U rukama mi se našla jedna mala knjižica sa naslovom "Klettern - Grazer Bergland”. Već letimičnim prelistavanjem iste uočio sam da se oko Graca nalazi cijeli kup stijena, sa opremljenim penjalištima te dugim smjerovima opremljenim za sigurno penjanje.
U međuvremenu sam upoznao Anđelka Hrženjaka, Doktora molekularne bilologije iz Murskog Središća koji radi i živi u Grazu. Upoznali smo se na njegovom dia predavanju na kojem je prikazivao i zaneseno pričao o svojem usponu na Mont Blanc. Kako je on zaneseno pričao, tako sam i ja zaneseno slušao. Shvatio sam da taj čovjek isto misli i osjeća kao i ja. Zato sam odlučio de se treba i upoznati. U klubu sam došao do njegovog E-maila, te napisao prvi “Pozdrav iz Čakovca“. Već narednog dana stigao je prvi E-mail iz Graza. I tako to traje i traje. Nekoliko tjedana kasnije proljetno martovsko sunce izmamilo nas je na Klanik. Sve smjerove koje sam postavio, tamo od 4a do 5c, Anđelko je ispenjao na top rop bez većih problema. To je bio dobar znak da se možemo okušati i u kojem lakšem dobro opremljenom smjeru u pravoj stijeni. Nakon nekoliko kišnih i snježnih subota i nedjelja, krajem maja, napokon je osvanuo dan da se otvori i ona mala knjižica. Penjanje u stijenama oko Graca.
Pod stijenama Rotelsteina, na parkiralištu gdje smo ostavili auto, još uvijek nije bilo topline koju donose jutarnje sunčeve zrake. Bila je visoko iznad naših glava. Pogledi su se dizali visoko, iznad vrhova drveća, gdje je provirivao vrh Ratengrata okupan u jutarnjem suncu. Po prvi puta gledam stijenu u koju ću ući bez iskusnijeg supenjača. Neko vrijeme gledamo tako u tišini vrh okupan suncem:
- “Valjda je toplije gore, u stijeni, nego tu! “ – priželjkuje Anđelko.
- “Mora biti ! Smjer nam je na jugozapadnoj strani, još će nam na kraju biti i vruće “ – dodajem.
Kad smo nakon sumljivo predugačkog hodanja napokon došli do stijene i pitali druge penjače gdje se nalazi ulaz u smjer "Gratkante" u Ratengratu, neki od njih su se počeli loviti za glavu i pokazivali tamo daleeeeko lijeevo! Već i po pokretima ruku austijskog penjača shvatio da smo pošteno zalutali. Nervozni što smo već izgubili sat vremena, pokušavamo što je kraćim putem, vratiti se natrag u pravome smjeru. Gazeći po tepihu vlažnih iglica, te zaobilazeći maleno stijenje, nekako smo pronašli prečicu do naše stijene. Pred stijenu na kamene ploče bacamo ruksake i počinjemo sa obrednim navlačenjem opreme. Nešto dalje, iza nas, u istoj fazi pripreme su i dvije mlade Austrijanke. One ulaze u nešto lakši smjer, trojku. Ulazim u prvi cug. Do sada sam u velikoj stijeni uvijek bio onaj koji je slijedio, učenik. Srce tuče od uzbuđenja. Prvi puta vodim u smjeru. U širokom raskoraku, trudim se da vrhovi penjačica ostanu čvrsto priljepljeni na svojem mjestu dok ruke ne dohvate slijedeće hvatište. Pokreti su sve sabraniji, sve mirniji, mozak ne misli ni na što drugo nego na tih nekoliko metara pred menom. Spitovi, (klinovi zavrtani u stijenu) na svakih par metara, u koje ubacujemo komplete i osiguravamo se, ulijevaju sigurnost. Dubina pod menom raste. Isprva uznemireno i isprekidano disanje počelo se smirivati, tijelo je uhvatilo ritam pokreta sa ritmovima uzdaha. Osjetio sam snagu i spremnost da ovo što smo započeli dovedemo do kraja. Kraj prvog cuga i veliko olakšanje. Drugi cug ispenjali smo u dva dijela. A onda je došao dio za koji smo znali da ima i peticu. Sačekala nas je već na prvim metrima cuga. Lagani prevjes, a uporište za nogu sklisko, izlizano od trenja stotina penjačica koje svakodnevno stanu na taj, baš jedan jedini mali grif. Tražim hvatište za koje piše u vodiču da se ne vidi, ali znam da se nalazi za rubom. Sreća što se taj detalj izvodi na samome klinu. Prvi pokušaj i … pad. Drugi, ponovno pad. Očito je da se na ovome izlizanome skliskome uporištu ne može zadržati nogu.
