Dogovor da se godišnji odmor provede u Paklenici pao je za prvomajske praznike kad smo bili u Cerknici kod Vošankovih. Već prvog dana, po dolasku u Starigrad morao sam poslijepodne otići u kanjon i probati taj kamen, tu stijenu za koju kažu da je najbolja na svijetu. Čvrsti vapnenac, grubi, izbrazdan ljuskama i žljebićima nudi izuzetno dobra, čvrsta hvatišta, a kad ponestane uporišta za noge, gruba, oštra stijena omogućuje penjanje na trenje. Prva dva dana, penjali smo u kanjonu lakše kratke smjerove, kako bi se pripremili za prvi dugi smjer. A prvi dugi je došao na red već trećeg dana ujutro, zbog čega se i Suzana, supruga, gledano s njene strane opravdano razljutila: “Si došel z nama na more ili stalno tam viseti?“
Rano ujutro, oko pet sati uslijedilo je buđenje i kratka vožnja do kanjona. Znali smo da negdje sa turističke staze u kanjonu postoji prečica i novi prilaz smjerovima u tom dijelu Ćuka, ali očito smo ih promašili, pa nas je nešto više, nakon priječenja po gredama u desno na jednom stupiću dočekao stari klin i zamka za spust.
-“ No, dobro, zdaj pa vemo da sva na pravem potu kjer so i prej že tukaj absajlali “ – komentira Milan nastalu situaciju.
Spust po užetu desetak metara i već smo pod ulazom, ali nigdje spitova koji su navedeni u starom Čujićevom vodiču. Opažam ugaženu stazicu malo dalje i iza ruba vidim spitove. Dakle, ulaz se preselio sa donjeg ruba na desni rub. Podižem glavu i promatram stijenu iznad nas. Tri stotine metara vertikale. Djeluje mi pomalo zastrašujuće. U mislima bi najradije rekao: -“… ma što mi to treba… “ a opet nastojim biti miran, razuman, polako dodirujem tu hrapavu stijenu, gledam prema gore, stvara se povezanost prstiju, tijela, sa vertikalnim svijetom.
Prvi lijepi cug odveo nas je po ljuskastim pločama do štanda na dva spita kod drveta. Već na prvom cugu sam se oslobodio. Kose i čvrste ploče pružaju odlična hvatišta. Pogled u kanjon, prema dolje je prekrasan. Drugi cug i dalje nas vodi po kosim pločama sa žlijebovima i ljuskama. Treći cug, prečenje desno po ljusci do samog centralnog kamina. Isprva se penje koso u desno, da bi se potom prešlo na prečenje preko ploče uskog stupa sa minimalnim uporištima za noge, dok se prsti hvataju za idealna hrapava hvatišta. Nekako se mi čini preteško za četvorku, ali onda uočim spitove u razini svojih nogu, a i Milan me sa nedalekog štanda upozori da moram ići niže, tako da na hvatišta na kojima sada imam noge dođu ruke. Na tom dijelu je prvi puta ispod nas čista vertikala. Iznad nas veliki kamin, dobro vidljiv sa turističke staze u kanjonu, po kojem treba nastaviti još dva cuga.
-“ Čuj, Milan, a da ja malo probam napred, prvi, aaa ? “ - pomalo sramežljiv, ali u duši odlučan pitam partnera.
-“ Ja, ni problema, tud jaz bi rad da enkrat gre kot prvi negdo drug. “- odgovara.
Pošto sam se u prva tri cuga već pomalo oslobodio, preuzimam vodstvo, penjem prvi u kamin, dolazim do prevjesa u kojem u starom klinu visi zamka. Kaciga lupka po stijeni iznad, a i ruksak malo smeta. U raskoraku, sa dobrim hvatištem za desnu ruku, ali slabim za lijevu, te sa nekoliko metara iznad zadnjeg osiguranja, ipak radije odlučujem da se uhvatim za zamku. Baš me briga za slobodno ponavljanje. Tu sam da penjem i uživam. Potegnem se preko ruba i ugledam još nekoliko odličnih, velikih hvatišta. Još malo gore i nalazim štand. Do mene dopenjava Milan.
- “Zakaj pa nis v zanko vpel komplet ? “ – pita .
