Dvojica starijih alpinista užurbanim korakom idu za nama. Bez dereza. Sa jačim plastičnim cipelama, lupaju u tvrdi snijeg i uspinju se mimo nas ravno prema zaleđenom kuloaru koji vodi ravno na sam vrh Hochalmspitzea. Nailazimo na prvi jači, strmiji uspon po ledu. Nakon njega, ponovno razočaranje. Nema platoa, već i dalje još blagi uspon kojem slijedi još jedan strmi, pa njemu još…. Optička varka. Ideš, ideš, hodaš, a nikad kraja. Tako je to kad gledaš nešto visoko 3.360 metara pred sobom koje nikako da naraste. Prije zadnjeg, najstrmijeg uspona po ledenjaku, odmaramo se na kamenim otočićima usred bjeline ledenjaka. Anđelka je iskustvo sa Prisojnika od prije tjedan dana naučilo da se mora namazati sa zaštitnim faktorom po licu, ali zašto bih se morao mazati i ja. Pa ja sam cijelu zimu i proljeće na terenu, u vinogradima, imam boju po čelu kao nitko u Čakovcu.
- “Ja se neću mazati, vi se samo mažite, bebice “ – velim ja.
Odmoreni, napadamo tih zadnjih stotinu metara najstrmijeg uspona, a smjer nam daje velika markacija na stijenama daleko ispred nas. Dobro da je Anđelko ponio maleni dalekozor pa ju je vidio još podosta ispod. Pred stijenom koja vodi na geben rubna pukotina. Tek se odvojila od stijene, ali već je oko 11 sati i snijeg ne drži kao ujutro. Nekoliko puta propadamo i izvlačimo se iz snijega do pojasa. Anđelko konačno dohvati stijenu i sajle na njoj. Derezama se uspinjemo po izuzetno lijepoj okomitoj granitnoj pločastoj stijeni koji režu uske police, prema rubu. Na vrhu, sa desne strane nalazi se kamena skulptura koja ima oblik ljudske glave. I zove se primjereno - Steineremanin! Vršna markacija u obliku smajlija označava kraj sajli, a par metara iznad nje otvara nam se pogled na drugu stranu, prema Velikom Hafneru, jezercima Schwartzhornzee, dok se ispod nas bijeli ledenjak Hochalmkeesse. Opažam da je na njemu toliko snijega da nema ni jedne otvorene ledenjačke pukotine. A na fotografiji u monografiji kod kuće koliko hoćeš. Stvarno je ove godine bilo puno snijega i u kasno proljeće.
Široki greben sa monolitnim pločama koje izgledaju kao da ih je netko tu naslagao za steinerehochenfuusstrase, vodi nas prema vrhu. No sa derezama nije baš lako hodati po kamenim pločama, pogotovo ako ti se svaki čas otkvači ručica zatezača i ispadne dereza. Zato ih skidamo, ionako je već sunce omekšalo snijeg i stvaraju se skije pod derezama koje moramo stalnim lupkanjem cepinom izbijati. Na najužim dijelovima grebena priječimo po policama čas sa desne, čas sa lijeve strane. Najteže mjesto, polica od svega desetak centimetara u vertikalnoj stijeni još uvijek je pod snijegom. Sa cepinom treba za svaki korak iskopati mjesto za nogu. U navezu sa štandom od u procijep zaglavljenih cepina priječimo tih 30 metara . Noga pred nogu, polica je uska. Ruke hvataju lijepu, široku pukotinu u stijeni. Na kraju priječenja nas čeka sajla. Visi sa dvadesetak metara više ležeće ploče. Penjemo se vukući se po njoj gotovo okomito prema gore, na zasnježeni dio grebena tik pred vrhom. Na mjestu gdje se sa desne strane odvaja novi grebenski niz prema sjeveru, nailazimo na malu usku zarezu gdje greben postaje uzak svega dvadesetak centimetra. Uz to još treba stati na zasnježene strehice i kamenje koje viri iz njih. Sa desne strane nalazi se rastrgani granit koji se obrušava u dubinu kojoj sa tog mjesta ne vidimo ni dna. Dubina kakvu malo kad vidiš pod sobom. Andrea savladava strah i ipak joj ide. Najoštriji i najizloženiji vrh koji sam ikada vidio. Na samome vrhu mjesta ima samo za izuzetno lijepi metalni križ. Iz dubine, po drugom pristupu, „Detmolderu“ penju naši noćni susjedi te preko križa na vrhu dolaze do nas.