- “ Čuj, ja se bum prijel za klin, baš me briga! “ – velim Anđelku.
- “ S tim buš nam upropastil celi smjer ! Al, nek ti bu, samo brže jer sad nitko ne gleda! “- šali se on.
Sa lijevom se rukom držim za komplet, a desnom pokušavam iza ruba pronaći taj “verstecktere griffe “(sakriveni grif ). Aha, tu je! Prsti desne ruke upadnu u lijepu pukotinu. Sad odjednom sve ide. Iza ruba, smjer nas vodi po kutnoj pukotini. Ali kakovoj. Petica! Pa to nije samo detalj nego cijeli cug! Najrađe bih se okrenuo i vratio. Ali kuda? Kako? Nismo na stazici, već u stijeni. Pokušavam se sjetiti bar jednog obrazloženja da ne idemo dalje, ali ne nalazim nijedan primjeran. Naravno, pametno je odustati kad se bojiš. Ali spuštati se dole po stijeni dok su iza nas drugi navezi? Je li to pametno? U raskoraku se naslanjam na stijenu, pokušavam odmoriti ruke. Odjednom se prisjećam pročitane zgode iz knjige Marjana Manfrede.
- “ Anđelko, imaš možda mikroskop tu kod sebe ? “ – pitam Doktora molekularne biologije.
- “ Zašto ? “ - nije mu nikako jasno .
- “ Pa da potražim hvatišta tu gore! “ – odgovaram.
Prislonim se k stijeni, dignem ruke za sitnim hvatištima. U raskoraku je sada važno da noge ne otkliznu, pa prsti na rukama još više spoznavaju da je sve na njima. Sada treba dići nogu. Ali kamo? Tik pod ruku. Ta to ne mogu izvesti jer moram biti prislonjen na stijenu. Visoko dignem koljeno i uprem ga u neku plitku udubinu do koje nije mogao doći vrh penjačice. Prsti na rukama traže sitna hvatišta iznad glave. Samo još ovaj pokret da izdržim! Psiha radi totalka. Cijela stvar vjerojatno i nije tako teška, no dubina pod menom i pomisao da penjem prvi, glavni su aktivatori nadolazećeg straha. Pod sebe se ne usuđujem ni pogledati. Nalazim se dobrih šest metara od zadnjeg spita. Znači da bi pad bio dug dvanaest metara. Kroz glavu lete nesređene misli o smislu penjanja uopće! Sam sebi govorim :
- “ Sad je sve na tebi, ne odmaraj predugo jer time u ovom položaju samo gubiš snagu. “
Prsti grčevito drže hvatišta, dižem se i vrh penjačice konačno stane na nešto sigurno. Uzdah olakšanja. Najteže je za menom. Odjednom se sve mijenja. Strah zamijenjuju radost i ponos nad uspjehom. Možda će netko reći, pa ovaj se mučio sa peticom. Jesam! Priznajem! Bitno je ono što je iz toga proizašlo te ostalo u samome meni. A to je zadovoljstvo. Zato tura na granici mojih mogućnosti može imati za mene veću vrijednost nego ta ista petica za nekog friklajmbera koji solira osmice.
Cug završava na širokoj polici na kojoj se nalze i dva štanda. Za naš smjer i za one dvije cure. Na istoj polici u biti se križaju tri smjera. Dok se nas četvoro nagurava oko dva štanda, iz dubine dopenjava još jedan navez. Dva mlada Austijanca. Jednome od njih je vrh penjačice toliko istrošen, strgani, da mu palac viri van. Odmah smo prokužili foru. To je zato da kad dođu jako, jako sitna uporišta gdje ne možeš stajati, možeš grebsti sa noktom i zakačiti negdje. Svejedno, dvadeset godina je dvadeset, pa su oni otšprintali na gore i sa rupom na penjačici dok smo se mi matori polako vukli za dve mlade cure i gledali gore u ... zna se već. Ponovno sam se sjetio negdje pročitane šale kojom su se dečki nabacivali mimoilazećim curama.
