Grossglocknera zovu kraljem Visokih tura. Tamne granitne stijene visoko se uzdižu do samog vrha na 3798 m . Sa sjeverne strane pod njim leži Pasterza, najveći i najduži ledenjak u istočnim alpama, odnosno u Visokim Turama.
Nekada davno, ljudi su u mjestašcima sa obiju strana pričali kako je na samom vrhu zakopana kutija sa blagom. Gledajući oštru crnu granitnu iglu, dugo je trebalo dok se prvi nisu odvažili pokušati izvesti prvi uspon. Taj je uspio expediciji grofa Salma tek 1.800 te godine u kojoj je učestvovalo 62 čovjeka I 16 konja. Prvi uspon na vrh uspio je nekolicini 28. Jula.
Kada smo se jednom davno supruga Suzana i ja vraćali iz Dolomita zaželjeli smo se pogledati kralja. Dovezli smo se do prelijepog Heiligenbluta, prošetali njime i odvezli se cestom prema njemu. No, već na prvim metrima ceste čekalo nas je neugodno iznenađenje. Ulaz autom u Nacionalni park Hoeche Tauern plaćao se 100 ATS-a. To je za naše ispražnjene novčanike i tadašnje plaće u tek nastaloj Hrvatskoj bilo previše. Sa ceste se u daljini vidio vrh Grossglocknera. Gledao sam ga i želio si još jednom ponovno doći ovamo.
Prošlo je desetak godina. Preko E – maila, između Anđelka i mene počeli su se voditi razgovori o prelijepom usponu na Kralja po Stuedelgratu. Dugo nam nije trebalo da se za to i odlučimo. Nakon što smo teškom mukom jednog tjedna zbog loših vremenskih prognoza sami sebi morali otkazati Grossglockner, pa za utjehu završili na Rotewandu u lijepoj 300 metarnoj petici, narednog vikenda konačno smo dočekali sigurnu prognozu. I ne samo to! Na ORF-u je vremenska prognoza započela upravo sa videozapisom sa vrha Bernine i savjetima da se ovaj vikend mora provesti u planinama. Zar je još nešto trebalo dodati?
U jutro idućeg dana vozimo se autom kroz dolinu rijeke Drave, dok se iznad nas dižu prekrasni Linzener Dolomiten. Vrhovi ovih prekrasnih tornjeva i vertikalnih stijena dopiru do 2.600 metara . Da bi ih pogledom obuhvatio treba pošteno dići vratne mišiće. Dižu se gotovo vertikalo iz doline Drave kraj Lienza. No, naš današnji cilj je spavanje na Studlhutte-2.801 m , dvjesto metara više od vrhova ovih vitkih tornjeva. Kako su ponekad stvari relativne.
Kals. Maleno mjestašce u srcu Visokih tura. Glavna ulica, nekoliko postranih kuća, crkvica sa grobljem. Sve uredno, čisto, prepuno cvijeća. Cvijeće na balkonima, cvijeće na terasama, cvijeće na uličnim ogradama, stupovima, mostovima, grobovima. Svaki križ na grobu je zasebno malo umjetničko kovačko djelo. Nikad si ne bi mogao zamisliti da groblje može oplemeniti sadržaj tako reći centra mjesta. A tu je upravo tako. Stara uređena alpska crkvica sa visokim gotskim krovom koji kao da se natječe sa iglom Grossglocknera u ljepoti, stoji kraj glavne ulice. Podno nje, jednostavni, ali savršeno uredni cvijećem ukrašeni grobovi. Iznad njih visoki zid koji odvaja taj niži dio od više ležeće glavne ulice.
Moj Terios ubire svoje kilometre po zavojitim cestama, kroz otvorene nadzidane tunele koji štite cestu od zimskih lavina, sve dok se odjednom iza jednog zavoja ne otvori pogled, na kog bi drugog nego na kralja Visokih tura. Nekoliko stotina metara dalje, novi zavoj otkriva nam novu scenografiju. Sa visoke granitne stijene obrušava se ogromna masa vode u potok koji nezaustavljivo juri prepunjen otopljenim glečerskim vodama sa vrhova Visokih tura. Još nekoliko zavoja i ponovno iznenađenje. Naplata ulaza u nacionalni park. Još uvijek je to šilja po autu. Nadam se da taj novac završava u programima zaštite parka i ledenjaka.
