O kraljici visokih tura, počeo sam razmišljati još davno. Hochalmspitze, nešto kao „vrh nad visokom dolinom“ ostalo mi je u uhu. Jednom prilikom kupio sam u Austriji planinarski vodič - kartu za taj dio Visokih tura i ostao zaprepašten fotografijama kraljice. Nazubljeni, oštri grebeni šire se sa vrha na tri strane, dok se između svaka dva grebena nalazi po jedan prekrasan ledenjak. Nekoliko godina kasnije, kupio sam novu monografiju o Visokim turama. Kada sam listajući istu ponovno ugledao fotografiju kraljice u zalasku sunca zaključio sam da je prošlo dosta vremena te da je bilo dosta čekanja. Preko E- maila počeo sam o tome pisati Anđelku. Nije nam dugo trebalo pa da se dogovorimo za uspon. Kako je školi bio kraj, ljetni su praznici počeli, sa nama je pošla i moja starija kći Andrea.
Sa posla odlazim kući. Andrea kod kuće završava ručak, a u tri sata već krećemo za Graz. Izuzetno jaki, ljetni pljusak pere nas sve do Radgone. U Gracu nam se pridružuje Anđelko. Autoputem preko Klagenfutra i Villacha stižemo do Malte. Put nas vodi u dolinu Maltatal, koja nosi kao i gradić u njoj ime po rijeci Malt. Sa visokih tri tisućnjaka tope se ledenjaci te se u bezbroj slapova slijevaju sa granitnih padina sve dok se ne susretnu u dnu doline gdje se zajedno skupe u jedan tok, u rijeku Maltu. Makadaska cesta vijuga i penje se kroz prelijepe krajeve. Nekoliko puta autom prelazimo plitke potočiće, uređene tako da slobodno mogu teći preko makadamske ceste, a da ona ostane čitava. Pokraj prvog takovog prijelaza preko relativno brzog potoka dubine oko 10 cm stoji tabla sa napomenon da se na ovome mjestu ulazi u uži dio nacionalnog parka “Hoche Tauern“. Odmah pada i prva dosjetka.
- “Znate zašto na ulazu u park autom prelazimo preko ove ledeno hladne vode? ” - pitam društvo u autu.
- “ Zašto ? “ pitaju.
- “ U parku pasu zaštićene krave Milke, pa kako se ne bi unosilo kravlje ludilo predviđena je sterilizacija auto guma ledenom glečerskom vodom. “- dodajem.
Oko devet sati navečer stižemo do kraja makadamske cestice. Mog Teriosa ostavljamo kraj seoskog pastirskog doma. Pakiramo i spremamo stvari, stavljamo naše ruksake na leđa, te uz pratnju nekoliko mladih kravica krećemo uzbrdo. Za jedan sat nastati će tama, a do tada moramo doći i pronaći Giesennerhute na 2.200 metara . Prethodnim provjerama telefonom saznali smo da se dom otvara tek naredni dan, 01.07. Također, znamo da je iza doma zimska soba sa 12 ležaja i dekama, koja je stalno otvorena.
Dok se ubrzanim tempom uspinjemo po makadamskoj cesti namijenjenoj samo za terenska vozila koja vrše opskrbu doma, zadnje zrake sunca obasjavaju vrhove Riessecka, a mjesec se polagano prikazuje visoko i jasno na tamno modrome nebu. Kako tama ispunjava sve više i više svijet oko nas, pun mjesec na nebu nam sve jače osvjetljava stazu. Zrnate granitne stijene, koje su još malo prije pokazivale svoj sjaj, sada postaju tek tamne sjene na našem putu. Prvi puta u životu hodam po granitu. Već je bilo i vrijeme. Osjećam se nekako ponosno, sretno. Svake minute oko nas je sve je tamnije i tamnije, tako da uskoro više i ne vidimo kuda vodi put. Stopili smo se u noći sa tamom planine. Kroz nju naziremo samo nekoliko metara ispred sebe. Polako se pojavljuju i prve zvijezde. Dobro da je takova mjesečina inače bi već svi vadili čeone baterije.
Požurujem korak, a Anđelko veli:
- “Meni se već nekak mrači pred očima. “
Andrea dodaje:
- “A meni se nekak iskri kad gledam dole u stazu.”
- “Meni pak se megli pred očima!” – na kraju dodajem i ja.
