BIVAK POD SKUTOM - prvi dio

Molim da mi netko objasni. Koji nas to vrag tjera da odemo iz udobnih kreveta noćiti u divljini na snijegu ili na travi? Da umjesto pivice na svojoj terasi cugamo neki RedBull kako bi u sebi pronašli zadnji atom snage. Kako bi u mrklom mraku pronašli mjesto na kojem ćemo pokušati provesti noć crkajući daleko lošije nego u svom bajnom krevetu kod kuće? Da se cijelu noć migoljimo izmičući se kamenju pod leđima. Ajde, zna li tko? Bilo je teško, bilo je naporno, bilo je strahova, bilo je žeđi, bilo je….ali pustimo sad to. Znali smo da će uz dovoljno pažnje, razuma i opreza sve sretno završiti. Kada se nakon nekoliko dana odmore tijelo i duša i najveći napori kojima smo bili izloženi iskažu se kao lijepi i vrijedni uloženog truda. Sve je počelo kad  mi je Anđelko napomenuo kako nikad nije bio u Kamniškim alpama.To je meni značilo kao obavezu da ga upoznam sa tim katedralama i tornjevima izgrađenim od bijelog vapnenca. A dvoje iskusnih planinara i već pomalo alpinista, ne mogu si priuštiti neki običan izlet. Ta iza nas je već nekoliko četvorki, petica, par tritisućnjaka i trinaest satno penjanje po Stuedelgratu na Grossglockneru. Zato sam isplaniro dvodnevno priječenje od Kokrškog sedla, preko Kočni, Grintovca, Skute, Turske gore, Brane do Kamiškog sedla.

Mjesec je Novembar. U to doba, mora kasno jesenskih magli nečujno se provlače između vrhova i zatvaraju poglede u duboke doline, a sunce još uvijek bdije nad vrhovima kamenih gorostasa. Dok se u doline zavlači vlaga i hladnoća, tamo gore, dva prastara prijatelja, dva elementa koja postoje od kako je svijeta, sunce i kamen, kao da nastoje zajedničkim snagama dokazati svoju tisućljetnu ustrajnost. Oduprijeti se novembarskome mraku i ostati tamo gore, živjeti u igri svjetla. Koliko ove riječi imaju dvostruko značenje, shvatili smo dobrano narednog dana.

          U Kamnik stižemo relativno kasno. Oko 20,00 sati navečer. Dok mjesec osvjetljava šume i okolinu, svjetlo farova Lagune juri pred nama putem Kamniške bistrice. Stijene kamenoloma pokraj ceste izgledaju kao da ih gledamo osvijetljene nekim reflektorima, a meni se tek tada pali žaruljica - da nisam kupio uložak za bateriju. Kako ćemo za miloga boga ići u noći na Kokrško sedlo, bez baterije? U Kamniku svi dućani zatvoreni. No Anđelko se previše ne ljuti, okreće i vozi do prve benzinske postaje. Kupujemo dva baterijska uloška. Nek se zna da planiramo nešto posebno.

            Stižemo do doma, izlazimo iz auta, a pogled nam zastaje na bijelim vrhovima nad našim glavama.

-          “ Za boga miloga, pa…pa.. nije valjda sve pod snijegom? – zaprepašteno uzvikujem.

-          “ Zvao sam prije par dana telefonom dom i rekli su da nema snijega! “ – dodajem.

-          “ Pitaj one dečke u katrici.” – veli Anđelko.

Na sreću, fanta z katrce pravijo da j´ to … sm´ odsev kamna na mesečini, snega pa n´ nč.“

Dobro, ako je samo kamen onda nam može pasti sa srca. Cepini i dereze koje smo iz opreza ipak ubacili u auto ostaju u njemu. Ostalo ide sa nama. U mraku pakiramo naše ruksake. Palimo svjetiljke i polako krećemo po širokom puteljku prema podnožju Kokrškog sedla. Iza leđa, visoko na nebu, prati nas mjesec, skrivajući se iza gustih vrhova visokih jela te provirujući povremeno kroz gole bukove krošnje. Markacije se često ne vide, a stazicu koja vodi po mekom, suhim lišćem prosutom šumskom tlu može se samo naslutiti. Godinama gaženi korijenčići, raspored kamenja po rubu, utonuli dijelovi stazice od silnih koraka koji su godinama ovuda prolazili. Stvari na koje oko danju i ne obraća pažnju. Danju pogled leti posvuda naokolo, ali sada, noću, mala uska šumska stazica jedino je na što se osjetila vida mogu skoncentrirati. Sjene koje nastaju od svjetiljaka isprepliću se sa tamnom šumskom pozadinom. Odjednom iz tmine do nas dopire oštro lajanje srnjaka. Visoke tamne jele i golih grana stare izbrazdane bukve postepeno zamijenjuju sve niži i niži grmoliki oblici koji mjesečevu svjetlost propuštaju sve do naših nogu, na stazicu, na korijenje, kamenje i listinac. Gasimo čeone svjetiljke i predajemo se noći. Planina i stazica su sada prisniji, osjećamo se joj nekako bliži, čak daleko bolje razabirem okolinu kad ne gori umjetno svjetlo baterijske žarnice. Nešto više, kad već usprkos zimskom hladnome zraku prve kaplje znoja padaju sa čela, nad našim glavama se otvore krošnje, ukaže se tamno modro, gotovo crno nebo prosuto nebrojenim zvjezdama. Obrisi sedla već su vidljivi. Blijedo žuta mjesečeva svjetlost jasno naznačuje stupove, ploče u stijeni pored nas, a uski i uzdignuti kamini podižu naše poglede sve do njenog vrha preko kojeg vise grmovi planinske klekovine. Iznad ovozemaljskih stvari samo razigrano noćno nebo, dok se sa druge strane samo ocrtavaju tamni obrisi Kalške gore. Vapnenački sipar po kojem vodi stazica gotovo da je bijeli kao usred dana. Bio bi grijeh paliti bateriju. Stazica se uspinje čas lijevo, čas desno. Nazire se svaki kamenčić stazice, svaka travka i svaki osušeni cvjetić zaostao iz ljetnih dana. Zadnji koraci najteži su. Korak po korak, udisaj za udisajem, kap po kap znoja koji pada sa čela i pred nama se javljaju obrisi koče. Točno je pola noći. Koča !

