Slijedeća priča odvijala se tamo negdje na prijelomu tisućljeća. Te godine zima se zavukla dosta daleko u prve dane proljeća. Zavukla se u svaki kutak živog bića. U pupove šume koji su dugo mirovali, u lukovice proljetnica koje su dugo iščekivale toplinu proljeća, a nekako i u duše ljudi koji su već željno iščekivali da se uz proljetnu toplinu probudi i želja za gibanjem, za boravkom u prirodi, za osjećajem slobode kretanja, po čistim i bistrim pogledima koji pružaju visine.
Ne znam, zašto, ali palo mi je na pamet da odem opet malo u stijenu, ali na nešto lagano, više za uživanje nego za penjanje. U Miheličevoj knjizi znam sve lakše smjerove i odabrao sam baš tu. Vzhodna smer, Mala Rinka 350 m IV/III. Nazvao sam Emila, kolegu iz Varaždina, starog iskusnog planinara koji je kao i ja tek u kasnim 30 – tima počeo penjati. Vzhodna se i njemu činila, na osnovu opisa fajn, za uživanciju. I tako smo se ujutro oko 04,00 spakirali i krenuli. Već pri izlasku iz auta osjećamo da se zima na ovim visinama ne predaje tako lako. Užurbanim koracima grabimo po već dobro nam poznatoj stazici na zaravan Okrešlja. Voda na izvoru Savinje, još je uvijek preledena da bi vratili dio izgubljenog znoja. Na livadama Okrešlja hvata nas prvo proljetno sunce. Zrak je čist, nebo je potpuno plavo. Pogled mi se sve više upire u stijenu Male Rinke koja stoji pred nama. Istovremeno se je veselim i bojim. Čudni su to osjećaji.
Kako je zima te godine ostavila i svoj aprilski snijeg, već na ulazu u sam žlijeb, trebalo je staviti pojaseve i polagano, cik, cak dopenjati do stijene. U Miheličevoj knjizi piše “veš čas plezaš po prvovrstni beli skali polni zanesljivih prijemov.” Prva dva cuga preklinjao sam i šodra i Miheliča i knjigu.“
Prvo smo se dugo motali na ulazu u smjer, jer se pravi ulaz u smjer skrivao iza desnog ruba stijene Turskog žlijeba na mjestu gdje počinju sajle. Sa svakim naglim pokretom užeta koje sam povlačio, poslao sam Emilu nekoliko dekagrama šljunka na kacigu. U četvrtom cugu dolazimo do blagog kamina. Tu su se stvari su se malo popravile. Kamin je bio lijepi, lagan i samo jedan klin za među osiguranje dovoljan je da se ga ispenje. Slijedi otpenjavanje prilaza glavnoj vodećoj ogromnoj pukotini koja vodi koso na desno preko cijele stijene. Ljutnja na „šoder“ u stijeni me natjerala da zaboravim svaki strah i ubrzanim pokretima otpenjavam prema najljepšem dijelu smjera. Možda i malo prebrzim pošto sam previdio klin za među osiguranje, pa sam se punih 15 metara morao vraćati natrag. I ne samo to. Uspio sam zabiti klin koji kasnije ni Emil nije mogao izvući. Baj, baj, jedan klin. Nadam se da će nekom poslužiti.
Sunce je već dobrano obasjalo našu stijenu i naš smjer. Ne zove se on bez veze „Vzodna smer“. Skidam gornji flis i trpam ga u ruksak. Uzimam malo odmora i posmatram livade Okrešlja pod nama. Nestaju posljednje krpice snijega, lišće ariša i planinskih bukvi poprima sve zelenije boje. Grane se uspinju prema plavome nebu. Zanimljivo. U ovim trenucima imamo istu želju. I nas dvojica se uspinjemo prema plavome nebu.
Središnji dio smjera gdje se penje po pločama bio je najljepši. Bilo je dovoljno već zabitih klinova tako da smo uvijek točno znali kud ide smjer. Lagana četvorka, najljepše za lagano uživanje. Nije teško penjati ni teže detalje kad znaš da si ukopčani u nešto sigurno. Slijedi lagani prevjes. I baš tu opet modra biti malo tog šodra. Nikako da se ga riješimo. Emil ponovno dobiva nekoliko kamenčića na kacigu. Penjem, penjem sve dok odjednom ne začujem zov da više užeta nema. K vragu, opet sam propustil neki klin ili štand. Nalazim neko uporište za noge, naslonjen na lijevo rame i od dva zaglavka pokušavam urediti nešto kao štand. Emil penje, a ja pokušavam svu snagu prenijeti na sebe, a ne na štand u koji baš previše ne vjerujem. Sunce je već uprlo u stijenu i znoj polako počinje teći ispod kacige. Razmišljam da li se sada mučimo ili uživamo, dok prolijevamo znoj samo zato da bi na vrhu stijene sflalilo i smjera i planine i ostalo samo plavo nebo koje smo ionako dobro vidjeli i sa Okrešlja.
Sa naše lijeve srane opažam dvojicu Slovenaca koji penju Igličev smjer, za nijansu teži od našeg. Slijedeći štand nam je zajednički. Slijedimo ih, a time zapravo zaboravljamo da naš originalni smjer mora baš ovdje negdje ići na lijevo. Upadamo u žlijeb u kojem se nalazi dobrih metar snijega. Preko snijega u penjačicama? Dršku mog hamreka zabijam duboko u snijeg i pokušavam priječiti tih nekoliko metara dok se ne domognem čvrste stijene koja me vodi na rub stijene. Čestitanje, stisak ruke, kratki odmor i pripreme za silazak.
Silaz po tvrdom snijegu Turskog žlijeba baš i nije uživancija samo sa znucanim gojzerima, bez dereza, bez cepina, bez štapova. Jedino što imamo su drške naših hamreka kojima se u prignutom stanju pokušavamo osiguravati od proklizavanja u tom najstrmijem dijelu. Sve ide prepolako i prenaporno. Rezultat, bol u mišićima noge narednog jutra.
I na kraju, kao što kaže Matjaž Kmecl : Bilo je svega. Suprotnosti, sve puno boja, mirisa, tu i tamo koja čudna misao, malo straha, malo veselja, sve preplavljeno ugodnim tjelesnim naporom, prijateljski razgovor, pokoja planinska kavka, sve puno cvijeća, proljetnog drveća i vjera u planinu. Bez nje je sve bespredmetno….