Neko bi pomislio da smo skrenuli psihički već na početku. Anđelku se mrači jer je već noć, Andrei se iskri jer se mjesečina odbija od sitnih kristalića u granitu na stazi, a meni se magli jer su mi se zamaglile naočale od znojenja. I tako, hodajući u mraku planine, u magli i iskricama konačno pred sobom ugledamo nekakvu siluetu koja sve više liči na obrise doma. Kad ugledamo i par svjetala oko doma na glavama nekih koji su već tamo sigurni smo da je našem današnjem usponu došao kraj. Iza doma, u mraku pronalazimo zimsku sobu. No dvojica koja su već tamo govore nam da je već rezervirana, jer neki koji su već tamo, čekaju još neke koji će tek doći. Znači ima ih još i iza nas! Još nikada nisam čuo da bi bila rezervirana zimska soba! Onda smo mi rezervirali još iz Čakovca! Dovukli smo se ovamo u noći čak iz Hrvatske pa ne želim ni čuti da nema mjesta. Odmah zauzimamo dva ležaja za nas troje i bacamo se na njih. Normalno, kad smo se svi poredali tako da smo na dva ležaja spavali po dva do tri, u stilu “si se mamo radi”, bilo je mjesta za sve. Već ranije smo se dogovorili da krećemo ujutro rano oko 5 sati. Zato sam ustao sa prvim zrakama svjetla koje su doprle kroz maleni prozor, izašao van, umio se na tekućoj vodi pojila iza sobe sa glečerskom vodom te uživao u osvitu dana bez ijednog oblačka na nebu.
Prve sunčeve zrake već su obasjavale vrhove Riesscka. Prozračno ružičasto plavo nebo pokrivalo je prostor iznad cijele pokrajine. Sa svih strana oko nas nadolaskom jutarnjeg svjetla, sve više i više prikazivali su se razbacani otoci ostataka bijelog zimskog pokrivača. Poput bijele planinske čipke. One najviše, tik pod samim vrhom, već je dohvatilo jutarnje sunce. Za sada ih tek nestašno gladi svojim samo jutarnjom bojom toplim zrakama, no za nekoliko sati i tamo gore, početi će borba ostataka zime sa nadolazećim zrakama ljetnog sunca. Iskonska tišina prirode. Tišina, koju narušuju samo tisuće i tisuće velikih i malih slapova koji se spuštaju sa ledenjačkih vrhova, kližući i nezaustavljivo jureći niz granitne stijene prema dolinama. A u njima, duboko ispod nas naziru se vrhovi tamnih jela i ariša, te veliko tamno oko koje miruje ispod njih. Jezero male hidrocentrale.
Buđenje ostalih, doručak i pokret. Stazica izgleda kao da je netko namjerno naslagao ogromne granitne ploče jednu na drugu i tako sagradio stepenište. Malo dalje, nailazimo na prvi snijeg. Smrznut je poput stakla pa i na najpoloženijim dijelovima moramo staviti dereze. Markirana stazica vodi po kamenim gromadama sa desne strane, ali kako nam se ne da stalno stavljati i skidati dereze, idemo ravno gore po snijegu koji je zapravo produženi jezik glečera Trippkeese. Sa svih strana slijevaju se ledenjački potočići nastali topljenjem snijega na ledenjačkom jeziku. Na pojedinim mjestima izdubili su led do same površine, pa se sad na tim mjestima voda propinje iz leda van, ponovo u krugu uranja ispod njega te nastavlja dalje pod njim svoj put prema dolini.
-“ Veš mašina!“, veli Anđelko i obavezno fotografira.
Sa susjednog Riessecka, također se tope led i snijeg. Borba ostataka zime i nadolazećeg ljeta je nemilosrdna. Na jezicima ledenjaka, kao i svakog ljeta otvorile su se ledene jame i iz srca zaleđenih okova granitnih stijena potekla je voda. Gdje god da pogledaš, ogromne količine vode slijevaju se prema dolinama i zaglađuju tvrde granitne stijene. U nedoumici smo da li da ih zovemo potocima ili slapovima. Neki od njih nastaju neposredno ispod vrhova, pa se slijevaju preko kaskada duboko u doline. Takovi naleti vode, kod nas u vapnencu, već bi odavno izdubili kanjone i vododerine, ali čvrsti zrnati granit im odolijeva pa ga vode samo lagano bruse kližići niz njega. Jutarnje svjetlo već je dobrano obasjalo vrhove oko nas. Smeđi, sivi, narančasti granit, kupaju se u zrakama jutarnjeg sunca. Tople boje jutarnjih sunčevih zraka, prelile su noćno i jutarnje sivilo. Blješteći ledenjaci obasjani su sunčevim zrakama, a jutarnje svjetlo visoko na grebenima budi nadu u srcima na još jedan, novi, sretan i lijepi dan. Svaki korak prema gore, svaki udisaj hladnog visinskog zraka, unosi u tijelo obećanja. Obećanja o ispunjenju jedne davne želje.
Fotografije vezane uz članke, snimio je naravo moj pajdo - Anđelko. Tako će od sada doći na svoje i ljubitelji dobrih fotografija.