Obilazimo je sa svih strana, dok konačno sa zadnje strane ne otkrijemo ulaz u zimsku sobu. Strah da će biti gužve kao na Hochalmspitzu bezrazložan je :

- “ Ima već koga? “- tiho pita Anđelko

-“ Cijela soba samo za nas! – odgovaram glasnim povikom. “

Presvlačenje, kuhanje čaja, večera. Treba se pošteno najesti za sutrašnje napore. Zatim se dobro obući za spavanje u hladnoj zimskoj sobi. Duge gaće Patagonia, dvoje čarape, hlače. Dvije majice, dva flisa, zavlačenje u vreće i -  laku noć.

            O nekakvom spavanju nema ni govora. Samo dremuckanje uz povremene cugove od pola do sat vremena u iščekivanju kraja noći i prvih jutarnjih zraka sunca na prozoru zimske sobice.

Zora. Izvlačim se iz vreće i izlazim van. Naš sjajni noćni nebeski pratioc sada sije tek blijedom neizrazitom svjetlošću na sasvim drugoj strani neba, zasjenjen grimizno crvenim obrisima jedne nove užarene kugle koja samo što nije pokazala i svoj oblik. U dolinama dokle oko seže pogledom vladaju i nečujno se provlače magle, a ovdje kraj nas carstvo je najljepših boja koje kao da naznačuju ljepotu i uspjehe  u danu pred nama. Drveće i grmovi u dolinama već su polako odjenuli svoje jesenske boje. Oni koji rastu bliže vrhuncima, kao da slijede igru kamena i svjetla, već su skinuli i zadnje sivo smeđe ogrtače da bi dozvolili igri sunca i svijetla da prodre i u njihove gole grane. Jutarnja kavica, klopa, oblačenje.

Uspinjemo se. Pred nama je predivna slika. Iznad mora magli pomiješanih sa gradskim smogom koje pokrivaju doline i gradove, na plavoj kulisi neba sa tek naznačenim ostacima našeg noćnog pratioca uzdižu se Julijci. Iza njih Grossglockner i Hochalmspitze, koji kao da nam se žele pokazati i prisjetiti nas se. Ta bili smo na njima prije nepunih par mjeseci. Stazica nas vodi preko strmih travnatih livada ispresijecanih kamenim skokovima. Zastajemo na najstrmijem dijelu te na filmsku traku i dijafilm bilježimo ove divne prizore. U kadrove nastojimo smjestiti i nekoliko divokoza. No nakon pokreta, nešto čudno se dešava sa stazicom. Pa ona ide od Kočni, a ne prema njima. Prema nama nadolazi još jedan ranoranioc:

-          “ Greste že z Kočni dol ?”  – pita nas čovjek zaprepaštenim glasom.

-          “ Neee! Na Kočne gor, pa vi? ”-  odgovaram.

-          “ Kak na Kočne, pa greste po poti s Kočni dol na Kokrško sedlo! “ – odgovara čovjek!

Eto, zbog čega nam je bila čudna stazica zadnjih pet minuta. Nismo ni opazili, a počeli smo se vraćati po istoj stazi odakle smo i došli !

Po dugom i sitnom siparu, napornim  koracima gazimo prema podnožju stijene.

-         “ Samo vježbaj, na Akonkagvi te čeka lijepi sipar ! – šalim se na račun Anđelka koji se po Novoj godini sprema na najviši vrh Južne Amerike.

     Ulazimo u stijenu. Malo penjanja, par klinova, izložena stazica i za čas smo na vrhu Kokrške Kočne. S nje priječimo po grebenskoj stazici na Jezersku kočnu. Nad našim glavama kruže planinske kavke u uvjerenju da će napokon i u ovim novembarskim danima zaraditi pokoju mrvicu hrane.Tek što smo malko zagazili na sjeverna prostranstva ove planine, naišli smo na smrznuto, vjetrom napuhano inje i led. Svaki korak je nesiguran, svako hvatište sklisko dovraga. Usprkos ledu i jakom sjevernom vjetru, skidam rukavice kako bi  barem za ruke, prste, imao osjećaj  stvarnog držanja za nešto sigurno. Prema gore još i ide. Ruka nađe sigurno hvatište, prsti zagrabe za neku izbočinu ili pukotinu i tijelo se digne. Silaziti po takovom terenu prema dolje je sasvim nešto drugo. Kako bi sad dobro došle dereze. Sjeverna gredina pod vrhom Grinotvca također je zaleđena. Pogled na nju pomalo me plaši, jer znam da nas preko nje vodi staza do zadnjeg današnjeg cilja. Skute. Što ako je i tamo sve zaleđeno i sklisko? Na sreću, strah se pokazao bezrazložnim, pošto je ipak bilo više tvrdog snijega nego zaleđenog inja. Opreznim korakom nastavljamo priječenje gredine. Dolazimo do rascijepa puteva - gore Vrh, lijevo daljnje priječenje. Anđelko, koji još nije bio u Kamiškima ne odustaje od vrha.

