvojica krećemo zadnji. Nad pragom, za razliku od svih ostalih priječimo u desno gdje po dugoj i siparnoj  gredi kreće Nemška u svoje police, kamine i stupove. Na malenom sedlu, pod nizom stupova koji se nastavljaju jedan iznad drugog prema vrhu stijene zapravo je pravi ulaz u smjer. Tu i počinje penjanje. Gledano odavde i ne izgleda tako strmo, kao iz doline. Čitamo opis i gledamo skicu. Otpenjavamo stup za stupom. Prvi, drugi, treći stup. Po krušljivim policama, pragovima, širokim kaminima, bridovima, penjemo se prema onom istom jasno osvijetljenom  rubu Stijene koji je jutros bio okupan tek naznačenim siluetama prvih jutarnjih zraka. Iz želja i sna, stigli smo u stvarnost. Još uvijek smo prezaokupljeni brzinom uspona i brigom da li ćemo uspijeti ispenjati za dana. Razgovor je skučen na samo nekoliko riječi, na nekoliko osnovnih informacija:

- “ Štand!   Pusti uže! Penji,  još pet metara….. “

Kao što su nam  tijela fizički povezana narančastim šezdesetmetarskim užetom, tako su i naše misli povezane jednom zajedničkom niti. Rub stijene za dana. Čitamo opis, gledamo skicu. Za sad sve štima. Čak i vrijeme ! Tu i tamo nailazimo na veoma rijetke stare klinove koji nas usrećuju jer znamo da smo na pravome putu. Najčešće ispenjavamo dužinu bez zabijanja klinova, pošto uglavnom nema većih teškoća. Tu i tamo ukopčamo komplete u kakav stari klin ili zabacimo zamku oko neke dobro izražene i čvrste ljuske. Ne želimo gubiti vrijeme za zabijanje i izbijanje bar na ovom spodnjem, lakšem dijelu stijene.  Iako ponovno nosim sa sobom kameru, još uvijek se ne odlučujem na snimanje, pošto bi mi stalno vađenje kamere iz ruksaka i vraćanje u njega oduzelo dosta vremena, a rub Stijene  još je visoko iznad nas. Ponekad nam koje hvatište ostane u ruci, pa na nekim  detaljima dobro provjeravamo na što ćemo stati i za što ćemo se uhvatiti.

- “ Skalo Nemške lahko ocenimo kot odlično ! “ – šalim se na račun opisa i teksta iz Miheličeve knjige .

            Nastavljam sa svojim cugom. Kroz žutu zajedu i krušljiv žlijeb u njenoj desnoj strani ispenjavamo na omanju škrbinicu, sa koje se lijepo vidi dubina ispod nas, te vitki kameni toranj sa druge strane stijene. Anđelku ponovno u ruci ostane po koje hvatište, a o pošiljkama sitnog sipara na onog oko spodnjega štanda  više se i ne obaziremo.

-“ Zlasti na tako dolgopotezni turi pa ne mora držati ravno vsak oprimek , saj sva v Julijcih ! “ – nadodajem po tekstu iz predhodno navedene knjige.

- “ Pa ravno da vsak drugi ostane v rokah pa so ne napisali ! “ – dodaje Anđelko

Zapravo nas to malo nasmijava, pošto smo naviknuti  na kompaktne stijene iz Rotewanda, Ratengrata, Paklenice , Hochlantscha, Stuedelgrata… Sve dok se penje na takovim lakim detaljima, potrebno je samo nešto više pažnje, pa se i u takvome  svijetu može pomalo uživati. Ne toliko u penjanju, koliko u traženju puta i prolaza kroz tako veliku stijenu. Pred samim Nemškim turncem obuzme me onaj osjećaj zadovoljstva, kad mi  srce počinje kucati ubrzanim tempom, ne zbog napora, već zbog one nutarnje topline koja se javlja i polako se penje prema glavi, razvijajući u cijelome tijelu osjećaj zadovoljstva. Sretan sam što sam upravo ovdje, u stijeni o kojoj  sam do sada samo sanjao. Pred štandom pronalazim stari, nekome ispali klin. Podižem ga i zabijam u pukotinu, u stijenu u kojoj ga je vjerojatno već puno puta netko zabio. Kao da je nastojao uvećati moju sreću, zapjevao je pod udarcima hamreka sve višim i višim glasom dajući do znanja da se na njega može u potpunosti računati.

