Oni koji su svoje prve penjačke korake odradili na Pokojcu, znaju kakav je. Malo čudna, rupičasta, glatka, gotovo uvijek malo vlažna stijena kod Podruta u Zagorju. Za prekaljenog alpinistu, korošca Milana to je bilo:
- „Ma tako nesramno drsečo zadevo pa nikoli nism vidu. Ti tukaj plezaj prvi, vse postavi, a jutri v Raduhi pa bom jaz vse plezal kot prvi.“
Kraj je mjeseca kolovoza. Sa suprugama i djecom zajedno hodamo stazicom koja vodi na Grohot, planinu pod Malom raduhom. Čim smo izašli iz šume na livade planine, pogled je privukla sjeverna stijena Male raduhe. Milan mi je odmah pokazao naš jutarnji smjer koji je sada blistao u zalasku sunca. Večernji rashlađeni zrak već se polagano uvlačio među našu malu kolonu, a tamo gore, u stijeni, tople pastelne narančasto žute boje navodile su me na razmišljanje da li je tamo gore stvarnost ili bajka.
Kao bivši član koroških alpinista, Milan je nekad podizao alpinističku sobu pa je imao pravo i na ključ za koji vikend. U sobi sa osam kat kreveta i kuhinjom lijepo smo se smjestili, večerali i otišli spavati. Ali ko će spavati kad te ujutro čeka onakva stijena. Nekoliko puta tijekom noći budio sam se i gledao kroz šarke na prozorima kad će već jednom to svjetlo dana. Naravno, nisam mogao izdržati pa kad sam već sav bio na iglama ustao sam, izašao van, umio se u koritu pored doma i gledao kako nestaju zvijezde, a na istočnoj strani tamno modro nebo poprima svjetliju, plavičastu boju. Kad su zadnje zvijezde nestale sa neba, probudio sam Milana kojem nije isprva bilo jasno što se događa.
- “ Tisoč krat sem spal tukaj pa se nikoli nism tako rano ustau.“
Doručak je prošao u tren i već smo krenuli sa opremom pod stijenu. Sunce je izašlo te počelo osvjetljavati vršni dio naše stijene.
Tada sam vidio koliko Milana zapravo zadnjih dana boli koljeno. Kako smo se približavali stijeni nisam ga mogao slijediti ni sa moja dva zdrava koljena. To je valjda od utjecaja stijene na kojoj je proveo mladost. Sad mu ona vraća dio te mladosti pa bol u koljenu nestaje mislio sam, dok mi je u hladno jutro znoj kapao sa čela. Pod samom stijenom ugledam stručke Zoisove zvončice. Endema iz ledenog doba. Malu plavičasto ljubičastu zvončicu koja je preživjela ledeno doba i opstala u pokotinama sjeverne stijene Male raduhe. Zastao sam i proučavao te nježno plave cvjetiće kao da u njima mogu naslutiti svu prolaznost, način život, oblike i boje njenog staništa od prije stotinu tisuća godina.
Dok sam se ja bavio proučavanjem endema, a u stvari hvatao zrak, Milan je već stigao do ulaska u smjer i odložio ruksak. Aaaa, znači tu smo. Došao sam do njega, pogledao gore. Pokazao mi je razveden žijeb.
-“ Poglej Adrian, tukaj gre naš prvi rastežaj! “
-“ Lijepo, lijepo, a je stijena dosta čvrsta ? “ – sumnjivo gledam neke ljuskice i kamene koji su se očigledno nedavno odlomili.
- “ Ja, malo pa bo tre paziti, saj nisva v plezališču! “
Da ta stijena ima poseban utjecaj na njega osjetio sam i tamo negdje kad mi je pod nogama ostalo još par metara užeta, a od gore sam začuo pjevanje i jodlanje. To isto, vjerujte, nije imalo veze sa boli u njegovom koljenu! Prvi cug je bio fantastičan. Punih 40 metara ravno gore na veliki balkon sa štandom, po relativno čvrstoj stijeni punoj dobrih hvatišta. Drugi cug je kraće prečenje na desno po vrlo uskoj polici, ali sve u granicama četvorke sa super hvatištima. Smjer je bila opremljena, pospitana, razmaci spitova oko 10 metara . Za nekog mladog upenjanog alpinistu sasvim u redu, ali ne i za nas. Mene početnika u godinama, njega penjačkog rekonvalescenta. Zato je postavljao dodatna osiguranja sa zaglavcima i klinovima. Sa ponosom mi je pokazao da je drugi štand zajednički sa njegovom prvenstvenom .