-     “ Čuj, Adrian, ja bi tu ostavio ruksak i otrčao gore, a ti se tu odmori i snimaj malo.”

-          “ Baš sam si tak i mislil. Ja sam gore bil već par put i ljepše će mi biti tu čekati nego trčati gore”- odgovaram.

Anđelko ostavlja ruksak i užurbanim se koracima uspinje prema vrhu. Snimam ga. Snimam greben Košute, Stola, a u daljini kraljicu i kralja Visokih tura. Prekrasnu Hochalmspitze i ponosnog vitkog Grossglocknera. Jak sjeverni vjetar prodire kroz najmanje otvore na odjeći. Pomalo me počinje zebsti, pa poskakujem na mjestu. Sam sam, na zasniježenoj gredini tik pod vrhom Grintovca, oko mene vjetar razbacuje i pokušava mi ugurati kroz ovratnik inje i sitna zrnca snijega. Do sada je zapunjavao samo pukotine u kamenju, pa kao da mu je drago što je konačno došlo i nešto novo da ga zabavlja. U dubini po menom  zelene se osunčane jesenske livade i toplim bojama obojene šume. Kako bi bilo lijepo da je malo tih toplih boja sad ovdje kraj mene. Kako je ljudska psiha pomalo čudna. Dok smo dolje, čeznutljivim pogledima gledamo u te snježne visine, a sada bi radije da smo dolje, na sigurnom i toplom. Opažam Anđelka kako silazi. Dobro je. Idemo dalje. Preko malog Grintovca gledamo greben koji je pred nama. Dolgi Hrbet, Štruca, Skuta. Uskoro doživljavamo novo iznenađenje. Voda u ruksacima nam se smrzla, a bez nje će teško ići dalje. Užurbanim koracima nastojimo se oduprijeti jakom sjevercu i kratkoći novembarskog dana.

-“ Dolgi hrbet, sad znam zakaj se tak zove!” – izjavljuje Anđelko.

Sa jednog tornja na drugi, pa na treći i tako dalje. Kao da hodamo po kralješcima ogromnog okamenjenog diva koji spava zimski san u toj hladnoj novembarskoj večeri. Na pojedinim mjestima naleti sjevernog vjetra toliko su jaki da treba pognuto hodati na izloženim mjestima :

-          “ Pazi da ne abseilaš bez užeta šesto metarne šestice! “ – u šali velim Anđelku.

Najoštrije dijelove prelazimo čučeći ili jašući na vrhu uskih dijelova grebena, grčevito se držeći da nas ne zanese silina vjetra. Kriza sa vodom, tekućinom koja život znači, sve je jača i jača. Kako noć sve više nadolazi smanjuje se i silina vjetra. Polako već osjećamo krizu. Tražimo mjesto u zavjetrini za kraći odmor. Sve bi bilo O.K. samo da sad popijemo malo tople tekućine:

- “ Nema vode, nema snage! “ – umornim glasom izjavljuje Anđelko.

Kameni trbuh breje Štruce kupa se u zadnjim zrakama sunca. Koje li ironije. Crveno narančasti preljevi po bijelo – sivom  trbuhu Štruce naizgled djeluju tako toplo pred kraj ovog hladnog novembarskog dana. Vrh Skute još je obojen jarkim narančasto crvenim bojama na tamnoplavoj kulisi neba, ali linija tamnih sjena koja neumorno dolazi iz dolina neumoljiva  je i napreduje polako prema vrhu. Započinje utrka sa linijom što razdvaja dva svijeta. Svijet svjetla i tame. Tko će stići na vrh prije. Mi ili ona.

 

 

GROSSGLOCKNER - drugi dio

        Drugi dan, jutro. Zapravo ne jutro nego još noć. Tek je četiri sata, a neki se već pakiraju. Najgori su oni sa s najlonskim vrećicama. Svaku stvar drže uredno spakiranu u svojoj najlonskoj vrećici pa kad moraš isto izvaditi i staviti natrag izvodiš pravi koncert šššuššškšškanjšššša. Nas dvojica, kao razumni ljudi koji puštaju sposobnije i brže od sebe naprijed, stoički podnašamo mučenje vrećicama i zatvaračima na ruksacima i jaknama pokriveni preko ušiju.

-     “ Od dva opće ne spim ! “  velim prijatelju.

-         “ Ja pa uopće nisam spavao !” - dodaje Anđelko.

-         “ Lagano me boli glava i trbuh, valjda od tvrdog jastuka i nespavanja! “ – dodajem.

-         “ Nisam ni ja puno bolji ! “

Nije ni čudo. Ujutro smo krenuli iz Čakovca i Graca sa 120 m.n.m., a spavamo na 2.801 metara. Osim toga, ja  sam poznat po tome što ujutro ne mogu ni vrata potrefiti bez pol litre Nesscafea s mlijekom i dva kruha s putrom. Bacam pogled kroz prozor. Na nebu stoje sitne zvjezdice, a one druge, od svjetala na glavama ranoranioca  kreću se preko Kodnitzkeese te po grebenu iznad koče. Odlazim u WC na umivanje. No voda je toliko hladna da je to skoro nemoguće izvesti. Ako ništa drugo, bar imam dobro razbuđivanje. Zar nije čast kad te Kralj visokih tura razbudi sa svojom ledenom vodom. Nakon doručka na red su došli zubi. Tu je tek nastao problem. Tako hladnu vodu naprosto nisi mogao staviti u usta.