Lucknerhaus. Velika moderna planinarska kuća na kraju ceste. Parkiralište. Puno automobila, puno ljudi, malo alpinista. Ovamo se uglavnom dolazi da bi se “opalila“ koja fotka sa Glocknerom u pozadini, ili da bi se prošetalo po poljskom putu i stazici do nešto više ležeće Lucknerhutte na 2.217 metara . Sa desne strane uzdiže se 2.671 metara visoki Medelspitze . Još jedan primjer relativnosti ovoga svijeta. Dok su se 2.600 metarni tornjevi Lienzener dolomita uzdizali u tisuću metara visokim kamenim liticama, Medelspitze je do vrha obrastao travnatim livadama i laganim kamenim skokovima. Anđelko mobitelom naziva Studlhutte i uspijeva rezervirati sobu.
-“ Si uspel dobiti za spanje?” – pitam.
- “ Jesam! Soba sa poslugom, balkonom i večernjim pogledom na Grossglockner na - skupnom ležišču.”
Po ravnoj makadamskoj cestici krećemo natovareni penjačkom opremom, klopom za dva dana, kamerama i stativima prema Lucknerhutte. Za neugrijano tijelo i mišiće naši su ruksaci pošteno teški.
- “ I ja bi s ovim sutra moral penjati trojke? Pa jedva se i sad vučem po ravnom! “- žalim se prijatelju. No kako se polako uspinjemo mišići i tijelo polako se zagrijavaju, a upijanje prirodnih ljepota potpuno skreće misli na druge stvari. Već nakon nekoliko minuta hoda čujemo oštre zvižduke svizaca. Jeka u dolini toliko je jaka da naprosto ne možemo definirati sa koje strane dolaze zvižduci. Ja tvrdim sa desne, a Anđelko sa lijeve. Obojica se svojski trudimo da ih što prije ugledamo svaki na svojoj strani, no pobjednik opažačkog natjecanja ovaj puta je Anđelko. Nešto iznad Lucknerhutte pogled mi zastaje na prekrasnom tepihu modrih Gencijana Verna usred zelene livade. Ljepšu plavu boju cvijeta u prirodi je naprosto teško i zamisliti. No ima tu i drugog cvijeća i žute, ljubičaste, narančaste boje. Samo mi u glavu nikako ne ide zašto u Čakovcu skupo kupujemo za kamenjar žutu puzavicu koja ovdje raste kao najnormalniji drač.
Sa lijeve strane, otvara se pogled na prekrasne položene ploče u stijeni Figerhorna. Misli mi odmah lutaju po tim pločama i zajedama, rubovima, pukotinama. Tabla kraj puta upozorava nas da ulazimo u “kernzone “ (zonu ledenjaka) u kojoj po pravilima nacionalnog parka važe najstroža pravila. Slijedeća tabla na putu upozorava nas da smo došli na dio puta i zonu o kojoj se brine DAV- dakle Njemački planinarski savez.
Na siparnim serpentinama djelomično obraslim travom, fotografiramo zadnje cvijeće i divimo se raznolikim oblicima mramoriranih ili blago kristaliziranih komadića kamenja. Odjednom nam pogled zastaje na jednoj jedinoj planiki. Runolistu. Eto, to opet treba fotografirati. Nakon tri sata hoda sa puno zastajkivanja oštrenja slike u objektivu, odabiranja blende, ekspozicije, inklinacije, iznad nas se pojavljuju limeni obrisi Studlhute. Novi dom star tek nekoliko godina, zavidno opremljen, sa 120 mjesta za spavanje u sobama. Na starom prospektu kod kuće imam fotografiju stare Studlhute. Vremena se mijenjaju, a time i ljudi i domovi. Ovaj novi ima sa sjeverne strane oblik okrugle ležeće limene konzerve, dok se južne liči na normalno moderno zdanje. Na taj način, oštre zime i jaki sjeverni vjetrovi naprosto zaobiđu zdanje i ne osjećaju se udari vjetra na zidovima soba. Padaju prve krigle piva. Anđelko odjednom zamjećuje da gotovo nitko nema tako velike ruksake kao nas dvojica.
- “ Jesi li zapazio da nitko nema tako velike ruksake ko mi?”
- “ To znači da smo mi najjači !”- odgovaram
- “ Da, ali može značiti dvojako. Ili da nitko nije tako jak kao mi ili tako blesav kao mi! “
Ova primjedba mi otvara staru, već puno puta načetu misao kako su novci u ruksaku zapravo lakši od nekoliko kilograma hrane i pića. Nakon obilnog ručka u kojem smo nastojali što prije smanjiti prije navedene kilograme u ruksacima, uputili smo se na greben “Blauewand“ iza koče sa kojeg bi se po mojem uvjerenju morao izvanredno vidjeti i naš Studlgrat, cijeli Glockner sa svoja dva ledenjaka na južnoj strani. Gledao sam te sivo plavkaste stijene pratio ih pogledom prema njihovom vrhu i razmišljao u sebi:
- “ Nije baš neki monolit, sve je lomjivo, ali bilo bi vrijedno otići gore!”