- “Zašto nisam u zamku stavio komplet? Ne znam ni sam. Valjda sam se toliko zapenjao, a dobra hvatišta iznad prevjesa su me povukla dalje da sam na to i zaboravio.“
Kamin nas drži još pola cuga, a onda vodstvo preuzima Milan i vodi na glatke ploče, sa ne baš bog zna kakvim uporištima za noge. Gledam ga kako polako penje i traži dobra hvatišta i sigurne položaje za postavljanje osiguranja, sve dok se ne izgubi iznad ruba. Kad ponavljam taj dio, potpuno mi je jasno zašto je tu išlo polako. Iako ima dosta spitova, između njih je stavio još koji zaglavak, jer je izloženost i dubina pod nama na tom dijelu ponovno za poštivanje.
Slijedeći cug je ponovno moj. Krećem po laganim pločama na vrh, uspinjem se na izrazitu ljusku, jer spitovi vode po glatkim pločama iznad nje. Ukapčam u prvi, penjem prema drugome, ali to nema veze sa četvorkom, već sa šesticom. Smišljam što sada. Da li sam ja nesposoban ili smo opet naišli na još jednu varijantu, koje nema u knjizi. Otpenjavam dolje i pokušavam zaviriti iza desnog ruba. Tamo je novi kamin, ne tako težak. Spuštam se i krećem u njega, ali ogromno trenje užeta iza mene ne dozvoljava mi penjanje bez da si prethodno navučem malo užeta. Na desetak metara dolazim do pod veliki zaglavljen kamen. Opet prevjes. E, pa to neće ići kad me uže vuče dolje. Silazim tih petnaestak metara i zovem Milana da dopenje za bliži štand zbog trenja.
Objašnjavam mu kud sam sve pokušao, ali nije išlo. Sad on pokušava na tim pločama, ali i on se vraća i veli da nema smisla riskirati. Ploče graniče sa šesticom. To nije naš smjer. Zaglavljeni kamen sa prevjesom u kaminu isto mu se ne sviđa pa predlaže da idemo dalje desno po kosim pločama sa grmljem.
-“ A, to pa ne! Grmlje ne! Već sam bil gore na prevjesu i išlo bi da nije bilo tog trenja. Nejdem kroz grmlje, dok je tu tak lijepa stijena. Ti samo drži, ja idem još jemput !“ – odgovaram gotovo u euforiji.
Krećem ponovno, u sitni rascijep uguram mali zaglavak, ubacim komplet, uhvatim se za jedino veliko hvatište sa obje ruke i dignem gore. Oho, kao i na spodnjem prevjesu iznad glave ugledam opet super hvatišta, koja me vode u kut i dalje na kose ploče. Sad više nema spitova preda mnom pa uglavnom vješam zamke za ljuske sve dok ne ugledam i drugu stranu, a pred sobom spitove zadnjeg štanda. Znači potrefio sam izlaz. Ovaj zadnji cug me potsjetio na jednom pročitanu izreku : “Alpinista je čovjek koji traži teškoće, a veseo je kad ih ne nađe! Svaka stijena, dok ju gledaš od ispod izgleda opasno i grozno. Kad se popneš u njena njedra, ukoliko si dovoljno oprezan, cijeniš je i iskazuješ joj poštovanje ona te prihvati. Stijena i Planina imena su ženskog spola, pa se stoga treba prema njima adekvatno ponašati !“
Konačno se razvezujemo i preko kamenih blokova tražimo put do sedla gdje počinje markirana staza. Vrućina je polako nesnosna, onaj zadnji zapenjani cug odnio nam je dobar sat. Već je jedan sat, a u smjer smo ušli oko osam sati. Penjačice su na nogama već pet sati i prsti to pošteno osjećaju. Konačno sedlo i staza. Oslobađamo stisnute prste na nogama, ali ni prebacivanje istih u patike više puno ne pomaže. Šum vode na dnu kanjona u tim trenucima izgleda kao obećana zemlja. Pogotovo kad otrčiš do potoka, skineš patike i umočiš noge do koljena, a glavu do ramena.
Narednog dana ispenjali smo i akademski, no ni izdaleka mi se nije dopao kao centralni kamin.