-“ Ruka mi je ostala ukočena bez osjećaja za micanje! ”- veli Anđelko dok pokušava šakom unositi vodu u usta. Jedini način pranja zubiju koji smo ubrzo prekopirali od susjeda je namakanje kefice u vodu i postepeno ispiranje usne šupljine.

Oko šest sati, spakirani odlazimo iz doma. Zadnji. Tko je mislio otići na Glockner, već je otišao, a mi kao razumni ljudi koji ne žele smetati bržima od sebe idemo zadnji. Vrijedne konobarice već su nahranile sve ranoranioce  i počistile  sve stolove pa  dom izgleda kao da je imao generalku. Laganim koracima uspinjemo se prema Luisinegratu. Sunce se već lijepo diglo i obasjava vrhove na zapadnoj strani. Još uvijek se jasno vidi mjesec i pokoja zvijezda. Na nebu nema niti oblačka, a jutarnje rumenilo se spušta sa okolnih vrhova i prelijeva sve više i više u  dnevne sive boje stijena i vrhova. Razmišljam o ljepoti tog trenutka. Hodamo, gledamo i razmišljamo o tajnama koje nam upravo ovog trena priča naš Grosglockner. Privrženost prirodi, avantura, priča o sitnom djeliću i trenutku u našem svemiru, u čije visine zadire i zadnji stup, kamen, križ na našem grebenu, na vrhu Grosglocknera.

-“ O, pa mi to dobro idemo, tek je pola sedam !“ – velim Anđelku.

-“ Kod mene je  sedam i deset !

-“ Valjda mi vuri smeta rijetki zrak! ”- šalim se .

Polako stižemo pod naš Studlgrat. Nad nama opažamo gužvu na grebenu. Pa nije valjda da su oni iz doma koji su sat, sat i pol prije nas krenuli tek na trećem cugu. Očito je da je tako. Navezujemo se i nas dvojica te krećemo za njima. No već nakon par minuta sustižemo ih i čekamo. Čekamo. Čeeekaamo!

U jednome trenutku meni je sasvim dosta čekanja pa kao razumni ljudi koji se ne žele gurati i smetati bržima krećemo zaobilaznim putem pretjecati par zadnjih sporih naveza. Dolazimo u sredinu kolone i tamo opet – čekamo! S obzirom da na novom detalju grebena baš i nije moguće zaobilaziti, polako gubimo živce, te se  nadamo se da će ostali razumni ljudi koji se ne žele gurati pustiti brže od sebe naprijed. No tek što sam napravio prvih par koraka uguravši se ispred jednog naveza začujem komentare na njemačkome koji su očito bili namijenjeni meni i nisu zvučali onako, recimo - razumno. No tad  se umiješao Anđelko s njemačkim i vjerojatno nije ostao previše dužan. Na slijedećem cugu opet zastoj. Mili bože kud sam zašo? Sa desne strane opažam ploču sa relativno dobrom pukotinom po kojoj bi se moglo ispenjati direktno na greben iznad još par naveza koje čekaju. Iako nisam nikad penjao neopremljenu četorku na 3.600 metara i imao pod sobom 400 m u dubini ledenjak, oprezno zahvaćam prva hvatišta, otpenjavam prve metre, postavljam zamku, međuosiguranje, zaobilazim rub i izbijam na  greben nažalost opet na mjesto u redu na kojem smo i bili jer se red konačno pomaknuo.

-          “ Ah, bar možemo reći da smo penjali prvenstvenu varijantu !”- velim Anđelku.

Zatim čekamo na kosoj ploči, pa čekamo na vertikalnim pločama sa napetim užetom, pa čekamo kod priječenja okomite ploče sa napetom sajlom i sve mi se više čini da se na Studlgratu u stvari uživa u čekanju, a ne u penjanju.

-          “ Imaš još filma u kameri ? – pita Anđelko.

-          “ Imam, a zakaj ? “

-          “ Meni je moj već davno puko!”  veli on.

Jedina svijetla stvar u svemu tome je što moj sat koji na rjeđem zraku i sporije ide pokazuje vrijeme koje bi nas dvojica imali da smo sami, a Anđelkov ono žalosno vrijeme stvarnog čekanja i penjanja. Kako se sve više penjemo, čekanja zapravo postaju sve zanimljivija. Odjednom opažamo da smo viši od Grosvenedigera i ostalih tri i pol tisućnjaka. Na zapadu jasno razabiremo Dreiherenspitze, Hochgal, Ortler, a na istoku gledamo naš Hochalmspitze, na kojem smo bili prije nepuna dva mjeseca. Mislim da sam vidio čak i Triglav.

Na zadnjim metrima, pogled nam direknto pada sa naše desne strane na 600 metara niži Kodnitzkeze, ali već se nazire i križ na vrhu.

            I onda, konačno i taj dugo iščekivani trenutak. Kada dvoje razumnih ljudi konačno ispenje zadnje metre grebena i pokušava se kroz gužvu probiti do pozlaćenog križa na vrhu Glocknera.

-          “ Ovo mi je zadnji put da sam bio razuman !“ – veli Anđelko

-          “ Imali su sreće da je ovako lijepi dan, inače bi se gurao i preko njihovih glava ! –dodajem.