           Veselje nam pričinjava i naše šezdeset metarsko uže, koje mnogo puta ukapčamo tako lijepo za klinove i zamke  čas  lijevo, čas desno, da ga gornji u navezu jedva može i povlačiti zbog nastalog trenja. Nekoliko puta - više smo se zapravo umorili povlačeći uže, nego li penjući svoj cug. U planinarenju i alpinizmu uvijek sam više cjenio ljepoptu od težine uspona.  Zato ovakova zabavna i lijepa tura u granicama mojih mogućnosti može imati za mene veću etičku vrijednost nego nego li neka šestica za Frikoja koji penje osmice! Kad nam nešto nije baš jasno odabiremo svoj put do cilja slijedećeg cuga pred nama. Kakva je to razlika između dosadašnjih penjanja i ovog uspona.  Slijedili smo klnove i spitove, a ovdje toliko  i ne penjemo već više zapravo tražimo prolaz kroz ogromnu stijenu. Ne penjemo zato da bismo pobijedili stijenu. Nju se ne može pobijediti. Ukoliko smo dovoljno fizički i psihički spremni, ukoliko pronađemo zajednički jezik sa Njom, ona nam može samo dozvoliti prolaz kroz svoje kamine, stupove i ploče. Anđelko se nalazi visoko iznad mene, skoro cijelo uže već je povukao prema gore.

- “ E, da to vidiš ! Ispenješ gore i glavom lupiš u upisnu knjigu ! “ – do mene dopira veseli Anđelkov glas.

Nalazimo se na Nemškom turncu, na kojem se nalazi i upisna knjiga za Dolgo nemško i Zimmer Jana. Odlučujemo se za kraći odmor i obavezno pražnjenje težine naših ruksaka. Teže je penjati sa sendvičom i sokovima u ruksacima nego li sa istim problematičnim težinama u trbuhu ! Pogleda na sat nas posebno razveseljava. Tek je pola dvanaest sati, a skoro polovina stijene  već je za nama. Znači postoji velika šansa da ako bude i dalje sve u redu ispenjemo na rub stijene po našoj Dolgoj nemškoj negdje posle 18 sati.

    - “ Ak sad ispenjemo Nemšku, onda sutra lupimo Bavarsku sa Zimmer -janovim istopom tako da napravimo X u stijeni, a spustimo se dole u Vrata onda po Slovenskoj  ! “ – veselo izjavljuje Anđelko. Očito  su mu  porasle želje ! Ali zapravo želje za zezancijom.

    -“ Je, i onda smo za par  let gotovi sa tim dijelom stijene! Može! “ -dodajem. 

Sa Nemškog turnca nastavljamo po siparu koji se prostire iza ogromnog kamenih blokova prema gornjem dijelu stijene. Kako je zapravo teško u penjačicama hodati po siparu, pokušavamo cijelu stvar izvesti otpenjavanjem preko manjih i većih kamenih blokova koji  tu i tamo vire iz sipara.  Odjednom pod nogama opazim lijep mramoriran crveno bijeli kamen. Uzimam ga kao uspomenu na ovaj smjer. Lijepo će pristajati u omanjoj zbirci koje se već nalazi u vitrini dnevne sobe. U njoj se već nalaze i dijelići Hochalmspize, Grossglocknera, Bernine, Dolomita…

            Na ovećoj gredi sa koje se kreće u gornji dio stijene promatramo skicu i opis smjera. :

    -“Ako smo na dobrom putu, tu bi negdje sa naše desne strane morala biti nekakova voda u kotanji “ – napominje Anđelko.

Polako se približim rubu stijene i oprezno se nagnem preko ruba. Nekoliko metara ispod nas, nalazi se velika kamena i glatka polica u kojoj su kiše, snjegovi  izdubli mali bazenčić u kojem uvijek poslije kiša stoji dovoljno vode za nekoliko  žednih naveza.

- “ Evo vode, dođi i pogledaj ! “ – uzvraćam.

Taj mali bazenčić bistre kišnice toliko nas je ponovno razveselio :

- “ Eto, cijelo vrijeme smo na dobrom putu!  Ide to nama? “ – veseli se Anđelko.

Čak i u  takovim sitnim detaljima zapravo leži ljepota uspona u jednoj ovakovoj stijeni. Tražeći put kroz Nju, imaš osjećaj kako  postaješ dio te stijene, da ti ona ipak milostno dozvoljava prolaz kroz svoje okamenjeno carstvo. Istovremeno, iako si prepun ushićenja ne zaboravljaš da si zapravo samo jedan mali i beznačajni, sićušni elementi u ovom za obične ljude nekorisnom svijetu. Naš uspon trebao bi se nastaviti po žlijebu sa desne strane Nemške grape. Grapa je toliko neizrazita pa pokušavamo pogledom pronaći više ležeći kamin na kraju cuga.  Anđelko kreće i otpenjava svoj cug prema kaminu. Prolazimo pokraj prelijepog busena sklane zvončice izrasle iz ruba jedne police.