Raspravljamo koji je put teži, a koji lakši. Na Detmolderu je još uvijek dio sajli pod snijegom, gore ide, ali dole bi trebalo možda i abseilirati. Onda radije idemo kud smo došli. Tu znamo što nas čeka, a ne bi htio da Andreu dovedem u nešto još teže. Ovo joj je bilo sasvim dosta za prvi put na ovim visinama. Jedan Austrijanac priča kako je sada peti puta na vrhu, a nikad u tako lošim snježnim uvjetima. U diskusiji koju svi razumiju osim mene, jer ja ne znam njemački, zaključuju kako su upravo sada na vrhu tri doktora. Ali ne bilo kakova. Tri sa velikim Dr. Dr Anđelko Hrženjak, Dr Schmit, Dr…. Fotke, klopa, pijača, izostari…
Sretni smo što smo uspjeli. Ne volim reći da smo osvojili goru, planinu, stijenu. Ne volim ni kad me pitaju, jeste li osvojili… Sve te stijene, gore, vrhovi zapravo uvijek osvajaju nas, mame nas da ponovno dođemo, kao da su te visoke katedrale od kamenja i leda sposobne vraćati ljubav za ljubav. Nisu one opasne. Opasni smo sami sebi kad se upuštamo u nešto zašto nismo sposobni. Kao što je znao reći Nejc Zaplotnik, osvojen vrh kao krajnji cilj je kraj puta, a kad vrh osvoji tebe, onda je cilj novi put. Ne dolazimo ovdje kao osvajači, već sa otvorenim srcem i poniznom dušom tražimo iskonsku ljepotu prasila naše majke prirode. Promatram Sauileck i Schnevinkelspitze, greben prema njima još je dosta pod snijegom, prava zimska kombinirana tura, krug koji bi bilo moguće obaviti u jednom danu jedino u ljeti kad nema toliko snijega.
Andrein strah prilikom silaska je veći nego kad je išla gore. Razumijem je, jer je i mene nekada na takovim mjestima bilo očajnički strah. No navezana je između nas dvojice koji je osiguravamo. Uvijek stojim na suprotnoj strani grebena od mogućnosti pada, kako me učio Milan Vošank još davno na Zeleniškim špicama. Na najgorem mjestu, strmini sa sajlom od jednog cijelog cuga, ispod koje u dubini leži ledenjak sa tek prvom otvorenom ledenjačkom pukotinom dostižu nas Austijanci. Žele ispred nas, a sva šestorica su navezani na jedno uže i idu istovremeno. Nitko nema štand i ne osigurava. Užas! Padne jedan, padnu svi. Dvije djevojke koje penju sa njima zastaju na uskoj polici pored Andreje. Muški dio ekipe je nekako zaobišao Andreu, no djevojkama to liči na nemogući podvig. Jedna od njih je toliko prestrašena da stalno izgovara :
- “Daj bože da se živa vratim !”
Nikako ne mogu shvatiti zašto su se odlučili da nas pretiču baš na najgorem mjestu u cijelom usponu. Puštamo ih pred sebe. No ne zadugo. Već nakon nekoliko minuta ponovno prolazimo kraj njih pošto su djevojke morale malo sjesti da shvate kako su ipak ostale žive. Na kamenitom dijelu grebena nailazimo na snježno bijele kristane kamenčiće te ih uzimamo kako bi donijeli sa sobom i duh planine u svoj dom. Ploče na grebenu izgledaju mi opet doslovce kao da su složene po nekom arhitektonskom pravilu, a ne kao da su sastavni dio planine. Izuzetna hvatišta, kompaktna stijena. Očito smo bolji na dijelu stijene kod Steineremanina sa sajlama, jer su Austijanci pošteno zaostali. Slijedi spust po strmom snijegu prema dole. Na istome mjestu na kojem smo jutros prilikom uspona lupali prednjim dijelovima dereza u tvrdi zaleđeni snijeg, sada propadamo do koljena. Pokušavamo skijanjem u gojzericama bez skija odskijati što brže. Navezani u razmaku od petnaestak metara odskijavamo, a cijena za to je često propadanje do koljena, te poveće količine snijega i vode u gojzericama.
Ispod nas, sunce odjednom obasja ledenjačko jezerce, koje se iskri u smaragdno zelenim bojama leda i vode. Prekrasne simfonije boja. Bijela, zelena i plava izmjenjuju se sa ornamentima narančastog granita kraljice. Spuštamo se sve niže i niže, prolazimo pokraj jezerca. Snijeg polako zamjenjuju dijelovi sa strmom granitnom morenom, a iz travnatih mirisnih otočića u suncu se blješte ljubičasti plavi cvjetići raznih Gencijana.
U domu, Giessener hutte, prvi posao je cijeđenje vode iz čarapa i gojzerica. Zatim slijedi pivo koje smo zaradili pronašavši izgubljene ledenjačke sunčane naočale jednog austrijanca iz grupe koja se sa nama muvala po stijeni, sređivanje opreme, te mazanje opeklina od sunca na mojem čelu. Ipak nije ništa pomoglo što sam imao dobru podlogu, a “bebice “ koje su se namazale zaštitnim faktorom sad su se imale čemu smijati.
Na putu od doma prema autu odjednom ispred nas iskoči svizac. Hvatam kameru i pokušavam ga pronaći na crno bijelom tražilu, ali mi to ne uspijeva. U međuvremenu, svizac je u tri skoka u svojoj rupi po kamenom. Prolazimo pokraj cvatućih rododendrona koje sinoć u mraku nismo zapazili. Odjednom se iz mobitela začuje melodija koja signalizira poziv od doma. Supruga Suzana. Normalno, sva je jadna, pošto se nismo javljali dva dana, a kako i bi kad cijelo to vrijeme nije ni bilo signala.
-“ Sve je u redu! Imamo samo još dvadeset minuta do auta.” – javljam supruzi.
Anđelku je to dobra prilika za novu šalu:
“ Zamisli, Suzana i svi ostali zovu gdje smo, a automatska linija odgovara:
Pretplatnik je pao. Pretplatnik je pao. Pretpl…… “
No, o tome je bolje ne šaliti se, ali šala je pala na mjesto.