Sa druge strane križa, 100 metarna vertikala sve do Pasterze. Fotografiramo se, mobitelom se javljamo kući da je sve prošlo O.K. Neizmjerna prostranstva prostiru se pod nama. Snježno bijeli ledenjaci i vrhovi na sve strane. Pastreza, Hocher Ten, Klockerin, Venediger….Bijeli snježni rubovi dotiču se samog plavog neba, bliješteća svjetlost ledenjaka bori se sa tamnim odsjajem crnih granitnih stijena. Na kamenom otoku usred zaleđene rijeke opažam i Obervalderhute. Planinarski dom smješten u srcu ledenog prostranstva. Pasterza djeluje kao bijeli, monolitni, mirujući potok snijega i leda koji je ostao zamrznut ili okamenjen u jednom trenutku svojeg jurišanja na dolinu Heligenbluta. Sa druge strane nalazi se dolina iz koje smo jučer krenuli, te druga u koju ćemo se nakon vrha spustiti. Ovakvi vrhovi djeluju kao točke komprimiranih sila svemira i prirode. Na njima se na neki poseban način zajedno druže  strah, ljepota i privlačnost. Tjeskoba i uzvišeni mir duše.

      Prisjećam se  naslovnog titlea serijala “Neka daleka prostranstva “

                            “Kažu da si Ti svagdje,

Ali ja te obožavam i štujem ovdje.

Kažu da si Ti u svakom obliku i bez oblika,

Ali ja te obožavam u ovim oblicima.

Stoga sam ponosan što sam sada uz tebe.“

Pakiramo se za silazak sa vrha. Na grebenu prema Malom glockneru nove gužve. Čekali smo za gore, a čekati ćemo i za dole. Stojeći u sjeni jedne vertikalne ploče, naslanjam glavu na istu i odmaram se. Odjednom se prenem i uhvatim samog sebe kako sam lagano zadrijemao. Opažam lijepi crno zeleni kamen u rupi između dviju stijena. E, to će biti pravi suvenir sa vrha.

Kolona se napokon pokreće te dolazimo do mjesta gdje treba absailati. Sad mi je jasno zašto se čekalo. Škrbina je potpuno bez snijega, pa je zadnji dio pri dnu od nekoliko metara zapravo jedna glatka ploča. Vodiči ili glavni u grupi moraju tu spustiti svoje klijente, a onda i sami absailati u procjep  između velikog i malog zvonika. Prvo sa štanda spuštam Anđelka, ali na moje iznenađenje naše uže od 45 metara je prekratko da se i sam spustim do dole. Zato se moram spustiti do među štanda, željezne šipke, pa tek otuda do dna procjepa. Za to vrijeme, razumni i kulturni Čehi iznad nas,  izgubili su živce te bacili preko mene njihovo dugačko uže koje je palo sve do dna procijepa. Kad se nekome tako žuri, onda je red da se razuman i kulturan čovjek što prije makne sa puta. Zato brzopleto povlačim uže, skidam osmicu sa matičara na pojasu, a ona odjednom isklizne iz ruke i odzvoni po Palavacinijevom žlijebu prema Pasterzi. Isprva sam se trznuo da je dohvatim, ali sam iste sekunde ustuknuo. Čekaj malo, bolje ona nego ti. Sa Malog glocknera silazimo osiguravajući se preko metalnih stupova koji su postavljeni na svakih deset do petnaest metara dok konačno ne stanemo na zaleđeni greben.

 

            Sa derezama poskakujemo sve niže i niže po ledenjaku Hofmankeese do pred sobom ne ugledamo zdanje najvišeg doma  u Austriji. Erzog Johans hutte, smještenog na mjestu koje se zove Orlov mir. Adlersruhe. Provjera telefonskog broja Salmove koče, rezerviranje noćenja i daljnji silazak. Šetnja tik ispod ruba grebena, po Hofmankeese, vodi nas do procjepa gdje se moramo prebaciti na jugozapadnu stranu grebena. Po sajlama i fiksnim užetima otpenjavamo na niže ležeći ledenjak Hohenwartkeese, a po njemu i siparnim kosinama prema Salmhute. Na stazici nas iznenadi napuštena nastamba usječena i iskopana u stijeni. Vjerojatno ostaci nekadašnje stare Salmove koče koju je ondašnji grof Salm dao izraditi da bi olakšao prve pokušaje uspona na Kralja visokih tura. Napokon, oko osam sati dom, razvezivanje, skidanje gojzerica, čarapa koje već pomalo imaju i očajan miris. Svečanu večeru sačinjavaju : krem juha od koštica, tjestenina s sosom od paradajza i povrća, pivo nemremo jer smo preumorni, pa pijemo čaj i puuuno vode. Danas smo hodali 13 sati, od pol sedam do osam. U domu nas poslužuje najsporiji konobar na svijetu, a osim toga mi smo već treći stol koji ga zove zbog reklamacije u zbrajanju računa. Čista suprotnost brzim curama iz Studlhute. Umor je na kraju dana ipak došao na svoje. Usprkos premalom krevetu, zaspao sam već nakon par sekundi čim sam zatvorio oči.

Ujutro opet fenomenalni zvuci najlonskih vrećica, zovu nas na ustajanje. Ionako već ne spavamo do pola pet. Ponovno lagana glavobolja i mučnina u želucu. Kako ću sve to prebroditi bez moje jutarnje nescafe i dva kruha sa putrom? Konačni šok doživljavam kad shvatim da se kuhinja ujutro uopće ne otvara prije osam, te da smo još jučer morali naručiti doručak. Jedna multivitaminska tableta i kalcij padaju u flašicu, te sa energetskom pločicom čokolade pokušavam izazvati stimulativne procese u mozgu koji bi mi uskoro morali pokrenuti putem nervnog sustava pojedine mišiće tijela i jasniji vid.