-“ Vidim zamku u kaminu, znači O.K . “ – dovikuje

No uskoro oboje opažamo kako taj kamin zapravo i nema veze sa dvojkom već je u njemu poštena četvorka. A zamka je nekome služila za abseil pošto je i on shvatio kako  se zapenjao. Promatramo stijenje iznad nas i ponovno razmišljamo.

- “ A da se cijela ta stvar ne odigrava sa druge strane ovog stupa ? “ – pita zamišljeno Anđelko.

- “ Ma i nemi se činilo da smo otišli previše lijevo, a pogledaj  i na skici je ucrtan ovaj stup sa lijeve strane kamina.  “ odgovaram.

Spuštamo se dole za dva cuga, a sat vremena nepovratno je izgubljen. Sa druge strane ponovno ne opažamo nikakav žlijeb, no visoko se nalazi još jedan kamin koji već mnogo više liči na dvojku. U potragu za starim kllinovima ili bar nečim što bi nam dalo naslutiti da smo na pravome putu ponovno kreće Anđelko.

-“ Evo ga ! Klin u kaminu ! Ipak je to ! “

-“ Ajde, brzo složi štand jer smo već izgubili dosta vremena.” – uzvraćam

Kao za inat, upravo sada se uže toliko isteglo u svojem trenju da Anđelko krajnjim snagama uspijeva povući šezdeset metara koji vise između nas. Kako puno brže otpenjavam načete dvojke po policama  i pragovima nego on može vući, uzimam uže u ruke i penjem prema gore. Na redu je moj cug sa kojim bi trebali izaći na oveću gredu. U jednom trenu u rukama mi ostane cijeli ogroman kamen kojeg sam izvukao iz ležišta. Ispadne  mi iz ruku i otkotrlja se prema Nemškoj grapi uz zaglušujući zvuk udaraca i kotrljanja još stotine manjih koje je oborio izbacio iz njihovog tisućuljetnog ležišta i povukao sa sobom. Zavičem što glasnije mogu da dam signal Anđelku i mogućim navezama ispod nas. Preko siparnog lijevka po kojem uže obrušava sav mogući sipar, ispenjavam na gredu na kojoj se od Dolge nemške odvaja Zimmer Janov Izstop. Dolga nemška odatle kreće u desno preko sistema zlatorogovih polica, a Zimmer Jan kreće u lijevo  po širokoj  gredi. Anđelko polagano kreće u spodnju policu, ali već nakon nekoliko metara odustaje pošto izgleda nekako previše lomljivo, a polica se postepeno gubi u Nemškoj grapi. Otpenjavamo pola  cuga više i pokušavamo na najgornjoj polici, pošto njen završetak izgleda obećavajući. Preko lomljivih pragova i uskih laštica Anđelko otpenjava dvadesetak metara, priječi grapu i u vrlo lomljivom svijetu pokušava pronaći prolaz.

-“ Čuj, ovo nema smisla. Ako nešt tam ne zabiješ, dalje nema smisla riskirati. Pa ak mi padneš odletel buš četrdeset metara u grapu i ni bok te ne spasi da se celi spotereš! “ – pokušavam razložiti prijatelju novonastalu situaciju koja sa mojeg štanda izgleda puno gora nego sa njegovog mjesta na uskoj i lomljivoj polici. Uže visi po zraku horizontalno tridesetak metara bez Ijednog klina od moga štanda do njegova pojasa

-“ Ma ja mislim da bi išlo, samo da još malo dalje pogledam…..”

-“ Vrati se natrag jer ak mi tu opadneš ima da tri dana tu bivakiram i smišljam kaj bum rekel Kseniji, tvojoj mami i ostalima !  “

Penjačko uže oduvijek je bila nit koja u tim situacijama spaja dušu, mozak i tijelo dviju sudbina pa ga molim  da pod milim bogom nešto zabije. U cijelih deset metara oko njega nema ni jedne prave pukotine u koju bi se zabilo nešto čvrsto i sigurno. Jedan slabi klin koji ne bi izdržao ni trometarni pad nikako mi ne ulijeva povjerenje u siguran nastavak priječenja po polici. Još neko vrijeme raspravljamo o mogućnostima po istoj ili po spodnjoj polici, a pogled na sat otkriva nam da smo u dva zapenjavanja izgubili već dva sata.