- “ Glej, Adrian, zdaj sva v moji prvenstveni - Študentski smeri. “
Oboje se stiskamo u kutu, između dvije kose žute skliske ploče, sa prevjesom iznad glave. No, dva stara klina na štandu, pošteno zabjena izgledala su sigurno. Iz te rupe priječi se po pločama i policama malo lijevo gore. Smjer ima dvije varijante. Lijevo kamin, desno ploče. Normalno, ja sam odabrao ploče. Više je zraka za disanje. Kako ja gotovo uvijek odaberem pogrešno, tako sam i sad odbrao varijantu koja nije bila opremljena spitovima, pa nam je ponestalo klinova i zaglavaka par metara prije trećeg štanda. Što sad? Sa zadnjim klinom i zaglavkom Milan uređuje novi međuštand. A ja par minuta poslije ne mogu izvaditi isti taj zaglavak ni pod milim bogom. U muci oko vađenja ispala mi je i jedna zamka za štand, a zaglavak je ipak i nakon deset minuta „cukanja“ ostao tamo gdje ga je Milan ugurao. Bilo mi je žao, ali ne možemo tamo provesti dan.
Nakon tri cuga četvorke, slijedilo je lagano priječenje, dvojka po pločama sa šljunkom i travicama, dobrano koso položenim, daleko u lijevo. Nakon nje lagana trojkica po grebenu do izlaznog cuga, četvorke, sa laganim prevjesom i idealnim velikim hvatištima za ruke. Prvi puta u životu našao sam se tako visoko u stijeni. Prvi puta sam shvatio kako je zapravo lijepo kad volja pokreće razum, a razum kontrolira tijelo, kad su sve misli skoncentrirane samo na nekoliko djelića tvojeg tijela, na svaki pokret ruke ili noge koji mora biti savršeno izveden. Kako lijepo je kad razum nadvlada strah koji je na ovakvim mjestima sasvim normalna pojava.
Na vrhu stijene zašli smo u klekovinu. Gledam u tu klekovinu koja mi dosiže preko ramena i pitam se kako ću iz tog vraga sad izaći van? Ali gle, jedva primjetno, isprva izguljena kora drveta od silnih penjačica, par nekada davno polomljenih grana, pa utabana trava i još dalje prava mala stazica dovede te na markirani put po kojem smo se spustili do stvari koje smo ostavili u jednom ruksaku pod stijenom.
Sretan, zadovoljan, sjeo sam na isti kamen na kojem sam nekoliko sati ranije obuvao penjačice i sa strahopoštovanjem gledao u hvatišta prvog cuga. Sjedio sam i čekao supruge sa djecom. Zajedno, popeli smo se na sedlo Durce i svi veseli polako po travnatim livadama punim cvijeća opijeni ljepotom polako otišli na vrh Raduhe. Opojni mirisi spaljenih ljetnih trava miješali su se sa mirisima ostalog cvijeća. Raznobojni leptiri prelijetali su sa cvijeta na cvijet. Nosnice je povremeno punio miris sušene smole planinske klekovine.
U povratku, na livadama Grohota, okrenuo sam se još jednom. Kasno popodne, sunce je bilo na zalasku, zrak se pomalo počeo hladiti, ali tamo gore u stijenama ostala je toplina. Stijena Male Raduhe ponovno se obojila narančasto žutim tonovima. U tim večernjim bojama, stijena je više nalikovala nekoj imaginarnoj slici iz svijeta bajki, nego li stvarnoj stijeni u kojoj smo do prije par sati penjali. A kad prvi pravi penjački uspon ovako lijepo prođe, onda se sigurno bar malo radilo o bajci.