Prekrasno jutro, livade, potočići, cvijeće, jutarnje sunce na cijelom Glockneru. Prolazimo preko potočića oko kojeg raste izuzetno mnogo žutog cvijeća, a  kristalno bijelo kamenje voda odnosi svoji tokom u niže dijelove planine. Prolazimo kraj još uspavanih kravica koje leže na livadi. Jedna me nekako nervozno gleda i diže se. Tek tada zapravo opažam da se radi o mladome biku, a ja imam na sebi crveni Windstoper.

-                     “ No, no, dobar, mali , dooobar… “ – polagano zamičem natraške prema potočiću na pašnjaku. A kažu da je alpinizam opasan!  Sa lijeve strane otvara se dolina prema Heiligenblutu, a jutarnje sunce obasjava svojeg imenjaka Sonblicka. Dolazimo do malog  jezerca  u kojem se uz cvijeće jasno ogleda i vrh Grossglocknera. Odjednom nam se jako dopada i ovaj put i ova dolina. Još niže, na livadama pod  nama zvižde svizci, a pred nama se pojavljuje ogromna Glorerhute. Kako iz nje nešto grozno miriši na pečenje na žaru, bolje je da se što prije maknemo.

-“ Sad sam tolko gladan da bi se usudio ući unutra i zatražiti svizca na žaru ! “ – govorim Anđelku

-“ Brzo bi obojica izletili na glavu van ! “ – odgovara Anđelko.

Po livadama i uskoj stazici spuštamo se do Lucknerhaus, gdje smo prije dva dana ostavili mojeg Teriosa i krenuli prema vrhu Kralja visokih tura. Kako se sve više spuštamo, stazica postaje sve šira i šira. Anđelko nastoji do kraja ispucati zadnji dijafilm. Sjedim na jednom kamenu i čekam ga. Pa što to tamo toliko zumira i namještava fotoaparat? Kroz nekoliko minuta dolazi do mene:

-          “ Nećeš vjerovati, dobio sam Alpskog Apolona (rijetki leptir) u krupnom planu. Sjeo je na cvijet i stajao tako raširenih krila… “

 Stazica se polagano sve više širi i pretvara u makadamsku cesticu. Sve je više ljudi koji ovuda šeću. Kod auta ponovno jedan stisak ruke. Vrijedilo je!

GROSSGLOCKNER - prvi dio

            Grossglocknera zovu kraljem Visokih tura. Tamne granitne stijene visoko se uzdižu do samog vrha na 3798 m. Sa sjeverne strane pod njim leži Pasterza, najveći i najduži ledenjak u istočnim alpama, odnosno u Visokim Turama.

            Nekada davno, ljudi su u mjestašcima sa obiju strana pričali kako je na samom vrhu zakopana kutija sa blagom. Gledajući oštru crnu granitnu iglu, dugo je trebalo dok se prvi nisu odvažili pokušati izvesti prvi uspon. Taj je uspio expediciji grofa Salma tek 1.800 te godine u kojoj je učestvovalo 62 čovjeka I 16 konja. Prvi uspon na vrh uspio je nekolicini 28. Jula.

            Kada smo se jednom davno supruga Suzana i ja vraćali iz Dolomita zaželjeli smo se pogledati kralja. Dovezli smo se do prelijepog Heiligenbluta, prošetali njime i odvezli se cestom prema njemu. No, već na prvim metrima ceste čekalo nas je neugodno iznenađenje. Ulaz autom u Nacionalni park Hoeche Tauern plaćao se 100 ATS-a. To je za naše ispražnjene novčanike i tadašnje plaće u tek nastaloj Hrvatskoj bilo previše. Sa ceste se u daljini vidio vrh Grossglocknera. Gledao sam ga i želio si još jednom ponovno doći ovamo.

            Prošlo je desetak godina. Preko E – maila, između Anđelka i mene  počeli su se voditi razgovori o prelijepom usponu na Kralja po Stuedelgratu. Dugo nam nije trebalo da se za to i odlučimo. Nakon što smo teškom mukom jednog tjedna zbog loših vremenskih prognoza sami sebi morali otkazati Grossglockner, pa za utjehu  završili na Rotewandu u lijepoj 300 metarnoj petici, narednog vikenda konačno smo dočekali sigurnu prognozu. I ne samo to! Na ORF-u je vremenska prognoza započela upravo sa videozapisom sa vrha Bernine i savjetima da se ovaj vikend mora provesti u planinama. Zar je još nešto trebalo dodati?

            U  jutro idućeg dana vozimo se autom kroz dolinu rijeke Drave, dok se iznad nas dižu prekrasni Linzener Dolomiten. Vrhovi ovih prekrasnih tornjeva i vertikalnih stijena dopiru do 2.600 metara. Da bi ih pogledom obuhvatio treba pošteno dići vratne mišiće. Dižu se gotovo vertikalo iz doline Drave kraj Lienza. No, naš današnji cilj je spavanje na Studlhutte-2.801 m, dvjesto metara više od vrhova ovih vitkih tornjeva. Kako su ponekad stvari relativne.