- “ Znaš, planine su po ljeti ljepše nego po zimi. Ne samo zato jer priroda sve prekrasno oboji, već i zato jer se alpinistke razcvijetaju!”
- “ Da, da, ljepota planina je upravo često skromna kad se usporedi sa ljepotom alpinistki.” – stoji odgovor koji se mora izreći tako da one čuju.
No posljednji cug je zaista najljepši. Ne zbog hvatišta ili pogleda prema dolje, već zbog pogleda prema gore. Polako penjem par metara ispod spodnje (zgodnije) u navezu. U svakom pogledu prema gore za novim hvatištem, u vidokrug mi neminovno upada i ono što ne moram opisivati. Odjednom čujem odozdo glas Anđelka:
-“ Pa daj ju malo primi odozdola i porini je gore da brže ide. “
Dobro da cure ne razumiju hrvatski. Mogli smo zaraditi i koji šamar, a to je u stijeni jako opasno jer se baš i ne možeš skloniti ili braniti kad se držiš sitnim hvatištima. No, dobro. Silvester Stalone je sasvim nešto drugo! On može sve! I tako, polako, slijedeći u stopu zgodniju u navezu ispenjavam zadnji cug na vrh Ratengrata, sjednem pokraj škrinjice, na štandu postavim osiguranje i pozovem Anđelka. Lagno povučem uže, ali nema nikakovih naznaka da prijatelj penje. Zovem ponovno :
-“ Aaaanđelko, štaand, peenjiii !”
Čekam, čekam, povlačim uže, opet ništa. Derem se iz petnih žila, sa svih stijena u okolici me gledaju kao manijaka, ali od Anđelka ni glasa ni traga. Odlučno počinjem i vući uže kao manijak. Odjednom osjetim kako se nešto dolje pokrenulo. Metar po metra užeta nakuplja se pod mojim nogama sve dok u jednom trenutku ne ugledam plavu kacigu, ispod nje Anđelkovu glavu.
- “ Pa kaj me nisi čul, za boga miloga, deral sam se tak kaj su me i ribe v Muri doli čule !” (pod stijenom teče Mura i ide autoput za Beč) .
- “Ja sam čekao i čekao, več sam se pitalo da li nisi usput otišao na kavicu ili sok, čuo te uopće nisam, a onda sam odjednom osjetio da jako vučeš, pa sam skinuo štand i počeo penjati ???.”
Na vrhu smjera dočeko nas je onaj stariji Austijanac koji nam je pod stijenom pokazao ulaz u naš smjer, otišao pod susjedni dvadeset metara desno i rekao kako se vidimo na vrhu. A na vrhu smo dobili špotanciju :
- “Pa kud ste to ispenjali? Po krivom smjeru ! Na zadnjem štandu ste trebali ići malo natrag, pa onda desno gore, a ne odmah lijevo gore. Sad se tu spustite, absailajte i ispenjite zadnji cug smjera kak treba! “
- “Ma da nebi!” – mislim u sebi.
Silazimo. Stazica vijuga kroz staru, gustu smrekovu i jelovu šumu, a ogromne količine otpalih iglica često zavaravaju tako da se čini kako ima zapravo više stazica. Mekoća debelog pokrivača na tlu utišuje naše korake. No naši glasni razgovori odjednom uplaše manje krdo kozoroga. Iznad, u visokim krošnjama jela ptice i dalje cvrkuću. Pod samim vrhom nailazimo na mravinjake najvećih mrava koje smo ikada vidjeli. Ugažena, markirana stazica vodi nas do podnožja, do parkirališta. Osvrćemo se i zamišljeno, bez riječi, u tišini gledamo visoko gore, u osunčane stijene, u brid našeg smjera. Oči traže poznate detalje. Rano izjutra isto smo tako gledali u nepoznate bridove i bijele ploče koje su nam pomalo ulijevale strah. Misli sada putuju još jednom preko njih i urezju se u raznobojnu paletu sjećanja. Gledam ih i znam, da ću ovamo dolaziti i dalje. Kad tad. Ostao je i dug starijem gospodinu da “ispenjemo smjer kak treba! “Kozorozi, ptice, mravi, puževi kao simbol naše brzine, visoke stare jele i osunčana linija “Gratkantea“ sačekati će nas ponovno.