-“ Kad bi znal da bumo po spodnjoj polici izašli na steber i da se više niti jemput nemo zagubili išel bi dalje, ali ak se još jemput gore zapenjemo , prije noći nema šanse da izađemo, a meni se baš i ne bivakira prvi put u stijeni pod samim rubom Triglavske !” – izjavljujem sad već pomalo zabrinuto.

             Pogrešno je mišljenje da alpinisti ne cijene svoj život. Ja ga jako volim i namjeravam još dugo ostati živ kako bi ponovno mogao uživati u usponima sličnim ovome i svim ostalima koje smo prošli. Strah me od mogućeg  pada prijatelja, strah me bivakiranja na ovakovoj visini u stijeni, bojim se bespotrebne panike koju bi izazvali kod Ksenije koja nas čeka na Kredarici. Strah me i zato jer kod kuće imam obitelj i dvije pametne i lijepe kćeri. Taj strah  upravo je ono osiguranje koje nam puno puta pomaže da trijezno razmislimo kako bi preživjeli. Ovoga puta Stijena nam je ponovno pokazala  kako smo iako prepuni ljubavi prema stijenju i visokim idealima prirode još uvijek zapravo samo mali, ranjivi i obični ljudi. Ona nije opasna. Ona je tu i takova stoji tisućljećima. Mnogi su prošli kroz nju, mnogi su se vratili. Opasni smo sami sebi kad nedovoljno procijenimo svoje sposobnosti i mogućnosti. U misli mi naviru riječi stare alpinističke poslovice. Lako je biti dobar alpinista, ali teško je postati stari alpinista. Koliko istine ima u tih par riječi. Koliko je nekada teže okrenuti se i vratiti nego li nastaviti  zbog vruće želje i otići u nesigurno i nepoznato. U tom trenutku začujemo približavanje još jednog naveza ispod nas. Optimizam je naglo porastao, jer ako oni idu u Dolgo nemško, ostaje nam samo da im sljedimo do vrha stijene, a penjanje nam kao što vidimo nije problem. No kao što je optimizam naglo porastao, tako je i naglo opao. Penjali su Bavarsku i idu u Zimmer Janov istop. Kad sam to čuo, više nije bilo nikog tko bi me nagovorio da ponovno nastavimo tražiti pravu policu i odemo po njoj lutati u vršni dio stebra Dolge nemške. Anđelku je bilo još više žao nego li meni, ali kako smo oboje u navezu, morali smo se prikloniti mojoj odluci. Već se dovoljno dugo poznajemo, pa se nadam da će razumijeti moju odluku pravilno.

            Široka greda Zimmer Jahna vodi nas daleko lijevo pod vršni izlazni dio stijenja. Na njenome kraju, kameni “ Možici “ označavaju da  upravo ovdje treba okrenuti na gore  prema rubu stijene. Anđelko po mokrim policama otpenjava pod okomite ploče izlazne stijene. Dolazim do njega i nastavljam. Tih zadnjih četrdeset metara izgleda zapravo puno teže nego što u stvari i jeste. Mokra i skliska pukotina, sa dva stara i zahrđala klina,  navela me na povećan oprez i koncentraciju. Iznad nje  ponestaje klinova, no pažljivim pokretima  po sitnim hvatištima uspijevam ispenjati narednih petaestak metara bez da zabijam klin. Tijelo je već nakon osam sati penjanja uhvatilo ritam . U tih četrdesetak metara ispunjenih  oprezom i laganom dozom straha, izlazne –IV, konačno dobijam osjećaj da lijepo penjemo. Za čvrstu izbočinu sa desne strane zabacujem zamku i komplet.  Kod prečenja u lijevo prema izlaznom prevjesu morati ću ipak nešto zabiti. Uzimam svoj klin, tražim pukotinu za njega kad u jednoj točno pred nosom ugledam još jedan stari, zahrđali klin. Ubacujem komplet, uže i odjednom se nalazim pod izlaznim prevjesom. Ima li ljepše nego da na rub stijene ispenješ preko prevjesa Na prvi pogled ne izgleda baš jednostavan pošto uporišta za noge i nisu baš u položaju za izdizanje u ravnoteži. No ogromna, oku nevidljiva hvatišta koje prsti pronalaze iznad glave sasvim su dovoljan razlog da se uz veliko zadovoljstvo i nečujan vrisak unutar duše, potegnem  preko prevjesa u uzak kamin i iz njega ugledam sipar na rubu stijene. Sretan sam što smo ispenjali Stijenu, žalostan sam što je konačno tek u zadnjem cugu bilo malo lijepog penjanja, žalostan sam što nismo uspjeli u našoj namjeri.