Kals. Maleno mjestašce u srcu Visokih tura. Glavna ulica, nekoliko postranih kuća, crkvica sa grobljem.  Sve uredno, čisto, prepuno cvijeća. Cvijeće na balkonima, cvijeće na terasama, cvijeće na uličnim ogradama, stupovima, mostovima, grobovima. Svaki križ na grobu je zasebno malo umjetničko kovačko djelo. Nikad si ne bi mogao zamisliti da groblje može oplemeniti sadržaj tako reći centra mjesta. A tu je upravo tako. Stara uređena alpska crkvica sa visokim gotskim krovom koji kao da se natječe sa iglom Grossglocknera u ljepoti, stoji kraj glavne ulice. Podno nje, jednostavni, ali savršeno uredni cvijećem ukrašeni grobovi. Iznad njih visoki zid koji odvaja taj niži dio od više ležeće glavne ulice.

            Moj Terios ubire svoje kilometre po zavojitim cestama, kroz otvorene  nadzidane tunele koji štite cestu od zimskih lavina, sve dok se odjednom iza jednog zavoja ne otvori pogled, na kog bi drugog nego na kralja Visokih tura. Nekoliko stotina metara dalje, novi zavoj otkriva nam novu scenografiju. Sa visoke granitne stijene obrušava se ogromna masa vode u potok koji nezaustavljivo juri  prepunjen otopljenim glečerskim vodama sa vrhova Visokih tura. Još nekoliko zavoja i ponovno iznenađenje. Naplata ulaza u nacionalni park. Još uvijek je to šilja po autu. Nadam se da taj novac završava u programima zaštite parka i ledenjaka.

            Lucknerhaus. Velika moderna planinarska kuća na kraju ceste. Parkiralište. Puno automobila, puno ljudi, malo alpinista. Ovamo se uglavnom dolazi da bi se  “opalila“ koja fotka sa Glocknerom u pozadini, ili da bi se prošetalo po poljskom putu  i stazici do nešto više ležeće Lucknerhutte na 2.217 metara. Sa desne strane uzdiže se 2.671 metara visoki Medelspitze . Još jedan primjer relativnosti ovoga svijeta. Dok su se 2.600 metarni tornjevi Lienzener dolomita uzdizali u tisuću metara visokim kamenim liticama, Medelspitze je do vrha obrastao travnatim livadama i laganim kamenim skokovima. Anđelko mobitelom naziva Studlhutte i uspijeva rezervirati sobu.

            -“ Si uspel dobiti za spanje?” – pitam.

            - “ Jesam! Soba sa poslugom, balkonom i večernjim pogledom na Grossglockner na - skupnom ležišču.”

            Po ravnoj makadamskoj cestici krećemo natovareni penjačkom opremom, klopom za dva dana, kamerama i stativima prema Lucknerhutte. Za neugrijano tijelo i mišiće naši su ruksaci pošteno teški.

- “ I ja bi s ovim sutra moral penjati trojke? Pa jedva se i sad vučem po ravnom! “- žalim se prijatelju. No kako se polako uspinjemo mišići i tijelo  polako se zagrijavaju, a upijanje prirodnih ljepota potpuno skreće misli na druge stvari. Već nakon nekoliko minuta hoda čujemo oštre zvižduke svizaca. Jeka u dolini  toliko je  jaka da naprosto ne možemo definirati sa koje strane dolaze zvižduci. Ja tvrdim sa desne, a Anđelko sa lijeve. Obojica se svojski trudimo da ih što prije ugledamo svaki na svojoj strani, no pobjednik opažačkog natjecanja  ovaj puta je Anđelko. Nešto iznad Lucknerhutte pogled mi zastaje  na prekrasnom  tepihu modrih Gencijana Verna usred zelene livade. Ljepšu plavu boju cvijeta u prirodi je naprosto teško i zamisliti. No ima tu i drugog cvijeća i žute, ljubičaste, narančaste boje. Samo mi u glavu nikako ne ide zašto u Čakovcu skupo kupujemo za kamenjar  žutu puzavicu koja ovdje raste kao najnormalniji drač.

Sa lijeve strane, otvara se pogled na prekrasne položene ploče u stijeni Figerhorna. Misli mi odmah lutaju po tim pločama i zajedama, rubovima, pukotinama. Tabla kraj puta upozorava nas da ulazimo u “kernzone “ (zonu ledenjaka) u kojoj po pravilima nacionalnog parka važe najstroža pravila. Slijedeća tabla na putu upozorava nas da smo došli na dio puta i zonu o kojoj se brine DAV- dakle Njemački planinarski savez.

Na siparnim serpentinama djelomično obraslim travom, fotografiramo zadnje cvijeće i divimo se raznolikim oblicima mramoriranih ili blago kristaliziranih komadića kamenja. Odjednom nam pogled zastaje na jednoj jedinoj planiki. Runolistu. Eto, to opet treba fotografirati. Nakon tri sata hoda sa puno zastajkivanja oštrenja slike u objektivu, odabiranja blende, ekspozicije, inklinacije, iznad nas se pojavljuju limeni obrisi Studlhute. Novi dom star tek nekoliko godina, zavidno opremljen, sa 120 mjesta za spavanje u sobama. Na starom prospektu kod kuće imam fotografiju stare Studlhute. Vremena se mijenjaju, a time i ljudi i domovi. Ovaj novi ima sa sjeverne strane oblik okrugle ležeće limene konzerve, dok se južne liči na normalno moderno zdanje. Na taj način, oštre zime i jaki sjeverni vjetrovi naprosto zaobiđu zdanje i ne osjećaju se udari vjetra na zidovima soba. Padaju prve krigle piva. Anđelko odjednom  zamjećuje da gotovo nitko nema tako velike ruksake kao nas dvojica.