- “ Kaj gledaš, išel bi gore? “ – pita Anđelko
-“ Pa znaš da samo to čekam da veliš !“ – odgovaram mu.
Na vrhu nas je dočekao drveni križ sastavljen od dviju debljih suhih grana učvršćen kamenjem u pukotine vrha. Večernji zrak polagano se počeo hladiti i gubiti nakupljenu dnevnu vlagu koja često ometa dobru vidljivost. Otvorio nam je prekrasan pogled na obje doline, na vrh sa našim grebenom kojim se naredno jutro namjeravamo uspeti do samog vrha na 3798 metara . Sa obje strane grebena, bljeskali su se u večernjim zrakama sunca oba ledenjaka.Teischnitz Kees i Kodnitzkees. Linija svjetla oštro je razgraničavala osvijetljene te sjenama obavijene stupove i grebene Kralja Visokih tura. U sredini te slike, između svjetla i tame, uzdizao se naš greben. Studlgrat. Kako se sunce po svojoj večernjoj putanji spuštalo sve niže i niže, ploče, grebeni, vrh poprimali su sve više i više zlatno purpurne nijanse, sve dok se i one nisu izgubile obavijene sjenama nadolazeće večeri. Najljepši prizor ukazao se u obliku crveno narančastih odsjaja ledenih kaskada na ledenjacima. Sva sloboda, sreća, sva otvorenost prema prijatelju i istovremena zatvorenost u vlastite usamljene misli ne daju mi mira duši. Previše toga odjednom na jednome mjestu. Na grebenu pod našim nogama razbacano je plavo-sivo- zeleno kamenje koje kao da je jučer izronilo iz morskih dubina i još se uvijek nije smirilo u stalnom položaju. Izgleda kao da ga je planina tko zna kad stresla iz svoje kamene duše. Uvlačim se u ogromne rupe na grebenu i kopam u nadi da ću možda naći koji maleni kristal za uspomenu na ovu večer. Zavlačim se sve dublje i pronalazim prave tunele.
Odjednom čujem glas iznad sebe :
- “ Adrian, gde si, Aadriaaan ! “ – očito sam se prijatelju izgubio iz vida.
- “ Tuuu sam ispod teeebe ! “ – odgovaram, a njemu nikako nije jasno kako sam se tamo dole uspio zavući.
Silazimo i nastavljamo potragu za tim kristalnim oblicima raznih boja. Lijepo je skupljati takove kristalne oblike da bi doneo sa sobom duh planine u svoj dom, na policu, kraj koje sjediš i razmišljaš.
- “ Zamisli da nađem lijepi zeleno plavi ! “ – velim
- “ I još da ima crnu liniju preko sebe ! “- doda Anđelko
- “ Za takvog ti ja osobno pečem tortu !”
Po povratku u dom, razgovaramo sa susjedima za stolom.
- “ Imate puno opreme, vidimo da mislite i snimati?”– pitaju nas.
- “ Naravno, to stalno radimo i nije nam problem !” – odgovaramo.
- “ Ali tako ćete smetati onim brzima i zauzimati red na težim mjestima ujutro. Bolje da krenete malo kasnije i pustite brže ispred sebe!”
Kako smo nas dvojica visokoobrazovani ljudi, pametni i uvijek sposobni slušati razumne savjete odlučili smo da naredno jutro malo duže odspavamo, te krenemo oko sat iza ostalih.
U domu, navečer svi nešto slasno klopaju, teku mi sline, ponovno se prisjećam kako su šilinzi lakši i ukusniji od kilograma suhe hrane u ruksaku. Između stolova vrte se dvije mlade, poprilično zgodne konobarice - Njemice , koje mi ostavljaju dojam kako bi im više odgovarala manekenska pista nego špure između stolova gostiju. No to ih ne sprečava da neviđenom brzinom i spretnošću donose i odnose te naplaćuju ogromne količine tanjura, čaša i ostalog pribora – za koje opet trebaju šilinzi, a ne ruksak. Za naš stol sjedaju dvojica Austijanca koji također ujutro namjeravaju ući u Studlgrat. Na stol vade i stavljaju skicu smjera, koja mi odmah zapinje za oko. Nisam miran sve dok je ne precrtam na stranicu iz jedne raspadnute stare knjige. Anđelko priča sa njim, a ja ne razumijem ni riječi. Uskoro se svi polagano povlačimo u sobe na spavanje.