            Skidamo penjačice, obuvamo gojzere i nastavljamo rubom stijene prema Kredarici. Gledamo u Slovensku grapu, zaoštreni Slovenski stolp po kojem je Anđelko prije sedam godina ispenjao i odsolirao Slovenski smjer u Stijeni. Duboko pod nama opažamo dvojicu u Prevčevom izstopu. Iza naših leđa do nas dopiru udarci kladiva  grupice koja upavo ispenjava glatku ploču negdje u Skalaškoj ili Gorenjskoj.  Na grebenu Triglava tolika je gužva, kao da je bilo mnogima od životne važnosti otići tamo gore. Ostaci nekadašnjeg ponosnog Triglavskog ledenjaka razbacani unaokolo sramežljivo se skrivaju u večernjim zrakama zalazećeg sunca.

Na Kredarici pred domom i u njemu ogromno  je ljudi.  Skidam ruksak i odlazim u dom da pitam je li Ksenija uspješno rezervirala spavanje za nas troje.

- “ Ne, ni mogoče, žal, še pred štirima dnevima sva bila rezervirana total ! “ –iz ustiju domara dopire nevjerojatna vijest. Pa gdje je onda Ksenija. Pročešljam po domu, nema je. Priopćim Anđelku radosnu vijest, pa tek onda nam nije ništa jasno. A gdje je onda Ksenija?  Pa nije se valjda vratila u Aljaž pošto ovdje nema mjesta za spavanje? Očito nam ne gine spavanje na podu ili klupama ! Raspakiravamo stvari, slažemo u ruksak penjačku opremu , kad nam iza leđa – evo Ksenije !  Priopćava nam istu vijest, ali i to da je bila toliko dosadna domaru da je obećao da ukoliko prvi koji su rezervirali ne dođu, dobijamo njihove krevete. Nije prošlo ni sat vremena, kad Ksenija veselo dotrči sa ključevima u rukama :

- “ Soba kraj kapelice i dva kreveta ! “

- “ Ma daj da je poljubim ! “ – velim Anđelku  - “ Zavrijedila je ! “

Sretni upadamo u dom i u neopisivoj gužvi naručujemo kranjske klobase i pivo! Predvečer se šetamo po siparnom platou iznad Kredarice i promatramo zalaz sunca. U sobi predlažem da na pod stavimo dvije bivak vreće i jednu deku te da ja spavam na podu, ali Anđelko i Ksenija ipak se radije žele stiskati na jednom krevetu. Dobro, ak bu vama dobro bu i meni. Ujutro se prvi dižu već oko četiri sata i izjavljuju uz psovke kako vani pada kiša. Uz njihove ljutite glasove u sobu dopire i zavijanje sjevernog vjetra. U misli mi prvo navire pitanje što bi se desilo da smo nastavili po Dolgoj nemškoj i ostali bivakirati pod rubom stijene? Po ovakovom vremenu i mokroj stijeni, danas ujutro  ne bi mogli ispenjati, pa bi najvjerojatnije morali zvati Gorsku reševalnu, a to bi bila lijepa priča za naše Čakovčance! Fala bogu i pameti !

Pakiramo stvari, a ja opažam da nemam više svoje crvene “Mamut – Coolmax” majice. Joj, pa ostavio sam je da se suši na klupi iza doma. Sad je otišla! No ipak se oblačim da je  odem potražiti. Izlazim na vjetar i kišu, a kad ona stoji tamo gdje sam je i stavio. Sa nje curi hladna Triglavska kišnica. Pod strehom stoji jedan Slovenac, gleda me  i pita :

-“ A se ni posušlia ? “

-“ Ja, se ni ! “ – odgovaram, “ Al se bo ! “

U upisnu knjigu u Kredarici upisujem citat iz Miheličeve knjige :

“ Skoraj da ni naveze kateri se ne bi ob prvem vzponu čez Dolgo nemško kaj zapletlo! “ – i dodajem - “ Stoji kot pribito ! “

U Kamniku po već uhodanoj tradiciji stajemo u pizzeriji “Murka “ na pizzi . Dok čekamo glavno i jedino jelo  na pamet nam pada kako bi mogli na Kredarici ili još bolje na rubu Stene otvoriti pizzeriju u kojoj bi se našle na jelovniku i slijedeće pizze : Pizza Očak, Triglavska, Dolga, Krušljiva, Zaplezana, Isplezana, Pizza zgubljenih navez, Istopna pizza …..