-         “ Jesi li zapazio da nitko nema tako velike ruksake ko mi?”

-         “ To znači da smo mi najjači !”- odgovaram

-         “ Da, ali može značiti dvojako. Ili da nitko nije tako jak kao mi ili tako blesav kao mi! “

Ova primjedba mi otvara staru, već puno puta načetu misao kako su novci u ruksaku zapravo lakši od nekoliko kilograma hrane i pića. Nakon obilnog ručka u kojem smo nastojali što prije smanjiti prije navedene kilograme u ruksacima, uputili smo se na greben  “Blauewand“ iza koče sa kojeg bi se po mojem uvjerenju morao izvanredno vidjeti i naš Studlgrat, cijeli Glockner sa svoja dva ledenjaka na južnoj strani. Gledao sam te sivo plavkaste stijene pratio ih pogledom prema njihovom vrhu i razmišljao u sebi:

- “ Nije baš neki monolit, sve je lomjivo, ali bilo bi vrijedno otići gore!”

- “ Kaj gledaš, išel bi gore? “ – pita Anđelko

 -“ Pa znaš da samo to čekam da veliš !“ – odgovaram mu.

Na vrhu nas je dočekao drveni križ sastavljen od dviju debljih suhih grana učvršćen kamenjem u pukotine vrha. Večernji zrak  polagano se počeo hladiti i gubiti nakupljenu dnevnu vlagu koja često ometa dobru vidljivost. Otvorio nam je prekrasan pogled na obje doline, na vrh sa našim grebenom kojim se naredno jutro namjeravamo uspeti do samog vrha na 3798 metara. Sa obje strane grebena, bljeskali su se u večernjim zrakama sunca oba ledenjaka.Teischnitz Kees i Kodnitzkees. Linija svjetla oštro je razgraničavala osvijetljene te sjenama obavijene stupove i grebene Kralja Visokih tura. U sredini te slike, između svjetla i tame, uzdizao se naš greben. Studlgrat. Kako se sunce po svojoj večernjoj putanji spuštalo sve niže i niže, ploče, grebeni, vrh poprimali su sve više i više zlatno purpurne nijanse, sve dok se i one nisu izgubile obavijene sjenama nadolazeće večeri. Najljepši prizor ukazao se u obliku crveno narančastih odsjaja ledenih kaskada na ledenjacima. Sva sloboda, sreća, sva otvorenost prema prijatelju i istovremena zatvorenost u vlastite usamljene misli ne daju mi mira duši. Previše toga odjednom na jednome mjestu. Na grebenu pod našim nogama razbacano je plavo-sivo- zeleno kamenje koje kao da je jučer izronilo iz morskih dubina i još se uvijek nije smirilo u stalnom položaju. Izgleda kao da  ga je planina tko zna kad stresla iz svoje kamene duše. Uvlačim se u ogromne rupe na grebenu i kopam u nadi da ću možda naći koji maleni kristal za uspomenu na ovu večer. Zavlačim se sve dublje i pronalazim prave tunele.

Odjednom čujem glas iznad sebe :

-          “ Adrian, gde si, Aadriaaan ! “ – očito sam se prijatelju izgubio iz vida.

-          “ Tuuu sam ispod teeebe ! “ – odgovaram, a njemu nikako nije jasno kako sam se tamo dole uspio zavući.

            Silazimo i nastavljamo potragu za tim kristalnim oblicima raznih boja. Lijepo je skupljati takove kristalne oblike da bi doneo sa sobom duh planine u svoj dom, na policu, kraj koje sjediš i razmišljaš.

-          “ Zamisli da nađem lijepi zeleno plavi ! “ – velim

-          “ I još da ima crnu liniju preko sebe ! “- doda Anđelko

-          “ Za takvog ti ja osobno pečem tortu !”

Po povratku u dom, razgovaramo sa susjedima za stolom.

-          “ Imate puno opreme, vidimo da mislite i snimati?”– pitaju nas.

-          “ Naravno, to stalno radimo i nije nam problem !” – odgovaramo.

-          “ Ali tako ćete smetati onim brzima i zauzimati red na težim mjestima ujutro. Bolje da krenete malo kasnije i pustite brže ispred sebe!”

Kako smo nas dvojica visokoobrazovani ljudi, pametni i uvijek sposobni slušati razumne savjete odlučili smo da naredno jutro malo duže odspavamo, te krenemo oko sat iza ostalih.

U domu, navečer svi nešto slasno klopaju, teku mi sline, ponovno se prisjećam kako su šilinzi lakši i ukusniji od kilograma suhe hrane u ruksaku. Između stolova  vrte se dvije mlade, poprilično zgodne konobarice - Njemice , koje mi ostavljaju dojam kako bi im više odgovarala manekenska pista nego špure između stolova gostiju. No to ih ne sprečava da neviđenom brzinom i spretnošću donose i odnose te naplaćuju ogromne količine tanjura, čaša i ostalog pribora – za koje opet trebaju šilinzi, a ne ruksak. Za naš stol sjedaju dvojica Austijanca koji također ujutro namjeravaju ući u Studlgrat. Na stol vade i stavljaju skicu smjera, koja mi odmah zapinje za oko. Nisam miran sve dok je ne precrtam na stranicu iz jedne raspadnute stare knjige. Anđelko priča sa njim, a ja ne razumijem ni riječi. Uskoro se svi polagano povlačimo u sobe na spavanje.